Klupko

Majka sjedi na drvenoj sećiji prekrivenoj tkanom hercegovačkom serdžadom. Noge pokrila vitkim tijelom. Plete rukav dječjeg džempera. Iglama barata poput madžioničara.

Na drugom kraju drvene sećije sjedi dijete koje će dobiti novi džemper. Gleda kroz prozorsko okno na koje slijeće promrznut vrabac. Gladan. Ako otvori, pobjeći će nekom drugom. Ako ne otvori i dalje će drhtati pred budnim okom.

Od svog rodnog mjesta majka je tijelom udaljena milju i po. Mozgom ni centimetar pukog odmicanja nije bio moguć od uklete Lađevine, škole na Brotnjiku i hrasta u Podkućama.

– Teško je tebi zamisliti – veli između dva boda – šta među analfabetima i zatucanim narodima znači čovjek vičan tajnama rukopisa. Takva pojava u ljudskom obliku znači moć, magiju, hamajliju i čarobni štapić.

Gledajući u rukav obješen na iglu i ispreplićući duge prste s vunicom, priča kako je njena majka, tamo negdje poslije Drugog svjetskog rata, zamolila jedinog čaršijskog pisara, nekog Turanjanića, da sroči pismo u kojem se uprava mostarsko-stolačkog sreza moli da u razmatranje ne uzme molbu za dalje školovanje šesnaestogodišnje Fadile Taslaman, najbolje učenice iz škole s Brotnjika, nikad u životu četvorke, sve same petice, jer spomenuto žensko dijete nema oca, ali zato ima bolesnu i nemoćnu majku, koja će ako ostane sama u kući, od nemoći, boli i srama – crknut.

Pisar Turanjanić magično je poredao slova u zadivljujućem savršenstvu seoskog morala i ženske muke. Kamen bi proplakao nad vapajem nesretnice majke koja prstom umočenim u mastilo potpisuje jeku i teturanje slova iz pera majstora riječi.

Dokumenti i svjedodžbe koji su na Fadilino ime odaslani u Mostar ubrzo su vraćeni u kamenu kuću bez broja. Zahtjev prihvaćen. Majka da joj ne crkne. Kćer vrisnula u Popovo polje pa sve do Čavaške gradine. Ljuta guja gnušanja uvukla se u vrela njedra. U vrleti ostala zakopčana. Slike vlastitog užasa po kamenu premetala. Pazila da ih tamo napolju nešto ne uljepša. Ovdje se ništa ne smije posrećiti – naučila. Dostojanstvo graditi na ivici provalije – prihvatila kao poslanje. Ovdje se vjeruje da svaka ljepota iz krajnje unakaženosti niče. Vjerovanje ispoštovala.

– A šta je bilo sa pisarom?  – pita dijete kad je promrzli vrabac odlepršao s okna.

– Vazda je bio preletač i sumnjiva pojava koja naginje ludilu. Kao i svi ljudi nečiste duše postavljao je, između sebe kojeg smo vidjeli i sebe kojeg nismo vidjeli, cijelu jednu službu sigurnosti, uniformisane stražare koji su nogama i rukama mahali razbacujući ono što nadolazi iz njegovog ponora. Sve što je iz tamnice pisarove duše htjelo i poželjelo napolje, nije moglo izaći na slova, niti se takva muka  mogla ovjeriti urokljivim okom i službenim muhurom.

Gleda u rukav. Prislanja ga uz dječiju nadklakticu.

– Sve do jednom – mrmlja.

Rukav se opet istegao na iglama. Dva ženska kažiprsta ispravljena. Desni omotan vunicom.

– Šta bí jednom?

– Pisarova riječ. I ona crkla. A glava njegova se uzmahala kao da je tuđa šija nosi.

Podsmijeh žene s iglama skrivao je prizvuk jarosti nemilosrdne osvetnice koja iglama za pletenje dječjeg džempera, s drvene sećije i iz potaje, u njegovo slovo i urokljivo oko, gađa nepogrješivo.

Klupko je veselo je poskakivalo.

Mediha Šehidić 26. 01. 2022.