Među onih dvjestotinjak singlica na Sepetarevcu, koje sam zajedno s Iskrinim mono gramofonom naslijedio od Javorke kada je ona po našem konačnom povratku iz Drvenika prestala slušati muziku, bile su i četiri male ploče Kiće Slabinca. Desetak godina kasnije, kada sam već imao pravi, stereo gramofon (Tosca 15), i kada sam se svakoga jutra dizao u pola pet, jer sam radio kao novinski kolporter, da bih mogao kupiti što više knjiga i ploča, povremeno bih, za posebnih dana i raspoloženja, preslušavao muziku moje majke, umišljajući da o njoj nešto saznajem. Bilo je to nezamislivo estetsko i ideološko ogrešenje. Bio sam mali punker, usto i sakupljač alternativnih, psihodeličkih i drukčijih muzika s kraja šezdesetih, redovni gledatelj televizijske emisije “Petkom u 22” i ovisnik o svim intelektualnim modama, od Ruskog umjetničkog eksperimenta do nijemih filmova Fritza Langa, i sve je to zahtijevalo veliki intelektualni angažman i još veću isključivost. I nikako se nije slagalo s povremenim preslušavanjem jugoslavenskih šlagera s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, kao ni sa stvaranjem jedne usporedne biografije i estetike, u kojoj su važno mjesto zauzimali Vice Vukov, Duško Jakšić, Miki Jevremović, Mahir Paloš, Leo Martin ili Kićo Slabinac.
I, recimo, “Plavuša”, A strana najstarije njegove singlice, na čijoj je omotnici ovako predstavljen: “Osječanin Kruno Slabinac predstavnik je mlađe generacije naših estradnih pjevača. Svoju pjevačku rutinu stekao je kao član osječkog sastava ‘Dinamiti’. Na natječaju Radio-televizije Zagreb, u okviru emisije ‘Subotom uvečer’, bio je najuspješniji debitant, i to ne samo kao pjevač već i kao nadareni kompozitor, gdje je svojom ‘Plavušom’ osvojio pobjednički trofej. Danas živi u Zagrebu.
Njegov drug iz mladosti, zagrebački muzičar Ivan Kelemen, član Plesnog orkestra RTV Zagreb, producent je i aranžer ove ploče. Uvjereni smo da će obojica svojom nadarenošću uskoro steći punu afirmaciju”.
A onda ide pjesma, koju danas slušam preko YouTubea, i primjećujem kako mi nedostaju ona mjesta na kojima je ploča bila izgrebana, fali mi to aritmično krckanje, koje je u mom pamćenju neizostavni dio pjesme. Nešto joj sad nedostaje, kao da je oplićao zvuk, ne osjeća se više ona orkestralna dubina, onaj simfonijski ponor iz kojeg se uzdizao Kićin glas, pa bih se svaki put naježio kad s tragikom u glasu otpjeva ono “plačem, jer nisam kamen”, i svaki bi me put grizla savjest što s takvim ganućem doživljavam jednu šlager pjesmu. Danas me, međutim, nije više briga. Pedeset i četiri su mi godine, više sam nego dvostruko stariji nego što je bio on kada je otpjevao “Plavušu”, i slobodno se prepuštam ganućima. A ni mode više nisu tako striktne kao što su nekad bile. Pjesmu je obradilo vrijeme, i ona više nije onakva kakva je nekad bila. Kao što je ni mi ne slušamo iz onoga iskustva i onim ušima kojim smo je slušali nekad.
To je sad velika i dramatična orkestracija, kao za neku filmsku melodramu, kakvu je u nas mogao snimiti samo Branko Bauer, u čije tri i pol minute minu Andaluzija, Meksiko i flamenko, i Elvis Presley i Tom Jones, pa slušatelj čuje i koga je sve autor pjesme, ujedno i pjevač, slušao, za čime je čeznuo i što je želio biti, ali čuje i u kakvome se svijetu te 1968. ili 1969. na Radio Zagrebu odvio natječaj emisije “Subotom uvečer”, u kojem je budući Kićo, a tada još uvijek Kruno Slabinac, pobijedio kao najbolji debitant. Doista, bio je osječki Presley, pa si je takvu pjesmu i napisao. I bio je darovit, tako da se puno godina kasnije, u studenom 2020, gledajući u novinama fotografije na kojima se ožalošćeni, sa suzama u očima i s kirurškim maskama na licima, griju jedni uz druge u predvorju zagrebačkog krematorija, zapitaš što je zapravo nastalo od tog dara u jednome ljudskom životu i jednoj društvenoj epohi?
Kada je usred ljeta, prije dvije godine, umro Oliver Dragojević, bio je to veliki događaj za zajednicu. I velika tuga. Kao za Argentinu, kad je umirala nevjesta generala Peróna, kada je cijela zemlja za njom tugovala, i kada su djeca sakupljala uspomene koje će im potrajati kroz cijeli život. Slika pučke flote od kaića, barki i službenih plovila, koja uz zvona i brodske sirene isplovljava iz Splitske luke, odnoseći pokojnika na otok na kojemu će vječno počivati, jedan je od najupečatljivijih funeralnih prizora u povijesti našega javnog umiranja. Oni koji su mu, makar i posredno nazočili, morali su osjetiti da je to događaj po mjeri zajednice i njezina – kako reče nepoznati pisac s omotnice ploče – estradnog pjevača. Oliver je bio glas Splita i Dalmacije, glas jedne Hrvatske.
Tri godine mlađi od Kiće Slabinca, zapjevao je kad i on. Bio je, kao i on, dijete rock’n’rolla, imao je, kao i on, svoj band. Zatim je, kao i on, desetak godina nastupao po festivalima, pa je, kao i Kićo, s krajem svih festivala i sa smrću Jugoslavije i jugoslavenske estrade, postao folklorni pjevač. Ustvari, Oliver je to bio i ranije, jer je Splitski festival odvajkada bio folklorna manifestacija, na kojoj su baš svi, od Triglava do Đevđelije, izigravali ribare i mornare, i pjevali ikavski narječjem, novokomponirane dalmatinske narodne pjesme. A Kićo se, tek nakon estradnog sloma, obukao u slavonsku nošnju, nabio crni šeširić, zakitio se trobojnicom, i zapjevao uz tambure o njivi i o ravnici. Oliver je, međutim, bivao veći i prisutniji, i rastao je sve dok ga nije prerastao taj veličanstveni sprovod, onako kao što su samo u Rusiji pjesnički sprovodi znali prerasti pjesnike, a Kićo se sve više povlačio po marginama, dok na kraju nije završio s jednim običnim građanskim sprovodom ispred zagrebačkog krematorija, koji je uzveličao samo pojačani interes za smrću i nesrećom u rubrici Spektakli po jutarnjim prijestolničkim tabloidima?
Što se dogodilo s jednim, a što s drugim pjevačem iz zbirke singlica moje pokojne majke? Oliver je, netko će reći, imao Zdenka Runjića i Gibonnija, i bio je najveći pjevač na, ipak, neusporedivo bogatijoj, sofisticiranijoj i razvijenijoj žanrovskoj platformi dalmatinskih zabavnih pjesama, dok je Kićo, nakon propasti zemlje za velike šlager-pjevače, završio u žanru bekrija i bećara, koji tem je oduvijek bio lokalan, tem je svoju pravu pozornicu nalazio negdje između kavane, birtije i lokalnog doma kulture. Ali i nešto drugo je presudilo: Dalmacija je, zahvaljujući turizmu, a onda i tome što su oči svih Hrvata uprte prema moru, ostala u središtu nacionalnog interesa, u središtu velike imaginarne opere i romana, dok nam je Slavonija, malo-pomalo, ostajala iza leđa, sve dok je u jednom trenutku nije nestalo i za same Slavonce. Sa Slavonijom se nakon 1995. dogodilo ono što se dogodilo s Likom nakon 1945. A Kićo Slabinac za Slavoniju je, cjelinom svoga djela, a onda i svojih pjevačkih i umjetničkih pogodaka i promašaja, isto ono što je Dalmaciju Oliver Dragojević.
Bio je vrlo darovit čovjek. Tu pjesmu koju je napisao da bi pobijedio u jednoj radijskoj emisiji, a koja ga je zatim proslavila, mogao je varirati i ponavljati dugo kroz pjevačku karijeru. On to, međutim, nije radio. Pjevao je vrlo raznolike i različite pjesme, od “Te tri slatke riječi”, koju je, također sam napisao, i koja se onda, kao i danas, nepodnošljivo lijepila za uho, do “Na kraj sela čađava mehana”, bekrijsko-birtijskog narodnjaka, što ga je snimio već u ta rana doba, ne uspijevajući, za razliku od Olivera, da osvoji svijet. Pjevao je punog glasa, moćno, onako slobodno kako pjevaju rođeni pjevači, kao što je u isto vrijeme u Korni grupi pjevao i Zlatko Pejaković, a na svim tim ranim pločama, na svim singlicama iz kolekcije moje majke, u ulozi aranžera i producenta pojavljivao se Ivan Ićo Kelemen. Njega je nepoznati tekstopisac s omotnice “Plavuše”, zajedno s Kićom, obećao budućnosti, uvjeren da će u njoj obojica steći “punu afirmaciju”.
Ićo Kelemen na Mirogoju leži već četrdeset i jednu godinu. Svirao je harmoniku, pa trubu i trombon, pionir osječkog rock’n’rolla, džez muzičar, veoma darovit čovjek. Divan mu je aranžman za plavušu, eklektičan, mladalački i elvisovski, a u jednom se trenutku, na vrhuncu pjesme, začuje čist i vrlo naglašen, vrlo usamljen, zvuk trombona… I nakon tri i pol minute, istekne život. Poživio je četrdeset i dvije, i nije nikad, kao ni Kićo Slabinac, stekao “punu afirmaciju”
Nona, koja je bila sudac svemu što nije pripadalo mom svijetu, a u čemu sam u svojoj alternativnoj biografiji i tajnoj estetici sudjelovao, nije voljela Kiću. Ustvari, nije ga voljela vidjeti. A nije ga se voljela ni sjetiti kad bi ga preko radija čula da pjeva. Ako ga se ne bi sjetila, tad bi joj najbolje pjevao. Nije ga voljela iz bizarnog razloga, koji će mi, međutim, ostati zauvijek važan. Smetalo joj je što je škiljav, tojest zrikav, razrok. U to sam vrijeme i ja bio škiljav, nosio sam naočale, išao na vježbe na kliniku kod doktora Čavke. Ali kad bih se u Kiću zagledao, nikako da primijetim tu njegovu razrokost. I tako sve do danas: kad god ga vidim, zagledam mu se u oči. Sve do posljednje fotografije, one mirogojske.
Kićo Slabinac i Oliver Dragojević: dva pjevača u dva sprovoda
Među onih dvjestotinjak singlica na Sepetarevcu, koje sam zajedno s Iskrinim mono gramofonom naslijedio od Javorke kada je ona po našem konačnom povratku iz Drvenika prestala slušati muziku, bile su i četiri male ploče Kiće Slabinca. Desetak godina kasnije, kada sam već imao pravi, stereo gramofon (Tosca 15), i kada sam se svakoga jutra dizao u pola pet, jer sam radio kao novinski kolporter, da bih mogao kupiti što više knjiga i ploča, povremeno bih, za posebnih dana i raspoloženja, preslušavao muziku moje majke, umišljajući da o njoj nešto saznajem. Bilo je to nezamislivo estetsko i ideološko ogrešenje. Bio sam mali punker, usto i sakupljač alternativnih, psihodeličkih i drukčijih muzika s kraja šezdesetih, redovni gledatelj televizijske emisije “Petkom u 22” i ovisnik o svim intelektualnim modama, od Ruskog umjetničkog eksperimenta do nijemih filmova Fritza Langa, i sve je to zahtijevalo veliki intelektualni angažman i još veću isključivost. I nikako se nije slagalo s povremenim preslušavanjem jugoslavenskih šlagera s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, kao ni sa stvaranjem jedne usporedne biografije i estetike, u kojoj su važno mjesto zauzimali Vice Vukov, Duško Jakšić, Miki Jevremović, Mahir Paloš, Leo Martin ili Kićo Slabinac.
I, recimo, “Plavuša”, A strana najstarije njegove singlice, na čijoj je omotnici ovako predstavljen: “Osječanin Kruno Slabinac predstavnik je mlađe generacije naših estradnih pjevača. Svoju pjevačku rutinu stekao je kao član osječkog sastava ‘Dinamiti’. Na natječaju Radio-televizije Zagreb, u okviru emisije ‘Subotom uvečer’, bio je najuspješniji debitant, i to ne samo kao pjevač već i kao nadareni kompozitor, gdje je svojom ‘Plavušom’ osvojio pobjednički trofej. Danas živi u Zagrebu.
Njegov drug iz mladosti, zagrebački muzičar Ivan Kelemen, član Plesnog orkestra RTV Zagreb, producent je i aranžer ove ploče. Uvjereni smo da će obojica svojom nadarenošću uskoro steći punu afirmaciju”.
A onda ide pjesma, koju danas slušam preko YouTubea, i primjećujem kako mi nedostaju ona mjesta na kojima je ploča bila izgrebana, fali mi to aritmično krckanje, koje je u mom pamćenju neizostavni dio pjesme. Nešto joj sad nedostaje, kao da je oplićao zvuk, ne osjeća se više ona orkestralna dubina, onaj simfonijski ponor iz kojeg se uzdizao Kićin glas, pa bih se svaki put naježio kad s tragikom u glasu otpjeva ono “plačem, jer nisam kamen”, i svaki bi me put grizla savjest što s takvim ganućem doživljavam jednu šlager pjesmu. Danas me, međutim, nije više briga. Pedeset i četiri su mi godine, više sam nego dvostruko stariji nego što je bio on kada je otpjevao “Plavušu”, i slobodno se prepuštam ganućima. A ni mode više nisu tako striktne kao što su nekad bile. Pjesmu je obradilo vrijeme, i ona više nije onakva kakva je nekad bila. Kao što je ni mi ne slušamo iz onoga iskustva i onim ušima kojim smo je slušali nekad.
To je sad velika i dramatična orkestracija, kao za neku filmsku melodramu, kakvu je u nas mogao snimiti samo Branko Bauer, u čije tri i pol minute minu Andaluzija, Meksiko i flamenko, i Elvis Presley i Tom Jones, pa slušatelj čuje i koga je sve autor pjesme, ujedno i pjevač, slušao, za čime je čeznuo i što je želio biti, ali čuje i u kakvome se svijetu te 1968. ili 1969. na Radio Zagrebu odvio natječaj emisije “Subotom uvečer”, u kojem je budući Kićo, a tada još uvijek Kruno Slabinac, pobijedio kao najbolji debitant. Doista, bio je osječki Presley, pa si je takvu pjesmu i napisao. I bio je darovit, tako da se puno godina kasnije, u studenom 2020, gledajući u novinama fotografije na kojima se ožalošćeni, sa suzama u očima i s kirurškim maskama na licima, griju jedni uz druge u predvorju zagrebačkog krematorija, zapitaš što je zapravo nastalo od tog dara u jednome ljudskom životu i jednoj društvenoj epohi?
Kada je usred ljeta, prije dvije godine, umro Oliver Dragojević, bio je to veliki događaj za zajednicu. I velika tuga. Kao za Argentinu, kad je umirala nevjesta generala Peróna, kada je cijela zemlja za njom tugovala, i kada su djeca sakupljala uspomene koje će im potrajati kroz cijeli život. Slika pučke flote od kaića, barki i službenih plovila, koja uz zvona i brodske sirene isplovljava iz Splitske luke, odnoseći pokojnika na otok na kojemu će vječno počivati, jedan je od najupečatljivijih funeralnih prizora u povijesti našega javnog umiranja. Oni koji su mu, makar i posredno nazočili, morali su osjetiti da je to događaj po mjeri zajednice i njezina – kako reče nepoznati pisac s omotnice ploče – estradnog pjevača. Oliver je bio glas Splita i Dalmacije, glas jedne Hrvatske.
Tri godine mlađi od Kiće Slabinca, zapjevao je kad i on. Bio je, kao i on, dijete rock’n’rolla, imao je, kao i on, svoj band. Zatim je, kao i on, desetak godina nastupao po festivalima, pa je, kao i Kićo, s krajem svih festivala i sa smrću Jugoslavije i jugoslavenske estrade, postao folklorni pjevač. Ustvari, Oliver je to bio i ranije, jer je Splitski festival odvajkada bio folklorna manifestacija, na kojoj su baš svi, od Triglava do Đevđelije, izigravali ribare i mornare, i pjevali ikavski narječjem, novokomponirane dalmatinske narodne pjesme. A Kićo se, tek nakon estradnog sloma, obukao u slavonsku nošnju, nabio crni šeširić, zakitio se trobojnicom, i zapjevao uz tambure o njivi i o ravnici. Oliver je, međutim, bivao veći i prisutniji, i rastao je sve dok ga nije prerastao taj veličanstveni sprovod, onako kao što su samo u Rusiji pjesnički sprovodi znali prerasti pjesnike, a Kićo se sve više povlačio po marginama, dok na kraju nije završio s jednim običnim građanskim sprovodom ispred zagrebačkog krematorija, koji je uzveličao samo pojačani interes za smrću i nesrećom u rubrici Spektakli po jutarnjim prijestolničkim tabloidima?
Što se dogodilo s jednim, a što s drugim pjevačem iz zbirke singlica moje pokojne majke? Oliver je, netko će reći, imao Zdenka Runjića i Gibonnija, i bio je najveći pjevač na, ipak, neusporedivo bogatijoj, sofisticiranijoj i razvijenijoj žanrovskoj platformi dalmatinskih zabavnih pjesama, dok je Kićo, nakon propasti zemlje za velike šlager-pjevače, završio u žanru bekrija i bećara, koji tem je oduvijek bio lokalan, tem je svoju pravu pozornicu nalazio negdje između kavane, birtije i lokalnog doma kulture. Ali i nešto drugo je presudilo: Dalmacija je, zahvaljujući turizmu, a onda i tome što su oči svih Hrvata uprte prema moru, ostala u središtu nacionalnog interesa, u središtu velike imaginarne opere i romana, dok nam je Slavonija, malo-pomalo, ostajala iza leđa, sve dok je u jednom trenutku nije nestalo i za same Slavonce. Sa Slavonijom se nakon 1995. dogodilo ono što se dogodilo s Likom nakon 1945. A Kićo Slabinac za Slavoniju je, cjelinom svoga djela, a onda i svojih pjevačkih i umjetničkih pogodaka i promašaja, isto ono što je Dalmaciju Oliver Dragojević.
Bio je vrlo darovit čovjek. Tu pjesmu koju je napisao da bi pobijedio u jednoj radijskoj emisiji, a koja ga je zatim proslavila, mogao je varirati i ponavljati dugo kroz pjevačku karijeru. On to, međutim, nije radio. Pjevao je vrlo raznolike i različite pjesme, od “Te tri slatke riječi”, koju je, također sam napisao, i koja se onda, kao i danas, nepodnošljivo lijepila za uho, do “Na kraj sela čađava mehana”, bekrijsko-birtijskog narodnjaka, što ga je snimio već u ta rana doba, ne uspijevajući, za razliku od Olivera, da osvoji svijet. Pjevao je punog glasa, moćno, onako slobodno kako pjevaju rođeni pjevači, kao što je u isto vrijeme u Korni grupi pjevao i Zlatko Pejaković, a na svim tim ranim pločama, na svim singlicama iz kolekcije moje majke, u ulozi aranžera i producenta pojavljivao se Ivan Ićo Kelemen. Njega je nepoznati tekstopisac s omotnice “Plavuše”, zajedno s Kićom, obećao budućnosti, uvjeren da će u njoj obojica steći “punu afirmaciju”.
Ićo Kelemen na Mirogoju leži već četrdeset i jednu godinu. Svirao je harmoniku, pa trubu i trombon, pionir osječkog rock’n’rolla, džez muzičar, veoma darovit čovjek. Divan mu je aranžman za plavušu, eklektičan, mladalački i elvisovski, a u jednom se trenutku, na vrhuncu pjesme, začuje čist i vrlo naglašen, vrlo usamljen, zvuk trombona… I nakon tri i pol minute, istekne život. Poživio je četrdeset i dvije, i nije nikad, kao ni Kićo Slabinac, stekao “punu afirmaciju”
Nona, koja je bila sudac svemu što nije pripadalo mom svijetu, a u čemu sam u svojoj alternativnoj biografiji i tajnoj estetici sudjelovao, nije voljela Kiću. Ustvari, nije ga voljela vidjeti. A nije ga se voljela ni sjetiti kad bi ga preko radija čula da pjeva. Ako ga se ne bi sjetila, tad bi joj najbolje pjevao. Nije ga voljela iz bizarnog razloga, koji će mi, međutim, ostati zauvijek važan. Smetalo joj je što je škiljav, tojest zrikav, razrok. U to sam vrijeme i ja bio škiljav, nosio sam naočale, išao na vježbe na kliniku kod doktora Čavke. Ali kad bih se u Kiću zagledao, nikako da primijetim tu njegovu razrokost. I tako sve do danas: kad god ga vidim, zagledam mu se u oči. Sve do posljednje fotografije, one mirogojske.