Ne mogu da se sjetim kako sam došao do ove knjige u vrijeme kada knjige iz Hrvatske nisu bile poželjne u Republici Srpskoj. Knjiga je objavljena 2001. godine a ja sam napisao njen prikaz i objavio ga u “Glasu” već iduće godine bez ikakvih problema. Danas to mi ne bi uspjelo. Ali na to sam se već navikao. Ponovo je čitam, i ponovo je posmatram kao značajnu knjigu u mojoj biblioteci. Evo šta sam napisao prije dvadeset godina. Za ovih dvadeset godina sve je postalo još gore. Sjećam se da sam boraveći u Hagu po bibliotečkim poslovima razmišljao u Slobodanu Blagojeviću i njegovoj izvrsnoj knjizi. Tada ga nisam sreo. Tekstu o knjizi dodao sam samo nekoliko biografskih podataka, što ne mijenja ocjenu same knjige.
Aristid Teofanović, alijas Anhel Antonić, u stvari Slobodan Blagojević (1951), nekada sarajevski, pa beogradski, potom holandski književnik. Danas ponovo u Sarajevu, akademik. Nismo bili naročito bliski u njegovom ranijem sarajevskom periodu, iako sam mu čak i recenzirao jednu knjigu pjesama. Sarađivao sam sa Koljom Mićevićem, kada smo u izdavačkoj djelatnosti “Glasa”, u ediciji “Prevodi”, objavili Blagojevićeve prevode velikog aleksandrijskog pjesnika Kavafija. I danas njegovi poštovaoci vole Blagojevićev prevod sjajnih pjesama “Grad” i “Iščekivanje varvara”, iako on ne poznaje savremeni grčki jezik, što mi Kavafijeva prevoditeljka sa grčkog Ksenija Maricki Gađanski nije mogla oprostiti.
Dakle, čovjek o čijoj knjizi sada pišem, evropski pjesnik, prevodilac, esejista, objavljivao je, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, seriju tekstova pod naslovom “Pisma prijestolničkom listu”, koje će kasnije sabrati u istoimenu knjigu – prvo izdanje u “Nolitu” a drugo, značajno dopunjeno, u splitskom izdavačkom čudu, “Feral tribunu”.
Pronicljivi posmatrač socijalističkog društva u raspadanju, Blagojević je uočio i izdvojio određene situacije u kojima se nalaze najrazličitiji njegovi pripadnici i kroz pamfletsko ironijsku sliku pokazao stvarnu boju i vrijednost duhovnih dometa jednog vremena. Riječ je o književnoj vrsti koja ima dugu tradiciju i pod koju se mogu podvesti najrazličitiji tekstovi ironijskog karaktera, od basne do pamfleta. Otklon od agresivnosti bilo institucionalne, bilo obične, građanske uskogrudosti, omogućava Blagojeviću da sagleda svoje vrijeme u svoj njegovoj ogoljenosti, da ga sociološki okrene naglavačke i pokaže svu njegovu intelektualnu bijedu. Filozofi to čine na svoj način, moralisti opet progovaraju bilo iz samog vremena bilo iz religioznog pogleda na svijet, a književnici, što je takođe izraz vremena postmoderne, s ironijskom distancom u koju se uključuju i svi pomenuti uglovi.
U svojim nazovipismima, Blagojević se na prvom mjestu bavi vlašću, vrhovnom i lokalnom, ironišući sve one oblike kroz koje se ispoljava servilnost prema toj vlasti. Vlast jeste od Boga, ali na čovjeku je da se postavi prema njoj ne kao pas nego kao takođe božansko biće, što najčešće izostaje, tako da za pisca ima beskrajno mnogo prostora da se tim bavi. Na primjer, tzv. “zaštita lika i djela” koja kao epidemija silazi s vladarskog trona do najmanjeg provincijskog gradića. Više nije važno ko se i zašto se štiti, treba štititi. Ili, kako kaže Blagojević, u pismu što ga pišu “veliki pobornici institucije zaštite i očuvanja lika i dela” što osnovaše i Društvo: “Koga ćemo izabrati, da mu štitimo lik i delo, ostaje da se vidi.” Prateći uspon novog srpskog vladara iliti diktatora u vrijeme kada se njegovom retorikom oduševljava bezmalo cio nacion, Blagojević stvara lik Pradžneša Avetovića koji će se uspeti klasičnim stepenicama vlasti: “Tu, skoro, putem jednog `istorijskog zasedanja`, Pradžneš je makao jedne, a postavio druge, svoje političare. Smaknuo je one koji su suviše ozbiljno shvatili njegove nekadašnje – do prije sedam dana priprećujući izricane – deklamacije o nacionalizmu kao o `zmiji u grudima`, i koji su se toga držali `kao pijan plota`, a postavio one kojim je iz očiju izbijao čemer plemenske tuge, koji nisu zaboravili utvaru svoje prošlosti ni u zlehudim vremenima agresivnih modernizacija. Pradžneš je, kad dođe čas tome, na javnoj nacionalnoj sceni, objelodanio svoj pokret kao revolucionarnu restauraciju kontrareformacije, koja se njegovu rodu smjesta, kao što to uvijek s njima biva, učinila jedinom ispravnom politikom nacionalnog spasa.”
Blagojević uočava u vremenu potpunog posrnuća, raspad gotovo svih vrijednosti na kojima se do juče gradio autoritet jednog društva. Najgrlatiji su oni koji najmanje znaju, samozvani proroci i naučnici, čuvari i unapređivači. Kao da je pošast nazvana “para” prebrisala svaku profesiju. Paravojska, paralingvisti, paraslikari, parapisci, itd. Mi smo najstariji narod na svijetu, jezik nam je najstariji, pismo takođe – ko smije da kaže suprotno. Blagojević svojim kolegama, piscima od ugleda i nacionalnog značaja, prinosi pod nos svoje ironijsko ogledalo, lik koji će ugledati sigurno se značajno razlikuje od onoga koji su oni sami stvorili o sebi. Na primjer:
“Uđosmo kod jednog pisca profesora u kabinet. Prijatelj koji pisca profesora zna i ja. Profesor nas dočeka, na vratima, s isečcima listova i žurnala u kojima slave njegov roman. Onda nam pokaza foto album Alfreda Knopfa, uglednog njujorškog izdavača. Knopf je portretisao svoje pisce i prijatelje, od Alberta Ajnštajna do Tomasa Mana. Na kraju albuma prazna stranica. Pisac nas značajno pogleda. Mi dorekosmo u sebi njegovu misao. Onda nam je pokazivao razna izdanja, mnoštvo novih, muških i ženskih primeraka svog dobro unovčenog romana. Tražio je da pažljivo razgledamo, da sporo listamo, da zapazimo tip slova, da uživamo u finom bezdrvnom papiru njegovih knjiga.” Zavist ili istina?! U stvari, na kraju se pita čitalac ovih briljantnih stranica, svijet ima i svoju pravu sliku – kako do nje da se dopre?
Knjige iz moje biblioteke/5
SVIJET RAZORNIH ANARHISTA
Aristid Teofanović: “Pisma prijestolničkom listu”
“Feral tribune”, Split, 2001, str. 350
Ne mogu da se sjetim kako sam došao do ove knjige u vrijeme kada knjige iz Hrvatske nisu bile poželjne u Republici Srpskoj. Knjiga je objavljena 2001. godine a ja sam napisao njen prikaz i objavio ga u “Glasu” već iduće godine bez ikakvih problema. Danas to mi ne bi uspjelo. Ali na to sam se već navikao. Ponovo je čitam, i ponovo je posmatram kao značajnu knjigu u mojoj biblioteci. Evo šta sam napisao prije dvadeset godina. Za ovih dvadeset godina sve je postalo još gore. Sjećam se da sam boraveći u Hagu po bibliotečkim poslovima razmišljao u Slobodanu Blagojeviću i njegovoj izvrsnoj knjizi. Tada ga nisam sreo. Tekstu o knjizi dodao sam samo nekoliko biografskih podataka, što ne mijenja ocjenu same knjige.
Aristid Teofanović, alijas Anhel Antonić, u stvari Slobodan Blagojević (1951), nekada sarajevski, pa beogradski, potom holandski književnik. Danas ponovo u Sarajevu, akademik. Nismo bili naročito bliski u njegovom ranijem sarajevskom periodu, iako sam mu čak i recenzirao jednu knjigu pjesama. Sarađivao sam sa Koljom Mićevićem, kada smo u izdavačkoj djelatnosti “Glasa”, u ediciji “Prevodi”, objavili Blagojevićeve prevode velikog aleksandrijskog pjesnika Kavafija. I danas njegovi poštovaoci vole Blagojevićev prevod sjajnih pjesama “Grad” i “Iščekivanje varvara”, iako on ne poznaje savremeni grčki jezik, što mi Kavafijeva prevoditeljka sa grčkog Ksenija Maricki Gađanski nije mogla oprostiti.
Dakle, čovjek o čijoj knjizi sada pišem, evropski pjesnik, prevodilac, esejista, objavljivao je, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, seriju tekstova pod naslovom “Pisma prijestolničkom listu”, koje će kasnije sabrati u istoimenu knjigu – prvo izdanje u “Nolitu” a drugo, značajno dopunjeno, u splitskom izdavačkom čudu, “Feral tribunu”.
Pronicljivi posmatrač socijalističkog društva u raspadanju, Blagojević je uočio i izdvojio određene situacije u kojima se nalaze najrazličitiji njegovi pripadnici i kroz pamfletsko ironijsku sliku pokazao stvarnu boju i vrijednost duhovnih dometa jednog vremena. Riječ je o književnoj vrsti koja ima dugu tradiciju i pod koju se mogu podvesti najrazličitiji tekstovi ironijskog karaktera, od basne do pamfleta. Otklon od agresivnosti bilo institucionalne, bilo obične, građanske uskogrudosti, omogućava Blagojeviću da sagleda svoje vrijeme u svoj njegovoj ogoljenosti, da ga sociološki okrene naglavačke i pokaže svu njegovu intelektualnu bijedu. Filozofi to čine na svoj način, moralisti opet progovaraju bilo iz samog vremena bilo iz religioznog pogleda na svijet, a književnici, što je takođe izraz vremena postmoderne, s ironijskom distancom u koju se uključuju i svi pomenuti uglovi.
U svojim nazovipismima, Blagojević se na prvom mjestu bavi vlašću, vrhovnom i lokalnom, ironišući sve one oblike kroz koje se ispoljava servilnost prema toj vlasti. Vlast jeste od Boga, ali na čovjeku je da se postavi prema njoj ne kao pas nego kao takođe božansko biće, što najčešće izostaje, tako da za pisca ima beskrajno mnogo prostora da se tim bavi. Na primjer, tzv. “zaštita lika i djela” koja kao epidemija silazi s vladarskog trona do najmanjeg provincijskog gradića. Više nije važno ko se i zašto se štiti, treba štititi. Ili, kako kaže Blagojević, u pismu što ga pišu “veliki pobornici institucije zaštite i očuvanja lika i dela” što osnovaše i Društvo: “Koga ćemo izabrati, da mu štitimo lik i delo, ostaje da se vidi.” Prateći uspon novog srpskog vladara iliti diktatora u vrijeme kada se njegovom retorikom oduševljava bezmalo cio nacion, Blagojević stvara lik Pradžneša Avetovića koji će se uspeti klasičnim stepenicama vlasti: “Tu, skoro, putem jednog `istorijskog zasedanja`, Pradžneš je makao jedne, a postavio druge, svoje političare. Smaknuo je one koji su suviše ozbiljno shvatili njegove nekadašnje – do prije sedam dana priprećujući izricane – deklamacije o nacionalizmu kao o `zmiji u grudima`, i koji su se toga držali `kao pijan plota`, a postavio one kojim je iz očiju izbijao čemer plemenske tuge, koji nisu zaboravili utvaru svoje prošlosti ni u zlehudim vremenima agresivnih modernizacija. Pradžneš je, kad dođe čas tome, na javnoj nacionalnoj sceni, objelodanio svoj pokret kao revolucionarnu restauraciju kontrareformacije, koja se njegovu rodu smjesta, kao što to uvijek s njima biva, učinila jedinom ispravnom politikom nacionalnog spasa.”
Blagojević uočava u vremenu potpunog posrnuća, raspad gotovo svih vrijednosti na kojima se do juče gradio autoritet jednog društva. Najgrlatiji su oni koji najmanje znaju, samozvani proroci i naučnici, čuvari i unapređivači. Kao da je pošast nazvana “para” prebrisala svaku profesiju. Paravojska, paralingvisti, paraslikari, parapisci, itd. Mi smo najstariji narod na svijetu, jezik nam je najstariji, pismo takođe – ko smije da kaže suprotno. Blagojević svojim kolegama, piscima od ugleda i nacionalnog značaja, prinosi pod nos svoje ironijsko ogledalo, lik koji će ugledati sigurno se značajno razlikuje od onoga koji su oni sami stvorili o sebi. Na primjer:
“Uđosmo kod jednog pisca profesora u kabinet. Prijatelj koji pisca profesora zna i ja. Profesor nas dočeka, na vratima, s isečcima listova i žurnala u kojima slave njegov roman. Onda nam pokaza foto album Alfreda Knopfa, uglednog njujorškog izdavača. Knopf je portretisao svoje pisce i prijatelje, od Alberta Ajnštajna do Tomasa Mana. Na kraju albuma prazna stranica. Pisac nas značajno pogleda. Mi dorekosmo u sebi njegovu misao. Onda nam je pokazivao razna izdanja, mnoštvo novih, muških i ženskih primeraka svog dobro unovčenog romana. Tražio je da pažljivo razgledamo, da sporo listamo, da zapazimo tip slova, da uživamo u finom bezdrvnom papiru njegovih knjiga.” Zavist ili istina?! U stvari, na kraju se pita čitalac ovih briljantnih stranica, svijet ima i svoju pravu sliku – kako do nje da se dopre?