Sjećate li se inicijative da se Split kandidira za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine? Ideja je još prije pet-šest godina krenula od predsjednika splitskog ogranka Društva povjesničara umjetnosti Andre Krstulovića Opare, a prije dvije i pol godine svečano ju je u splitsku razvojnu strategiju uvrstio tadašnji gradonačelnik Ivan Kuret.
Onda je na gradskim izborima pobijedio Željko Kerum.
Dvije godine otada ništa nismo čuli o pripremama gradskih kulturnjaka za ambiciozni projekt koji bi Split uvrstio na mapu europskih kulturnih metropola, uz Liverpool, Marseilles ili Bilbao. Ovih dana saznali smo i gdje je zapelo: na prekovremenim satima.
Iako je sve bilo spremno za konačno potpisivanje kolektivnog ugovora Grada Splita i više od četiri stotine zaposlenih u gradskim kulturnim ustanovama, Kerumova je vlast, čitamo u novinama, otkazala potpisivanje. Grad i famozna sekta “djelatnika u kulturi” nisu se, naime, mogli dogovoriti oko toga odakle će se plaćati prekovremeni sati kustosa, balerina, bibliotekara i noćnih čuvara – iz gradskog budžeta, u kojemu nema novca za takve stvari, ili iz prihoda kulturnih ustanova, u kojima za takve stvari nema novca.
Dvije i pol godine nakon svečane objave inicijative “Europska prijestolnica kulture 2020” – a oni koji barem površno prate projekt ECOC znaju da bi to za Split bila nulta godina, iskorak prema kojemu bi Mediteranske igre 1979. bile Bikijada u Radošićima – na čelu slavnog, tisuću sedamsto godina staroga grada, kolijevke hrvatske književnosti i kulture, nalazi se čovjek koji za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta ne bi postavio Tonija Cetinskog jer bi za “maloga” koji “lipo piva” to bila “degradacija”, koji bježi s otvaranja Splitskog ljeta glavom bez obzira jer je umjesto koncerta Tonija Cetinskog na programu Ponchiellijeva La Gioconda, koji raspoređuje po Rivi kipove Tuđmana i pape Ivana Pavla II, mašta o četrdesetmetarskom Isusu na Marjanu i pregovara s glumcima oko plaćanja prekovremenih sati.
– Koliko traje ta Hauba? – pita Željko Kerum vidno nezainteresiran.
– Hekuba – pažljivo ga ispravljaju djelatnici u kulturi. – Uru i kvarat.
– Uru i kvarat?! – naglo se zainteresirao gradonačelnik. – Odma da vam rečen, ja ne mislin plaćat ništa priko ure. Nećete mene jebat s prikovremenim satima. Skratite to na uru. Ne mora Hauba na kraju slušat Ponistrino proročanstvo. Dosta da mu iskopaju oči, meni je to super, ja bi tute završijo.
– Hekuba, Hekuba. I nije Ponistra nego Polimnestor – oprezno će djelatnici u kulturi. – Ne možemo mi, gospodine gradonačelniče, ništa kratiti, takav je Euripidov tekst…
– Jope’ oni! Ne tiče se mene šta kaže Europa, jeben vas i nji! Neka van onda Europa plaća prekovremene!
Tako nekako izgledaju pregovori splitskih kulturnih radnika sa Željkom Kerumom. I njegov užas pri pomisli koliko bi tek somnambulni projekt “Split – europska prijestolnica kulture 2020” značio – prekovremenih sati.
Kerum, Europa i Euripid
Sjećate li se inicijative da se Split kandidira za europsku prijestolnicu kulture 2020. godine? Ideja je još prije pet-šest godina krenula od predsjednika splitskog ogranka Društva povjesničara umjetnosti Andre Krstulovića Opare, a prije dvije i pol godine svečano ju je u splitsku razvojnu strategiju uvrstio tadašnji gradonačelnik Ivan Kuret.
Onda je na gradskim izborima pobijedio Željko Kerum.
Dvije godine otada ništa nismo čuli o pripremama gradskih kulturnjaka za ambiciozni projekt koji bi Split uvrstio na mapu europskih kulturnih metropola, uz Liverpool, Marseilles ili Bilbao. Ovih dana saznali smo i gdje je zapelo: na prekovremenim satima.
Iako je sve bilo spremno za konačno potpisivanje kolektivnog ugovora Grada Splita i više od četiri stotine zaposlenih u gradskim kulturnim ustanovama, Kerumova je vlast, čitamo u novinama, otkazala potpisivanje. Grad i famozna sekta “djelatnika u kulturi” nisu se, naime, mogli dogovoriti oko toga odakle će se plaćati prekovremeni sati kustosa, balerina, bibliotekara i noćnih čuvara – iz gradskog budžeta, u kojemu nema novca za takve stvari, ili iz prihoda kulturnih ustanova, u kojima za takve stvari nema novca.
Dvije i pol godine nakon svečane objave inicijative “Europska prijestolnica kulture 2020” – a oni koji barem površno prate projekt ECOC znaju da bi to za Split bila nulta godina, iskorak prema kojemu bi Mediteranske igre 1979. bile Bikijada u Radošićima – na čelu slavnog, tisuću sedamsto godina staroga grada, kolijevke hrvatske književnosti i kulture, nalazi se čovjek koji za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta ne bi postavio Tonija Cetinskog jer bi za “maloga” koji “lipo piva” to bila “degradacija”, koji bježi s otvaranja Splitskog ljeta glavom bez obzira jer je umjesto koncerta Tonija Cetinskog na programu Ponchiellijeva La Gioconda, koji raspoređuje po Rivi kipove Tuđmana i pape Ivana Pavla II, mašta o četrdesetmetarskom Isusu na Marjanu i pregovara s glumcima oko plaćanja prekovremenih sati.
– Koliko traje ta Hauba? – pita Željko Kerum vidno nezainteresiran.
– Hekuba – pažljivo ga ispravljaju djelatnici u kulturi. – Uru i kvarat.
– Uru i kvarat?! – naglo se zainteresirao gradonačelnik. – Odma da vam rečen, ja ne mislin plaćat ništa priko ure. Nećete mene jebat s prikovremenim satima. Skratite to na uru. Ne mora Hauba na kraju slušat Ponistrino proročanstvo. Dosta da mu iskopaju oči, meni je to super, ja bi tute završijo.
– Hekuba, Hekuba. I nije Ponistra nego Polimnestor – oprezno će djelatnici u kulturi. – Ne možemo mi, gospodine gradonačelniče, ništa kratiti, takav je Euripidov tekst…
– Jope’ oni! Ne tiče se mene šta kaže Europa, jeben vas i nji! Neka van onda Europa plaća prekovremene!
Tako nekako izgledaju pregovori splitskih kulturnih radnika sa Željkom Kerumom. I njegov užas pri pomisli koliko bi tek somnambulni projekt “Split – europska prijestolnica kulture 2020” značio – prekovremenih sati.
10. 08. 2011.