Ove bilješke i fragmente – u vječitoj piščevoj ambiciji da mu posluže kao građa za šire i veće tekstove – Semezdin Mehmedinović pisao je od kraja augusta, do decembra 1993. Spremao se za snimanje, a zatim i snimao film Mizaldo, koji je koautorski potpisao s Benjaminom Filipovićem, i koji će, početkom 1994, biti prikazan na Berlinskome filmskom festivalu. U priči – jer danas nekadašnje bilješke i fragmente čitamo kao gotovu priču – pojavljuju se mnogi stvarni likovi, iz naših, uglavnom, već bivših života, koje će, i mimo volje pisca, dodatno fikcionalizirati njihove sudbine. Benjamin Filipović, praški student režije i značajan bosanskohercegovački filmski autor, umrijet će iznenada, godinama nakon rata, od srca. (mj)
_____
(jesen, 1993)
Radim u dnevnim novinama, u sedmičnom političkom magazinu, i na radiju. To je moguće tako u ratu. U miru ne bi bilo moguće tako se raspojasati. U dnevnim novinama kad radiš, tvoj posao je da ideš drugima, a kad si na radiju, tada drugi dolaze tebi.
_____
Počeli smo snimati film. Scenarija nema, glumaca nema, ničega nema osim iracionalne potrebe da se film snimi. Postoji osnovna ideja, neka vrsta nepreciznog sinopsisa u tekstu koji sam ovog ljeta objavio u Danima (tekst se zove Sloboda), a Benjamin [Filipović], režiser s diplomom praške Filmske akademije, vrši veliki pritisak da skupa radimo, pa sam već povjerovao u vlastitu važnost.
Film se zove mizaldO, što je zapravo Odlazim kad se čita unazad.
Ovo je istina o našem jeziku: riječi zvuče neusporedivo ljepše kad se unazad izgovaraju.
_____
Za potrebe scene koja se zove “Razdvajanje lijeve i desne polovine mozga”, Kurt [Sanjin Jukić] je u napuštenom Theater Clubu našao hiljade praznih litarskih flaša koka-kole, i sada, tamo, u ruševini, lijepi, i sastavlja veliki stakleni zid. Pravio sam mu, nakratko, društvo, pojavio se Milomir [Kovačević], snimio nekoliko fotki, i otišao.
Granate ne padaju, ali svako malo fijuču snajperski meci. Na raskršću kod Narodnog pozorišta, upravo je ubilo čovjeka. Pomolili smo glave iz ruševine, i gledali: u kola hitne pomoći ubacili su beživotno tijelo, i potom se u žurbi udaljili.
Kurt kaže da čovjeka zna, i da su jednom ljetovali skupa u vojnom odmaralištu, na moru.
“U Kuparima.”
_____
Tražio sam djevojku da glumi u sceni tajne večere.
U jednom prolazu, tamo kod Doma Đuro Đaković, vidio sam staru bosansku kuću. Nikad ranije nisam obratio pažnju na nju, pa nisam ni znao da tamo postoji tako stara kuća. Prizor je izgledao kao snoviđenje. Na drvenoj verandi, neka djevojka, duge svijetle kose, kao Botticellijeva Madonna, prostirala je oprano rublje na žicu. Prišao sam joj i obratio se. Ona me je prvo gledala sa zanimanjem, dok sam joj objašnjavao svoje razloge.
“Šta da glumim?” pitala je.
“Madonu.”
“Kakvu Madonu?”
“Majku od Isusa Krista.”
Gledala je u mene, nijemo i u nevjerici, a onda je ipak rekla:
“Ja sam majka dvoje djece.”
Ušla je u kuću, i vrata zatvorila za sobom.
_____
Na Radiju [Zid], zatekao sam američkog autora koji se zove Misha. To je kao da se ruski pisac zove John. Došao je s flašom skupog francuskog vina. Sjedimo za stolom, a on govori o beznadnom stanju našega grada koji samo što nije pao, i o tragediji koja će uslijediti nakon što srpska vojska preplavi sarajevske ulice. Vrtim glavom i ne slažem se. Vidim da mu to ide na živce, zato što povišenog tona sada ponavlja isto. Vrtim glavom, nerviram ga, i pijem njegovo vino.
_____
Još je ostalo vina iza Mishine posjete. Sjedim za stolom. S ulice se ušetala, i ispred mene zaustavila djevojka. Vrlo lijepa, dvadeset, dvadesetdvije godine, duge crvene kose, s pjegama na licu, s modrim, blago razrokim očima, u laganoj crnoj majici i farmericama dva broja većim, koje su se okretale oko njenog tijela, tako da ih je mršteći se, svako malo, povlačila na gore. Traži da razgovara sa mnom. Želi da bude novinar. Ima li iskustvo u novinarskim poslovima? Nema, ali govori engleski, i arapski jezik. Ponudio sam je Mishinim vinom, ali je odbila. Zbog religijskih razloga? Ne, vino je čini sretnijom. Šta je loše u tome da si sretan? Pa, vino je čini sretnijom, više nego što bi željela. Na koji način sretnijom? Pa, malo podivlja. Na koji način podivlja? Pa, jednom je popila dvije, tri čaše vina i iste noći završila u krevetu s dva muškarca. Samo tri čaše vina? Pa, tri čaše vina, i dva muškarca, kaže. Ujutro se sigurno nije sjećala šta se sve dogodilo u krevetu? Pa, voljela bi da se nije sjećala, ali se, ipak, i danas sjeća svega. I svaku je rečenicu počela sa “Pa”.
_____
Mi snimamo film samo kad je predsjednik u gradu. Kad predsjednik nije u gradu, i naš snimatelj Pinca s kamerom putuje u njegovoj pratnji. Dok se ne vrati, u pustim popodnevima se dosađujemo, igramo bilijar u Ribici, čiji vlasnik je naš glumac, Asim, trkač u crvenoj atlet-majici i Nike tenama.
_____
Želio bih sada da zagrizem jabuku. Mislim da bi mi to vratilo snagu.
_____
Dok sam silazio sa Sedrenika u grad, počele su padati granate, tu, negdje, blizu. Ulica Kartal se ispraznila. Predaleko sam bio od kuće da bih se sada vraćao.
Ali, u trenutku kad je počelo padati, jedan je pseći par bio usred ljubanog čina, tu, nasred ulice. Uplašeni od eksplozije, psi su pokušali da se razdvoje, ali nije išlo. U strahu, keruši se vaginalni mišić zgrčio, pa je stegnuti mužjak posrtao iznad nje, i uzalud pokušavao da se odvoji. Prvo je grizao krznena leđa ženke, a kako nasilni metod nije dao nikakav rezultat, i kako je njeno izmicanje njemu donosilo samo bol, on se umirio, i sada cvili. Oboje cvile. Vrlo tužan prizor. Bukvalni ljubavni zarobljenici. Na svaku eksploziju, bolno se trzaju.
Nisam znao kako da im pomognem, a naivni pokušaj da im priđem, nije nailazio na njihovo odobravanje. Združeno su režali prema meni. Ali, i da se nisu opirali, kako bih im pomogao? I onda sam ih ostavio.
Čim sam došao na Radio [Zid], pod velikim dojmom, sjeo sam za mikrofon i ispričao gornji događaj kojem sam upravo prisustvovao. Napolju, kiša i dalje pada.
_____
U jednom trenutku, stojeći na svome brijegu, bio sam svjestan pogleda na grad. Ja više ne vidim grad, već samo vrhove planina pod snijegom, u daljini.
_____
Na putu do Radija, bio sam u društvu Hrvoja B[atinića]. On ima emisiju koja se zove Ovaj grad je pretijesan za nas dvojicu.
Lijeno smo koračali ulicom Đure Đakovića, i raspravljali o Stalkeru, filmu Andreja Tarkovskog.
“Ovo naše Sarajevo pod opsadom, to je ona njegova zona“, kaže Hrvoje.
Za to vrijeme, oko nas je na ulici eksplodiralo, na afaltu su se rasipale krijesnice od metaka protivavionskog mitraljeza. Onda smo shvatili da to nas, zapravo, gađa neki loš nišandžija s Trebevića. Sklonili smo se između prvih zgrada na Ciglanama, i histerično se smijali, valjda od sreće što smo živi u ovoj našoj zoni.
_____
Jutros, u Večernjim novinama, napisao sam tekst za sutrašnje izdanje, a onda sam pisao svoje stvari.
Ozren [Kebo] me pitao:
“Šta pišeš?”
„Ali ako ti kažem, onda će sve propasti. Nakon što ispričam o čemu pišem, i čime se zanimam, onda više nemam potrebu da nakon toga o istom nastavim pisati, kao da sam, nakon što sam objasnio o čemu je tu riječ, izveo stvar do kraja, rekao što sam imao namjeru reći, i zašto onda pisati nešto što je u meni već razriješeno, i što je nekome drugom već poznato?”
_____
U krugu trafo stanice na Sedreniku, ne prestaje lajati pas. Čuva našu struju od kradljivaca, koji dijelove s naše trafo-stanice kradu za potrebe svoje trafo stanice, s koje su neki drugi kradljivci već poskidali što im je trebalo. Jednostavna kradljiva računica. Zatvoreno strujno (kradljivo) kolo.
_____
Na ulici me presreo čovjek i obratio mi se mojim nadimkom iz djetinjstva. Pričali smo.
_____
Dan je tmuran.
Brzo se zamaram.
Sinoć je neko na Radiju kritikovao Crveni križ koji nam, inače, daje priključak na svoj agregat. Jutros su došli neki ljudi i otkopčali nas s agregata. Nazvao sam Crveni križ da pokušam stvar izgladiti, a neka djevojka je naš razgovor prekinula rezolutnom izjavom: “Ne pomažemo muslimanski radio!”
_____
Dok sam se uspinjao sjevernom stranom grada, na putu do kuće, pokušao sam da se sjetim.., svih nesavršenosti u svome karakteru, preciznih mrlja na savjesti, koje se daju vizuelno lako predstaviti, koje su žive na mojoj mentalnoj slici, u imaginarnoj ličnoj karti, u mome identitetu, kao što su to one crvene oči kod ljudi na fotografijama lošeg kolora.
_____
Prijatno jutro na Radiju. Kuhao sam kakao.
Došao je Glava [Srađan Vuletić], s pismom koje mu je poslao Werner Herzog, oduševljen njegovim filmom Palio sam noge.
I došla je neka žena, s pjesmom o Mostaru.
Na kraju dana, došao je Pinca s nekom Italijankom, zove se Carla, i snima film o Sarajevu. Ovo je trik: jutros je doputovala u grad i ostaje još samo koji minut, jedno oklopno vozilo UN-a svakog časa će ju vratiti na aerodrom, i prije nego što mrak padne na Rim, ona će u svome stanu piti svoju kafu. Znači, ona je jutros doputovala, cijeli dan je Pinca snimao sve što je od njega tražila, trake će ponijeti sa sobom, i to što je na tim trakama danas snimljeno – to je film. Tražio sam da mi još jednom objasni istu stvar, i ona je strpljivo ponovila: da, snimila je cijeli film u jednom danu. Gledao sam je zadivljeno. I dok se ukrcavala u oklopno vozilo, mahnula je prije nego su se vrata zatvorila. Tek kad se vozilo pokrenulo, želio sam da vičem:
Vrati se!
To je jedino znanje koje mi nedostaje: ni jedan posao ne treba trajati duže od dvadeset četiri sata.
Vrati se, Carla, nauči me!
_____
Došao Marko [Vešović]. Kaže da cijelu noć nije oka sklopio, od jauka ispod prozora. Vojna policija je tukla Mušana Topalovića Cacu.
“Je li Ivana slušala?” pitam. Ivana je Markova kćerkica.
“Bila je budna, ali se pretvarala da spava.”
_____
Radio javlja da je kretanje po gradu zabranjeno. Ukidaju Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Pada kiša.
Do Radija silazim zaobilaznim putevima, kroz Višnjik. Zanimljivo, zadnji put sam ovim ulicama prolazio prije rata, s Belom Šubić, ona je u toj šetnji, sjećam se, govorila o Borislavu Pekiću kojeg nije čitala, ali ga je vidjela na televiziji, i bila pod dojmom njegovog fizičkog izgleda. Rekla je: “On je kao neka biljka.” I mogao bih sada ponoviti intonaciju, i boju njenog glasa dok je to izgovarala. Za to vrijeme, iz plastične vrećice je izvlačila paštete i njima hranila mačke i pse usput. Njoj su se sve kućne životinje na Višnjiku radovale.
Silazim niz Višnjik, četiri ili pet godina je prošlo, a u susret mi sada dolaze samo napušteni psi. Da je živa, patnja životinja bila bi previše za onakvu Belu.
I mislio sam, da je Pekić živ, šta bi on o svemu ovome pisao? Da je Kiš živ…? Mislim da znam šta bi on pisao.
Stignem na Radio i [Zdravku] Grebi postavim ista pitanja o Pekiću, i Kišu. Onda smo nagađali. I malo ogovarali Beograd. Potom se, na televizorskom ekranu, pojavila glava Vojislava Šešelja. I Grebo se sjetio neke studentske razmjene, “na kojoj je bio, i na kojoj je pio”. U Mannheimu, domaćini su ih vodili na izlet. U brodu na Rhini, kaže, pili su dobra njemačka vina, i svijet je bio takav, da ništa u njemu nije tražilo prigovor. A onda je, u zalazak sunca, ugledao studenta Vojislava Šešelja, popeo se na sto i mitinguje na njemačkom brodu: uzalud vino, uzalud Rhina, kad se Crvena armija probudi, sve će do Atlantica pretvoriti u kapitalistički pepeo i prah.
“On je”, Grebo kaže, “molbu za prijem u Partiju otkucao na 98 stranica.”
_____
S. je ugrijala vodu da me okupa. Onda me okupala. Sad sam u krevetu, glave umotane u njen tirkizni vuneni šal, i ne želim da odrastem. Ona se privija uz mene, i kaže: “Danas je dvanaest godina kako smo u braku. Nakon toliko godina, veliko je to da se ne mrzimo.”
_____
Pao je snijeg. U našem humanom društvu, niko ne iznajmljuje čistače snijega s drvenim lopatama, da mu očiste put od kućnih vrata do ulice.
_____
Nestaju predmeti, nestaju ljudi, nestaju boje. Sve su stvari starije od mene.
_____
Na putu do Televizije, pješačimo kroz cijeli grad. Pada snijeg, i već je mrak. Sat vremena smo koračali u smjeru jednog svjetla, jednog žižka u mrklini, a sad se ispostavlja da je to kafana. Svjetlost iz agregata. Prišli smo prozoru, a unutra – blješte mesingani nasloni stolica, a u mermernim plohama stolova ogledaju se torza ljubavnih parova. Mladi i okupani, zaljubljeni, smiju se, izolirani u toj svijetlećoj kruni, u samozaboravu. Oni su u kosmičkoj stanici, a oko njih je ništa. Mrak i ništa. I mi u tom mraku.
_____
Danas sam posmatrao ljude. I evo šta sam otkrio: ljudima osmjeh lica kvari.
_____
U povratku od zgrade Televizije u grad, s Benjaminom se šunjam između onih radionica kod Muzeja revolucije. Skriveni iza zida srušene kuće, gledamo zgradu na Grbavici, bijeli soliter u kojem živi njegova nena. Ostali smo sat vremena, a on je netremice zurio u taj jedan prozor, da u njemu ugleda njenu siluetu koja se, na kraju, nije pojavila, i on je zbog toga bio tužan. Da se pojavila, granica bi za Benjamina bila podnošljiva. Za to vrijeme, tamo od Vrbanja mosta, čuli su se glasovi. Danas razmjenjuju tijela na mostu.
Knjiga snimanja
Ove bilješke i fragmente – u vječitoj piščevoj ambiciji da mu posluže kao građa za šire i veće tekstove – Semezdin Mehmedinović pisao je od kraja augusta, do decembra 1993. Spremao se za snimanje, a zatim i snimao film Mizaldo, koji je koautorski potpisao s Benjaminom Filipovićem, i koji će, početkom 1994, biti prikazan na Berlinskome filmskom festivalu. U priči – jer danas nekadašnje bilješke i fragmente čitamo kao gotovu priču – pojavljuju se mnogi stvarni likovi, iz naših, uglavnom, već bivših života, koje će, i mimo volje pisca, dodatno fikcionalizirati njihove sudbine. Benjamin Filipović, praški student režije i značajan bosanskohercegovački filmski autor, umrijet će iznenada, godinama nakon rata, od srca. (mj)
_____
(jesen, 1993)
Radim u dnevnim novinama, u sedmičnom političkom magazinu, i na radiju. To je moguće tako u ratu. U miru ne bi bilo moguće tako se raspojasati. U dnevnim novinama kad radiš, tvoj posao je da ideš drugima, a kad si na radiju, tada drugi dolaze tebi.
_____
Počeli smo snimati film. Scenarija nema, glumaca nema, ničega nema osim iracionalne potrebe da se film snimi. Postoji osnovna ideja, neka vrsta nepreciznog sinopsisa u tekstu koji sam ovog ljeta objavio u Danima (tekst se zove Sloboda), a Benjamin [Filipović], režiser s diplomom praške Filmske akademije, vrši veliki pritisak da skupa radimo, pa sam već povjerovao u vlastitu važnost.
Film se zove mizaldO, što je zapravo Odlazim kad se čita unazad.
Ovo je istina o našem jeziku: riječi zvuče neusporedivo ljepše kad se unazad izgovaraju.
_____
Za potrebe scene koja se zove “Razdvajanje lijeve i desne polovine mozga”, Kurt [Sanjin Jukić] je u napuštenom Theater Clubu našao hiljade praznih litarskih flaša koka-kole, i sada, tamo, u ruševini, lijepi, i sastavlja veliki stakleni zid. Pravio sam mu, nakratko, društvo, pojavio se Milomir [Kovačević], snimio nekoliko fotki, i otišao.
Granate ne padaju, ali svako malo fijuču snajperski meci. Na raskršću kod Narodnog pozorišta, upravo je ubilo čovjeka. Pomolili smo glave iz ruševine, i gledali: u kola hitne pomoći ubacili su beživotno tijelo, i potom se u žurbi udaljili.
Kurt kaže da čovjeka zna, i da su jednom ljetovali skupa u vojnom odmaralištu, na moru.
“U Kuparima.”
_____
Tražio sam djevojku da glumi u sceni tajne večere.
U jednom prolazu, tamo kod Doma Đuro Đaković, vidio sam staru bosansku kuću. Nikad ranije nisam obratio pažnju na nju, pa nisam ni znao da tamo postoji tako stara kuća. Prizor je izgledao kao snoviđenje. Na drvenoj verandi, neka djevojka, duge svijetle kose, kao Botticellijeva Madonna, prostirala je oprano rublje na žicu. Prišao sam joj i obratio se. Ona me je prvo gledala sa zanimanjem, dok sam joj objašnjavao svoje razloge.
“Šta da glumim?” pitala je.
“Madonu.”
“Kakvu Madonu?”
“Majku od Isusa Krista.”
Gledala je u mene, nijemo i u nevjerici, a onda je ipak rekla:
“Ja sam majka dvoje djece.”
Ušla je u kuću, i vrata zatvorila za sobom.
_____
Na Radiju [Zid], zatekao sam američkog autora koji se zove Misha. To je kao da se ruski pisac zove John. Došao je s flašom skupog francuskog vina. Sjedimo za stolom, a on govori o beznadnom stanju našega grada koji samo što nije pao, i o tragediji koja će uslijediti nakon što srpska vojska preplavi sarajevske ulice. Vrtim glavom i ne slažem se. Vidim da mu to ide na živce, zato što povišenog tona sada ponavlja isto. Vrtim glavom, nerviram ga, i pijem njegovo vino.
_____
Još je ostalo vina iza Mishine posjete. Sjedim za stolom. S ulice se ušetala, i ispred mene zaustavila djevojka. Vrlo lijepa, dvadeset, dvadesetdvije godine, duge crvene kose, s pjegama na licu, s modrim, blago razrokim očima, u laganoj crnoj majici i farmericama dva broja većim, koje su se okretale oko njenog tijela, tako da ih je mršteći se, svako malo, povlačila na gore. Traži da razgovara sa mnom. Želi da bude novinar. Ima li iskustvo u novinarskim poslovima? Nema, ali govori engleski, i arapski jezik. Ponudio sam je Mishinim vinom, ali je odbila. Zbog religijskih razloga? Ne, vino je čini sretnijom. Šta je loše u tome da si sretan? Pa, vino je čini sretnijom, više nego što bi željela. Na koji način sretnijom? Pa, malo podivlja. Na koji način podivlja? Pa, jednom je popila dvije, tri čaše vina i iste noći završila u krevetu s dva muškarca. Samo tri čaše vina? Pa, tri čaše vina, i dva muškarca, kaže. Ujutro se sigurno nije sjećala šta se sve dogodilo u krevetu? Pa, voljela bi da se nije sjećala, ali se, ipak, i danas sjeća svega. I svaku je rečenicu počela sa “Pa”.
_____
Mi snimamo film samo kad je predsjednik u gradu. Kad predsjednik nije u gradu, i naš snimatelj Pinca s kamerom putuje u njegovoj pratnji. Dok se ne vrati, u pustim popodnevima se dosađujemo, igramo bilijar u Ribici, čiji vlasnik je naš glumac, Asim, trkač u crvenoj atlet-majici i Nike tenama.
_____
Želio bih sada da zagrizem jabuku. Mislim da bi mi to vratilo snagu.
_____
Dok sam silazio sa Sedrenika u grad, počele su padati granate, tu, negdje, blizu. Ulica Kartal se ispraznila. Predaleko sam bio od kuće da bih se sada vraćao.
Ali, u trenutku kad je počelo padati, jedan je pseći par bio usred ljubanog čina, tu, nasred ulice. Uplašeni od eksplozije, psi su pokušali da se razdvoje, ali nije išlo. U strahu, keruši se vaginalni mišić zgrčio, pa je stegnuti mužjak posrtao iznad nje, i uzalud pokušavao da se odvoji. Prvo je grizao krznena leđa ženke, a kako nasilni metod nije dao nikakav rezultat, i kako je njeno izmicanje njemu donosilo samo bol, on se umirio, i sada cvili. Oboje cvile. Vrlo tužan prizor. Bukvalni ljubavni zarobljenici. Na svaku eksploziju, bolno se trzaju.
Nisam znao kako da im pomognem, a naivni pokušaj da im priđem, nije nailazio na njihovo odobravanje. Združeno su režali prema meni. Ali, i da se nisu opirali, kako bih im pomogao? I onda sam ih ostavio.
Čim sam došao na Radio [Zid], pod velikim dojmom, sjeo sam za mikrofon i ispričao gornji događaj kojem sam upravo prisustvovao. Napolju, kiša i dalje pada.
_____
U jednom trenutku, stojeći na svome brijegu, bio sam svjestan pogleda na grad. Ja više ne vidim grad, već samo vrhove planina pod snijegom, u daljini.
_____
Na putu do Radija, bio sam u društvu Hrvoja B[atinića]. On ima emisiju koja se zove Ovaj grad je pretijesan za nas dvojicu.
Lijeno smo koračali ulicom Đure Đakovića, i raspravljali o Stalkeru, filmu Andreja Tarkovskog.
“Ovo naše Sarajevo pod opsadom, to je ona njegova zona“, kaže Hrvoje.
Za to vrijeme, oko nas je na ulici eksplodiralo, na afaltu su se rasipale krijesnice od metaka protivavionskog mitraljeza. Onda smo shvatili da to nas, zapravo, gađa neki loš nišandžija s Trebevića. Sklonili smo se između prvih zgrada na Ciglanama, i histerično se smijali, valjda od sreće što smo živi u ovoj našoj zoni.
_____
Jutros, u Večernjim novinama, napisao sam tekst za sutrašnje izdanje, a onda sam pisao svoje stvari.
Ozren [Kebo] me pitao:
“Šta pišeš?”
„Ali ako ti kažem, onda će sve propasti. Nakon što ispričam o čemu pišem, i čime se zanimam, onda više nemam potrebu da nakon toga o istom nastavim pisati, kao da sam, nakon što sam objasnio o čemu je tu riječ, izveo stvar do kraja, rekao što sam imao namjeru reći, i zašto onda pisati nešto što je u meni već razriješeno, i što je nekome drugom već poznato?”
_____
U krugu trafo stanice na Sedreniku, ne prestaje lajati pas. Čuva našu struju od kradljivaca, koji dijelove s naše trafo-stanice kradu za potrebe svoje trafo stanice, s koje su neki drugi kradljivci već poskidali što im je trebalo. Jednostavna kradljiva računica. Zatvoreno strujno (kradljivo) kolo.
_____
Na ulici me presreo čovjek i obratio mi se mojim nadimkom iz djetinjstva. Pričali smo.
_____
Dan je tmuran.
Brzo se zamaram.
Sinoć je neko na Radiju kritikovao Crveni križ koji nam, inače, daje priključak na svoj agregat. Jutros su došli neki ljudi i otkopčali nas s agregata. Nazvao sam Crveni križ da pokušam stvar izgladiti, a neka djevojka je naš razgovor prekinula rezolutnom izjavom: “Ne pomažemo muslimanski radio!”
_____
Dok sam se uspinjao sjevernom stranom grada, na putu do kuće, pokušao sam da se sjetim.., svih nesavršenosti u svome karakteru, preciznih mrlja na savjesti, koje se daju vizuelno lako predstaviti, koje su žive na mojoj mentalnoj slici, u imaginarnoj ličnoj karti, u mome identitetu, kao što su to one crvene oči kod ljudi na fotografijama lošeg kolora.
_____
Prijatno jutro na Radiju. Kuhao sam kakao.
Došao je Glava [Srađan Vuletić], s pismom koje mu je poslao Werner Herzog, oduševljen njegovim filmom Palio sam noge.
I došla je neka žena, s pjesmom o Mostaru.
Na kraju dana, došao je Pinca s nekom Italijankom, zove se Carla, i snima film o Sarajevu. Ovo je trik: jutros je doputovala u grad i ostaje još samo koji minut, jedno oklopno vozilo UN-a svakog časa će ju vratiti na aerodrom, i prije nego što mrak padne na Rim, ona će u svome stanu piti svoju kafu. Znači, ona je jutros doputovala, cijeli dan je Pinca snimao sve što je od njega tražila, trake će ponijeti sa sobom, i to što je na tim trakama danas snimljeno – to je film. Tražio sam da mi još jednom objasni istu stvar, i ona je strpljivo ponovila: da, snimila je cijeli film u jednom danu. Gledao sam je zadivljeno. I dok se ukrcavala u oklopno vozilo, mahnula je prije nego su se vrata zatvorila. Tek kad se vozilo pokrenulo, želio sam da vičem:
Vrati se!
To je jedino znanje koje mi nedostaje: ni jedan posao ne treba trajati duže od dvadeset četiri sata.
Vrati se, Carla, nauči me!
_____
Došao Marko [Vešović]. Kaže da cijelu noć nije oka sklopio, od jauka ispod prozora. Vojna policija je tukla Mušana Topalovića Cacu.
“Je li Ivana slušala?” pitam. Ivana je Markova kćerkica.
“Bila je budna, ali se pretvarala da spava.”
_____
Radio javlja da je kretanje po gradu zabranjeno. Ukidaju Hrvatsko vijeće odbrane (HVO). Pada kiša.
Do Radija silazim zaobilaznim putevima, kroz Višnjik. Zanimljivo, zadnji put sam ovim ulicama prolazio prije rata, s Belom Šubić, ona je u toj šetnji, sjećam se, govorila o Borislavu Pekiću kojeg nije čitala, ali ga je vidjela na televiziji, i bila pod dojmom njegovog fizičkog izgleda. Rekla je: “On je kao neka biljka.” I mogao bih sada ponoviti intonaciju, i boju njenog glasa dok je to izgovarala. Za to vrijeme, iz plastične vrećice je izvlačila paštete i njima hranila mačke i pse usput. Njoj su se sve kućne životinje na Višnjiku radovale.
Silazim niz Višnjik, četiri ili pet godina je prošlo, a u susret mi sada dolaze samo napušteni psi. Da je živa, patnja životinja bila bi previše za onakvu Belu.
I mislio sam, da je Pekić živ, šta bi on o svemu ovome pisao? Da je Kiš živ…? Mislim da znam šta bi on pisao.
Stignem na Radio i [Zdravku] Grebi postavim ista pitanja o Pekiću, i Kišu. Onda smo nagađali. I malo ogovarali Beograd. Potom se, na televizorskom ekranu, pojavila glava Vojislava Šešelja. I Grebo se sjetio neke studentske razmjene, “na kojoj je bio, i na kojoj je pio”. U Mannheimu, domaćini su ih vodili na izlet. U brodu na Rhini, kaže, pili su dobra njemačka vina, i svijet je bio takav, da ništa u njemu nije tražilo prigovor. A onda je, u zalazak sunca, ugledao studenta Vojislava Šešelja, popeo se na sto i mitinguje na njemačkom brodu: uzalud vino, uzalud Rhina, kad se Crvena armija probudi, sve će do Atlantica pretvoriti u kapitalistički pepeo i prah.
“On je”, Grebo kaže, “molbu za prijem u Partiju otkucao na 98 stranica.”
_____
S. je ugrijala vodu da me okupa. Onda me okupala. Sad sam u krevetu, glave umotane u njen tirkizni vuneni šal, i ne želim da odrastem. Ona se privija uz mene, i kaže: “Danas je dvanaest godina kako smo u braku. Nakon toliko godina, veliko je to da se ne mrzimo.”
_____
Pao je snijeg. U našem humanom društvu, niko ne iznajmljuje čistače snijega s drvenim lopatama, da mu očiste put od kućnih vrata do ulice.
_____
Nestaju predmeti, nestaju ljudi, nestaju boje. Sve su stvari starije od mene.
_____
Na putu do Televizije, pješačimo kroz cijeli grad. Pada snijeg, i već je mrak. Sat vremena smo koračali u smjeru jednog svjetla, jednog žižka u mrklini, a sad se ispostavlja da je to kafana. Svjetlost iz agregata. Prišli smo prozoru, a unutra – blješte mesingani nasloni stolica, a u mermernim plohama stolova ogledaju se torza ljubavnih parova. Mladi i okupani, zaljubljeni, smiju se, izolirani u toj svijetlećoj kruni, u samozaboravu. Oni su u kosmičkoj stanici, a oko njih je ništa. Mrak i ništa. I mi u tom mraku.
_____
Danas sam posmatrao ljude. I evo šta sam otkrio: ljudima osmjeh lica kvari.
_____
U povratku od zgrade Televizije u grad, s Benjaminom se šunjam između onih radionica kod Muzeja revolucije. Skriveni iza zida srušene kuće, gledamo zgradu na Grbavici, bijeli soliter u kojem živi njegova nena. Ostali smo sat vremena, a on je netremice zurio u taj jedan prozor, da u njemu ugleda njenu siluetu koja se, na kraju, nije pojavila, i on je zbog toga bio tužan. Da se pojavila, granica bi za Benjamina bila podnošljiva. Za to vrijeme, tamo od Vrbanja mosta, čuli su se glasovi. Danas razmjenjuju tijela na mostu.