Od svojih najranijih školskih dana maštao sam o svojoj biblioteci. Nešto slično onoj, gradskoj, koju sam u tom trenutku koristio. Rano sam počeo da skupljam sve knjige koje su mi bile dostupne na bilo koji „legalan“ način. To „legalan“ način, znači da sam poneku „tuđu“ knjigu prisvojio naprosto stoga što sam to mogao u tom trenutku. Ali to su rijetke knjige i rijetki trenuci. Tako moja sadašnja kućna biblioteka, mada ja i veliku biblioteku na čijem sam čelu bio godinama, smatram „mojom“, dakle, moja se biblioteka sastoji od najraznovrsnijih knjiga koje se mogu zamisliti. Mnogo udžbenika, rječnika i gramatika, raznovrsnih priručnika, pored onoga što običan svijet smatra kućnom bibliotekom, dakle beletristika, poezija, proza, esejistika i tome slično. Stare knjige obožavam, one mi govore mnogo već svojim izgledom.
Kao prvu u toj vrsti pokazaću vam knjigu, sve pišem ćirilicom jer joj je takav naslov: Избор из римских класика – за гимназије и реалне гимназије – II дио: поезија. Саставио Владимир Периновић, професор вел. гимназије сарајевске. – Штампарија Босанске Поште, Сарајево. Ali tek prva unutrašnja stranica otkriva bitne činjenice kojih nema na koricama: Наредбом Земаљске владе за Босну и Херцеговину од 22. јула 1919., број 138.169 – VIII.-3. књига је уведена у средње школе као облигатан уџбеник. – Сарајево 1919. Издање: писца и књижаре Л. Финција.
Tu je još i plavi pečat knjižare STUDNIČKA, Sarajevo.
Nad gore navedenim činjenicama ostajem dugo zamišljen, kako se obično kaže, bez riječi. Mjesto, godina, imena, je li to bilo moguće? Prošle godine je rat završen, tzv. Veliki rat, velika izgibija, ovdje se objavljuje jedna knjiga namijenjena nastavi latinskog jezika, kao da rata nije ni bilo. Prvo pitanje je ćirilica, da li je bila obavezna ili se na nju odlučio autor, profesor Vladimir Perinović. Ko je on? U Bosni i Hercegovini gotovo cjelokupna pravna regulativa iz vremena „Zemaljske vlade“, bila je i dalje u praksi, vrlo malo je činovnika odmah napustilo BiH. Tako se život prividno nastavljao gotovo kao da rata nije ni bilo. Ili se meni samo tako čini? Tako je i ovu knjigu odobrila Zemaljska vlada još u vrijeme rata, ili pred kraj rata. Pa je objavljena takva kakvu sada gledam.
Ukucam ime u tražilicu Google: profesor Vladimir Perinović, i dobijam vrlo škrte informacije, sa skromnom bibliografijom knjiga posvećenih latinskoj književnosti. Da, tu je oštar tekst o profesoru Perinoviću, da je u Tuzli prvo predavao bosanski jezik, da bi odmah poslije promjene iz Beča, predavao srpski, ili srpskohrvatski, jednako revnosno kao i što je predavao bosanski. Sve je moguće, kažem ja sebi. Gledam dalje na tražilici, pomno. Najviše obavještenja dobije se uglavnom preko podataka za unuka Davora Perinovića, za koga se kaže ovo (prepisujem sve, jer je „zanimljivo“, i možda upravo stoga i pišem ovaj tekst:
Davor Perinović
Perinović je roden u Zagrebu 1949. u zgradi u Ulici Bečićeve stube 2, gdje je kasnije bio ured predsjednika Hrvatske Franje Tudmana. Njegov djed, Vladimir Perinović, profesor latinskog, izgradio je kuću u Sarajevu na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U toj kući Perinović živi danas nakon preseljenja u Sarajevo 1956. Njegov otac je bio liječnik i kao nepodoban je po kazni premješten na rad u Sarajevo 1949., tako je Perinović s majkom živio u Zagrebu sve do 1956. Neprijateljstvo prema komunističkom režimu u Perinoviću se javilo nakon preseljenja u Sarajevo. Kako je naveo, to se dogodilo zbog zabrane prodavanja borova u vrijeme Božića i zbog poginule rodbine supruge u Bleiburškoj tragediji čija tijela nikad nisu pronadena. Nakon završenog studija medicine, Perinović je jedno vrijeme radio i u NATO-voj bolnici u Zapadnom Berlinu.
1. Politička djelatnost
Na politički aganžman nagovorio ga je župnik don Ante Jelić. Perinović se do tada dvoumio izmedu priklanjanja Marku Veselici iz Hrvatske demokratske stranke i Tuđmanu iz Hrvatske demokratske zajednice. Nakon čitanja Glasnika HDZ-a odlučio je pristupiti HDZ-u jer je bio “impresioniran plemenitim idejama njihova pokreta” kako je naveo u pismu u kojem je izrazio želju za pristupanjem. U Zagrebu se susreo s Ivanom Bobetkom, sinom generala Janka Bobetka kojeg je istom prigodom upoznao, a uskoro se sastao i s Tudmanom. Nakon sastanka s Tudmanom, Perinović je započeo pripreme osnivanja HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Prvi pomagači pri toj zadaći bili su njegovi osobni prijatelji iz župe, Zdenko i Mario Milošević te Nijaz Begić; uskoro se osnivanju pridružio i Pavao Ilić te su ovi ljudi činili korijen HDZ-a u Sarajevu. Po Tudmanovom savjetu i inzistiranju, Perinović je u rukovodstvo HDZ-a nastojao uključiti što više Muslimana jer je Tudman tvrdio da “nema Bosne i bosanske politike bez Muslimana”. Sastanci su se održavali u Perinovićevoj kući u Kelemovoj ulici. Perinovićeva kuća bila je pod prismotrom milicije, pa su često sastanke održavali i na tavanu, a takoder mu je prisluškivan i telefon zbog čega su rabili šifrirane poruke. Za sebe je Perinović rekao da je “jedini Srbin predsjednik hrvatske stranke.” Svojom izjavom da su “bosanski fratri gori od komunista” narušio je svoj položaj u HDZ-u. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Skenderiji u Sarajevu 5. rujna 1990. Na toj konvenciji Perinović je smijenjen s mjesta predsjednika HDZ-a BiH nakon samo 19 dana vodstva stranke. Perinović je kasnije putovao i u prvom hrvatskom izaslanstvu u Sjedinjene Države i Kanadu te je tom prilikom upoznao i Gojka Šuška te Josipa Manolića. Perinović je, zajedno s još nekoliko suradnika iz HDZ-a, po nalogu Tudmana, pomogao i pri osnivanju Stranke demokratske akcije.
2. Nakon rata
U suradnji s timom ortotičara Otto Bock Sarajevo, Perinović sudjeluje u istraživanjima na području konzervativne ortopedije i ortoze, s naglaskom na tretman skolioze. Problemom skolioze Perinović se bavi već 40 godina u svojoj lječničkoj karijeri. Razvio metodu uzimanja otisaka za individualnu izradu ortoze u korigiranom derotacijskom položaju. Perinovićevom metodom dolazi do korekcije rotacije kralješka i tako utječe na osnovni uzrok nastanka većine skolioza.
Toliko o Perinovićima koji su se vjerovatno ponašali kako vjetar duva. Ali, hajde sad, pa razumi Bosnu, razumi Sarajevo, „kojeg više nema“, bar ne onakvog kakvo je u svojoj prošlosti bilo. Ako zađeš u posebne oblasti, elektronski pretraživač daje najoskudnije informacije kada je u pitanju BiH, i naročito Sarajevo. Povremeno ti se čini da se više prećutkuje nego što se unosi da bi bilo dostupno. Ili je to klasični nemar, tako znan kao nerad za bilo koga osim sebe same – dakle, ono što se kaže javašluk. Meni izgleda da sadašnjem Sarajevu najmanje je stalno do nekadašnjeg Sarajeva. Ali to više nije javašluk nego određeni cilj.
Kad se pogledaju ponovo internetski podaci, koje prezime Perinović pokreće, kojima se pridodaju drugi izvori, koji govore o tome da je, na primjer, po prezimenima Jevreja, najviše sa prezimenom Levi, 1.238, Srba sa prezimenom Perinović 10. ubijeno od strane ustaškog režima, onda se tu mozak zacementira u razmišljanju o Bosni, pogotovo o Sarajevu. Da, Studničke već dugo nema, mada knjižara još postoji na istom mjestu. U njoj je u moj vakat radio sjajni knjižar Stipe, koji je pratio šta se objavljuje i odmah naručivao, a svojim saradnicima, izdavačima, čestitao svaki uspjeh. Tako je i meni jednom prilikom poslao telegram sa čestitkom. Volio sam takvo Sarajevo.
Može li neko, zapravo, napisati objektivnu istoriju ovog prostora? Kroz najmanje dvjesta godina gomilaju se laži, prevare, zablude, da ne nabrajam više. Eto, dovoljna je jedna, sasvim nedužna knjiga u kojoj su pjesme velikih rimskih pjesnika koje treba neprekidno čitati, da pokrene u čovjeku bezbroj pitanja na koja nema odgovora. Da, u toj Gimnaziji u kojoj je predavao profesor Vladimir Perinović predavao sam i ja kratko, odmah poslije diplomiranja, razmišljajući da se vratim obavezno u Sarajevo, gdje su mi svi prijatelji. Danas je od njih,, tih prijatelja ostalo samo sjećanje na jedno doba koje je ipak bilo obećavajuće.
Knjige iz moje biblioteke/ 1
IZBOR RIMSKIH KLASIKA
Od svojih najranijih školskih dana maštao sam o svojoj biblioteci. Nešto slično onoj, gradskoj, koju sam u tom trenutku koristio. Rano sam počeo da skupljam sve knjige koje su mi bile dostupne na bilo koji „legalan“ način. To „legalan“ način, znači da sam poneku „tuđu“ knjigu prisvojio naprosto stoga što sam to mogao u tom trenutku. Ali to su rijetke knjige i rijetki trenuci. Tako moja sadašnja kućna biblioteka, mada ja i veliku biblioteku na čijem sam čelu bio godinama, smatram „mojom“, dakle, moja se biblioteka sastoji od najraznovrsnijih knjiga koje se mogu zamisliti. Mnogo udžbenika, rječnika i gramatika, raznovrsnih priručnika, pored onoga što običan svijet smatra kućnom bibliotekom, dakle beletristika, poezija, proza, esejistika i tome slično. Stare knjige obožavam, one mi govore mnogo već svojim izgledom.
Kao prvu u toj vrsti pokazaću vam knjigu, sve pišem ćirilicom jer joj je takav naslov: Избор из римских класика – за гимназије и реалне гимназије – II дио: поезија. Саставио Владимир Периновић, професор вел. гимназије сарајевске. – Штампарија Босанске Поште, Сарајево. Ali tek prva unutrašnja stranica otkriva bitne činjenice kojih nema na koricama: Наредбом Земаљске владе за Босну и Херцеговину од 22. јула 1919., број 138.169 – VIII.-3. књига је уведена у средње школе као облигатан уџбеник. – Сарајево 1919. Издање: писца и књижаре Л. Финција.
Tu je još i plavi pečat knjižare STUDNIČKA, Sarajevo.
Nad gore navedenim činjenicama ostajem dugo zamišljen, kako se obično kaže, bez riječi. Mjesto, godina, imena, je li to bilo moguće? Prošle godine je rat završen, tzv. Veliki rat, velika izgibija, ovdje se objavljuje jedna knjiga namijenjena nastavi latinskog jezika, kao da rata nije ni bilo. Prvo pitanje je ćirilica, da li je bila obavezna ili se na nju odlučio autor, profesor Vladimir Perinović. Ko je on? U Bosni i Hercegovini gotovo cjelokupna pravna regulativa iz vremena „Zemaljske vlade“, bila je i dalje u praksi, vrlo malo je činovnika odmah napustilo BiH. Tako se život prividno nastavljao gotovo kao da rata nije ni bilo. Ili se meni samo tako čini? Tako je i ovu knjigu odobrila Zemaljska vlada još u vrijeme rata, ili pred kraj rata. Pa je objavljena takva kakvu sada gledam.
Ukucam ime u tražilicu Google: profesor Vladimir Perinović, i dobijam vrlo škrte informacije, sa skromnom bibliografijom knjiga posvećenih latinskoj književnosti. Da, tu je oštar tekst o profesoru Perinoviću, da je u Tuzli prvo predavao bosanski jezik, da bi odmah poslije promjene iz Beča, predavao srpski, ili srpskohrvatski, jednako revnosno kao i što je predavao bosanski. Sve je moguće, kažem ja sebi. Gledam dalje na tražilici, pomno. Najviše obavještenja dobije se uglavnom preko podataka za unuka Davora Perinovića, za koga se kaže ovo (prepisujem sve, jer je „zanimljivo“, i možda upravo stoga i pišem ovaj tekst:
Davor Perinović
Perinović je roden u Zagrebu 1949. u zgradi u Ulici Bečićeve stube 2, gdje je kasnije bio ured predsjednika Hrvatske Franje Tudmana. Njegov djed, Vladimir Perinović, profesor latinskog, izgradio je kuću u Sarajevu na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U toj kući Perinović živi danas nakon preseljenja u Sarajevo 1956. Njegov otac je bio liječnik i kao nepodoban je po kazni premješten na rad u Sarajevo 1949., tako je Perinović s majkom živio u Zagrebu sve do 1956. Neprijateljstvo prema komunističkom režimu u Perinoviću se javilo nakon preseljenja u Sarajevo. Kako je naveo, to se dogodilo zbog zabrane prodavanja borova u vrijeme Božića i zbog poginule rodbine supruge u Bleiburškoj tragediji čija tijela nikad nisu pronadena. Nakon završenog studija medicine, Perinović je jedno vrijeme radio i u NATO-voj bolnici u Zapadnom Berlinu.
1. Politička djelatnost
Na politički aganžman nagovorio ga je župnik don Ante Jelić. Perinović se do tada dvoumio izmedu priklanjanja Marku Veselici iz Hrvatske demokratske stranke i Tuđmanu iz Hrvatske demokratske zajednice. Nakon čitanja Glasnika HDZ-a odlučio je pristupiti HDZ-u jer je bio “impresioniran plemenitim idejama njihova pokreta” kako je naveo u pismu u kojem je izrazio želju za pristupanjem. U Zagrebu se susreo s Ivanom Bobetkom, sinom generala Janka Bobetka kojeg je istom prigodom upoznao, a uskoro se sastao i s Tudmanom. Nakon sastanka s Tudmanom, Perinović je započeo pripreme osnivanja HDZ-a u Bosni i Hercegovini. Prvi pomagači pri toj zadaći bili su njegovi osobni prijatelji iz župe, Zdenko i Mario Milošević te Nijaz Begić; uskoro se osnivanju pridružio i Pavao Ilić te su ovi ljudi činili korijen HDZ-a u Sarajevu. Po Tudmanovom savjetu i inzistiranju, Perinović je u rukovodstvo HDZ-a nastojao uključiti što više Muslimana jer je Tudman tvrdio da “nema Bosne i bosanske politike bez Muslimana”. Sastanci su se održavali u Perinovićevoj kući u Kelemovoj ulici. Perinovićeva kuća bila je pod prismotrom milicije, pa su često sastanke održavali i na tavanu, a takoder mu je prisluškivan i telefon zbog čega su rabili šifrirane poruke. Za sebe je Perinović rekao da je “jedini Srbin predsjednik hrvatske stranke.” Svojom izjavom da su “bosanski fratri gori od komunista” narušio je svoj položaj u HDZ-u. Prva konvencija HDZ-a BiH održana je u Skenderiji u Sarajevu 5. rujna 1990. Na toj konvenciji Perinović je smijenjen s mjesta predsjednika HDZ-a BiH nakon samo 19 dana vodstva stranke. Perinović je kasnije putovao i u prvom hrvatskom izaslanstvu u Sjedinjene Države i Kanadu te je tom prilikom upoznao i Gojka Šuška te Josipa Manolića. Perinović je, zajedno s još nekoliko suradnika iz HDZ-a, po nalogu Tudmana, pomogao i pri osnivanju Stranke demokratske akcije.
2. Nakon rata
U suradnji s timom ortotičara Otto Bock Sarajevo, Perinović sudjeluje u istraživanjima na području konzervativne ortopedije i ortoze, s naglaskom na tretman skolioze. Problemom skolioze Perinović se bavi već 40 godina u svojoj lječničkoj karijeri. Razvio metodu uzimanja otisaka za individualnu izradu ortoze u korigiranom derotacijskom položaju. Perinovićevom metodom dolazi do korekcije rotacije kralješka i tako utječe na osnovni uzrok nastanka većine skolioza.
Toliko o Perinovićima koji su se vjerovatno ponašali kako vjetar duva. Ali, hajde sad, pa razumi Bosnu, razumi Sarajevo, „kojeg više nema“, bar ne onakvog kakvo je u svojoj prošlosti bilo. Ako zađeš u posebne oblasti, elektronski pretraživač daje najoskudnije informacije kada je u pitanju BiH, i naročito Sarajevo. Povremeno ti se čini da se više prećutkuje nego što se unosi da bi bilo dostupno. Ili je to klasični nemar, tako znan kao nerad za bilo koga osim sebe same – dakle, ono što se kaže javašluk. Meni izgleda da sadašnjem Sarajevu najmanje je stalno do nekadašnjeg Sarajeva. Ali to više nije javašluk nego određeni cilj.
Kad se pogledaju ponovo internetski podaci, koje prezime Perinović pokreće, kojima se pridodaju drugi izvori, koji govore o tome da je, na primjer, po prezimenima Jevreja, najviše sa prezimenom Levi, 1.238, Srba sa prezimenom Perinović 10. ubijeno od strane ustaškog režima, onda se tu mozak zacementira u razmišljanju o Bosni, pogotovo o Sarajevu. Da, Studničke već dugo nema, mada knjižara još postoji na istom mjestu. U njoj je u moj vakat radio sjajni knjižar Stipe, koji je pratio šta se objavljuje i odmah naručivao, a svojim saradnicima, izdavačima, čestitao svaki uspjeh. Tako je i meni jednom prilikom poslao telegram sa čestitkom. Volio sam takvo Sarajevo.
Može li neko, zapravo, napisati objektivnu istoriju ovog prostora? Kroz najmanje dvjesta godina gomilaju se laži, prevare, zablude, da ne nabrajam više. Eto, dovoljna je jedna, sasvim nedužna knjiga u kojoj su pjesme velikih rimskih pjesnika koje treba neprekidno čitati, da pokrene u čovjeku bezbroj pitanja na koja nema odgovora. Da, u toj Gimnaziji u kojoj je predavao profesor Vladimir Perinović predavao sam i ja kratko, odmah poslije diplomiranja, razmišljajući da se vratim obavezno u Sarajevo, gdje su mi svi prijatelji. Danas je od njih,, tih prijatelja ostalo samo sjećanje na jedno doba koje je ipak bilo obećavajuće.