__________________________________________A noble rarety. __________________________________________Henry James (iz knjige Civilni vrt)
Čudo je šta sve ispada iz kofera dugo vremena nakon što smo ih koristili posljednji put (isto je i sa džepovima zaboravljenih kaputa): brošure posjećenih i neposjećenih muzeja, avionske i karte za metro, vozne karte, karte s koncerta, mali hotelski sapuni, olovke kojih nikad dosta, zaboravljeni par čarapa, kese iz trgovina, rasparene naušnice, poneka mocart-kugla ili đoto te, konačno, knjige.
Tako se u jednom od pretinaca mog tamno plavog putnog kofera našla knjiga Miroslava Karaulca. Između perioda kada sam tu knjigu stavila unutra i doba kada sam je opet izvadila, Miroslav Karaulac je preminuo.
U srbijanskim je medijima izišlo nekoliko nekrologa i ličnih osvrta na lik i djelo ovog izuzetnog čovjeka, tako da se ovaj tekst može shvatiti kao omaž. Ja, uostalom, niti znam niti sam kad u životu pisala nekrolog. (Što se tiče medija u Hrvatskoj i BiH, takvi ni do Hobsbauma ne drže a kamoli do Karaulca.)
Ipak, knjiga koja je ispala iz pretinca mog kofera nije bilo koja Karaulčeva knjiga.
Prvi i zadnji put sam tog divnog čovjeka srela 2005. godine na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, odnosno, na skupu posvećenom Ivi Andriću.
Ako me nešto nervira na takvim skupovima jesu oni izlagači koji probiju termin, a takvih je tada bilo nekoliko i mislim da čak negdje imam program na kojem su sva slova “o” obojena plavom bojom. No, da o Andriću govori, kompetentnije osobe od Karaulca nema. Odnosno, nije bilo. Tako sam i njegovo odsječno izlaganje pažljivo odslušala, svjesna da je čovjek morao da preduzme veliki napor da bi se tu pojavio i pročitao svog Andrića.
Usprkos svojoj biografiji, Karaulac je, generalno govoreći, odolio porivu da samoga sebe upoređuje s likom i djelom Ive Andrića, ne zbog toga jer je Andrić tako veliki pisac da su takva poređenja apsurdna, već zbog toga što su iz pozicije književnih istraživača takve paralele smiješne, suvišne i patetične.
Po završetku skupa, usljedilo je ono što se na sekularnim priredbama naziva koktel, ali pošto smo se nalazili na teologiji, prešli smo, jednostavno, da se nešto pojede i popije. Fratre poštujem iz mnogo razloga, a ponajviše jer oni poštuju same sebe i svoje vrijeme. U društvu tih pažljivih ljudi nestaje sav moj cinizam, istorijska i društveno uslovljena napetost i u trenucima poput takvih čini mi se da u svijetu i nije sve tako zatrovano.
Možda je predivna atmosfera bila zaslužna za to, pa sam upravo s knjigom koja je nedavno ispala iz kofera a zove se Civilni vrt, prišla Miroslavu Karaulcu i otvorila mu prvu stranicu da mi nešto napiše.
Opet mala digresija: nikad prije i nakon toga nisam napravila bilo šta slično, tražila od nekoga ko je napisao knjigu da mi se potpiše. Tekst je tekst, a uživo su pisci gori nego u svom tekstu i većina ih je nezanimljiva pa ne vidim što bih još skupljala i autograme. Besmisleno. Druga osoba koja mi se, osim Karaulca, ispred jednog bečkog hotela potpisala na knjigu – ali ne svoju već na knjigu Dejvida Sedarisa Me Talk Pretty One Day, jeste bubnjar Springstinovog benda. A to je opet posebna priča.
Stajala sam tako sa osobom koja mi je bila draga, ne samo zbog toga što od Andrića nije pravila mit nego portret pisca i čovjeka, ali i zbog svog imena koje me podsjeća na važan mi topos. Sve sam to pokušala da kažem raspoloženom i pristupačnom Miroslavu Karaulcu 29.9.2005. Jedva smo našli olovku pa mi je srdačno napisao i posvetu. Izlomljena slova se jedva mogu pročitati.
Kasnije, dok je prolazio pored našeg stola, Miroslav Karaulac me potapšao po ramenu i uz osmijeh rekao da mu je draže što sam mu donijela baš tu knjigu na potpis, nego da je dobio NIN-ovu nagradu.
Ja u to vrijeme niti sam čitala NIN niti dobitnike NIN-a. Jedine referentne nagrade su mi bile onaj ćup Svjetskog fudbalskog prvenstva, Buker i, ajde , taj Nobel. U svakom slučaju, tek ću koju godinu kasnije shvatiti šta ta NIN-ova nagrada ljudima može da znači (recimo, iz biografske knjige Vere Crvenčanin je jasno šta je sama mogućnost dobijanja te nagrade značila njenom suprugu Skenderu Kulenoviću.)
Karaulac je tu večer iz opravdanih razloga otišao ranije.
O Miroslavu Karaulcu često sam i mnogo slušala od prijatelja koji je s njim radio intervjue, ali pošto ti razgovori za sada nisu objavljeni, nije ni moje da pričam o tome.
Karaulac će ostati najkompetentniji čovjek koji je mudro i diskretno sve ove godine tumačio Andrića i, što je bitnije, čitao nepristrasno Ivu Andrića. Karaulac je prebirao po Andrićevom tekstu kao što bosanske žene prebiru po riži: pažljivo, s poštovanjem i bez žurbe. Nije s predumišljajem kopao po biografijama Andrićeve matere i oca da potvrdi jel se nobelovac rodio u (muslimanskom) Travniku il’ se rodio u (hrvatskom) Docu. S apostrafom ili bez.
U svakom slučaju, bilo ovo za NIN hiperbola ili ne, Karaulac je bio šarmantan, iskren i duhovit čovjek. A o tome koliko je i u svom tekstu bio duhovit govori i knjiga koja je ispala iz kofera.
U pitanju su, dakle, prikupljeni citati i aforizmi dostojni neprevaziđenog viktorijanca Oskara Vajlda:
Bio je tip čoveka koji je verovao da mora da postoji neki način da se čovek pomokri a da ne ukvasi pantalone.
*
Koji je kao gorgonzola, baš zato što je buđav bio toliko tražen.
*
Ostavljao je snažan dojam čoveka koji je napolju ostavio pogrešno parkirana kola.
*
Otkrivao si svuda oko sebe mlitave istine i žilave laži.
*
Etnički očaj – očaj etničkog porekla.
*
Ostalo je još vrlo malo vremena u pesku.
*
Nekoliko sarajevskih berbera koji su me podšišavali, tih meseci znali su tačno koga bi sve trebalo streljati da bi se stvari dovele u red.
*
Beograd su Turci zvali Dar Ol Džihad. – Kuća ratova za veru.
*
Prodan Rodoljub (Iz telefonskog imenika)
*
Još dok sam ulazio u avion odmah mi je bilo sumnjivo što su mu krila bila zalepljena selotejpom.
*
“Sve što sam radio, radio sam sa srcem.” Isidor Papo, kardiolog.
*
Tako, više golubije boje…
Mislite li na nekog određenog goluba?
*
Prečitavao je ponovo vlastite knjige. Navodno, da bi što više uticao na sebe.
A ovo su Kasna otkrića:
Birajte sami svoje neprijatelje. Ne dozvolite da vam ih drugi biraju.
*
Cveće – za sada još uvek najbolji način da se sakrije grob.
Knjiga koja je ispala iz kofera
__________________________________________A noble rarety.
__________________________________________Henry James (iz knjige Civilni vrt)
Čudo je šta sve ispada iz kofera dugo vremena nakon što smo ih koristili posljednji put (isto je i sa džepovima zaboravljenih kaputa): brošure posjećenih i neposjećenih muzeja, avionske i karte za metro, vozne karte, karte s koncerta, mali hotelski sapuni, olovke kojih nikad dosta, zaboravljeni par čarapa, kese iz trgovina, rasparene naušnice, poneka mocart-kugla ili đoto te, konačno, knjige.
Tako se u jednom od pretinaca mog tamno plavog putnog kofera našla knjiga Miroslava Karaulca. Između perioda kada sam tu knjigu stavila unutra i doba kada sam je opet izvadila, Miroslav Karaulac je preminuo.
U srbijanskim je medijima izišlo nekoliko nekrologa i ličnih osvrta na lik i djelo ovog izuzetnog čovjeka, tako da se ovaj tekst može shvatiti kao omaž. Ja, uostalom, niti znam niti sam kad u životu pisala nekrolog. (Što se tiče medija u Hrvatskoj i BiH, takvi ni do Hobsbauma ne drže a kamoli do Karaulca.)
Ipak, knjiga koja je ispala iz pretinca mog kofera nije bilo koja Karaulčeva knjiga.
Prvi i zadnji put sam tog divnog čovjeka srela 2005. godine na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, odnosno, na skupu posvećenom Ivi Andriću.
Ako me nešto nervira na takvim skupovima jesu oni izlagači koji probiju termin, a takvih je tada bilo nekoliko i mislim da čak negdje imam program na kojem su sva slova “o” obojena plavom bojom. No, da o Andriću govori, kompetentnije osobe od Karaulca nema. Odnosno, nije bilo. Tako sam i njegovo odsječno izlaganje pažljivo odslušala, svjesna da je čovjek morao da preduzme veliki napor da bi se tu pojavio i pročitao svog Andrića.
Usprkos svojoj biografiji, Karaulac je, generalno govoreći, odolio porivu da samoga sebe upoređuje s likom i djelom Ive Andrića, ne zbog toga jer je Andrić tako veliki pisac da su takva poređenja apsurdna, već zbog toga što su iz pozicije književnih istraživača takve paralele smiješne, suvišne i patetične.
Po završetku skupa, usljedilo je ono što se na sekularnim priredbama naziva koktel, ali pošto smo se nalazili na teologiji, prešli smo, jednostavno, da se nešto pojede i popije. Fratre poštujem iz mnogo razloga, a ponajviše jer oni poštuju same sebe i svoje vrijeme. U društvu tih pažljivih ljudi nestaje sav moj cinizam, istorijska i društveno uslovljena napetost i u trenucima poput takvih čini mi se da u svijetu i nije sve tako zatrovano.
(Isto je kad slušam Zaz.
http://www.youtube.com/watch?v=UfVk6259K74&feature=player_embedded )
Možda je predivna atmosfera bila zaslužna za to, pa sam upravo s knjigom koja je nedavno ispala iz kofera a zove se Civilni vrt, prišla Miroslavu Karaulcu i otvorila mu prvu stranicu da mi nešto napiše.
Opet mala digresija: nikad prije i nakon toga nisam napravila bilo šta slično, tražila od nekoga ko je napisao knjigu da mi se potpiše. Tekst je tekst, a uživo su pisci gori nego u svom tekstu i većina ih je nezanimljiva pa ne vidim što bih još skupljala i autograme. Besmisleno. Druga osoba koja mi se, osim Karaulca, ispred jednog bečkog hotela potpisala na knjigu – ali ne svoju već na knjigu Dejvida Sedarisa Me Talk Pretty One Day, jeste bubnjar Springstinovog benda. A to je opet posebna priča.
Stajala sam tako sa osobom koja mi je bila draga, ne samo zbog toga što od Andrića nije pravila mit nego portret pisca i čovjeka, ali i zbog svog imena koje me podsjeća na važan mi topos. Sve sam to pokušala da kažem raspoloženom i pristupačnom Miroslavu Karaulcu 29.9.2005. Jedva smo našli olovku pa mi je srdačno napisao i posvetu. Izlomljena slova se jedva mogu pročitati.
Kasnije, dok je prolazio pored našeg stola, Miroslav Karaulac me potapšao po ramenu i uz osmijeh rekao da mu je draže što sam mu donijela baš tu knjigu na potpis, nego da je dobio NIN-ovu nagradu.
Ja u to vrijeme niti sam čitala NIN niti dobitnike NIN-a. Jedine referentne nagrade su mi bile onaj ćup Svjetskog fudbalskog prvenstva, Buker i, ajde , taj Nobel. U svakom slučaju, tek ću koju godinu kasnije shvatiti šta ta NIN-ova nagrada ljudima može da znači (recimo, iz biografske knjige Vere Crvenčanin je jasno šta je sama mogućnost dobijanja te nagrade značila njenom suprugu Skenderu Kulenoviću.)
Karaulac je tu večer iz opravdanih razloga otišao ranije.
O Miroslavu Karaulcu često sam i mnogo slušala od prijatelja koji je s njim radio intervjue, ali pošto ti razgovori za sada nisu objavljeni, nije ni moje da pričam o tome.
Karaulac će ostati najkompetentniji čovjek koji je mudro i diskretno sve ove godine tumačio Andrića i, što je bitnije, čitao nepristrasno Ivu Andrića. Karaulac je prebirao po Andrićevom tekstu kao što bosanske žene prebiru po riži: pažljivo, s poštovanjem i bez žurbe. Nije s predumišljajem kopao po biografijama Andrićeve matere i oca da potvrdi jel se nobelovac rodio u (muslimanskom) Travniku il’ se rodio u (hrvatskom) Docu. S apostrafom ili bez.
U svakom slučaju, bilo ovo za NIN hiperbola ili ne, Karaulac je bio šarmantan, iskren i duhovit čovjek. A o tome koliko je i u svom tekstu bio duhovit govori i knjiga koja je ispala iz kofera.
U pitanju su, dakle, prikupljeni citati i aforizmi dostojni neprevaziđenog viktorijanca Oskara Vajlda:
Bio je tip čoveka koji je verovao da mora da postoji neki način da se čovek pomokri a da ne ukvasi pantalone.
*
Koji je kao gorgonzola, baš zato što je buđav bio toliko tražen.
*
Ostavljao je snažan dojam čoveka koji je napolju ostavio pogrešno parkirana kola.
*
Otkrivao si svuda oko sebe mlitave istine i žilave laži.
*
Etnički očaj – očaj etničkog porekla.
*
Ostalo je još vrlo malo vremena u pesku.
*
Nekoliko sarajevskih berbera koji su me podšišavali, tih meseci znali su tačno koga bi sve trebalo streljati da bi se stvari dovele u red.
*
Beograd su Turci zvali Dar Ol Džihad. – Kuća ratova za veru.
*
Prodan Rodoljub (Iz telefonskog imenika)
*
Još dok sam ulazio u avion odmah mi je bilo sumnjivo što su mu krila bila zalepljena selotejpom.
*
“Sve što sam radio, radio sam sa srcem.” Isidor Papo, kardiolog.
*
*
Prečitavao je ponovo vlastite knjige. Navodno, da bi što više uticao na sebe.
A ovo su Kasna otkrića:
Birajte sami svoje neprijatelje. Ne dozvolite da vam ih drugi biraju.
*
Cveće – za sada još uvek najbolji način da se sakrije grob.
*
Ovaj voz stoji. (Kasno otkriće!)