Godinom 1937. u Sarajevu bavio sam se dugo. Htio sam pisati roman, koji bi se zbivao u sedam noći tokom 1937, ali vrijeme je rastočilo nenapisanu knjigu. Ili ju je rastočio život. Saznao sam, međutim, da je 1937. u Sarajevu sedamnaest urara. Danas ih, vjerujem, nema toliko. U gradu je petnaest knjižara. Za mog života nikad ih više neće toliko biti. Listu sarajevskih knjižara iz 1937, zajedno s imenima njihovih vlasnika, u čijem je zvuku i znaku sugerirano i njihovo vrlo raznoliko etničko i vjersko porijeklo, koristim u jednom poglavlju knjige “Sarajevo, plan grada”. Tu su i ove riječi: “Simon Katan u Aleksandrovoj 30 drži vjerojatno i najbolju knjižaru u gradu, koja osim domaćih knjiga svih izdavača tih godina drži i solidan izbor njemačkih, francuskih i talijanskih naslova. Knjižara ima i telefon, broj 28-54.”
“Sarajevo, plan grada” objavio sam u studenom 2015. Iste sam godine, raspitujući se za jednoga onodobnog sarajevskog knjižara, posredno, preko Predraga Fincija, prvi put kontaktirao s gospođom Dinom Katan Ben Cijon. Nisam to znao, premda sam mogao pretpostaviti, da je ona kći vlasnika knjižare u Aleksandrovoj 30. Nisam znao ni da se rodila u Sarajevu, upravo te 1937. godine. Ono što sam, međutim, znao jest da je Dina Katan najvažnija naša književna prevoditeljica na hebrejski, i da je na taj jezik prevodila djela Ive Andrića, Danila Kiša, Aleksandra Tišme, Milorada Pavića, Filipa Davida, Vaska Pope… Ona je, na neki način, gospodarica šifre za hebrejsko razumijevanje našega teksta. Do te je šifre došla životom i sudbinom. Talent i karakter u književnosti se podrazumijevaju.
Četiri i pol godine kasnije počinjem se dopisivati s Dinom Katan Ben Cion. U Sarajevo više ne putujem. Rad na knjigama koje su iziskivale takva putovanja obustavljen je. Štošta drugo obustavljeno je. Mnogo je sporednog, sačinjenog od života i od svakodnevice, u tom dopisivanju. Glavno je, međutim, što Dina Katan, virtualna, fiktivna, metafizička nasljedica knjižare u Aleksandrovoj 30, radi na izboru mojih priča i kraćih proznih fragmenata, koje će prevesti na ivrit. Nastojim joj biti od pomoći, ali ništa ne sugeriram i ne tražim. Već to što upravo nastaje knjiga Dine Katan, one Dine Katan čije je rođenje 1937. prostrujalo jednom sarajevskom knjižarom, sačinjena od mojih tekstova, za mene je tako neobična i velika stvar. Ako još govorimo o smislu književnosti, ovo je onda za mene upravo taj smisao. Roman o sedam sarajevskih noći 1937. godine nisam napisao, ali znam zašto sam se toliko bavio tom godinom, pokušavajući saznati sve o tadašnjem Sarajevu.
Knjiga naslova “Umrijeti u Tuluzu” (naslov je to jedne moje priče, ali ga je i njega, taj naslov, za knjigu odabrala Dina Katan) objavljena je ovog ljeta u Izraelu.
Da mogu telefonirati u prošlost, sada bih od operatera na centrali tražio da me spoji s brojem 28-54 u Sarajevu.
Knjiga na ivritu
Godinom 1937. u Sarajevu bavio sam se dugo. Htio sam pisati roman, koji bi se zbivao u sedam noći tokom 1937, ali vrijeme je rastočilo nenapisanu knjigu. Ili ju je rastočio život. Saznao sam, međutim, da je 1937. u Sarajevu sedamnaest urara. Danas ih, vjerujem, nema toliko. U gradu je petnaest knjižara. Za mog života nikad ih više neće toliko biti. Listu sarajevskih knjižara iz 1937, zajedno s imenima njihovih vlasnika, u čijem je zvuku i znaku sugerirano i njihovo vrlo raznoliko etničko i vjersko porijeklo, koristim u jednom poglavlju knjige “Sarajevo, plan grada”. Tu su i ove riječi: “Simon Katan u Aleksandrovoj 30 drži vjerojatno i najbolju knjižaru u gradu, koja osim domaćih knjiga svih izdavača tih godina drži i solidan izbor njemačkih, francuskih i talijanskih naslova. Knjižara ima i telefon, broj 28-54.”
“Sarajevo, plan grada” objavio sam u studenom 2015. Iste sam godine, raspitujući se za jednoga onodobnog sarajevskog knjižara, posredno, preko Predraga Fincija, prvi put kontaktirao s gospođom Dinom Katan Ben Cijon. Nisam to znao, premda sam mogao pretpostaviti, da je ona kći vlasnika knjižare u Aleksandrovoj 30. Nisam znao ni da se rodila u Sarajevu, upravo te 1937. godine. Ono što sam, međutim, znao jest da je Dina Katan najvažnija naša književna prevoditeljica na hebrejski, i da je na taj jezik prevodila djela Ive Andrića, Danila Kiša, Aleksandra Tišme, Milorada Pavića, Filipa Davida, Vaska Pope… Ona je, na neki način, gospodarica šifre za hebrejsko razumijevanje našega teksta. Do te je šifre došla životom i sudbinom. Talent i karakter u književnosti se podrazumijevaju.
Četiri i pol godine kasnije počinjem se dopisivati s Dinom Katan Ben Cion. U Sarajevo više ne putujem. Rad na knjigama koje su iziskivale takva putovanja obustavljen je. Štošta drugo obustavljeno je. Mnogo je sporednog, sačinjenog od života i od svakodnevice, u tom dopisivanju. Glavno je, međutim, što Dina Katan, virtualna, fiktivna, metafizička nasljedica knjižare u Aleksandrovoj 30, radi na izboru mojih priča i kraćih proznih fragmenata, koje će prevesti na ivrit. Nastojim joj biti od pomoći, ali ništa ne sugeriram i ne tražim. Već to što upravo nastaje knjiga Dine Katan, one Dine Katan čije je rođenje 1937. prostrujalo jednom sarajevskom knjižarom, sačinjena od mojih tekstova, za mene je tako neobična i velika stvar. Ako još govorimo o smislu književnosti, ovo je onda za mene upravo taj smisao. Roman o sedam sarajevskih noći 1937. godine nisam napisao, ali znam zašto sam se toliko bavio tom godinom, pokušavajući saznati sve o tadašnjem Sarajevu.
Knjiga naslova “Umrijeti u Tuluzu” (naslov je to jedne moje priče, ali ga je i njega, taj naslov, za knjigu odabrala Dina Katan) objavljena je ovog ljeta u Izraelu.
Da mogu telefonirati u prošlost, sada bih od operatera na centrali tražio da me spoji s brojem 28-54 u Sarajevu.