Otkako sam kao suvozačica na motoru završila u jarku pokraj ceste, bolujem od alergije na motore. Bit će da se to zove Vespa sindrom. Ove sam se dane, pak, suočila s bolešću čiji naziv podsjeća na moj stari poremećaj. Naime, naš je sedmogodišnji sin Maksim boravio u bolnici zbog Kawasakijeva sindroma. Dok se on borio s teškom vrućicom i svakojakim drugim jezivim neugodnostima, taj se pojam kroz deset dana polako nastanio u naše glave, postao jasniji, značajniji i uobičajeniji, kao da je oduvijek tu. Kawasaki.
Bolest, međutim, nema veze s motorima, naziv je dobila po japanskom doktoru Tomisaku Kawasakiju koji je već 1961. godine otkrio da se posebna skupina simptoma zna pojaviti zajedno, uvijek u istom obliku, i da svaki put izaziva istu sliku bolesti. U prošlim se desetljećima saznalo kako terapijski djelovati na bolest i koje su moguće komplikacije. No do dana današnjeg ne zna se točan uzrok tog sindroma. Ima svakakvih teorija, ali ni jedna nije dokazana. Sve može početi običnom upalom grla, pa ako ta upala još naiđe na oslabljenji imunitet djeteta, razvit će možda daljnje znakove. Čak može biti povezana s redovitim cijepljenjem.
Dok se Maksim žario pod temperaturom, istraživala sam sve o toj bolesti, pretvorivši se u hodajući Kawasaki priručnik, čitala sam i najsporednije pretpostavke, aktualne i već odavno odbačene, u potrazi za onim jednom uzrokom koji će nama objasniti zašto je baš on zagrlio ovu bolest.
Posebno me se dojmila jedna teorija koja ima, čini mi se, čak i poetičnu snagu. Jedna studija iz 2011. godine istražuje poveznice između bolesti i vremenskih uvjeta. Usporedivši vremenske prilike u godina u kojima se bolest u Japanu pojavila u epidemijskoj mjeri, kao i u San Diegu, istraživači su došli do zaključka da postoji konstelacija vjetrova koja podupire pojačano pojavljivanje sindroma. Prevedeno na naše primorske prilike to glasi ovako: Mjesec dana mora vladati južina i onda se naglo okrenuti na buru. Kawasaki sindrom je, piše u toj studiji, “a wind-born desease”, bolest rođena iz vjetrova.
Jednom, pišući knjigu u kojoj su vjetrovi imali glavnu ulogu, bila sam opsjednuta tom pojavom, pogotovo vjetrovima u našem kraju, u Kvarnerskom zaljevu. Dugo sam radila na toj knjizi, skoro deset godina, i tako su Bura, Jugo i Tramontana postali sastavni dio mog života. Nastojim objasniti ljudsko ponašanje, mentalitet i karakter svojih sugrađana kroz činjenicu da su izloženi takvim jakim zračnim strujama. Jednostavno ne ostaješ ravnodušan, razvijaš neku čudnu povezanost i ovisnost o tim turbulencama. Neobično ti je kad krov tjednima ne škripi, kad nema zujanja ili šuškanja pred prozorom. U zimskim se mjesecima najbolje povući u kuću, jer “je bura zlo”, može ti poremetiti misli i raspoloženja ili te fizički napasti, potresti te i srušiti na tlo. A da o jugu ne govorim… Dugotrajni jugo znatno će povisiti broj nesretnika koji će se baciti s Krčkog mosta ili u najmanju ruku napuniti odjel za psihijatriju u riječkoj bolnici. Postoje i dobri vjetrovi, uglavnom ljeti, koji ti se podvuku pod kožu, nježne etezije koje te maze i ljube, svježi maestral koji će ti olakšati život u vrućim ljetnim danima. U vezi s burom svakako treba razlikovati običnu i črnu buru, prva čisti kišne oblake i stvara najblistavije nebo, intenzivno plavetnilo koje će ti napuniti srce neobjašnjivom radošću, dok se kod črne bure skupljaju tamni, visoki uznemirujući oblaci, koji nose snijeg i hladnoću. Tri takva “črna” trebaju proći do kraja ožujka, tek onda može doći proljeće.
Danas, na 156. godišnjicu rođenja Andrije Mohorovičića, poznatog meteorologa iz susjednog Voloskog, koji se među ostalim bavio istraživanjem bure u našem kraju, vodimo naše dijete kući nakon što je prošao najgori dio te olujne bolesti. Zahvaljujući Mohorovičiću danas u Hrvatskoj imamo meteorološku službu, jer je znao od koje je važnosti vremenska prognoza. On se ne bi čudio teoriji da postoji moguća poveznica između vjetra i bolesti, sigurna sam u to. Kako god bilo, uz pomoć primorskog Mohorovičića i japanskog Kawasakija, a najviše naravno zbog brige pedijatara u klinici na riječkoj Kantridi, koji su se u pravom trenutku sjetili i Kawasakija i Mohorovičića, mi danas idemo doma.
Malo me strah da sam mnogo prije nego što se Maksim rodio svojom opsesijom vjetrovima izazivala njihovu ljutnju, da su se urotili protiv nas jer sam se previše uplitala i pitala. U neke je stvari bolje ne dirati. Bilo bi pametno da ni sada ne čitam previše o bolestima s japanskim nazivima, bolje nekim riječima ne dopuštati da ti ulaze u rječnik. Dogodilo se ono što se u našoj dolini događa stoljećama. Jugo, pa bura. A poznato je da “črna bura i temperatura traju osam dana”. I tako je i bilo.
Kawasaki
Otkako sam kao suvozačica na motoru završila u jarku pokraj ceste, bolujem od alergije na motore. Bit će da se to zove Vespa sindrom. Ove sam se dane, pak, suočila s bolešću čiji naziv podsjeća na moj stari poremećaj. Naime, naš je sedmogodišnji sin Maksim boravio u bolnici zbog Kawasakijeva sindroma. Dok se on borio s teškom vrućicom i svakojakim drugim jezivim neugodnostima, taj se pojam kroz deset dana polako nastanio u naše glave, postao jasniji, značajniji i uobičajeniji, kao da je oduvijek tu. Kawasaki.
Bolest, međutim, nema veze s motorima, naziv je dobila po japanskom doktoru Tomisaku Kawasakiju koji je već 1961. godine otkrio da se posebna skupina simptoma zna pojaviti zajedno, uvijek u istom obliku, i da svaki put izaziva istu sliku bolesti. U prošlim se desetljećima saznalo kako terapijski djelovati na bolest i koje su moguće komplikacije. No do dana današnjeg ne zna se točan uzrok tog sindroma. Ima svakakvih teorija, ali ni jedna nije dokazana. Sve može početi običnom upalom grla, pa ako ta upala još naiđe na oslabljenji imunitet djeteta, razvit će možda daljnje znakove. Čak može biti povezana s redovitim cijepljenjem.
Dok se Maksim žario pod temperaturom, istraživala sam sve o toj bolesti, pretvorivši se u hodajući Kawasaki priručnik, čitala sam i najsporednije pretpostavke, aktualne i već odavno odbačene, u potrazi za onim jednom uzrokom koji će nama objasniti zašto je baš on zagrlio ovu bolest.
Posebno me se dojmila jedna teorija koja ima, čini mi se, čak i poetičnu snagu. Jedna studija iz 2011. godine istražuje poveznice između bolesti i vremenskih uvjeta. Usporedivši vremenske prilike u godina u kojima se bolest u Japanu pojavila u epidemijskoj mjeri, kao i u San Diegu, istraživači su došli do zaključka da postoji konstelacija vjetrova koja podupire pojačano pojavljivanje sindroma. Prevedeno na naše primorske prilike to glasi ovako: Mjesec dana mora vladati južina i onda se naglo okrenuti na buru. Kawasaki sindrom je, piše u toj studiji, “a wind-born desease”, bolest rođena iz vjetrova.
Jednom, pišući knjigu u kojoj su vjetrovi imali glavnu ulogu, bila sam opsjednuta tom pojavom, pogotovo vjetrovima u našem kraju, u Kvarnerskom zaljevu. Dugo sam radila na toj knjizi, skoro deset godina, i tako su Bura, Jugo i Tramontana postali sastavni dio mog života. Nastojim objasniti ljudsko ponašanje, mentalitet i karakter svojih sugrađana kroz činjenicu da su izloženi takvim jakim zračnim strujama. Jednostavno ne ostaješ ravnodušan, razvijaš neku čudnu povezanost i ovisnost o tim turbulencama. Neobično ti je kad krov tjednima ne škripi, kad nema zujanja ili šuškanja pred prozorom. U zimskim se mjesecima najbolje povući u kuću, jer “je bura zlo”, može ti poremetiti misli i raspoloženja ili te fizički napasti, potresti te i srušiti na tlo. A da o jugu ne govorim… Dugotrajni jugo znatno će povisiti broj nesretnika koji će se baciti s Krčkog mosta ili u najmanju ruku napuniti odjel za psihijatriju u riječkoj bolnici. Postoje i dobri vjetrovi, uglavnom ljeti, koji ti se podvuku pod kožu, nježne etezije koje te maze i ljube, svježi maestral koji će ti olakšati život u vrućim ljetnim danima. U vezi s burom svakako treba razlikovati običnu i črnu buru, prva čisti kišne oblake i stvara najblistavije nebo, intenzivno plavetnilo koje će ti napuniti srce neobjašnjivom radošću, dok se kod črne bure skupljaju tamni, visoki uznemirujući oblaci, koji nose snijeg i hladnoću. Tri takva “črna” trebaju proći do kraja ožujka, tek onda može doći proljeće.
Danas, na 156. godišnjicu rođenja Andrije Mohorovičića, poznatog meteorologa iz susjednog Voloskog, koji se među ostalim bavio istraživanjem bure u našem kraju, vodimo naše dijete kući nakon što je prošao najgori dio te olujne bolesti. Zahvaljujući Mohorovičiću danas u Hrvatskoj imamo meteorološku službu, jer je znao od koje je važnosti vremenska prognoza. On se ne bi čudio teoriji da postoji moguća poveznica između vjetra i bolesti, sigurna sam u to. Kako god bilo, uz pomoć primorskog Mohorovičića i japanskog Kawasakija, a najviše naravno zbog brige pedijatara u klinici na riječkoj Kantridi, koji su se u pravom trenutku sjetili i Kawasakija i Mohorovičića, mi danas idemo doma.
Malo me strah da sam mnogo prije nego što se Maksim rodio svojom opsesijom vjetrovima izazivala njihovu ljutnju, da su se urotili protiv nas jer sam se previše uplitala i pitala. U neke je stvari bolje ne dirati. Bilo bi pametno da ni sada ne čitam previše o bolestima s japanskim nazivima, bolje nekim riječima ne dopuštati da ti ulaze u rječnik. Dogodilo se ono što se u našoj dolini događa stoljećama. Jugo, pa bura. A poznato je da “črna bura i temperatura traju osam dana”. I tako je i bilo.
Puno hvala ili: 有り難うございます arigatō gozaimasu!