Knjiga je nekad bila vazduh između dvojice pripovjedača koji nijesu htjeli svjedokâ. Bila je i ožiljak na licu kamena – neželjeno otkriće onih koji na divlje kopaju tražeći zlato. Bila je i pečat na kori ubijenog drveta. I vjetrovima i ratovima raznesena gomila listova papira. Bila je i plamen u najmračnijim epohama čovječanstva.
Knjiga će ostati tečnokristalna tajna koju arheolozi neće pronaći ni u jednom grobu bogataša. Ali nema se rašta ni kopati da bi se pronašlo ono što prodire u dubine svijeta van dohvata sumnjivih istorijskih sjećanja. I ne mislim da će književnost osloboditi svijet rešetaka njegovih meridijana niti da je ona bjekstvo od stvarnosti ili pribježište. Književnost je sklonište usred stvarnosti.
Treba da se pripovijeda, da se vjeruje u dinamiku književnog doma, u čijem se podrumu pohranjuje neispričano. Treba da se prevodi, da se ne dozvoli da se priče skamene u fosile koji spavaju u dobro obezbjeđenom izlogu državnih muzeja. Svaka književnost koja sumnju ne sadrži sumnjiva je. Istinska književnost kreira stvarnosti, razotkriva svjetove, a da pri tom nijednom ne zabode zastavu u krhko tijelo zemlje. U jeziku čuva sjeme bezvremenog nagona za nepripadanjem, osvjedučuje krvarenje u periodima između dvaju ratova.
Kad se svijet pozivao na nužnost i pravednost bombardovanja u ime univerzumskog spokoja – širila se simetrija omeđenih grobova; kad je svijet brisao „nacionalnu pripadnost“ plemenitim metalima – počinjala je kolonijalna vjera u daljinu; kad god je na polju bolesne istorije bio posijan princip socijalističke ili religiozne jednakosti – javljali su se diktatori. Književnost je često bila biološko oružje u rukama tamnih figura ljudske istorije, ali – i pored svih surovih ubistava bajonetom oštrih riječi (jer u građanskim ratovima ubija se i zarad pogrešno izgovorenog akcenta) – slijepo vjerujem u čistotu književne i pjesničke misli, u istu onu o kojoj je govorila Hana Arent i koju u sebi nosi svako dijete što razumije pjesmu ptica selica.
Kad nešto ne želim da zaboravim – ponavljam ga naglas. Tako je i s telefonskim brojevima bolnica ili izdavačkih kuća, za koje mislim da će me izvući iz stvaralačke usamljenosti. Kad nešto želim da zapamtim – zapisujem ga tajno, ograđujem list papira čitavim svojim tijelom, kao da riječi pokušavam sakriti od anđelâ istorije. Kad zaboravimo kome pripada priča koju smo čuli, ona postaje naša, na način na koji su i tradicionalne pjesme, u stvari, pjesme koje je zaboravio onaj što ih je napisao – prije nego što ih je svijet proglasio svojim. Moja baba, koja je bila slijepa na jedno oko, znala je dublje sagledati svijet i iste pjesme je uvijek kazivala na različit način. Kad god bih poželio da ih zapišem, samo bi mi rekla: „Ne ubijaj mi pjesme.“ Pisanje je tu bilo egzekucija. Naliv pero – giljotina iz koje je isticala plava krv. Književnost proširuje granice sumnje, čini da se vjerovanja i strahovi ne nasljeđuju, podučava nas tome da budemo svoji čak i onda kad poput ranjenog lista treperimo na grani porodičnog stabla. Pisanje predstavlja strah od pripadnosti i glasno oplođivanje riječi u gluvoj školjki koja čuva zvuk vremena, ona je rezbarenje na zidu prvobitne tišine. Ponekad je tišina koja nastupa pošto se pjesma pročita snažnija od bolnog uzvika napuštenog. Ponekad je tišina ptica kojom se najavljuje bombardovanje jača od alarma zajedničke smrti.
Na nadgrobnim pločama ispisuju se godine rođenja i smrti, a crta koja stoji među njima može predstavljati svu nerođenu djecu, nenapisane knjige, sve neosvjedočene slučajeve hrabrosti i pokajanja. Književnost je nenaslijeđena prostorija zajedničkog rođenja. U društvu u kojem živim moć se nasljeđuje brže od bolesti, ali je bezbjednost književnosti zagarantovana upravo njenom nenasljedivošću i nedjeljivošću, odsustvom testamenata i zavjetâ. Kao čitalac, smatram da je književna memorija nasljedna na jedan drugačiji način – kao početak novoga svijeta. Pozivanje na nju ne završava se samo sentimentalnim i selektivnim besjedama koje možemo čuti nad nečijim svježim grobom. Književna memorija tijesno je povezana sa slobodom postojanja, čak i onda kad oživljava slike ratova, iskorjenjivanja i vraćanja nečega što više ne postoji – izuzev nagona koji nosimo u sebi da snažno uzviknemo kako bi nas vrijeme čulo.
Sve što mi je ostalo od majke je rukopis u sveskama s receptima za kuvanje, koje nijesu bile položene uz nakit u njen grob. Od babe mi je ostao jedan snimak pjesme, koju je i tad bila ispjevala na neki novi način. Poslije mene i svih ostalih što pišu ostaće bibliografske jedinice, koje će neko pokušati da sistematizuje i protumači uvijek na različit način – s ciljem da se potvrdi smrt autora. I istorija će se ponoviti na različit način – knjiga će spaliti lažne trgove sigurnosti.
Knjige koje spaljuju lažne trgove sigurnosti
Knjiga je nekad bila vazduh između dvojice pripovjedača koji nijesu htjeli svjedokâ. Bila je i ožiljak na licu kamena – neželjeno otkriće onih koji na divlje kopaju tražeći zlato. Bila je i pečat na kori ubijenog drveta. I vjetrovima i ratovima raznesena gomila listova papira. Bila je i plamen u najmračnijim epohama čovječanstva.
Knjiga će ostati tečnokristalna tajna koju arheolozi neće pronaći ni u jednom grobu bogataša. Ali nema se rašta ni kopati da bi se pronašlo ono što prodire u dubine svijeta van dohvata sumnjivih istorijskih sjećanja. I ne mislim da će književnost osloboditi svijet rešetaka njegovih meridijana niti da je ona bjekstvo od stvarnosti ili pribježište. Književnost je sklonište usred stvarnosti.
Treba da se pripovijeda, da se vjeruje u dinamiku književnog doma, u čijem se podrumu pohranjuje neispričano. Treba da se prevodi, da se ne dozvoli da se priče skamene u fosile koji spavaju u dobro obezbjeđenom izlogu državnih muzeja. Svaka književnost koja sumnju ne sadrži sumnjiva je. Istinska književnost kreira stvarnosti, razotkriva svjetove, a da pri tom nijednom ne zabode zastavu u krhko tijelo zemlje. U jeziku čuva sjeme bezvremenog nagona za nepripadanjem, osvjedučuje krvarenje u periodima između dvaju ratova.
Kad se svijet pozivao na nužnost i pravednost bombardovanja u ime univerzumskog spokoja – širila se simetrija omeđenih grobova; kad je svijet brisao „nacionalnu pripadnost“ plemenitim metalima – počinjala je kolonijalna vjera u daljinu; kad god je na polju bolesne istorije bio posijan princip socijalističke ili religiozne jednakosti – javljali su se diktatori. Književnost je često bila biološko oružje u rukama tamnih figura ljudske istorije, ali – i pored svih surovih ubistava bajonetom oštrih riječi (jer u građanskim ratovima ubija se i zarad pogrešno izgovorenog akcenta) – slijepo vjerujem u čistotu književne i pjesničke misli, u istu onu o kojoj je govorila Hana Arent i koju u sebi nosi svako dijete što razumije pjesmu ptica selica.
Kad nešto ne želim da zaboravim – ponavljam ga naglas. Tako je i s telefonskim brojevima bolnica ili izdavačkih kuća, za koje mislim da će me izvući iz stvaralačke usamljenosti. Kad nešto želim da zapamtim – zapisujem ga tajno, ograđujem list papira čitavim svojim tijelom, kao da riječi pokušavam sakriti od anđelâ istorije. Kad zaboravimo kome pripada priča koju smo čuli, ona postaje naša, na način na koji su i tradicionalne pjesme, u stvari, pjesme koje je zaboravio onaj što ih je napisao – prije nego što ih je svijet proglasio svojim. Moja baba, koja je bila slijepa na jedno oko, znala je dublje sagledati svijet i iste pjesme je uvijek kazivala na različit način. Kad god bih poželio da ih zapišem, samo bi mi rekla: „Ne ubijaj mi pjesme.“ Pisanje je tu bilo egzekucija. Naliv pero – giljotina iz koje je isticala plava krv. Književnost proširuje granice sumnje, čini da se vjerovanja i strahovi ne nasljeđuju, podučava nas tome da budemo svoji čak i onda kad poput ranjenog lista treperimo na grani porodičnog stabla. Pisanje predstavlja strah od pripadnosti i glasno oplođivanje riječi u gluvoj školjki koja čuva zvuk vremena, ona je rezbarenje na zidu prvobitne tišine. Ponekad je tišina koja nastupa pošto se pjesma pročita snažnija od bolnog uzvika napuštenog. Ponekad je tišina ptica kojom se najavljuje bombardovanje jača od alarma zajedničke smrti.
Na nadgrobnim pločama ispisuju se godine rođenja i smrti, a crta koja stoji među njima može predstavljati svu nerođenu djecu, nenapisane knjige, sve neosvjedočene slučajeve hrabrosti i pokajanja. Književnost je nenaslijeđena prostorija zajedničkog rođenja. U društvu u kojem živim moć se nasljeđuje brže od bolesti, ali je bezbjednost književnosti zagarantovana upravo njenom nenasljedivošću i nedjeljivošću, odsustvom testamenata i zavjetâ. Kao čitalac, smatram da je književna memorija nasljedna na jedan drugačiji način – kao početak novoga svijeta. Pozivanje na nju ne završava se samo sentimentalnim i selektivnim besjedama koje možemo čuti nad nečijim svježim grobom. Književna memorija tijesno je povezana sa slobodom postojanja, čak i onda kad oživljava slike ratova, iskorjenjivanja i vraćanja nečega što više ne postoji – izuzev nagona koji nosimo u sebi da snažno uzviknemo kako bi nas vrijeme čulo.
Sve što mi je ostalo od majke je rukopis u sveskama s receptima za kuvanje, koje nijesu bile položene uz nakit u njen grob. Od babe mi je ostao jedan snimak pjesme, koju je i tad bila ispjevala na neki novi način. Poslije mene i svih ostalih što pišu ostaće bibliografske jedinice, koje će neko pokušati da sistematizuje i protumači uvijek na različit način – s ciljem da se potvrdi smrt autora. I istorija će se ponoviti na različit način – knjiga će spaliti lažne trgove sigurnosti.
Preveo Nenad Vujadinović