Mostar, Hrvatska tiskara F.P. 1924. Svezak XIX i XX, Cijena 14 din.
Dodajem iz unutrašnje druge stranice: SAVREMENA PITANJA, Vjersko-znanstvena rasprava za naobražene krugove.
„Uredba je katoličke Crkve o zabranjivanju opasnih knjiga tako stara kao i sama Crkva, ali je indeks kao imenični popis pojedinih pogibeljnih djela mnogo mlađi.
U prvo su doba krišćanstva običavali opasne knjige spaljivati. Pa kako su to bili rukopisi, bila je isključena opasnost, da će se moći nakon spaljivanja rukopisa opet do njega doći. Kad je izumljena štampa, postala je opasnost veća. Nije koristilo knjige spaljivati, kad se nije moglo do sviju istisaka doći. Zato se moralo odustati od ovoga fizičkog sprječavanja čitati zločeste knjige (spaljivanja), nego je valjalo obvezati u savjesti katoličke vjernike, da se čuvaju zločestih knjiga. Da vjernici uzmognu raspoznati zločeste knjige od dobrih, morala im je Crkva upravo kao kažiprstom pokazati, da znadu, što ne smiju čitati…
Prvi su indeksi potekli od svjetovne vlasti u 16. stoljeću. U god. 1526. izdaju Karlo V. i Hernrik VIII. popise zabranjenih knjiga, a Crkva tek 1559.
Proučavanje same ustanove o cenzuri i zabrani knjiga daje najbolji dokaz materinske skrbi katoličke Crkve prema svojim vjernicima. Crkveni su indeksi bili uvijek razboritiji od svjetovnih. I danas je crkveni indeks mnogo blaži i razložitiji od ma kojega državnog indeksa.“
Josip Gunčević, „Uvod u Indeks“
Udaljiću se sada malo od knjige koja umjesto da bude zaboravljena, jer je Indeks zvanično katolička Crkva ukinula 1966. godine. U suštini širi se gotovo na sve domene ljudskog stvaranja, ali ulogu crkve i države preuzimaju „svjesni“ građani, grupe izvan zvaničnih vlasti koje malo po malo diktiraju svoje radikalne ideje vlastima. Umjesto oslobađanja čovjeka na njega se spuštaju sve širi krugovi zabrana.
Većina starijih čitalaca pamti vrijeme zabrana, cenzura, pa i hapšenja pisaca. U našoj socijalističkoj domovini sa ljudskim licem, kako je s ponosom nazivana, bdjelo se nad „zločestim“ knjigama ali i njihovim „zločestim piscima“. Knjige su povlačene sa tržišta a zločesti pisci završavali su ili na robiji ili samo u izolaciji, kao kužni putnici.
Bila je obaveza izdavača da od svakog izdanja knjige dostavi po jedan primjerak u sud. Ne, dakle, u biblioteku, kao legal depozit, što mi prevodimo kao obavezan primjerak, koji ide u magacin da se čuva kao državno blago. To je bilo teško objasniti našim izdavačima, oni su uglavnom tražili da im se obavezni primjerci plate. A institucija obaveznog primjerka postoji od vremena kardinala RIšeljea. Legalni depozit bio je pamćenje države i naroda. Od svega toga, izgleda, ostao je samo narod.
Sedamdesetih godina, bio sam tek zakoračio u svijet izdavaštva, formirajući Izdavačku djelatnost u banjalučkom „Glasu“. Ali, ne lezi vraže, Nenad Radanović mi ponudi rukopis „Antologije poslijeratne priče u Bosni i Hercegovini“, što sam prihvatio sa zadovoljstvom, a Savjet je odobrio u cjelini izdavački plan. Tako je odštampana i navedena Antologija. I tu počinju tajno i javno opanjkavanje te knjige, jer je u njoj bila priča Đure Damjanovića „Golimjesto“. Širio se glas da je ta priča usmjerena protiv tadašnjeg predsjednika Skupštine Opštine Banjaluka, čije danas beznačajno ime neću spominjati. Sazvan je Savjet Izdavačke djelatnosti i knjiga je iskritikovana, ali ne od svih. Naročito je bio protivnik te priče jedan član Savjeta, a podržao ga je i generalni direktor „Glasa“. Solomonsko rješenje, knjigu treba poslati kao sekundarnu sirovinu u „Incel“ da se uništi. Neće biti niko proganjan, sud s tim nema nikakve veze, ovo je odluka izdavača koji na taj način pokazuje svoju budnost. Nije pomoglo ni moje pozivanje na značajnu nagradu „Isidora Sekulić“, knjizi priča „Magla u rukama“ u kojoj je objavljena antologijska priča „Golimjesto“. Protiv te ludosti javili su se tada mnogi poznati pisci, uključujući Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Iako od mene nije tražena ostavka, ja sam je podnio i vratio se u Poljoprivrednu školu kao profesor matematike.
Istorija naših zabrana uglavnom je poznata. Od vremena „Jeretičke priče“, Branka Ćopića“, koju je iskritikovao lično drug Tito, preko mnogo opasnijih osuda Đilasovih knjiga, do „Vunenih vremena“ Gojka Đoga. Zanimljivo je da je jedan od najžešćih kritičara Branka Ćopića bio lično Milovan Đilas, koji je, inače, na duši nosio brojne zločine. Zbog njegove kritike Isidora Seliuć je uništila drugi dio svoje „Knjige o Njegošu“. Ali ne treba zaboraviti ni „Magnum crimen“ Viktora Novaka, koja nikada nije zvanično zabranjena, ali je uglavnom osuđena od strane crkvenih krugova koji su vjernicima naložili da gdje god mogu uzmu tu knjiga i da je unište. To nije bilo nigdje obnarodovano, ali time stižemo gotovo do kraja ovog teksta o „Indeksu zabranjenih knjiga“, koji smo tek počeli, a u koji bi bila uvrštena sigurno i navedena knjiga Viktora Novaka.
Kraja zabranama nema, pa ćemu se vratiti ovoj zanimljivoj knjizi.
Autor prvo iznosi povijest Indeksa, koristeći dva mjesta iz Jevađelja, koja jevanđelista Matej pripisuju Spasitelju. Tu vidimo način interpretacije svetog teksta onako kako odgovara Crkvi kao instituciji. „Katolicima je bilo zabranjeno čitati pokvarene knjige već onda, kada je Spasitelj upozorio svoje sljedbenike: „Čuvajte se lažnih proroka, koji dolaze k vama u odijelu ovčjem, a unutra su vuci grabežljivci“. (Mt.7, 15) I još: „I ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se više bojte onoga, koji može i dušu i tijelo baciti u pakao“ (Mt. 10, 28). U „propovijedi Sv. Pavla u Efezu „mnogi sabraše knjige i spališe ih pred svima; i proračunavši nađoše da su vrijedile u novcu pedeset tisuća dinara“ (Dj. ap. 19, 19). Nažalost to su bile filozofske knjige koje će kasnije Arapi plaćati zlatom. Tako to ide do cara Konstantina, koji je naredio da se spali knjiga koju su osudile crkvene vlasti (Socrates. Hist. eccl. knjiga 1. pogl 6). Od tog vremena dolazi do tijesne saradnje Crkve i svjetovne vlasti. Uskoro će oni koji su bili proganjani postati progonioci, pa će ubiti u Aleksandriji matematičarku i bibliotekarku Hipatiju, spalivši mnoge dragocjene rukopise iz čuvene biblioteke od koje je ostalo veoma malo vrijednih papirusa. Kasnije će se tvrditi da su to uradili Arapi, kada su zauzeli Aleksandriju u sedmom vijeku. Tada čuvene biblioteke više nije ni bilo.
Prve osude knjiga i ljudi kretale su se oko onih koji su stvarali različite hrišćanske sekte, ali su kažnjavani i svi oni koji su čitali Talmud i razne knjige „demonskoga misticizma, vračanja, nekromantije, zazivanja duhova. „Prvi spis (katalog) zabranjenih knjiga (libri non recipiendi) nalazi se u „Dekretum Gelesianum“, koji je uvršten u „Decretum Gratiani“, potječe iz godine 496. Sadržaje ove knjige: apokrifna djela apostola Andrije, Filipa, Petra, Tome; apokrifna evanđelja: Jude, Tadeja, Tome, Barnabe, Bartolomeja, Andrije…“
Pronalskom štamparstva, počinje pomama za „zločestim“ ili „pokvarenim“ knjigama jer to pada u vrijeme podjela u samoj katoličkoj crkvi. Protestanti se služe novim metodom koji može da odštampa tako brzo knjige u mnogo primjeraka da ih se više ne može sve spaliti. Crkva se dosjetila i počela da pravi svoje spiskove zabranjenih knjiga, idući iz krajnosti u krajnost. Papa Pavle IV naredio je da se izda prvi zvanični popis zabranjenih knjiga 1558, da bi ga revidirao i izdao pod svojim imenom 1557. Od tog vremena Indeks postaje značajna institucija unutar Vatikana. Izdanje Indeksa na kojeg se oslanja i ovaj o kome pišemo datira iz 1922. Autor citira Leona XIII: „…da su rimske pape uvijek o tome vodili brigu, da krive nauke i pokvareno ćudoređe, tu dvostruku nesreću i propast država, koja se obično rađa i širi zlim knjigama, od ljudskoga društva odbija. I taj njihov trud nije ostao bez ploda, doklegod je kod uprave državne određivao vječni zakon, što se ima zapovjediti a što zabraniti i dok se državni vladari sa duhovnima bili istoga mišljenja.“
U drugom poglavlju, autor piše o Indeksu u istočno-pravoslaavnoj crkvi. Pošto su sve do devetog vijeka obje hrišćanske crkve bile skupa, boreći se jednako protiv krivovjerja, nikakvi posebni indeksi tu nisu bili potrebni da se nešto zabrani. Tek će u devetom, a naročito desetom vijeku biti objavljeni spiskovi zabranjenih knjiga. Naročito je bio važan „Indeks Nikona Crnogorca“ koji je bio objavljen u njegovom djelu „Taktilon“, a koji, kako piše Gunčević: „temelj je i rasadište svih slovensko-ruskih izdanja. On je pisan grčki, pak je brzo izdan u izdanju bugarskom, poslije ruskom i napokon srpskom (XVI. stoljeće)…Kolijevka je istočne sistematski obrađene bogoslovije Rusija. Mitropolit kijevski Petar Mogila (1596-1647.) sustavno obrađuje u knjizi Orthodoksos homologia (Pravoslavno ispovijedanje) nauku pravoslavne crkve, koji je i danas temelj vjerovanja u cjelokupnoj istočnoj crkvi. Isti pisac izdaje i popis crkvenih zapovijedi…U najstarijem tekstu tih Mogilinih zapovijedi glasi peta ovako: peta zapovijed zapovijeda da ljudi, nevješti u Sv. Pismu i nauci, ne čitaju knjige koje su napisali krivovjerci, ne slušaju njihovog bogohulnog učenja, ne upuštaju se s njima u razgovor, ne stupaju s njima u nikakav saobraćaj…“
Sve ove crkvene zapovijedi, kojih je bilo deset na našem prostoru spominje prvi put 1727. godine mitropolit Mojsija Petrović, a one Mogiline arhimandrit Jovan Rajić 1774. Na osnovu toga je sinod u Karlovcima 1774. godine izdao pod sedmom zapovijedi da „jeretičke knjige ne čitati“. Šta Gunčević zamjera ovoj zapovijedi? Da „manjka zabrana nećudorednih knjiga, (koje bi mogle biti zabranjene naravnim pravom) i tačna oznaka za pojam jeretičkih knjiga. Istočni patrijarhe i sinodi zapustili su, da zapovijed o zabrani pogibeljnih knjiga izvedu u svim konsekvencijama, ali je indeks ipak svojina i istočno-pravoslavne crkve.“
Ovdje je Gunčević propustio da kaže kako je obrenovićevska Srbija uz pomoć Crkve zabranjivala djela koja nisu odgovarala ni Crkvi ni državi. Tako je Pelagićeva knjiga „Narodna prava ili Naše neodložne potrebe“, koja je bila vezana za čuvenu zaječarsku pobunu 1883. godine, po naredbi mitropolita spaljena u Beogradu na Slaviji 8. marta 1890. godine. Beogradska slobodna štampa uporedila je ovaj čin sa srednjovjekovnom španskom inkvizicijom. Zaista, to je bilo prvo zvanično spaljivanje jedne knjige na našem prostoru. Pelagić će uskoro biti i zatvoren, odakle neće izaći živ. To je zapravo bila suština tadašnjih, jednako kao i današnjih zabrana knjiga i njihovih autora. Najčuveniji pisac tog vremena, Lav Nikolajevič Tolstoj bio je izopšen iz Ruske pravoslavne crkve. Zato se ne treba čuditi najvećem sovjetskom diktatoru, Staljinu, što je pobio najviše intelektualaca, posebno pjesnika, nego bilo koji diktator u istoriji novog doba.
Gunčević detaljno izlaže koje se knjige i zašto zaboranjuju, jednako one koje zadiru u crkvenu dogmatiku, kao i ostale, one „zločeste“ ili „pokvarene“. Zatim slijedi popis zabranjenih knjiga od 1600. do 1800 godine, a poslije tog datuma uključene su i one knjige koje su „osuđene“. To je zaista zanimljiv popis. Dominiraju, dakle knjige koje zvanična katolička Crkva, što znači Vatikan, ne prihvata kao lektiru svojih vjernika, nego na njih baca anatemu. Pored njih tu su i knjige publicstike i beletristike koje vrijeđaju javni moral. Nas danas zanimaju svjetovne knjige, mada je zanimljivo da se na ovom spisku nalaze i sva djela Bleza Paskala, vjerovatno samo stoga što je bio blizak jansenistima, a ima bar desetak knjiga vezanih za Jansenijusa koje su zabranjene. Ali Paskalova privrženost vjeri je bila tako moćna i ubjedljiva da je njegovim odstranjivanjem počinjena unutrašnja greška. Ali takvih je „grešaka“ u ovom Indeksu mnogo, jer je sam Indeks greška.
Dobar dio Indeksa sačinjavaju objašnjenja načina na koji se Indeks stvara, na koga se odnosi a ko ima prava da se koristi zabranjenim knjigama u naučne svrhe.
Pogledajmo sad neka djela, nama poznata, i njihove autore, popisane abecednim redom, date etimološki, neke s prevodom djela, neke bez prevoda, pa ću ja unijeti neke prevode da bi se prepoznao autor. U zagradi je godina kada je djelo došlo na indeks.
Heine, Heinrich: O Njemačkoj (1836), Slike sa putovanja (1836), O Francuskoj (1836), Nove pjesme (1845).
Hobbes, Tomas: Sve djela (1703).
Hugo, Victor: Notre-Dame de Paris (1834), Jadnici (1864).
Hume, David: Sva djela (1827).
Kant, Immanuel: Kritika čistog uma (1827).
La Fontain, Jean de: Priče i novele u stihovima (1804).
Lamartine, Alphonse de: Jocelyn, épisode (1836), Uspomene, impresije, misli i krajolici tokom putovanja na Orijent (1832-1833, 1836), Pad anđela (1838).
Larousse, Pierre: Grand dictionnaire universel du XIX vijeka (1860).
Loche, John: Esej o ljudskom razumijevanju (1734), Fragmenti iz jedne engleske knjige (1734),obje je lično papa stavio na indeks.
Maeterlinck, Maurice: Sva djela (1914).
Mill, John Stuart: Načela političke ekonomije (1856).
Montaigne, Michel de: Eseji (1676).
Montesquieu, Charles de Second de: O duhu zakona (1751), Persijska pisma (1762)
Pascal, Blaise: Misli, sa bilješkama gospodina Voltera (1789), Pisma u provinciju (1657).
Proudhon, Pierre-Joseph: Sva djela (1852).
Rousseau, Jean-Jaques: Gotovo sva njegova djela (1762, 1766, 1806m 1867).
Sand, George: Sva ljubavna djela (1863)
Spinoza, Benedictus: Posthumna djela (1690), Teološko-politički traktat (1679).
Stendhal, Henri Beyle de: Sve ljubavne priče (1864).
Sterne, Laurence: Sentimentalno putovanje (1819).
Taine, Hippolyte-Adolphe: Istorija engleske književnosti (1866).
Voltaire, François Marie Arouet: Sva njegova djela, uključujući i djela drugih pisaca koje je on pripremio za štampu (od 1752. do 1804.)
Zola, Emile: Sva djela (1898).
Mi znamo, ako želimo da znamo, da se knjige zabranju i danas, na raznim stranama svijeta. Znam da su se i u ovom ratu spaljivale, bacale u otpad. Ali knjiga više nije tako opasna. Naravno, ona nikada nije bila opasna. Opasni su bili ljudi koji su imali vlast. U Sjedinjenim američkim državama biblioteke u južnim državama imaju svoje indekse još uvijek. U njima ni Fokner nije bio omiljen pisac. Američka bibliotečka asocijacija (ALA) skoro pa svake godine diskutuje o tome. Zanimljivo je da se nekada popularne knjige, poput „Čiča Tomine kolibe“ sklanjaju s polica. Nije im drag ni Džek London. Dovodi se u pitanje i „Tom Sojer“. U vrijeme Makartijevog ludila i progona stradale su mnoge knjige i njihovi autori.
Priča o Salmanu Ruždiju, čija je glava bila ucijenjena od strane ajatolaha Homeinija, zbog njegovog romana „Satanski stihovi“, najbolji je pokazatelj čovjekove bijede. Dok je bio u izgnanstvu, Homeini je uživao podršku i zaštitu demokrratske Francuske. Znamo šta je sve bilo kasnije. Kada je ta fetva donesena, na knjižari u Banjaluci, osvanuo je grafit: „Ruždi laže“. Moć koju i dalje imaju diktatori i vjerski poglavari proteže se i na knjige i na časopise. Znamo, takođe, kako su postradala francuska humoristička glasila. Samo što negdje zbog knjige ubijaju autore, a drugdje sklanjaju knjige s polica i bacaju ih u otpad. Mržnja koja tinja u svijetu primordijalna je. Ništa tu ne može ovih dana da pomogne ni Dostojevski, koji je svoj grijeh odrobijao unaprijed. Valjda mu je to pomoglo da stvori svoje genijalno djelo. Indeks se danas stvara ad hoc i prenosi se bilo usmeno, bilo putem moćnih medija. Kao i mržnja.
Knjige iz moje biblioteke/4
JOSIP GUNČEVIĆ – INDEKS ZABRANJENIH KNJIGA
Mostar, Hrvatska tiskara F.P. 1924. Svezak XIX i XX, Cijena 14 din.
Dodajem iz unutrašnje druge stranice: SAVREMENA PITANJA, Vjersko-znanstvena rasprava za naobražene krugove.
„Uredba je katoličke Crkve o zabranjivanju opasnih knjiga tako stara kao i sama Crkva, ali je indeks kao imenični popis pojedinih pogibeljnih djela mnogo mlađi.
U prvo su doba krišćanstva običavali opasne knjige spaljivati. Pa kako su to bili rukopisi, bila je isključena opasnost, da će se moći nakon spaljivanja rukopisa opet do njega doći. Kad je izumljena štampa, postala je opasnost veća. Nije koristilo knjige spaljivati, kad se nije moglo do sviju istisaka doći. Zato se moralo odustati od ovoga fizičkog sprječavanja čitati zločeste knjige (spaljivanja), nego je valjalo obvezati u savjesti katoličke vjernike, da se čuvaju zločestih knjiga. Da vjernici uzmognu raspoznati zločeste knjige od dobrih, morala im je Crkva upravo kao kažiprstom pokazati, da znadu, što ne smiju čitati…
Prvi su indeksi potekli od svjetovne vlasti u 16. stoljeću. U god. 1526. izdaju Karlo V. i Hernrik VIII. popise zabranjenih knjiga, a Crkva tek 1559.
Proučavanje same ustanove o cenzuri i zabrani knjiga daje najbolji dokaz materinske skrbi katoličke Crkve prema svojim vjernicima. Crkveni su indeksi bili uvijek razboritiji od svjetovnih. I danas je crkveni indeks mnogo blaži i razložitiji od ma kojega državnog indeksa.“
Josip Gunčević, „Uvod u Indeks“
Udaljiću se sada malo od knjige koja umjesto da bude zaboravljena, jer je Indeks zvanično katolička Crkva ukinula 1966. godine. U suštini širi se gotovo na sve domene ljudskog stvaranja, ali ulogu crkve i države preuzimaju „svjesni“ građani, grupe izvan zvaničnih vlasti koje malo po malo diktiraju svoje radikalne ideje vlastima. Umjesto oslobađanja čovjeka na njega se spuštaju sve širi krugovi zabrana.
Većina starijih čitalaca pamti vrijeme zabrana, cenzura, pa i hapšenja pisaca. U našoj socijalističkoj domovini sa ljudskim licem, kako je s ponosom nazivana, bdjelo se nad „zločestim“ knjigama ali i njihovim „zločestim piscima“. Knjige su povlačene sa tržišta a zločesti pisci završavali su ili na robiji ili samo u izolaciji, kao kužni putnici.
Bila je obaveza izdavača da od svakog izdanja knjige dostavi po jedan primjerak u sud. Ne, dakle, u biblioteku, kao legal depozit, što mi prevodimo kao obavezan primjerak, koji ide u magacin da se čuva kao državno blago. To je bilo teško objasniti našim izdavačima, oni su uglavnom tražili da im se obavezni primjerci plate. A institucija obaveznog primjerka postoji od vremena kardinala RIšeljea. Legalni depozit bio je pamćenje države i naroda. Od svega toga, izgleda, ostao je samo narod.
Sedamdesetih godina, bio sam tek zakoračio u svijet izdavaštva, formirajući Izdavačku djelatnost u banjalučkom „Glasu“. Ali, ne lezi vraže, Nenad Radanović mi ponudi rukopis „Antologije poslijeratne priče u Bosni i Hercegovini“, što sam prihvatio sa zadovoljstvom, a Savjet je odobrio u cjelini izdavački plan. Tako je odštampana i navedena Antologija. I tu počinju tajno i javno opanjkavanje te knjige, jer je u njoj bila priča Đure Damjanovića „Golimjesto“. Širio se glas da je ta priča usmjerena protiv tadašnjeg predsjednika Skupštine Opštine Banjaluka, čije danas beznačajno ime neću spominjati. Sazvan je Savjet Izdavačke djelatnosti i knjiga je iskritikovana, ali ne od svih. Naročito je bio protivnik te priče jedan član Savjeta, a podržao ga je i generalni direktor „Glasa“. Solomonsko rješenje, knjigu treba poslati kao sekundarnu sirovinu u „Incel“ da se uništi. Neće biti niko proganjan, sud s tim nema nikakve veze, ovo je odluka izdavača koji na taj način pokazuje svoju budnost. Nije pomoglo ni moje pozivanje na značajnu nagradu „Isidora Sekulić“, knjizi priča „Magla u rukama“ u kojoj je objavljena antologijska priča „Golimjesto“. Protiv te ludosti javili su se tada mnogi poznati pisci, uključujući Branka Ćopića i Skendera Kulenovića. Iako od mene nije tražena ostavka, ja sam je podnio i vratio se u Poljoprivrednu školu kao profesor matematike.
Istorija naših zabrana uglavnom je poznata. Od vremena „Jeretičke priče“, Branka Ćopića“, koju je iskritikovao lično drug Tito, preko mnogo opasnijih osuda Đilasovih knjiga, do „Vunenih vremena“ Gojka Đoga. Zanimljivo je da je jedan od najžešćih kritičara Branka Ćopića bio lično Milovan Đilas, koji je, inače, na duši nosio brojne zločine. Zbog njegove kritike Isidora Seliuć je uništila drugi dio svoje „Knjige o Njegošu“. Ali ne treba zaboraviti ni „Magnum crimen“ Viktora Novaka, koja nikada nije zvanično zabranjena, ali je uglavnom osuđena od strane crkvenih krugova koji su vjernicima naložili da gdje god mogu uzmu tu knjiga i da je unište. To nije bilo nigdje obnarodovano, ali time stižemo gotovo do kraja ovog teksta o „Indeksu zabranjenih knjiga“, koji smo tek počeli, a u koji bi bila uvrštena sigurno i navedena knjiga Viktora Novaka.
Kraja zabranama nema, pa ćemu se vratiti ovoj zanimljivoj knjizi.
Autor prvo iznosi povijest Indeksa, koristeći dva mjesta iz Jevađelja, koja jevanđelista Matej pripisuju Spasitelju. Tu vidimo način interpretacije svetog teksta onako kako odgovara Crkvi kao instituciji. „Katolicima je bilo zabranjeno čitati pokvarene knjige već onda, kada je Spasitelj upozorio svoje sljedbenike: „Čuvajte se lažnih proroka, koji dolaze k vama u odijelu ovčjem, a unutra su vuci grabežljivci“. (Mt.7, 15) I još: „I ne bojte se onih, koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti, nego se više bojte onoga, koji može i dušu i tijelo baciti u pakao“ (Mt. 10, 28). U „propovijedi Sv. Pavla u Efezu „mnogi sabraše knjige i spališe ih pred svima; i proračunavši nađoše da su vrijedile u novcu pedeset tisuća dinara“ (Dj. ap. 19, 19). Nažalost to su bile filozofske knjige koje će kasnije Arapi plaćati zlatom. Tako to ide do cara Konstantina, koji je naredio da se spali knjiga koju su osudile crkvene vlasti (Socrates. Hist. eccl. knjiga 1. pogl 6). Od tog vremena dolazi do tijesne saradnje Crkve i svjetovne vlasti. Uskoro će oni koji su bili proganjani postati progonioci, pa će ubiti u Aleksandriji matematičarku i bibliotekarku Hipatiju, spalivši mnoge dragocjene rukopise iz čuvene biblioteke od koje je ostalo veoma malo vrijednih papirusa. Kasnije će se tvrditi da su to uradili Arapi, kada su zauzeli Aleksandriju u sedmom vijeku. Tada čuvene biblioteke više nije ni bilo.
Prve osude knjiga i ljudi kretale su se oko onih koji su stvarali različite hrišćanske sekte, ali su kažnjavani i svi oni koji su čitali Talmud i razne knjige „demonskoga misticizma, vračanja, nekromantije, zazivanja duhova. „Prvi spis (katalog) zabranjenih knjiga (libri non recipiendi) nalazi se u „Dekretum Gelesianum“, koji je uvršten u „Decretum Gratiani“, potječe iz godine 496. Sadržaje ove knjige: apokrifna djela apostola Andrije, Filipa, Petra, Tome; apokrifna evanđelja: Jude, Tadeja, Tome, Barnabe, Bartolomeja, Andrije…“
Pronalskom štamparstva, počinje pomama za „zločestim“ ili „pokvarenim“ knjigama jer to pada u vrijeme podjela u samoj katoličkoj crkvi. Protestanti se služe novim metodom koji može da odštampa tako brzo knjige u mnogo primjeraka da ih se više ne može sve spaliti. Crkva se dosjetila i počela da pravi svoje spiskove zabranjenih knjiga, idući iz krajnosti u krajnost. Papa Pavle IV naredio je da se izda prvi zvanični popis zabranjenih knjiga 1558, da bi ga revidirao i izdao pod svojim imenom 1557. Od tog vremena Indeks postaje značajna institucija unutar Vatikana. Izdanje Indeksa na kojeg se oslanja i ovaj o kome pišemo datira iz 1922. Autor citira Leona XIII: „…da su rimske pape uvijek o tome vodili brigu, da krive nauke i pokvareno ćudoređe, tu dvostruku nesreću i propast država, koja se obično rađa i širi zlim knjigama, od ljudskoga društva odbija. I taj njihov trud nije ostao bez ploda, doklegod je kod uprave državne određivao vječni zakon, što se ima zapovjediti a što zabraniti i dok se državni vladari sa duhovnima bili istoga mišljenja.“
U drugom poglavlju, autor piše o Indeksu u istočno-pravoslaavnoj crkvi. Pošto su sve do devetog vijeka obje hrišćanske crkve bile skupa, boreći se jednako protiv krivovjerja, nikakvi posebni indeksi tu nisu bili potrebni da se nešto zabrani. Tek će u devetom, a naročito desetom vijeku biti objavljeni spiskovi zabranjenih knjiga. Naročito je bio važan „Indeks Nikona Crnogorca“ koji je bio objavljen u njegovom djelu „Taktilon“, a koji, kako piše Gunčević: „temelj je i rasadište svih slovensko-ruskih izdanja. On je pisan grčki, pak je brzo izdan u izdanju bugarskom, poslije ruskom i napokon srpskom (XVI. stoljeće)…Kolijevka je istočne sistematski obrađene bogoslovije Rusija. Mitropolit kijevski Petar Mogila (1596-1647.) sustavno obrađuje u knjizi Orthodoksos homologia (Pravoslavno ispovijedanje) nauku pravoslavne crkve, koji je i danas temelj vjerovanja u cjelokupnoj istočnoj crkvi. Isti pisac izdaje i popis crkvenih zapovijedi…U najstarijem tekstu tih Mogilinih zapovijedi glasi peta ovako: peta zapovijed zapovijeda da ljudi, nevješti u Sv. Pismu i nauci, ne čitaju knjige koje su napisali krivovjerci, ne slušaju njihovog bogohulnog učenja, ne upuštaju se s njima u razgovor, ne stupaju s njima u nikakav saobraćaj…“
Sve ove crkvene zapovijedi, kojih je bilo deset na našem prostoru spominje prvi put 1727. godine mitropolit Mojsija Petrović, a one Mogiline arhimandrit Jovan Rajić 1774. Na osnovu toga je sinod u Karlovcima 1774. godine izdao pod sedmom zapovijedi da „jeretičke knjige ne čitati“. Šta Gunčević zamjera ovoj zapovijedi? Da „manjka zabrana nećudorednih knjiga, (koje bi mogle biti zabranjene naravnim pravom) i tačna oznaka za pojam jeretičkih knjiga. Istočni patrijarhe i sinodi zapustili su, da zapovijed o zabrani pogibeljnih knjiga izvedu u svim konsekvencijama, ali je indeks ipak svojina i istočno-pravoslavne crkve.“
Ovdje je Gunčević propustio da kaže kako je obrenovićevska Srbija uz pomoć Crkve zabranjivala djela koja nisu odgovarala ni Crkvi ni državi. Tako je Pelagićeva knjiga „Narodna prava ili Naše neodložne potrebe“, koja je bila vezana za čuvenu zaječarsku pobunu 1883. godine, po naredbi mitropolita spaljena u Beogradu na Slaviji 8. marta 1890. godine. Beogradska slobodna štampa uporedila je ovaj čin sa srednjovjekovnom španskom inkvizicijom. Zaista, to je bilo prvo zvanično spaljivanje jedne knjige na našem prostoru. Pelagić će uskoro biti i zatvoren, odakle neće izaći živ. To je zapravo bila suština tadašnjih, jednako kao i današnjih zabrana knjiga i njihovih autora. Najčuveniji pisac tog vremena, Lav Nikolajevič Tolstoj bio je izopšen iz Ruske pravoslavne crkve. Zato se ne treba čuditi najvećem sovjetskom diktatoru, Staljinu, što je pobio najviše intelektualaca, posebno pjesnika, nego bilo koji diktator u istoriji novog doba.
Gunčević detaljno izlaže koje se knjige i zašto zaboranjuju, jednako one koje zadiru u crkvenu dogmatiku, kao i ostale, one „zločeste“ ili „pokvarene“. Zatim slijedi popis zabranjenih knjiga od 1600. do 1800 godine, a poslije tog datuma uključene su i one knjige koje su „osuđene“. To je zaista zanimljiv popis. Dominiraju, dakle knjige koje zvanična katolička Crkva, što znači Vatikan, ne prihvata kao lektiru svojih vjernika, nego na njih baca anatemu. Pored njih tu su i knjige publicstike i beletristike koje vrijeđaju javni moral. Nas danas zanimaju svjetovne knjige, mada je zanimljivo da se na ovom spisku nalaze i sva djela Bleza Paskala, vjerovatno samo stoga što je bio blizak jansenistima, a ima bar desetak knjiga vezanih za Jansenijusa koje su zabranjene. Ali Paskalova privrženost vjeri je bila tako moćna i ubjedljiva da je njegovim odstranjivanjem počinjena unutrašnja greška. Ali takvih je „grešaka“ u ovom Indeksu mnogo, jer je sam Indeks greška.
Dobar dio Indeksa sačinjavaju objašnjenja načina na koji se Indeks stvara, na koga se odnosi a ko ima prava da se koristi zabranjenim knjigama u naučne svrhe.
Pogledajmo sad neka djela, nama poznata, i njihove autore, popisane abecednim redom, date etimološki, neke s prevodom djela, neke bez prevoda, pa ću ja unijeti neke prevode da bi se prepoznao autor. U zagradi je godina kada je djelo došlo na indeks.
Balzak, „sve ljubavne pripovijetke (1841, 1842, 1864),
Bergson, Henri, uglavnom sva djela, posebno „Stvaralačka evolucija“ (1914)
Bruno, Đordano: Sva djela (1600)
D‘Alambert, Jean Le Rond: Enciklopedija (1759), Razna literarna djela (1767)
D‘Annunzio, Gabriele: Sve ljubavne pripovijetke (1911), Sva dramska djela (1911), Izabrana proza (1911)
Descartes, Renatus (Rene): Rana djela (1663), potom 1720.
Didrot: već navedena Enciklopedija.
Dumas, Alexandre Stariji: Sve ljubavne pripovijetke (1863).
Dumas, Alexandre Mlađi: Sve ljubavne pripovijetke, Pitanja razvoda (1880).
Feydeau, Ernest: Sve ljubavne pripovijesti (1864).
Flaubert, Gustave: Madam Bovari (1884), Salambo (1864).
Foscolo, Ugo: Ilustrovana Danteova Komedija.
France, Anatole: Sva djela (1922).
Heine, Heinrich: O Njemačkoj (1836), Slike sa putovanja (1836), O Francuskoj (1836), Nove pjesme (1845).
Hobbes, Tomas: Sve djela (1703).
Hugo, Victor: Notre-Dame de Paris (1834), Jadnici (1864).
Hume, David: Sva djela (1827).
Kant, Immanuel: Kritika čistog uma (1827).
La Fontain, Jean de: Priče i novele u stihovima (1804).
Lamartine, Alphonse de: Jocelyn, épisode (1836), Uspomene, impresije, misli i krajolici tokom putovanja na Orijent (1832-1833, 1836), Pad anđela (1838).
Larousse, Pierre: Grand dictionnaire universel du XIX vijeka (1860).
Loche, John: Esej o ljudskom razumijevanju (1734), Fragmenti iz jedne engleske knjige (1734),obje je lično papa stavio na indeks.
Maeterlinck, Maurice: Sva djela (1914).
Mill, John Stuart: Načela političke ekonomije (1856).
Montaigne, Michel de: Eseji (1676).
Montesquieu, Charles de Second de: O duhu zakona (1751), Persijska pisma (1762)
Pascal, Blaise: Misli, sa bilješkama gospodina Voltera (1789), Pisma u provinciju (1657).
Proudhon, Pierre-Joseph: Sva djela (1852).
Rousseau, Jean-Jaques: Gotovo sva njegova djela (1762, 1766, 1806m 1867).
Sand, George: Sva ljubavna djela (1863)
Spinoza, Benedictus: Posthumna djela (1690), Teološko-politički traktat (1679).
Stendhal, Henri Beyle de: Sve ljubavne priče (1864).
Sterne, Laurence: Sentimentalno putovanje (1819).
Taine, Hippolyte-Adolphe: Istorija engleske književnosti (1866).
Voltaire, François Marie Arouet: Sva njegova djela, uključujući i djela drugih pisaca koje je on pripremio za štampu (od 1752. do 1804.)
Zola, Emile: Sva djela (1898).
Mi znamo, ako želimo da znamo, da se knjige zabranju i danas, na raznim stranama svijeta. Znam da su se i u ovom ratu spaljivale, bacale u otpad. Ali knjiga više nije tako opasna. Naravno, ona nikada nije bila opasna. Opasni su bili ljudi koji su imali vlast. U Sjedinjenim američkim državama biblioteke u južnim državama imaju svoje indekse još uvijek. U njima ni Fokner nije bio omiljen pisac. Američka bibliotečka asocijacija (ALA) skoro pa svake godine diskutuje o tome. Zanimljivo je da se nekada popularne knjige, poput „Čiča Tomine kolibe“ sklanjaju s polica. Nije im drag ni Džek London. Dovodi se u pitanje i „Tom Sojer“. U vrijeme Makartijevog ludila i progona stradale su mnoge knjige i njihovi autori.
Priča o Salmanu Ruždiju, čija je glava bila ucijenjena od strane ajatolaha Homeinija, zbog njegovog romana „Satanski stihovi“, najbolji je pokazatelj čovjekove bijede. Dok je bio u izgnanstvu, Homeini je uživao podršku i zaštitu demokrratske Francuske. Znamo šta je sve bilo kasnije. Kada je ta fetva donesena, na knjižari u Banjaluci, osvanuo je grafit: „Ruždi laže“. Moć koju i dalje imaju diktatori i vjerski poglavari proteže se i na knjige i na časopise. Znamo, takođe, kako su postradala francuska humoristička glasila. Samo što negdje zbog knjige ubijaju autore, a drugdje sklanjaju knjige s polica i bacaju ih u otpad. Mržnja koja tinja u svijetu primordijalna je. Ništa tu ne može ovih dana da pomogne ni Dostojevski, koji je svoj grijeh odrobijao unaprijed. Valjda mu je to pomoglo da stvori svoje genijalno djelo. Indeks se danas stvara ad hoc i prenosi se bilo usmeno, bilo putem moćnih medija. Kao i mržnja.