Kockar/1

ulomak iz romana u nastajanju

Borka Dakovića, učenika posljednjeg razreda učiteljske škole, na igru pokera navukao je Božo Kornjača, čiji je otac, kao i Dakovićev, bio trgovac. Njihovi očevi – vjerovatno zbog toga što je jedan prodavao štofove a drugi gvožđarsku robu – bili su najbolji prijatelji. Kornjača, koji je od budućeg učitelja stariji pet godina, već se bio pročuo u cetinjskoj pjaci kao opasan i mutan igrač pokera, mauza i remija. Pričalo se, iako to niko nije dokazao, da Kornjača preko indiga obilježava, cikuje, karte, tako da je uvijek znao što njegov protivnik ima u rukama. On je malom Dakoviću – gvožđarevog sina svi su, osim ukućana, znali po prezimenu a ne po imenu – rekao da je rođeni pokeraš, jer je drzak, ima dobre živce i intuiciju. Još mu je rekao da ga je izabrao za partnera, jer je procijenio da ima kefalo i da umije ćutati. Ovo što ću te naučiti nema cijenu, jer poslije kratkog vježbanja, u svakom obilježenom špilu, lako ćeš prepoznati kečeve, kraljeve, cure, fantove i desetke.

Postali su smrtonosni tandem za priučene kartaše, zadrigle banovinske činovnike, trgovce, oficire iz komande Zetske divizije, gradske kafedžije, zanatlije, kontrabandiste. Cetinjski kartaši će pomalo zlobno primijetiti da je učenik nadmašio učitelja: nijedna crta Borka Dakovića nije se pomjerala na partijama pokera i mauza, bez obzira je li gubio ili dobijao novac. Panto Vušurović, vječiti kibicer, sin vlasnika kafane Ćipur, poslije Kornjačine pohvale da je Daković ladan kao špricer, dao mu je nadimak Ladni. I maturant učiteljske škole lako je usvojio nadimak, iako ga on nije birao: sȃm se počeo predstavljati: Ja sam Ladni Daković.

Andrija Daković, zamolio je svog bližnjeg rođaka, Marka Dakovića, nekadašnjeg lidera bjelaške omladine, od kojega su, iako nije bio stranački angažovan, strijepili i banovi na Cetinju, da preko svojih veza u vojsci sredi njegovom sinu služenje vojnog roka u nekoj kasarni nedaleko od kuće. Naglasio mu je da su on i žena već stari, i da su dodatno zabrinuti, jer posljednjih godina regruti iz Crne Gore najčešće služe vojsku u Makedoniji ili Sloveniji. Advokat Daković, preko masonske linije, pozvao je jednog od dvojice Crnogoraca s generalskim činom u vojsci Kraljevine Jugoslavije, Ljuba Novakovića, i rekao mu da njegovog sinovca, koji će biti regrutovan u proljeće 1934. rasporedi u neku kasarnu iz koje naobdan može doći do Cetinja. Brigadni general Novaković mu je ljubazno odgovorio da bi njegovom mladom rođaku, kojega želi upoznati – a i red bi bilo jer ne žive preko svijeta nego na pedu mjesta – najbolje bilo u Kumboru, u kojemu je komandant eskadre Milan Dabović, njegov prijatelj.

Ladnog Dakovića je poslije šestomjesečne regrutske obuke, u svoju kabinu na komandnom brodu Hvar, pozvao Milan Dabović, kapetan bojnog broda. Komandant eskadre ljubazno je primio novopečenog mornara, i uz kafu, rekao mu da mnogo cijeni doprinos Marka Dakovića ujedinjenju Srbije i Crne Gore. Još mu je rekao da je šteta što njegov stric nije i danas politički aktivan, jer on je prije svih ostalih Crnograca zaslužio ministarsko mjesto u Kraljevskoj Vladi. Komandant Dabović je poslije desetak minuta ustao, što je značilo da je vrijeme vizite mornara Dakovića isteklo, i rekao mu pokroviteljskim tonom, koji je imao i prizvuk povjeravanja važne i tajnovite stvari.

– Odlučio sam zbog visokih preporuka koje imaš, kao i činjenice da su svi Dakovići odani sadašnjem poretku, da ti povjerim biblioteku na komandnom brodu. To nekome može izgledati jednostavno mjesto, kao što i jest, ali je veoma odgovorno. Mornarica je elitni vojni rod, no i ona nije sačuvana uticaja komunizma u separatističkog nacionalizma. Ustaše i frankovci srećom ovdje se nijesu inflitrirali, ali komunisti su pokušali. Oni su kao korov. Teško ih je iskorijeniti. Veoma su pritvorni i uporni. Jedan podoficir, Slovenac, s podmornice Nebojša, lani je pokušao stvoriti ilegalnu organizaciju, i kad je osjetio da smo posumnjali na njega pobjegao je u posljednjem trenutku, i to direktno u Moskvu. Zato ćeš brižljivo voditi evidenciju ko uzima knjige. Komunisti dosta čitaju, samoobrazuju se. Posebnu pažnju obrati na one koji traže takozvanu socijalnu literaturu. Svakog sumnjivca ćeš prijaviti direktno meni. Jesi li razumio?

– Razumio sam gospodine kapetane bojnog broda.

– Slobodan si. Javi se poručniku bojnog broda Stankoviću. Ukoliko se pokažeš kako očekujem uskoro ćeš dobiti dopust za vikend.

Ladni Daković je listajući kataloške kartice bio prijatno iznenađen bogastvom bibliotečke literature, od stručnih pomorskih knjiga, zemljopisnih atlasa, vojnih istorija, memoara, do beletristike i poezije. Ubrzo je shvatio da broj čitalaca nije bio veliki, ni deset posto od vojne posade u Kumboru, ali većina onih sa članskom kartom posuđivali su barem dvije knjige mjesečno. Najčešći gost biblioteke bio je narednik Leskovar, koji je privremeno vršio dužnost bibliotekara prije Dakovićeva dolaska. Lekovar je svakodnevno navraćao, i bio je neobično ljubazan prema svom nasljedniku. Donosio mu je iz oficirske kantine kafu i sendviče, upoznao ga je sa starijim mornarima iz jesenje klase 1933., pozivao subotom veče u gostionicu Lastavica u Komboru. Ladni Daković – tako su ga od prvoga dana zvali mornari i podoficiri s Hvara, iako on nikome nije rekao za svoj nadimak – posumnjao je da ga Slovenac prati u stopu po naređenju komandanta flote Dabovića ili oficira obavještajne sekcije, poručnika fregate Tešića. Najprije je odbio narednikovu ponudu za partiju karata, a onda se predomislio, i rekao je Leskovaru da bi se on pridružio njegovom društvu za briškule, ukoliko bi ga naučio osnovna pravila ove talijanske igre karata. Briškule su igrali mornari i podoficiri iz primorja, onako u piće, više za razbibrigu, i poslije dvonoćnog kibicovanja Ladni Daković se osmjelio da pita Leskovara može li naći ekipu za partiju pokera.

Narednik Leskovar kao da je jedva čekao prijedlog i odmah je pozvao dvojicu podnarednika, koje je Daković bio upoznao u biblioteci. Štoviše, Riječanin Ivo Angel i vojvođanski Mađar Karol Kozar, bili su najrevnosniji čitaoci: skoro svake sedmice zaduživali su novu knjigu. U partijama pokera koje su organizovali u uskoj Kozarevoj kabini u potpalublju, dvojica kartaša sjedjelo je na podnarednikovom ležaju a dvojica na malim stolicama. Između kartaša se nalazio mali fiksirani okrugli sto na čijoj sredini je bila velika gvozdena pepeljara. Poker su igrali s najmanjim ulozima: čip je bio deset kruna, deseti dio od dinara, ali Ladni Daković je uvjek dobijao. Svake subote ujutro odlazio je u svoju kabinu s dobrom podoficirskom dnevnicom. Angel, fiumanski fakin, upozorio je Leskovara i Kozara da je mornar Daković ubacio obilježeni špil karata, ali im je kazao da se prave blesavi. Igračima pokera, svakom iz svojih razloga, najvažnije je bilo da partije karata koje su počinjale petkom popodne ne upadaju u oči zapovjednicima, jer je vikendom na komandnom brodu ostajao samo dežurni oficir.

Partije pokera u Kozarevoj kabini su, punih osam sedmica, postale jedan od mornarskih rituala, sve do prvog vikenda nakon Svih svetih, kad se iz kabine podnarednika Kozara čula vika i graja, nakon čega se društvo s karata razbježalo kao mačke s jebališta. Tog trećeg novembra Karol Kozar je bio predložio da naprave pauzu u kartanju i iz natkasne, koja je pored njegovog ležaja, izvukao je bocu originalnog kubanskog ruma. Pohvalio im se da je piće kupio od prvog oficira sa španskog broda Granada, koji je iz Zelenike prevozio drvnu građu za La Valetu. Alkohol karamelne boje, koji je ustvari destilat prevrele melase šećerne trske, sa 40-75% alkohola, podstiče neobične i opasne ideje, kao i povremeni prekid svijesti ljudi nesviklih na alkohol: kod onih tankih živaca ili s nekom teškom potisnutom frustracijom, izaziva malajsko ludilo, privide strašnih lica i nepostojećih gestova i riječi. Od prve čaše ruma Ladni Daković se stresao, ali pošto mu je alokohol prošao kroz jednjak osjetio je prijatnu toplinu.

Narednik Leskovar se pravio da ne vidi kako bibliotekara osvaja alkohol, i počeo je priču o završenoj sezoni vaterpolo prvijenstva. Rekao je da se spreman kladiti kako bi lokalni klub, sastavljen od mještana i pripadnika ratne mornarice koji su stacionirani u Kumboru, iduće sezone, uz jedno ili dva pojačanja, mogao pobijediti vaterpoliste iz Kotora i Herceg Novoga. Naravno, pod uslovom da brodovlasnik Lale Zuber, Cetinjanin, koji je glavni donator Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, nije zainteresovan da protežira vaterpoliste novskog Jadrana. Stojadinović želi da ima sve pod svoju kontrolu, rekao je Leskovar gledajući Dakovića koji se u dosadašnjim razgovorima o politici gradio da ne razumije razlike u programima Radikala, za koju je glasao njegov otac, Haesesa, Demokrata, Zemljoradnika, Federalista… Kolar i Angel su tvrdili da je kraljevski namjesnik knez Pavle mediokritet i da Milan Stojadinović sve drži u svojim rukama. Angel je rekao: Stojadinović je finansijski genije, lični prijatelj je s grofom Ćanom i Geringom. Taj će sve staviti pod sobom. Vojnik Daković cijelo je vrijeme ćutao, i poslije pete čaše ruma, dreknuo je tako da je podnarednik Angel poskočio u stolici: Milan Stojadinović je najveći lopov u Jugoslaviji poslije počivšeg kralja Aleksandra. Njih dvojica su opljačkali veliki dio ratnih reparacija koje su dobijene od poraženih zemalja u Prvom svjetskom ratu. Još je rekao da su zelenaši – premda ih on ne simpatiše – u pravu kad tvrde da Crna Gora nije ništa dobila svoj dio od tog obeštećenja.

Glasni govor Ladnog Dakovića pretvorio se u viku, i on je ničim izazvan nastavio deklamovati kako je većina omladine antirežimska: u učiteljskoj školi, gimnaziji, pa i bogosloviji na Cetinju, osamdeset posto đaka je u komunističkoj omladini. Još je rekao da on skojevce, ni pod prijetnjom direktora škole da će izgubiti jednu školsku godinu ukoliko ne prijavi ko je dijelio letke s antidržavnim porukama, nije htio prosočiti. Komunistička ideologija o jednakosti čista je utopija, ali neko mora srušiti ovaj pljačkaški režim koji predstavljaju Stojadinović, zvani Jebisestra i ban Mujo Sočica, čiji se otac obogatio od kamatašenja, i razni vojni liferanti i špekulanti.

Podoficiri su uzalud nagovarali bibliotekara da ga otprate do njegove kabine. On je vikao da nije umoran ni pijan i da će sve to, ako treba i pred komandantom Dabovićem sjutra ponoviti. Kad je pomenuo kapetana bojnog broda, koji je prethodnog komandanta eskadre Bogoslava Ernija smijenio spletkama, jer je navodno bio nebudan i dozvolio da mu podoficir Kopinič ispred nosa formira ilegalnu komunističku ćeliju, Dakovićevi kartaški kompanjoni toliko su se uznemirili da je Angel s leđa oborio Dakovića i preko glave mu stavio kušin da bi prigušio njegov glas. Sjutradan su se kockari opet sreli u u brodskom restoranu u doba večere. Svi su ćutali, nagovještavajući pogledima da su imali sreće što slučajno nije naletio dežurni oficir u vrijeme dok je Daković divljao. Bibliotekar čim se probudio iz košmarnog sna bio je naumio da se izvini sinoćnom društvu, i da im kaže da on alkohol ne smije ni omirisati. Prije sinoćnog arlaukanja samo jednom, na maturskoj svečanosti, probao je alkohol i napravio skandal koji je pokvario slavlje budućim učiteljima. Matursko veče je prekinuto prije ponoći, jer je on, najprije provocirao a potom krvnički pretukao svog najboljeg prijatelja Novaka Matovića. Svima je napad izgledao drzak i bez razloga, i tek se poslije neko sjetio da je nasrnuo na Matovića, jer je vragolasti Kolašinac nekoliko puta plesao s njegovom tajnom simpatijom, Đinom Lubardom, tamnoputom ljepoticom, u koju su bili zaljubljeni svi maturanti učiteljske škole.

Prošlo je još nekoliko dana od galame u kabini Karola Kozara, i niko od zapovjednika nije se propitivao o tome ko je vikao i držao antidržavne govore, pa je Ladni Daković postao još bliskiji s trojicom kartaških kompanjona. Viktor Leskovar je bio zadovoljan što bibliotekar s njima dijeli malu tajnu, prije nego što sȃm provali, da je u koricama svake desete korice u brodskoj biblioteci ulijepljeno neko nepoćudno djelo djelo marksističke i socijalne literature. Plašeći se da će obavještajni odsjek u mornarici otkriti knjige nepodobnih autora, koje su bili prokrijumčarili u brodske kabine, sekretar partijjske ćelije, podoficir Kopinič, čiji je pseudonim Vokšin bio skraćenica prezimena njegove majke, dosjetio se da među korice klasika južnoslovenskog romantizma i stručne pomorske studije, koje niko ne posuđuje za čitanje, umetne djela Marksa, Engelsa, Lenjina, Staljina, Roze Luksemburg, Gramšija, Krleže, Augusta Cesarca, Domanovića, Dušana Vasiljeva, Ivana Cankara, Otona Župančiča, Jovana Popovića, Rada Drainca, Svetozara Markovića, Dimitrija Tucovića…

Ladni Daković je popizdio kad je shvatio kako su ga navukli Leskovar i kompanija, pa je detaljno pregledao cijeli knjižni fond, i sadržaj uporedio sa naslovima u kataloškim karticama. Među maskiranim knjigama našao je i Lenjinova djela, koja su mladi skojevci u cetinjskoj učiteljskoj školi dizali u nebo: Razvitak kapitalizma u Rusiji, Dvije taktike socijaldemokratije u demokratskoj revoluciji, Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma, Država i revolucija. Lenjinov teški stil bio je za njega odbojan: tvrdnje priučenih partijskih instruktora da je lider boljševičke revolucije veći filozof od Hegela, i njemu s tako površnim teorijskim znanjima, izgledale su slaboumno, ali ga se dojmio Lenjinov organizatorski genij i neobična propagandna vještina, koja je iz stoljetne apatije pokrenula i ujedinila sinove kmetova sa uskim slojem radništva i napredne inteligencije.

Ladnog Dakovića je brzo prolazila ljutnja što su ga, kao papka, uvukli u opasnu tajnu igru, čiji je rukopis po drskosti i samouvjerenosti već bio upoznao u akcijama učenika cetinjskih srednjih škola, koji su se, katkad i na šaljiv način, suprostavljali režimu. Tako je na Savindan 1934., školski praznik, mješoviti hor učiteljske škole, gimnazije i bogoslovije, umjesto stihova Branka Radičevića: Crnogorče care mali/ ko te ovde još ne hvali/ mačem biješ mačem sečeš/ mačem sebi slavu stečeš…, izokrenuli u: Crnogorče care mali/ trnovi ti vijenac dali/ na Mojkovcu brata spasi/ a narod ti travu pase. Jedna neslana šala skojevaca mogla je glave koštati ženu šefa policije na Cetinju, kad je gimnazijalac Jovo Kapa s galerije pozorišta Zetski dom bacio dimnu bombu ispred centralne lože. Gospođa Pekić koja se umalo ugušila u dimu – na predstavi Đetići u parlamentu, došla je s mužem – srećom nije sa sobom povela petogodišnjeg sina, iako je u jednom trenutku pomislila da satiričnu predstavu koja ismijava neuke poslanike u doba kralja Nikole, može zabaviti i bistro petogodišnje dijete.

Zima trideset pete na trideset šestu bila je hladna i burovita, i Ladni Daković je više iz dosade čitao marksističke klasike i pisce socijalnog usmjerenja, ali čitanje knjiga nije moglo zaokupiti njegov nemirni duh, pa je noć uoči Nikoljdana, krsne slave komandanta Dabovića, sȃm predložio Leskovaru da obnove partije pokera vikendom. Kartanje je opet krenulo po starom običaju: niko nije pominjao biblioteku niti incident poslije ispijene boce ruma, iako je Daković očekivao da mu predlože drugi konspirativni zadatak, izvan biblioteke. Bibliotekara nije prevario osjećaj, i kad se pohvalio saigračima da ga je komandant Dabović pozvao na ručak – koji je čekao šest mjeseci – narednik Leskovar mu je sugerisao da ukoliko kapetan bojnog broda bude tražio njegovo mišljenje o moralno političkim osobinama korisnika knjižnog fonda, kaže da nije primijetio ništa sumnjivo. Osim da je podnarednik Vladislav Ševarac, strojar na podmornici Hrabri, na posudbu tražio knjige Džeka Londona, Maksima Gorkog i Miroslava Krleže. Mi znamo da je on sumnjiv Daboviću, i da je naredio svojim obaveštajcima da ga nadziru. No, Ševarac je oprezan. Njemu ne mogu ništa, ali ti ćeš steći poen kod komandanta.

Ladnog Dakovića je od iskušenja da odigra duplu igru s iskusnim kontraobaveštajcem sačuvao sȃm komandant Dabović, koji na ručku, u salonu komandnog broda Dalmacija, nije ni jednom pomenuo stanje bezbjednosti u kumborskoj floti. Većinu razgovora kapetan bojnog broda utrošio je u kurtoaznim pitanjima o njegovoj familiji, i ponovo se zanio u hvalospjevima patriotizma Marka Dakovića, njegovoj hrabroj borbi još od vremena despotije kralja Nikole, kao i primjernom moralu u poslijeratnom periodu.

Ladni Daković dobio je mjesec dana nagradno skraćenje vojnog roka, i za oproštajno veče, dvadeset osmog februara trideset šeste, priredio je mali banket, u čitaonici brodske biblioteke. Prethodnog dana na pijaci u Zelenici kupio je demidžanu dubrovačke malvazije, jedan pršut i dva kila sira iz maslinova ulja. Prije nego što je društvo omamljeno vinom krenulo na počinak, narednik Leskovar je odvojio bibliotekara i kazalo mu da je partijska organizacija zadovoljna njegovim radom i ponašanjem, i da će sjutra za njega doći auto koji će ga prevesti do Mojdeža, sela iznad Herceg Novog, gdje će ih čekati jedan važan drug, instruktor Kominterne, specijalista za konspirativni rad.

Kuća Luke Rotkovića u Mojdežu bila je zaklonjena šumom čempresa od buljuka seoskih kamenih jednospratnica. Domaćin – koji je radnim danima stanovao u hercegnovskom naselju Topla – smjestio je Dakovića u trokrevetnoj spavaćoj sobi s vižljastim mladićem koji se predstavio kao Sergej, i krupnim tridesetogodišnjim Marinom. Ladni Daković je znao da su im to pseudonimi, jer mu je narednik Leskovar kazao da će se domaćinu i ostalim polaznicima obavještajnog kursa predstaviti kao Stanko, i da će njegovo pravo ime znati samo instruktor. No, prema akcentima provalio je da je prvi Hercegovac a drugi Dalmatinac, i da je, po načinu kako se oblače i služe priborom za jelo, Sergej gradsko dijete, a za Marina bi se, po izbrazdanim dlanovima reklo da je ribar ili težak. Instruktor je bio čovjek omanjeg rasta i četvrtaste građe, poput rvača. Rekao im je da će intezivno raditi, dva puta dnevno, poslije doručka i ručka, a nakon večere će voditi diskusije. Još je kazao da od njih očekuje ozbiljnost i saradnju: neka pribilježe sve što im nije jasno da pitaju u večernjoj diskusiji, jer sve što danas propuste jednoga dana im se može grdno vratiti. Na kraju je rekao da se zove Stefan – Ladni Daković je pomislio bi mu bolje odgovarao pseudonim Stjepan – iako je njegov vokabular, istina sa pokojim srbizmom, bio tipično hrvatski.

Stefan je trojicu mladića strpljivo – na momente nervozno – podučavao konspirativnoj tehnici: na koji način će komunicirati unutar obavještajne mreže; kako se vrbuju novi saradnici; kako se služiti specifičnim znanjima određenih osoba a da one toga nijesu svjesne; kako se bira tajna operativna baza, u kojoj će smjestiti radiostanicu, propagandni materijal, oružje i novac; kako se prikriveno djeluje u okruženju porodice i bliskih osoba. U drugoj sedmici Stefan ih je učio vrbovanju agenata koji već rade za civilnu ili vojnu političku policiju, načinu da se ostane neuočljiv agentima i režimskim provokatorima, te korišćenju lažnih dokumenata, kao i tehnika da se provokator usmjeri na krivi trag. Stefan bi prije nego što pređe na sljedeću temu tražio od budućih konspiratora da mu postavljaju pitanja na osnovu kojih će shvatiti koliko su razumjeli ono što ih je podučavao. Noć uoči završetka tečaja Stefan je svu trojicu pozvao na odvojene razgovore. S Dakovićem je ostao cijeli sat, koliko i sa ostalom dvojicom polaznika zajedno, i prije nego što ga je otpustio, kazao je: Od tebe najviše očekujem.

U posljednjim instrukcijama Stefan ga je posebno upozorio na dvije stvari: Ne povezuj se sa lokalnom partijskom organizacijom na Cetinju. Izvještaje ćeš podnositi, i primati instrukcije, od osoba koje se budu predstavile kodnim imenom Stefan. Još nešto, moraš prekinuti organizovanje partija pokera u ortakluku s profesionalnim prevarantima, jer skrećeš pažnju na sebe, ne samo policije nego i pristojnog svijeta. Karte možeš igrati samo s činovnicima režima, i to jedino kad prosudiš da ćeš se na taj način zbližiti s njima.

Ladni Daković je ozbiljno shvatio Stefanovo upozorenje, i poslije povratka iz vojske zaobilazio je kafane u koje zalazi Božo Kornjača. Umjesto cetinjskih fakina i besposličara počeo se družiti sa sinovima načelnika banske uprave i imućnih trgovaca i bankara. Promjena ponašanja razmetnog sina najviše je usrećila oca Jakova – dobio je ime po čuvenom grahovskom vojvodi i senatoru – koga su bile ophrvale crne slutnje da će sve što je sticao u životu njegov nasljednik prosuti za godinu dana. Stari Daković je tvrdio da je vojska preporodila njegovog sina, a to su mislili i drugi, koji su, ipak, s podsmijehom komentarisali novi mladićev izgled na korzou: nosio je šešir s tvrdim uskim obodom i poštapao se na kišobran, kako su to radila starija cetinjska gospoda. Na jesen dobio je posao u osnovnoj školi Njegoš, koja je nedavno bila proslavila stogodišnjicu nastanka. Sve se naizgled, u samo nekoliko mjeseci promijenilo u životu Borka Dakovića, izuzev nadimka, koji nije odgovarao njegovom novom životnom stilu.

Ali, Ladni Daković se u školi Njegoš skrasio samo jednu školsku godinu, i u jesen trideset sedme – za mnoge misteriozno – nestao je iz vidokruga cetinjske pjace. Ministarstvo prosvete iz Beograda premjestilo ga je u Rožaje, muslimansku varošicu na sjeveru Crne Gore. Prema zvaničnoj verziji prosvjetni inspektor Radomir Cvijović poslao je negativan izvještaj o Dakovićevom radu u Beograd, zbog učiteljevih čestih izostanaka s posla i slabog opšteg znanja njegovih učenika, ali pravi razlog za kaznu bio je u tome što ga je učitelj namamio na večeru, opio i onda opelješio na kartama, do posljednje krune. Vratio mu je onoliko novca za koliko može kupiti autobusnu kartu do Beograda: ni dinar više za sendvič i kafu.

Na isti način kao što je iznenadno bio nestao sa Cetinja tako se iznebuha vratio u jesen trideset devete, ali ne u neku školu u cetinjskom srezu nego s rješenjem o namještenju u policijskom arhivu. Jakov Daković se hvalio da je njihov rođak Marko – za koga se govorkalo da mu je Dragiša Cvetković, aktuelni predsjednik Vlade, nudio mjesto ministra bez portfelja – lično zvao bana Petra Ivaniševića, na Cetinje, da protestvuje zašto su mladog učitelja, iz dokazane patriotske familije, koja je za današnjicu dala ka poijedna u Crnu Goru, proćerao u neviđibog, na granicu Kosova i Albanije.

No, po izgledu, a i takulinu – kupio je za dvadeset hiljada dinara jednu malu kuću u Vilsonovoj ulici – nije se moglo kazati da se Borko Daković u Rožajama zlopatio. Večeri je provodio u kartanju s Ahmed begom Bralićem, glavnim spahijom rožajskim, koji je posjedovao desetine hektara pokrivenih smrčom, jelovinom i bukvom, i Žarkom Steševićem, komandirom žandarmerijske stanice, a poslije ponoći prikradao se konaku Ahmed begove kćerke Hasije, lijepe i još mlade udovice rahmetli Izeta Kalača, varoškog sajdžije. Nije se žalio ni na posao policijskog arhiviste, iako je ustvari monoton, primjereniji mirnijim i nemaštovitijim ljudima, ali i tako neugledna funkcija u policiji pribavljala je Ladnom Dakoviću izvjesni respekt, pa i strahopoštovanje, među lokalnim siledžijama, švercerima duvana, kafedžijama, prekupcima poljoprivrednih proizvoda na Balšića pazaru: uz to kancelarija arhive se nalazila ispred dežurne žandarmerijske sobe, u kojoj su dvadeset četiri sata dnevno saslušavani razni osumnjičenici i izgrednici.

Borku Dakoviću – dalje su ga svi zvali Ladni, osim novog šefa policije Tomaševića i njegovog zamjenika Vujisića – skočila je cijena i kod uglednih gradskih domaćina i činovnika, otkad je iz arhive unaprijeđen na mjesto policijskog pisara. U Crnoj Gori do kraja devetnaestog vijeka, vojnici, policajci i popovi, služili su u narodnim odijelima, i otkad su uvedene vojne i krilaške uniforme, državni činovnici, čak i oni bez uniformi, dobili su posebni ugled. Ladni Daković je došao na mjesto Vlada Biljanovića, bivšeg pješadijskog narednika, koji je zbog bolesti otišao u prijevremenu mirovinu. Iskusni policajac porijeklom iz Nevesinja upoznao je Dakovića s prilikama u domenu njegovog referata, i ostavio mu je papire o započetim istragama u vezi šverca i sitnih krađa, zajedno sa spiskom njegovih doušnika, iako to po pravilima službe nije bio obavezan.

Poznavanje talijanskog jezika, pomoglo je Borku Dakoviću da i poslije ulaska Talijana u Cetinje 17. aprila 1941., zadrži mjesto u policiji. Istina, Dakovićev talijanski jezik, koji je naučio od svoje babe, očeve majke, Anđele, rođene Kapuci, bio je mješavina mletačkog idioma i slovenskih leksika, i u početku je jedva bio razumljiv Nikoli Larusu, oficiru Ovre, koji je dobio zadatak od civilnog komesara Serafina Macolinija i majora Vićenca Siraguze, novog upravnika cetinjske policije, da provjeri moralnu i političku podobnost kadrova u policiji i sudstvu. Kapetan Ovre se nije mnogo dvoumio da predloži Dakovića za nastavak rada u službi, iako je Dušan Vučinić, sekretar Crnogorske stranke, sugerisao da treba smijeniti sve činovnike koji su služili jugoslovenskom režimu, a na njihova mjesta postaviti dokazane crnogorske patriote. Jer, mladi obavještajac procijenio je da među pristalicama dinastije Petrović Njegoš nema dovoljno sposobnih činovnika, i da treba prihvatiti svakog profesionalca koji pokaže lojalnost novom okupacionom poretku.

Između Borka Dragovića i Nikole Larusa razvio se odnos koji bi se u drugim okolnostima mogao nazvati prijateljskim. Talijan je bio samo četiri godine stariji od Dakovića, i povezivale su ih strasti prema kocki, ženama i modni ukusi u odijevanju. Profesor matematike iz Milana, čiji je otac imao lanac butika, jedva je čekao priliku da skine vojnu uniformu i pojavi se na cetinjskom korzu s leptir mašnom i karakterističnom pelerinom, koja ga je odvajala od ostalih šetača. Kapetan Laruso, onako latinski galantan, obigravao je kao mačak u martu oko cetinjskih dama, žena i kćerki lokalnih činovnika i trgovaca. Borko Daković, kojega je Laruso zvao Fredolino – šaljivo prevodeći njegov nadmak na talijanski jezik – u prvo vrijeme je služio kao Talijanov prevodilac u upoznavanju sa gospođama. Onda je kapetan Ovre zamolio Tripka Dragišića, prevodioca u talijanskom izdanju Glasa Crnogoraca, da mu organizuje intezivni kurs crnogorskog jezika. Ladni Daković je snimio da se iza Talijanovog ležernog i pomalo infantilnog ponašanja krije oprezan i nepovjerljiv čovjek, koji se plašio Crnogoraca. Znanje crnogorskog jezika Larusu nije trebalo samo da bi naučio izgovarati gentilezze na ovom grubom jeziku ratnika i pastira nego i da dubinski prodre u mentalitet onih što su brutalno napali i masakrirali kolonu prijateljskih talijanskih vojnika na Košćelama 13 jula 1941. Kapetan Laruso je prihvatio Fredolinov prijedlog da mu se pridruži na kursu učenja jezika, jer su jedan drugog mogli podučavati i poslije Dragišićevih časova, specifičnostima lokalne leksike i sintakse odnosno gramatičkim pravilima književnog talijanskog jezika.

Nikola Laruso je posebno osobio Ladnog Dakovića nakon što ga je upoznao s Linom i Lolom Kusovac, ženom i kćerkom pokojnog Goluba Kusovca, koji je u barskoj luci imao tankove za gaz i naftu. Lina i Lola bile su ljepotice, i više su ličile na dvije sestre nego na majku i maloljetnu kćer između kojih je dvadeset četiri godine razlike. Obje su imale zlatastu dugu kosu koju su savijale u punđu što je još više isticalo njihove duge vratove i vitak struk. Policijski pisar je dobro poznavao Linu Kusovac, jer je njen muž bio prijatelj Jakova Dakovića. Mlađi Daković, koji se u pubertetu zaljubio u rasnu Kotoranku, nije smio pred ocem pokazati ni bezazlenu simpatiju prema njoj, jer je Jakov otvoreno ogovarao, gdje god je stigao, kako se iza njenog blagog lika krije proračunata i beskrupulozna osoba, koja je uz to i promiskuitetna, i da se za trgovca naftom udala samo zbog njegovih para. Njegov otac, mislio je Ladni, ogovara Linu, zbog ljubomore na svog prijatelja koji pored sebe ima tako mladu i lijepu ženu.

Odnos kapetana Larusa i gospođe Kusovac, koju su pakosni cetinjski mangupi nazvali vesela udovica, pretvorio bi se u kratki flert ili još kraći ljubavni doživljaj – nijedna njena veza nije trajala duže od dvije sedmice – i poslije toga ona bi se pravila da ga ne poznaje da se u to vrijeme nije, na velika zvona, pojavio armijski general Aleksandro Pircio Biroli, okupacioni guverner Crne Gore. Za razliku od Serafina Macolinija, svog uglađenog i mirnog prethodnika, novi guverner je bio pravi Talijan. Pretenciozan, ceremonijalan i lično hrabar. Njegova iskustva vojnog zapovjednika i guvernera iz rata u Etiopiji i Eritreji presudno su uticali na slamanje masovnog narodnog ustanka u Crnoj Gori.

Početkom jeseni počela je masovna predaja ustanika, od kojih su jedni abolirani a drugi poslati u albanske i talijanske logore, i Cetinje se polako vraćalo u predustaničku kolotečinu. Ukinut je policijski sat, reditelj Vasilije Šćućkin, poslije dva odlaganja, planirao je za prvi oktobar premijeru drame kralja Nikole, Knez Arvanit, subotom su se organizovale igranke u Plavom dvorcu i fudbalske utakmice između Crnogorca i tima divizije Mesina. Komandant karabinjera Vitorio Montuoro ponovo je dozvolio da seljaci prodaju svoje proizvode na Balšića pazaru, i takođe je, zbog sve češćih tuča i opijanja vojnika odobrio otvaranje javne kuće u Lovćenskoj ulici. Posebni pečat koloritu prijestonice davala je operetna figura okupacijskog guvernera, šezdesetčetvorogodišnjeg kočopernog Bolonjeza, koji je poticao iz ugledne familije profesora univerziteta. Vremešni general je svako jutro u vrtu svoje rezidencije, koji se naslanja na dvorski park, radio petnaestominutnu parternu gimnastiku, a onda još desetak minuta mačevanja sa majorom Badoljom, koji ga je pratio i u ratu u Etiopiji.

Kapetan Laruso je ispričao Lini Kusovac da se tajna mladićke okretnosti i kondicije Pircija Birolija krije u dobroj genetici, ali i u njegovoj vojničkoj disciplini. Za četrdeset pet godina vojne službe nijedan dan nije odsustvovao zbog bolesti niti je propustio jutarnje sportske aktivnosti. Posebno je bio ponosan na svoje učešće na olimpijadi u Londonu 1908., gdje je osvojio srebrnu medalju u mačevanju. Starija Kusovka je na prijemu, organizovanom povodom devedeset godina Njegoševe smrti, održanom u velikoj Sali Vladina doma, došla u pratnji svoje kćerke, kapetana Larusa i policijskog pisara Dakovića. Iskusnim okom posmatrala je živahnog starčića, koji je stojao nasred sale, zajedno s mitropolitom Joanikijem, i ljubazno otpozdravljao brojnim zvanicama. Guverner je bio u centru pažnje, kao da je on u rodu s velikim pjesnikom, a ne Krsto Petrović Njegoš, markantni kustos u Državnom muzeju, koji je stojao u uglu svečane sale s jednim starcem u crnogorskoj narodnoj nošnji.

Pircio Biroli se prvi put pomjerio s mjesta, u centralnom dijelu sale koja je prvobitno služila za zasijedanja parlamenta Kraljevine Crne Gore, i krenuo prema kapetanu Larusu, koji je bio u društvu s jednim civilom i dvije prekrasne bjelopute, dugovrate dame, velikih bademastih očiju. Laruso je osjetio da mu znoj probija ispod pazuha dok im se teatralni guverner polako primicao.

– Kapetane Laruso, budite ljubazni i predstavite me društvu – ležerno je kazao Bolonjez, duboko se klanjajući damama.

Lakoćom iskusnog kozera, kojemu je društveni položaj omogućavao da drži pažnju ostalih i onda kad nije pretjerano duhovit, odmah je razvezao priču o divljoj ljepoti Crne Gore koja ga neobično podsjeća na Etiopiju, premda su veličina i istorija ovih zemalja toliko različiti. Još je veća sličnost, nastavio je Biroli, između žena u Adis Abebi i Cetinju. Etiopljanke i Crnogorske nijesu samo stasite nego imaju i urođenu otmjenost, rekao je guverner tonom koji sugeriše slušaocima da je veoma znaven u ovom pitanju. Guverner je nastavio opisivati egzotičnu ljepotu Etiopljanki, njihovu neobičnu putenost i privrženost muškarcu. Još je pomenuo da su Etiopljani ortodoksi, kao i Crnogorci, ali da mentalitet jednog naroda, ipak, više određuju povijest i geografija nego religija. Guverner se bio toliko zanio u svom monologu da nije primijetio kako je većina zvanica već otišla sa prijema, kao ni diskretne migove majora Badolja da je vrijeme da se oproste s društvom.

– Sljedeće subote, u mojoj rezidenciji, proslavljam trideset četvrti rođendan kćerke Gabriele. Biće mi čast da vas ugostim. – Guverner se još jednom naklonio damama, i prvi put duže zadržao pogled na Borka Dakovića.

– I Vi ste pozvani mladi gospodine. – Velikodušno se osmjehnuo Biroli, pokušavajući dokučiti iz mladićevog izgleda, je li samo prijatelj ili je ljubavnik mlađe ili starije dame.

Od svih zajedničkih slabosti Line Kusovac i Pircija Birolija najintrigantnije je bilo njihovo opsesivno traganje za puno mlađim ljubavnim partnerima. Gospođa Kusovac je posebno voljela vojne kadete i studente završnih godina, kao i mlade turiste i poslovne ljude koje bi put nanio u staru prijestonicu, a Leone di Gondar – nadimak koji je Biroli dobio početkom dvadesetog vijeka u talijansko-turskom ratu za prevlast u Libiji – još od vremena kada je službovao kao vojni ataše u Ekvadoru, s nepunih četrdeset pet godina, tragao je za klinkama, koje su bile i po desetak godina mlađe od njegove kćerke.

Rezidencija Pircija Birolija, koja je bila smještena u zgradi nekadašnje ambasade Ujedinjenog Kraljevstva, ličila je na mali dvor. Guverner je naredio da si iz dvora kralja Nikole, koji je postao državni muzej, donese dio mobilja, portreti kralja Vitoria Emanuela Trećeg i kraljice Jelene, slike Vlaha Bukovca, saloni princeza Ksenije i Vjere, u indonežanskom i venecijanskom stilu, te dvorsko posuđe. Stari novinar Corriere della Sera, Mario Kapelo, napisao je u mozaičkoj knjizi svojih sjećanja i portreta značajnih savremenika, objavljenoj u Milanu 1975., da ga je rezidencija Pircija Birolija na Cetinju, po manjku ukusa, eklektičnosti stilova i operetnoj pretencioznosti, neobično podsjećala na sjedište Gabriela Danuncija, osnivača i vođe kratkotrajnog Talijanskog regenstva Kvarnera, u okupiranoj Fiumi. Na proslavu rođendana Gabriele Biroli bilo je pozvano probrano i šarenoliko društvo, guverner se šetkao od jednog do drugog gosta, ali najviše vremena posvetio je doktoru Vladimiru Gerasimoviču, bivšem ljekaru carske familije Romanov i njegovoj ženi Mariji Vladimirovnoj, poznatoj operskoj pjevačici iz Boljšog teatra. Poslije večere koju su služili konobari iz Grand hotela, Biroli je zamolio gospođu Kusovac za ples, i ostatak večeri proveo je u njenom društvu. Lina Kusovac je primijetila da guverner, premda je uglavnom s njoj ćaskao, svako malo skreće pogled prema šesnaestogodišnjoj Loli.

Nakon rođendanske proslave Lina i Lola Kusovac su postale dio inventara na zabavama Pircija Birolija. Kapetan Laruso bi, s vremena na vrijeme, u glavnom salonu rezidencije, čavrljao s gospođom Kusovac, dok bi guverner u svom radnom kabinetu, gospođici Loli, učenici sedmog razreda gimnazije, pokazivao raritetnu zbirku poštanskih markica. Borko Daković više nije dobijao pozive na svečanosti, ali izazivao je divljenje i zavist domaćih policajaca, još i više karabinjera, što mu se Pircio Biroli, koji se, uprkos upozorenja tjelohranitelja sȃm vozikao u sportskom kabrioletu, srdačno javljao, uvijek malo zastajući, sugerišući tako da njih dvojica imaju neku zajedničku tajnu.

Prošla je cijela godina – sve do oktobra četrdeset druge – prije nego što će Borko Daković ponovo kročiti u zgradu bivšeg engleskog poslavnstva. Ali, ovoga puta neće gostovati kod talijanskog guvernera kao pratilac dvije Kusovke nego na poziv Gabriele Biroli, koja je bila stigla iz Rima u posjetu ocu. Guverner je odredio kapetana Larusa da bude s ruke Gabrieli, koja je često imala ekscentične zahtjeve. Odmah je poželjela da vidi Njegoševu kapelu na Lovćenu, ali je zahtijevala da sama, bez pratnje, hodočasti velikom pjesniku, s čijeg se grobnog mjesta vedrim danom dvogledom može dobaciti i do obala Italije. Auto je parkirala ispod Jezerskog vrha i lagano istrčala na plato ispred Njegoševe kapele. Karabinjeri i ranojutarnji šetači bili su u čudu što Gabriela svako jutro trči u Dvorskom parku, koji se prostire između engleskog poslanstva i Plavog dvorca, nekadašnje rezidencije princa Danila, prvorođenog sina kralja Nikole Prvog. Posebnu pozornost Cetinjana izazivala je njena sportska odjeća. No, Gabrielina ekstravagancija u oblačenju – nastupanje na sportskim takmičenjima u kratkom muškom šortsu – prije desetak godina bila je tema i rimskih kuloara, dok i druge sportistkinje nijesu svoje nepraktične kratke haljine zamijenile tim dijelom muške odjeće.

Gabriela je na Cetinju tražila partnera za tenis, i kapetan Laruso se sjetio da mu se Borko Daković pohvalio kako je prije odlaska u vojsku pobijedio na prvijenstvu Zetske banovine u singlu. Laruso se prije toga raspitivao nakoliko dana da guvernerovoj kćerki nađe dostojnog partnera, jer ona je bila univerzalna sportistkinja: osvajačica zlatnih i srebrnih medalja u bacanju diska, skoku u vis i sprintu. Uz to bila je osnovač i prvog ženskog veslačkog kluba u Rimu.

Ladni Daković je ljeti i zimi, uvijek imao istu težinu, tako da je mogao – premda godinama nije redovno izlazio na teniski teren – s lakoćom odigrati dva seta. Ali već poslije desetak gemova s Talijankom duša mu je bila u nosu. Jer, Gabriela je bila nametnula žestok tempo, sa čestim izlascima na mrežu. Daković nije u skladu sa svojim nadimkom lako podnosio poraz u igri tenisa. Ustvari nepovoljni rezultat mu je mnogo lakše padao nego očigledna fizička nadmoć Talijanke, koja je devet godina starija od njega. Još više ga je nerviralo što guvernerova kćer ne pokazuje želju da ga potpuno satre i ponizi, već smanjuje tempo kad vidi da joj protivnik posustaje.

Gabriela je poslije prve partije tenisa predložila svom partneru da popiju čaj na terasi hotela Grand, koji je preko puta guvernerove rezidencije. Policijski pisar, kojega su daktilografkinje u policiji i dame iz javne kuće u Lovćenskoj ulici zvale gospodin Ladni, bio je ležeran u odnosu sa ženama, ponekad malo ciničan, ali pred guvernerovom kćerkom ušeprljio se kao mali đačić, tako da se on, kao džentlmen, nije sjetio da je pozove na piće. Gabriela se pravila da ne primjećuje Dakovićevu zbunjenost, i da bi ga nekako opustila počela je pričati o tome kako je o crnogorskoj istoriji puno saznala prije nego što je njen otac bio postavljen za okupacijskog guvernera na Cetinju. Jer, čudesne priče o terri incogniti u jadranskom zaleđu, i njenim spartanskim žiteljima, slušala je od svog prijatelja Branka Vukotića, rođaka kraljice Jelene, s kojim je zajedno studirala arhitekturu. Moj tata, nažalost više voli Srbe, i smatra da Crnogorci, poput Sicilijanaca, nisu sposobni da imaju svoju državu.

Guvernerova kćer će na Cetinju ostati dva mjeseca, do Svetog Nikole, i za to vrijeme Ladni Daković je bio redovni gost na patrijima koje su organizovali Pircio i Gabriela Biroli. Talijanku nije držalo jedno mjesto, i tražila je da joj Daković pokaže okolinu Cetinja. Njih dvoje su, bez pratnje, obigrali Lovćen sa cetinjske, budvanske i kotorske strane. Satima je sjedjela naslonivši glavu na mladićevo rame gledajući s Vjetrenog mlina prekrasni pejzaž Boke Kotorske, čije su je vijugave obale fjorda podsjećale na ispreplijetane linije dlana mladog Montenegrina. Gabriela je na terasi hotela Grand tražila da joj Daković pruži lijevi dlan: zadubila se u njegov neobični splet linija života, strasti i uspjeha, pokušavajući odgonetnuti koliko su demoni koji su oblikovali mrežu ispresijecanih linija slični ostalim pejzažima ove nepristupačne zemlje, u kojoj se duže vremena nijesu mogli skrasiti ni osmanski podanici iz zabačenih azijskih provincija. Držala ga je za zglavak ruke i onda pogledala u oči, koje su odavale strast i bezobzirnost, prevučenu skramom tjeskobe. Ti si čuvar tajne, iako imaš potrebu da je s nekim podijeliš. Zato si grub prema svima koji žele pristupiti u tvoj intimni svijet. Tvoja neosviještena potreba za bliskošću proizvodi stalni nemir, dovodi te u neprilike, ali si dovoljno žilav da te nijedna nevolja neće slomiti. Imaš dugu i isprekidanu liniju života, koja je neobično slična mojoj. Preživjećeš nekoliko teških životnih lomova, i nadživjećeš svoje neprijatelje. Nažalost i onu jedinu osobu do koje će ti biti stalo.

Ladni Daković nikad se nije do kraja uvjerio je li Gabriela Biroli bila lakomislena u odavanju stvari koje se u ratu označavaju kao vojna tajna ili je namjerno plasirala podatke koji su mogli razotkriti političke prioritete i namjere okupacionog guvernera Crne Gore. Ona mu je povjerila guvernerove spoznaje koje je prosljeđivao rimskom Dvoru i Vladi: da se u Crnoj Gori treba osloniti na četnički pokret, da nije moguće etnički razlikovati Srbe i Crnogorce, da su Srbi superiorni u odnosu na ostale jugoslovenske narode, i da stoga treba ponovo ujediniti Srbiju i Crnu Goru u uticajnoj sferi Rima ili pripojiti Crnu Goru Italiji, kao provinciju, poput Ljubljane. Na kraju mu je odala – premda se činilo da se dvoumi oko toga – jednu tajnu koja je imala intimni porodični karakter: na guvernerove memorandume o crnogorskom pitanju nije uticalo samo njegovo srbofilstvo, već i to što je on u neku ruku bio ucijenjen.

Četnički pukovnik Bajo Stanišić donio je guverneru pismo od njegovog sina Mauricija, kojega su Englezi zarobili u Libiji. Kapetan Mauricio Biroli ocu je poslao rukom pisanu poruku da je dobro i zdravo, i da zbog toga što Englezi cijene politička opredjeljenja armijskog generala A.P. Birolija, ima povlašćen zarobljenički status. Od toga časa okupacioni guverner Crne Gore, preko Baja Stanišića i štaba Draže Mihailovića, redovno je razmjenjivao informacije s vojno-obavještajnim centrom MI 6 u Kairu.

Borku Dakoviću je osmog aprila četrdeset prve, drugi dan poslije bombardovanja Beograda, Cetinja i ostalih jugoslovenskih gradova, došao Stefanov kurir, i rekao mu da će do daljnjeg dobiti drugu vezu, koja će biti dio lokalne konspirativne mreže Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru i Boku. Još mu je kazao da će novi konspirator imati pseudonim Lazar, koji će na vezi držati i Gramšija. To jest, da on zasad, dok se ne snimi situacija u novim okolnostima, mimo Gramšija i Lazara ne pokušava širiti krug konspirativaca, jer cijela ilegalna mreža biće organizovana po sistemu trojki. Na odlasku mu je kazao da će sjutra u sedamnaest sati i tri minuta, ispred zgrade pošte sresti novog saradnika, koji će mu prići riječima: Rekli su mi da nikad ne kasnite.

Dakoviću je prišao bledunjavi mršavi momak, koji je još ličio na dječaka. Bio je toliko neupadljiv da ga je policijski pisar ranije zapazio samo zbog toga što je često bio u društvu dvojice krupnih momaka, sinova bivšeg šefa policije Tomaševića i penzionisanog pješadijskog kapetana Mijanovića, koji su pripadali tvrdom krilu bivšeg jugoslovenskog režima. On ustvari mladića nije znao po imenu već po prezimenu – Kruška – koje u Crnoj Gori nije bilo uobičajeno. (Po imenu voća davana su samo ženska imena, Dunja, Višnja, Jagoda). Ladni Daković se ubrzo uvjerio da je Gojko Kruška – uprkos fizičkoj neupadljivosti i slabašnosti – spretan i izdržljiv momak, s čeličnim živcima. Kruška se s talijanskim vojnicima zbližio preko sitne trgovine, prodajući im vino i rakiju, te lješanski duvan koji su kupovali kad im nestanu cigarete. Uz to bio je organizovao prodaju priganica koje je pržila Mare Bogdanova, njegova komšinica, a prodavali su ih, u Njegoševoj ulici i ispred Vojnog stana, Ćiro i Bero, petnaestogodišnji mangupi koji su neumorno vikali frittelli, fritteli.

Policijski pisar je od Kruške primao naređanja koje su preko bloka, u bodljikavom žicom ograđeno Cetinje, unosile seljanke iz Bajica i Dubovika. One su u posudama za mlijeko, s kojim su opskrbljivali bolnicu i boljestojeće familije donosile poštu s partijskim instrukcijama, i na isti način Dakovićeve šifrovane informacije vraćale natrag u šumu. Daković je još bio zadužio Gojka Krušku da neprimjetno prati kapetana Larusa, i da ga izvještava o mreži njegovih doušnika. Ubrzo je saznao da se kapetan, na javnim i skrovitim mjestima, sastaje sa širokim krugom ljudi, od zelenaških i četničkih aktivista, trgovaca, novinara, kafedžija do kurvi iz spratne kuće u Lovćenskoj ulici. Policijskog pisara su posebno zanimali kontakti kapetana Larusa sa gospođom Milom Vujović i Franjom Tavčarom, njegovim redovnim partnerima u partijama pokera. Bilo mu je sumnjivo odveć ljubazno ponašanje kapetana Larusa prema njemu, posebno otkad su u cijelom gradu osvanuli leci s imenima talijanskih špijunki i jebačica. Uz imena poznatih kurvi, Miluše Gligorove, Srbijanke Dare, Velike Britanije, na spisku su bile i dame iz boljih familija, kao i imena njihovih švalera: na trećem mjestu od šesnaest parova nalazili su se Lina Kusovac i Nikola Laruso. Talijan je bio uvjeren da je Fredolino jedan od rijetkih koji su znali za njihovu vezu, a još sumnjivije mu je bilo to što na spisku nije bilo mlađe Kusovke, koja se – to se njemu nije moglo sakriti – dopadala policijskom pisaru. I sȃm guverner Biroli bio je bijesan, jer nije mogao utješiti svoju miljenicu, zbog toga što se njena majka našla na spisku sa gradskim prostitutkama, pa je raspisao nagradu od dvadeset pet hijlada lira onome ko prokaže banditskog sastavljača letka.

Početkom četrdeset treće godine neki žandari su prekomandovani u Podgoricu, drugi su otišli u penziju, i Borko Daković je predložio Gojku Kruški da se prijavi u žandarmeriju. Rekao mu je još da će biti sigurno primljen, jer će ga Đino Bijađi, njegov povremeni partner s partija pokera koje igraju u pansionu Mile Kauboj, preporučiti komandantu karabinjera Vitoriu Montuoriju. Ipak, mladom konspirativcu je prešutio glavnu stvar koja ga je navela da ga progura za pozornika, koji će stražariti ispred javnih ustanova, hapsiti pijance, džeparoše i sitne švercere.

Agenti Ovre i karabinjeri pojačali su pozornost na izlazu iz grada prema Crnoj gredi i Bajicama, jer su otkrili neobično vješto falsifikovana permessa koja vojnici i karabinjeri na bloku dugo nijesu primijetili. Štambilj na lažnoj dozvoli nije se razlikovao od onih koji su pečatani u vojnoj talijanskoj štampariji, i narednik Ferara, koji se razumio u konzervaciju papira i izradu štambilja nije bio siguran je li pečat iskopiran od nekog vještog pečatoresca, jesu li komunisti u upravi policije imali svoju krticu ili je jednostavno ukraden iz karabinjerske stanice. Otkrivanje falsifikovanih dozvola poremetio je – nekoliko mjeseci pripremani – plan odlaska u partizane upravnika bolnice u Risnu, Nika Miljanića, i šefa glavne cetinjske apoteke Voja Radulovića. Nekadašnji profesor medicinskog fakulteta u Beogradu, koji je jedan dan u sedmici ordinirao i u cetinjskoj bolnici Danilo Prvi, svojim je šoferom stigao iz Risna, sa dva velika kufera u gepeku, u kojima su bili hirurški instrumenti i sanitetski materijal. Gospodin Vojo, kako su Cetinjani zvali farmaceuta, sina bivšeg ministra u kraljevskoj crnogorskoj Vladi, koji je bio školovan u Padovi, noć uoči odlaska u šumu, ostavio je po dogovoru ključ od vrata apoteke ispod otirača na ulazu svog stana.

Jedina mogućnost da se partizani snadbiju dragocjenim ljekovima, sanitetskim materijalom i instrumentima bila je da se u toku noći, u dijelu žičane ograde prema Špadijerskom vrhu, gdje je osvjetljenje najslabije, isječe žica kliještima kroz koje će pronijeti platnene vreće i ostaviti ih u jednom grmenu nedaleko od Jabuke, sela udaljenog od Cetinja dvadeset minuta momačkog hoda. Gojko Kruška se, prema dogovoru, u žandarskoj uniformi šetkao nedaleko od mjesta na kojemu su Bero i Ćiro sjekli žicu, da u slučaju neplaniranog nailaska nekako zabašuri talijansku patrolu, ili u krajnjem slučaju razoruža nespremne talijanske vojnike i onda pobjegne na slobodnu teritoriju.

Talijani su načisto pobijesnili kad su shvatili da su doktor Miljanić i apotekar Radulović, prije nego što su pobjegli u šumu, opustošili sanitetske zalihe s hirurškog odjeljenja risanske bolnice i cetinjske apoteke. Ali, krug osumnjičenih bio je preširok – Montuori i Laruso posumnjali su i na karabinjere porijeklom iz Istre koji su sa seljacima trampili vojničke konzerve s mesom i pasuljem za jaja, jezersku ribu i njeguški sir – i odlučili su da ne sprovode javnu istragu, koja bi još više uticala na ionako loš moral vojske, nego da u tišini pokušaju pohvatati konce koji su spleteni u mrežu komunističkih zavjerenika. Kapetan Laruso je držao na oku Ladnog Dakovića, i policijski pisar mu se drsko osmjehivao, pa je oficir Ovre kao provokaciju shvatio njegov poziv na proslavu rođendana, koju je zakazao u restoranu Belveder. Jer Ladni Daković je znao da Laruso, zbog straha od zasjede komunističkih odmetnika, neće doći u poznati restoran s čije se terase vedrim danom vidi Skadar, koji je cijela dva kilometra udaljen od bunkera koji se nalaze ispred ulaza u ograđeni grad.

No, Ladni Daković nije mirno spavao: smišljao je na koji način će se otarasiti kapetana Larusa prije nego što mu talijanski oficir iskopa nešto kompromitujuće. Razmišljao je da ga sȃm sačeka ispred njegovog stančića u Kući Čakića, ali se predomislio, jer i kad bi uspio pobjeći s mjesta ubistva, koje je od guvernerove rezidencije udaljeno jedva pedeset metara, teško bi smislio uvjerljiv alibi. Onda se povjerio Gojku Kruški, koji je u međuvremenu postao miljenik Vlada Kokotana, novog komandira žandara, zbog toga što je razotkrio grupu maloljetnih crnoberzijanaca i neregistrovanih kurvi, prispjelih iz Kotora i Podgorice. Mladi Kruška je bez dvoumljena rekao da će on likvidirati kapetana, ali pošto je Daković to odbio, onda je mladić predložio da pomoć zatraže sa slobodne teritorije. Među partizanskim borcima bilo je iskusnih vojnika, diverzanata, koji će se uvući u grad s permessom nekog seljaka, prodavca drva za ogrjev, i poslije izvršenog atentata skloniće ga u svoju kuću, i držati na skrivenog šufitu dok neki novi atentat ili partizanska ofanziva ne usmjere žandare i karabinjere na drugu stranu.

Teško je reći je li Nikola Laruso bio srećniji ili pametniji kad se nenajavljeno, šesnaestog jula četrdeset treće godine, oko podne, zajedno s Pircijom Birolijem, ne čekajući da preda raport novom guverneru Kuriju Barbazetiju, zaputio iz Cetinja prema barskoj luci, u kojoj ih je čekao razarač talijanske ratne mornarice Kavur. Jer, Larusa su iste večeri, iz podruma Kuće Gordića, koja je preko puta njegove garsonjere, s lovačkom puškom kračicom, punjenom patronima za krupnu divljač, prežala trojica muškaraca, koščati žutobrki tridesetogodišnjak i dvojica mladih ilegalaca. Mladići bi pobjegli čim je atentator – koji je juče stigao na konjskoj zapregi – postavio cijev puške na podnožje malog prizemnog prozora, da su ga smjeli ostaviti samog, jer bez njihove pratnje on ne bi znao pobjeći kroz dvorišta u Bajovoj ulici, do portuna Darića, u prazni stan doktora Lopičića, koji je bio otišao u u Rim, u posjetu sinu, studentu medicine.

Poslije vijesti o kapitulaciji Italije na Cetinju je nastalo bezvlašće: talijanski vojnici s pomiješanim osjećajem straha od osvete partizana i bijesa njegovih dosadašnjih saveznika Njemaca, i s druge strane, oduševljenja što će se konačno vratiti kućama, nestrpljivo su čekali da se utrpaju u neki kamion i prebace do luka u Zelenici ili Baru. Hladni Daković se, u očekivanju Njemaca, nije brinuo za svoj položaj u policiji, jer kum njegovog oca Stevo Jovićević, veletrgovac, bio je tast Jakova Jovovića, koji je poslije smaknuća, Blaža Đukanovića i Baja Stanišića u Ostrogu, postao, pored majora Lašića i Pavla Đurišića, glavni četnički komandant u Crnoj Gori. Policijski pisar je pokušao iskoristiti opštu konfuziju, i dočepati se arhive Ovre, prije nego što u Cetinje prispiju oficiri Gestapoa. U arhivi su bili podaci o doušnicima, i što je još važnije, ovrine tajne istrage protiv sumnjivih građana, među kojima je bilo aktivnih policajaca, i pripadanika zelenaškog i četničkog vođstva, pa se s Gojkom Kruškom dogovorio da njegovi pajtaši iz Skoja obiju kancelarije u suterenu Banovine, i papire u kuferima odnesu u Gojkovu kuću.

Njemci su Cetinjanima uvukli strah u kosti. Za razliku od Talijana koji su se trudili sprijateljiti s građanima, starim i mladim, Švabe među kojima je bilo dosta folksdoječera iz Vojvodine, nijesu krili prezir prema domaćem stanovništvu. Posebno nipodaštavanje su pokazivali prema crnogorskim nacionalistima, jer je njemački izaslanik za Balkan Herman Nojbaher – Bečlija koji je zagovarao anšlus Austrije Njemačkoj – zajedno s Milanom Nedićem, predsjednikom marionetske srpske vlade, pravio planove za novo pripajanje Crne Gore Srbiji. Gojko Kruška je u međuvremenu napredovao do vođe patrole i šefa smjene u policijskoj stanici, jer novi policajci koje je regrutovao Vlado Kokotan, bili su nepismeni. Sȃm komandir žandara imao je četiri razreda osnovne škole, i okruživao se gradskim bitangama, sitnim lopovima, švercerima i siledžijama. Šefu Gestapoa Mihaelu Rajsingeru, folksdojčeru iz Pančeva, nije smetala raskalašnost unovačenih žandara, jer su se pokazali efikasnijim od starih policajaca koji su se pozorničkim poslom bavili i u vrijeme Jugoslavije. Kokotanovi žandari – njihov šef je dobio nadimak jer se zavlačio u tuđe kokošarnike i krao kokote – u dušu su poznavali svakog delikventa i tajnog simpatizera partizana.

Sitni kriminalci se lako užive u ulogu njihovih dojučerašnjih gonioca, i postaju rigorozniji od onih koji su ih hapsili. Jedan od takvih bio je Ćićo Tatar, kojega su proklinjali lakovjerni seljaci, što ih je mamio na igru sa tri kutije za šibice. Njegovi prsti bili su brži od neukog oka namamljenog igrača, i svaki put se šibica nalazila ispod kutije na koju seljak nije upro prstom. Ćićo je gledao s visine na svoje dojučerašnja pajtaše, i nudio im je zaštitu pod uslovom da od ukradene i švercovane robe dobije postotak. On naravno nije vjerovao da će mu prijaviti svu ukradenu robu, i ponekad bi ih poslije pola noći iznenadio u njihovim štekovima. Tako se šunjao jedne kasnonovembarske noći prema Bogdanovu Kraju, kad su ispred Zgrade Muzike istrčala dvojica mladića kojima je nazirao samo siluete. Ćićo je viknuo: Stoj, policija, ali nepoznati se nijesu obazirali na upozorenje nego su u punom sprintu prošli pored Banskih stanova i zaminuli u ulicu Pavla Rovinskog.

Ćićo je zastao ispred Zgrade Muzike, na mjestu odakle su nepoznati maločas pobjegli, neće li ga neki trag navesti prema bjeguncima. Onda je na telefonskom stubu ugledao mali plakat pričvršćen špenadlama. U tekstu umnoženom na šapirografu bio je proglas građanima Cetinja, u kojemu se pozivaju na otpor okupatoru, i obavještava ih o brzom slomu nacističke Njemačke, koja je poslije talijanske kapitulacije ostala usamljena i sa svih strana okružena saveznicima. Još je pisalo da je partizanska vojska spremna da izvede posljednji udar na naciste i njihove sluge, te da građani spremno dočekaju oslobodioce Cetinja. Ćićo je pretražio trotoar i ulicu oko stuba, ali nije našao ništa više što bi mu ukazivalo na neki trag. Pogledao je još jednom u tekst proglasa i sjetio se da jedini trag do ilegalaca može voditi preko sprave za umnožavanje teksta pomoću matrice.

Sjutradan je pozvao Lanja, starog kompanjona, tapkaroša, koji je prodavao falsifikovane ulaznice za fudbalske utakmice Lovćena i Crnogorca, da ga ispita posjeduje li neko u gradu neprijavljeni šapirograf. Lukavi tapkaroš se osmjehnuo: Što dobijam za informaciju? I onda mu je ispričao kako je Đoko Tamindžić, telegrafista, bio pozvan u rezervni vojni sastav početkom rata, i nakon proglašenja kapitulacije, u opštem neredu gdje je svako uzimao što mu je došlo do ruku, ukrao novi, tek raspakovani šapirograf. Još mu je rekao da je Tamindžić apolitičan i strašljiv, ali da je izgubio posao na pošti, pa s obzirom da nema rodbinu na selu, preživljava veoma bijedno, od pomoći Crvenog krsta i povremenih sljedovanja okupatorskih vlasti za socijalno ugroženo stanovništvo. Sve ćemo saznati, ne brini, rekao je Lanjo.

Lanjo nije morao mnogo pritiskati prestravljenog Tamindžića da mu prizna kako je šapirograf, za hiljadu lira, iznajmljivao dvojici gimnazijalaca, Beru i Ćiru, ali da mu oni nijesu kazali kakve su tekstove umnožavali. Ja ih nijesam ni pitao, jer su to momci iz pristojnih cetinjskih kuća, pravdao se bivši telegrafista. Zadovoljan otkrivanjem važnog traga koji može doći do samog centra cetinjskih ilegalaca, Ćićo je obećao Lanju da će mu isposlovati Ausweis, koji će mu omogućiti slobodno kretanje na cijeloj teritoriji Crne Gore.

Čim mu je Ćićo referisao Vlado Kokotan je bio zaustio da pozove patrolu da uhapse dvojicu mladića, ali se u tren predomislio: Da vidimo s kim se sastaju. Komandir žandarmerije je posumnjao da su ilegalci povezani s nekim iz policije, jer na osnovu neuspjelih racija i organizovanih bjekstava iz žičanom ogradom zatvorenog grada, bilo je jasno da komunistima neko dojavljuje policijske namjere. Ipak, Kokotan se nemalo iznenadio kad mu je Ćićo sjutradan referisao da se gimnazijalci, u sitnim noćnim satima, sastaju s Gojkom Kruškom, u njegovoj kući. Jer, Kruška mu je izgledao prostodušno, od onih ljudi koji su nesposobni da lažu, kamoli da igraju dvostruku ulogu i smišljaju opasne urote. Ovakvi podmuklovi su najgori, ne znaš im volje ni nevolje, bijesno je zaključio Kokotan.

Kokotan je tražio majoru Lašiću četvoricu iskusnih četnika iz njegovog pratećeg voda za hapšenje opasnih komunističkih zavjerenika. Rekao mu je da se ne može osloniti na svoje žandare, i boji se da ima još vrbovanih komunističkih saradnika u policiji. Kokotan i Ćićo su već bili prokljuvili da se Gojko sa svojim kompanjonima, sklonjen od sumnjičavih pogleda, uveče sastaje u svojoj kući. Tri dana su uzaludno prežali u portunima oko Kruškine kuće, i konačno dvadeset četvrtog decembra dvojica prokaženih mladića su zakucala na vrata kuće Gojka Kruške, u Zmajevoj ulici broj 6. Kokotan i Ćićo, s po dvojicom Lašićevih tjelohranitelja, razdvojili su se u dvije grupe, kako im mladići ne bi mogli umaknuti. Gojko Kruška je otvorio kućna vrata, poslije trećeg kucanja, što je bio znak raspoznavanja njegovih drugova: iza Berovih i Ćirovih leđa navalili su krupni bradati muškarci, koji su zaudarali na rakiju i užeglu slaninu. Bero i Ćiro su se ukočili od straha, a Kruška je snažno gurnuo u prsa čovjeka duplo težeg od njega i krenuo prema sredini ulice, ali na leđa mu je skočio Vlado Kokotan, zamahujući penrekom prema mladićevu tjemenu.

Oberlajtant Rajsinger, kojemu su priveli mladiće, rekao je Kokotanu da preuzme saslušanje ilegalaca, i da istragu usmjeri na Gojka Krušku, jer on je sigurno povezan sa makar još jednom konspirativnom grupom. Komandir žandarmerije se u početku ispitivanja pretvarao da je zabrinut za Gojka Krušku, iako je znao da to čini neuvjerljivo.

– Gojko, nagrabusio si. Pronašli smo propagandni materijal u kojemu pozivate na pobunu protiv vlasti. To je dovoljno da te osude na smrt. Ali ja ću ti pomoći ukoliko budeš pametan. Ti si jedinac, i tvoj otac Marko bio je pošteni činovnik. Ako budeš sarađivao uzeće se u obzir tvoja mladost i proći ćeš s nekoliko godina zatvora. – Kokotan je govorio polako da vidi kakav utisak ostavljaju njegove riječi, i kad je vidio da ga Gojko Kruška gleda prezrivo, viknuo je. – Ne poslušaš li me proklinjaćeš majčino mlijeko. Nema ti spasa.

– Nema tebi spasa Kokotane. Da imaš tri čiste znao bi da će tvoji tedeski doživjeti sudbinu talijanskih fašista, i ako se ne okreneš na stranu naroda sudiće ti kao izdajniku.

Kokotan je skočio na noge i viknuo: – Kopile komunističko.

Poslije petnaest minuta Gojka Krušku su zamrtvo, bez svijesti, unijeli u podrumsku ćeliju. Dvojica snažnih stražara su ga pred zoru podigli s betonskog poda umrljanog krvlju i odvukli kroz hodnik u drugu podrumsku prostoriju, dva puta veću od samice u kojoj je ležao. Na sred sobe bio je mali četvrtati sto i velika gvozdena stolica sa leđnim i ručnim naslonom. Stražari su ga sjeli na stolicu, i ruke mu vezali tankim telefonskim kablom za ručne naslone koji imaju debljinu vodovodne cijevi dvorišnih česmi. Nakon što je ispravio glavu ispred sebe je vidio lica Vlada Kokotana i Ćića Tatara. Ćićo je sa stola uzeo gvozdenu kapu sa dva polukružno savijena pljosnato skovana gvožđa u obliku krsta, na čijim krajevima su, u ravnomjernim razmacima bila četiri šarafa. Ćićo Tatar je teatralno – kao da ga kruniše – zatvoreniku stavio na glavu. Onda je uzeo konjska kliješta, i počeo, jedan za drugim, pritezati šarafe. Zatvorenikovo lice je pomodrelo, nešto je kvrcnulo, kao da je lobanja pukla, i mladić se onesvijestio. Ostavili su ga tako cijelo prijepodne vezanog i bez svijesti, i onda se Ćićo sam pojavio s kamom čiju je oštricu užario u peći za drva u žandarmerijskoj stanici koja se nalazi na spratu. Zini, viknuo je zakrvavljenih očiju, i vrh bajoneta gurnuo u usta Gojka Kruške. Usijani vrh bodeža je spržio mladićeve zube, ali on ga je prkosno gledao, iako mu je iz očiju nekontolisano tekla slankasta tečnost. Onda je bacio kamu i uzeo bič: mlatio je mladića ne primijetivši da se opet onesvijestio.

Vlado Kokotan je naredio Ćiću da malo stane s mučenjem, jer bi zatvorenik mogao preminuti prije suđenja, koje se planira poslije pravoslavnog Božića. Onda je krenuo u kancelariju policijskog pisara Ladnog Dakovića.

– Došao sam na rakiju. Čuo sam da uvijek imaš dobru lozu. – Rekao je komandir žandarmerije izazovno.

– Ja ne pijem rakiju. Ti si dobro obaviješten, očigledno si došao drugim poslom.

– Izgleda da sam u posljednje vrijeme loše informisan. Tek sam juče čuo sa si ti Gojka Krušku preporučio za policiju. Rečeno mi je i da ste se često gledali u posljednje vrijeme, a nijednom se nijesi navirio otkad je uhapšen da vidiš kako se odvija istraga.

– Kokotane, govoriš gluposti. Mali Kruška je ovdje došao drugom linijom, koja je bila mnogo uticajnija od mene. Ali, kad su me iz Ovre pitali za njega rekao sam da je iz pristojne familije. Za Gojka Krušku bila je intervencija Đina Bijađija, šefa ovrinog odjela za propagandu, da se primi u žandarmeriju, i koliko znam njega je na to nagovorio Stevo Jovićević, prijatelj Gojkovog oca Marka Kruške. Inače, ne miješam se u tuđe istrage, kao što ne dozvoljavam da van procedure i drugi zabadaju nos u moj posao. – Daković je prvi put podigao ton.

– Ladni, što si se uzbudio? Nijesam ništa strašno rekao. – Kokotanov glas je opet bio provokativan. – Možeš poći sa mnom da se uvjeriš koliko je zločest taj mali kopiljan. Još i prkosi, ali, progovoriće on: Ćićo bi iz mrtvijeh usta iznudio priznanje.

Ispred sobe za mučenje Kokotan i Daković sretoše Ćića Tatara, koji je rezignirano širio ruke.

– S velikim iglama za pletenje smo ga boli između rebara i između noga, i on samo stenje i psuje nam majku izdajničku.

Kruška je ležao na podu polusvjestan. Gledao je u Kokotana i Dakovića prazno, kao da ih prvi put vidi.

– Kruška, ne uništavaš samo sebe nego i familiju. Uhapsili smo ti oca i sestru, a sad ćemo i majku. Dovešćemo ih ovđe da vide našto ličiš. – Dok je govorio Kokotan je posmatrao Dakovića.

– Priznaj s kim si šurovao. Nema ti druge. Prebićemo ti svaku kost nadvoje. – Progovorio je Daković, suvo bez emocija.

– Bijednici… Izdajnici. Nemam koga odati, a i da imam ne bih vam kazao.

Daković je prišao oborenom mladiću, i snažno ga nogom udario u slabine.

– Đubre – još je i prosiktao policijski pisar gledajući u Krušku, a onda se izazovno okrenuo prema Kokotanu.

Dvanaestog januara, poslije izricanja presude, Gojko Kruška je olovkom – koju su mu dali da sastavi oproštajno pismo – na zidu napisao: Ovdje je ležao Gojko Kruška, osuđen na smrt vješanjem. Sjutradan je narednik Oto Majnhofer otvorio ćeliju osuđenika na smrt, i na srpskom jeziku rekao: Spremi se. Osuđenik je ustao s kreveta, obukao kaput, i dopisao: Obješen 13. januara 1944.

Tog popodneva – bilo je tačno petnaest minuta do tri sata – nebo iznad zatvora u Bogdanovom kraju bilo je tamnosivo, a magla je obavila vrhove Đinova brda i Vrtijeljke. Gojko Kruška se poispravio premda su ga užasno probadala slomljena rebra, i zapjevao, tankim prodornim glasom: Puni vjetre malo sa Neretve i rašćeraj tamu po Balkanu. Utoliko je stigao mali kamion na čijoj karoseriji su sjedjela dva naoružana žandara i visoki mršavi mladić s rukama svezanim naprijed. Folksdojčer Majnhofer je uhvatio otpozadi Gojka Kruška, za donji dio kaputa i okovratnik, i grubo ga odigao od zemlje i gurnuo na karoseriju. Žandari su ga sjeli na fiksiranu klupu preko puta nepoznatog mladića. On mu se saučesnički osmjehnuo: Ja sam Gojko Kruška. Krakati momak, koji je bio kao oduzet dok su Gojka Krušku ubacivali na karoseriju trgnuo se i zahvalno ga je, kao dječak kojega iznenade poklonom medenjaka pogledao, i na albanskom jeziku rekao: U jom Musa Buta Hodžić, prej Škodret.

Kamion se primicao Balšića pazaru, gdje je stojala velika grupa ljudi u uniformama i u civilu. Znatiželjnika i nasilno dovedenih. Kad su čuli brektanje motora malog fijatovog kamiona glave su se okrenule u pravcu Bajove ulice. Čim se kamion zaustavio Gojko Kruška je ustao na karoseriji i zapjevao: Crna Gora u boj kreće/ bez pobjede doći neće. Jedan stražar ga je udario kundakom u leđa i gurnuo s kamiona. Dočekao ga je narednik Majnhofer, i nervozno nastavio vući prema masi. Mladić je okrenuo glavu prema velikom brijestu na čijoj grani su visile dvije omče, i nastavio je pjevati: Sa Lovćena kliče vila/ Crna Goro majko mila. Stražari su ga psovali i gurali prema vješalima. Vlado Kokotan i Ćićo Tatar, okruženi bradatim Lašićevim četnicima, nešto su se domunđavali i cerekali. Gojko Kruška je stao ispod vješala, i gledajući u njih, nastavio pjevati: Četnici crni vrani/ crni će vam doći dani.

Narednik Majnhofer, iako je bio planirao da prvo pogubi Skadranina, na brzinu je stavio omču oko vrata Gojka Kruške. Prije nego što je gurnuo stolicu ispod Kruškinih nogu mladić je viknuo: Živio drug Tito. Tijelo se trznulo, jednom, dvaput, i onda se umirilo. Njemac se onda okrenuo Musi Buta Hodžiću, i dok mu je nervoznom rukom namicao omču, i Skadranin je, na slovenskom jeziku s karakterističnim albanskim naglaskom, viknuo: Živio drug Tito.

Ladnom Dakoviću učinilo se da je Gojko Kruška, u posljednjem trenutku, prije nego što mu je krvnik izmaknuo stolicu, bio upravio pogled u njega. I on bi ko zna još koliko dugo odsutno gledao improvizovana vješala s dva mršava tijela u dugim kaputima da nije čuo glas Vlada Kokotana.

– Ladni, što si se umučao. Ajmo da popijemo po jednu. Ja častim. Noćas je doček Nove godine. Naše pravoslavne, a ne one lacmanske.

– Nemam vremena. Moraću se vratiti u kancelariju da nešto oposlim. Ako završim na vrijeme pridružiću vam se.

– Kako oćeš. Vidim da ti nije do društva. – Glas mu je bio podrugljiv. – Uostalom nije kasno ni śutra da razjasnimo neke stvari.

– Kad god hoćeš Kokotane. U po dana, u po noći. Ti znaš gdje me možeš naći.

Daković je čvrsto stezao dršku repetirane berete u desnom džepu. Govorio je tiho, kao da je htio da ga čuje samo Kokotan, koji je mahnuo rukom, u smislu da se sad nema vremena baviti s njim, i okrenuo se prema kafani Njujork. Ladni Daković se krenuo na drugu stranu, i u tom času je odlučio da najkasnije ujutro napusti grad, prije nego se četnici otrijezne. Otišao je u kancelariju da još jednom pregleda škafove svog stola i veliki gvozdeni orman, i uvjeri se je li zaturio nešto od zabilježaka i isljedničkih spisa koje bi mogli koristiti Kokotanu. Onda je otišao kući za toplu preobuku i da nešto založi, iako nije imao apetita. Nije pametno noćas spavati kući, pomislio je, i krenuo polako s šeširom nabijenim na čelo. Opet je bio počeo trusukati snijeg, koji je pokrivao stari odavno ugaženi pokrivač čija se bijela boja vremenom pretvarala u smeđu.

Ladni Daković je bio siguran da ga Vlado Kokotan i Ćićo Tatar neće tražiti u stanu Mile Kauboj. I kad bi pomislili da je on tamo, ne bi se usudili banuti kod udovice bivšeg direktora hipotekarne banke, jer njeni partneri na kocki bili su uticajni preduzetnici i bankari, četničke glavešine i okupatorski oficiri. Krenuo je polako, zamaskiran teškim kaputom i šeširom s velikim obodom, pored Balšića pazara prema francuskoj ambasadi, u čijoj blizini stanuje Mile Kauboj. Iz kafane Njujork, koja je jedva dvadeset metara od brijesta s vješalima, razlijegala se pjesma, uz pijano podvriskivanje: Spremte se, spremte četnici, teška će borba da bude. Utoliko se iz kafane isteturao Ćićo Tatar, prišao je vješalima, i gurnuo rukom već skočanjeni lješ Gojka Kuške, koji se zanjihao: Sretna ti Nova godina, Gojko Kruška, razdrao se Tatar.

U salonu gospođe Vujović obradovali su se Ladnom Dakoviću, jer su čekali četvrtoga igrača za poker. Društvo za igru bilo je kakvo se poželjeti može: pored Mile Kauboj sjedjeli su Savo Milunović, direktor Crnogorske banke i Ljubo Vuksanović, zvani Dekica, sastavljač jedne od mnogih kvislinških vlada, koju su Cetinjani zvali Vlada Ljuba Dekice. Ladni Daković je hazardirao u igri, stalno je podizao ulog, tri puta, devet puta, pod, repod, želeći se otarasiti rezervi novca koji mu u šumi neće trebati. Ali, bila ga je toliko krenula karta, pa je malo usporio s forsiranjem uloga plašeći se da će partnere tapirati prije zore, kad je bio odlučio izaći iz Cetinja.