Reče mi jedan – a davno je to bilo, ima tome haman i trećina vijeka – reče mi taj jedan dakle: “Oni su drukčiji od nas, oni su nevaspitani, nekulturni, nemoralni. Oni smrde!”
Nisam ništa znao o njima, pa ni ne rekoh ništa, ali pomislih – ovaj je ksenofobično đubre. Ja neću da on i ja budemo isti “mi”.
Prođe nekoliko hefti, ne vidjeh ga, a ne poželjeh se ni mimoići na ulici sa njim.
Odoh tramvajem u prodavnicu jedan dan da kupim kiselog kupusa, čuo ima ga tamo. Uđem u prodavnicu, svega ima, al’ kupusa nema. Pitam đe kupus, ima l’ ga, nisam valjda džaba doš’o, a oni kažu – ima, al u drugoj ga prostoriji drže, u kaci.
“Može jedna osrednja glavica?”
“Može.”
“Kol’ko je?”
“Tol’ko.”
“Može i jedan vel’ki eurokrem blok?” (to da imam čime prekratiti vrijeme u tramvaju u putu nazad).
“Može, tol’ko i tol’ko.”
“Hvala, doviđenja.”
“Prijatno.”
Stavili kupus u kesu, pa je zavezali, pa tu zavezanu u još jednu kesu. Ja u tramvaj, sjedem, a kesu sa kupusom pod sjedalo, a one uši od kese zakačim sa strane, da se kupus ne otkotrlja kroz tramvaj. Uđoše trojica na sljedecoj stanici. Oni o kojima je onaj moj s početka ovog kazivanja pričao. Nije vala moj, gluho bilo i daleko, al’ kažem moj da se zna o kome govorim. A nije moj, nit’ sam ja njegov. Pitaju ima li mjesta, ima rekoh, pa sjedoše – dvojica preko puta mene, jedan kraj mene. Kako se vozimo, tako se nešto poče čuti u tramvaju. Nešto smrdi, bogami. Što dalje idemo, ono sve gore smrdi. Ja jedem onaj eurokrem blok, a on jede mene, tol’ko smrdi. Nije valjda, majku mu, da je onaj bio u pravu? Neće valjda biti da ovi stvarno smrde? Al’ da nešto gadno tukne u tramvaju – tukne. Izađoše oni par stanica prije moje, al’ onaj smrad ne jenjava nego sve gori i gori. Ustadoh ja na mojoj stanici, odvezah uši od kese od sjedala pa kesu s kupusom u ruku, kad me iz kese zapahnu – smrad kiselog kupusa u plastičnoj kesi u toplom tramvaju – zamanta mi se u glavi. Pa kontam, mogli bi oni sada nekima tamo svojima reći za mene i vake k’o ja – oni smrde. I bili bi u pravu. Nije tu kiseli kupus smrdio. Dobro jes’, al’ nije kupus bitan, kupus je ovdje bio samo medij. Smrdilo je ono đubre ksenofobično i smrdio sam ja jer sam dopustio da njegove riječi u meni posiju klicu predrasuda.
Kiseli kupus i predrasude
Reče mi jedan – a davno je to bilo, ima tome haman i trećina vijeka – reče mi taj jedan dakle: “Oni su drukčiji od nas, oni su nevaspitani, nekulturni, nemoralni. Oni smrde!”
Nisam ništa znao o njima, pa ni ne rekoh ništa, ali pomislih – ovaj je ksenofobično đubre. Ja neću da on i ja budemo isti “mi”.
Prođe nekoliko hefti, ne vidjeh ga, a ne poželjeh se ni mimoići na ulici sa njim.
Odoh tramvajem u prodavnicu jedan dan da kupim kiselog kupusa, čuo ima ga tamo. Uđem u prodavnicu, svega ima, al’ kupusa nema. Pitam đe kupus, ima l’ ga, nisam valjda džaba doš’o, a oni kažu – ima, al u drugoj ga prostoriji drže, u kaci.
“Može jedna osrednja glavica?”
“Može.”
“Kol’ko je?”
“Tol’ko.”
“Može i jedan vel’ki eurokrem blok?” (to da imam čime prekratiti vrijeme u tramvaju u putu nazad).
“Može, tol’ko i tol’ko.”
“Hvala, doviđenja.”
“Prijatno.”
Stavili kupus u kesu, pa je zavezali, pa tu zavezanu u još jednu kesu. Ja u tramvaj, sjedem, a kesu sa kupusom pod sjedalo, a one uši od kese zakačim sa strane, da se kupus ne otkotrlja kroz tramvaj. Uđoše trojica na sljedecoj stanici. Oni o kojima je onaj moj s početka ovog kazivanja pričao. Nije vala moj, gluho bilo i daleko, al’ kažem moj da se zna o kome govorim. A nije moj, nit’ sam ja njegov. Pitaju ima li mjesta, ima rekoh, pa sjedoše – dvojica preko puta mene, jedan kraj mene. Kako se vozimo, tako se nešto poče čuti u tramvaju. Nešto smrdi, bogami. Što dalje idemo, ono sve gore smrdi. Ja jedem onaj eurokrem blok, a on jede mene, tol’ko smrdi. Nije valjda, majku mu, da je onaj bio u pravu? Neće valjda biti da ovi stvarno smrde? Al’ da nešto gadno tukne u tramvaju – tukne. Izađoše oni par stanica prije moje, al’ onaj smrad ne jenjava nego sve gori i gori. Ustadoh ja na mojoj stanici, odvezah uši od kese od sjedala pa kesu s kupusom u ruku, kad me iz kese zapahnu – smrad kiselog kupusa u plastičnoj kesi u toplom tramvaju – zamanta mi se u glavi. Pa kontam, mogli bi oni sada nekima tamo svojima reći za mene i vake k’o ja – oni smrde. I bili bi u pravu. Nije tu kiseli kupus smrdio. Dobro jes’, al’ nije kupus bitan, kupus je ovdje bio samo medij. Smrdilo je ono đubre ksenofobično i smrdio sam ja jer sam dopustio da njegove riječi u meni posiju klicu predrasuda.