Poznajem Katarinu K. Ona svakoga dana, za vrijeme ljetnih vrućina, najprije okopava svoj vrt, a potom sjedi u hladu ogromnog stabla duda u širokoj, slavonskoj avliji i pije hladnu bunarsku vodu. Tako, kaže mi, krijepi izmučeno, staro tijelo. Ponekad, za vrijeme velikih blagdana, kad selo odjekuje od pucanja petardi, navratim Katarini, sjednem pod dud i svojom prisutnošću pokušavam otjerati njezin strah.
Na pitanje: “Zašto se bojite petardi?”, jedne davne godine, odgovorila je: “Zvuk me podsjeća na logor.” Dok je to izgovarala, uvlačila je ramena u sebe i saginjala glavu kao da se želi sakriti pred užasom koji donose sjećanja. Taj prvi put nije htjela govoriti, ali joj je puno značila moja želja da čujem što ima reći, da podnesem barem dio tereta koji ju brže od starosti vuče ka zemlji ili pod nju.
Polagano mi se otvarala i ispričala mi život dostojan scenarija za uspješan film. Vjerujem da je takvih u našoj okolini puno više, nego što mislimo jer na ovim je prostorima većina ljudskih života obilježena ratom ili kakvim drugim užasom.
O svom životu Katarina mi je godinama pripovijedala u slikama, stoga ću priču o njezinom životu donijeti kao niz nekoliko slika.
Slika 1
Kao najstarije dijete svojih roditelja, Katarina K. već sa sedam godina brine se o svojih šestoro mlađe braće i sestara. Preuzima ulogu domaćice. Skrbi o svemu, osim o sebi, zato nema vremena. “Svaku koricu kruha koju pojedeš, moraš zaraditi”, govorio je otac, pokušavajući je od malih nogu naučiti pokornosti i izbiti joj iz glave želju za polaskom u školu.
Djevojčici se od strogosti njegova glasa ježe sve stanice kože pa, u strahu od batina, potiskuje sve svoje nevine, plemenite želje i postaje njegova pokretna marioneta. Mala žena. Radi i šuti. Obara pogled pri ulasku muškaraca u kuću. Sklanja im se s puta. Nikome ne kazuje kako joj se gadi kad ju njihove teške, suncem opržene i plugom izbrazdane težačke ruke, prilikom pozdrava, miluju po pletenicama. Dugu crnu kosu jutrima plete sama. Majka već u cik zore odlazi put grada. Tamo preprodaje prošvercanu robu. Kući se vraća kasno. Malene gotovo i ne viđa. Svima im je kao stranac, gost kojeg moraju poštovati i zvati majkom.
Dan kada je njezin najmlađi brat Antun prvi put izgovorio riječ “mama”, pokušavajući pritom utrčati u sestrin zagrljaj, Katarina će zauvijek pamtiti.
Bilo je nedjeljno popodne. Antunovo dozivanje majke prekinulo je svečani obiteljski ručak. Kad je gospođa Vera shvatila da njezin najmlađi sin svoju sestru smatra majkom, preplavio ju je neopisiv bijes. Ustala je od stola i izletjela iz kuće kao nošena vjetrom. Ubrzo se vratila noseći u desnici prastari, debeli remen svoga pokojnog oca. Mirno je sjela za stol i završila s jelom. Katarina nije mogla jesti. Želudac joj je bio svezan u čvor. Znala je što ju čeka.
Nakon ručka majka ju je odvukla u štalu i tamo tukla sve dok joj na leđima nisu ostale rane. Katarina je bila kriva jer brat ne poznaje nijednu drugu majku osim nje, djevojčice koja ga uspavljuje pjesmicama. Otac se majci nije usprotivio. Nije se htio petljati u “ženske stvari”. Ležeći u ranama na vlažnoj slami, Katarina tada odlučuje da nikada neće biti majka.
Slika 2
Badnja je večer. Dubok snijeg zasuo je cijelu zemlju. Katarina ima petnaest godina i nakon polnoćke prvi i zadnji put u životu ostaje vani dulje od dopuštenog. Radost zbog prvog poljupca koji je te večeri doživjela brzo splašnjava jer ju roditelji dočekuju uvredama i šamarima. Izbacuju je iz kuće na ulicu. Odriču je se, ne dopuštajući joj da sa sobom uzme ni jednu jedinu stvar.
Svi ostali članovi obitelji spavaju. Nema nikoga tko bi mogao pokušati smekšati roditelje – misli Katarina i odlazi u noć.
Tek će godinama kasnije saznati da Antun te večeri nije spavao. Nije joj mogao pružiti ruku. Majka je zaključala vrata dječje spavaonice i nije se obazirala na njegov bunt. Do dugo u noć stajao je na prozoru i gledao kako se sestrin lik teškom mukom probija kroz snijeg. Čitavu noć pješačila je do drugog sela u kojemu je stanovala njezina najbolja prijateljica s obitelji. Pod njihovim krovom pronalazi pravi dom: majčinsko krilo i ruke koje ljekovitim biljem liječe rane što ih joj je ih je na tijelu ostavio teški rad, sestrinski smijeh i blagoga oca. Sve što ondje gdje je rođena nije imala, ali nije im htjela biti teret pa je, zahvaljujući starom šverceru, majčinom poznaniku, našla posao u gradu. Radila je kao pomoćna krojačica kod bogate židovske obitelji. Spavala je u skromno namještenoj, ali toploj sobici uz krojačku radionicu. Gospođa Ruta, blaga i suosjećajna poslodavka, naučila ju je čitati i pisati. S vremenom je upamtila ponešto i o židovskoj vjeri, ali i dalje se molila svojim svecima.
Jednu polovicu zarađenog novca slala je obitelji koja je se odrekla, a drugu onoj koja joj se smilovala. Htjela je tako pokazati braći i sestrama da ih nije zaboravila te vratiti dug dobročiniteljima. Ona je na kraju dana, mjeseci, godina, opet bila praznih džepova, ali pred muškarcima koji su kupovali odjela nije spuštala pogled. Bila je gospođica u kompletićima koje joj je darovala vješta gazdarica. To poštovanje bilo joj je dovoljno za spokoj.
Na sve pošiljke poslane u rodni dom odgovarao je Antun, uvijek istim riječima: “Majka ne pjeva kao ti. Nikada nas ne grli. Otac je sve ljući. Nedostaješ.” Znala je da odgovara krišom i bila mu je beskrajno zahvalna na bezuvjetnoj ljubavi. Radovala ju je činjenica da su roditelji njemu, dječaku, omogućili školovanje.
Godine su prolazile. Život je naizgled tekao uobičajenim ritmom, ali na licu gospodina Otta Katarina je počela uočavati tamnu sjenu. Gospođa Ruta postojala je sve nemirnija. U je prvi mah pomislila da im je brak u krizi, ali nije bilo tako. Društvo je bilo u krizi. Počinjao je rat. Drugi svjetski rat.
Za Katarinu osobno, rat je počeo u onom trenutku kad su je muškarci na ulici počeli nazivati židovskom kurvom i gledati je pogledima koji govore da je tijelo u koje gledaju za njih komad mesa i da bi voljeli na njemu iskaliti vlastite frustracije.
Od tada je, kamo god pošla, sa sobom nosila oštre škare za rezanje tkanine. Te škare su bile nada u sigurnost. Jednom su zaista zaustavile nezrelog, glomaznog mladića u pokušaju silovanja. Katarina K. još ih čuva. Kad se ne može sjetiti gdje je ostavila nož, njima pokušava prerezati domaće kruške.
“Škare me nisu mogle spasiti od vožnje u stočnom vagonu, vožnje u pakao”, iznova je ponavljala. Ta rečenica je nepromjenjiv dio te snažne priče o tome koliko bola jedna žena može podnijeti.
Slika 3
Nikoga nije bilo briga za to što je katolkinja i Hrvatica. Za vojnike koji su ih ugurali u stočne vagone, Katarina K. bila je židovska sluškinja i kao takva opasna za režim.
Na putu umiru mnoga malena djeca. Vojnici njihove glavice razbijaju o vagone. Puštaju da se rascopaju, kao malo veće rajčice.
Gospodin Oto umiruje obje žene s kojima je ušao u vagon, pokušava im biti neka vrsta stupa, ali one samo plaču i povraćaju. Strah je prevelik.
Jedan muškarac u napadu ludila guši samog sebe i umire im pred očima. Krvnici se podrugljivo smiju i izbacuju ga van na snijeg kao otpad. Katarina prvi put u životu poželi da se nije ni rodila.
Slika 4
Od sigurne smrti u logoru mladu ženu u ispovraćanoj haljini, odmah po dolasku, spašavaju lijep stas i duga crna kosa. Razdvajaju je od Otta i Rute i odvode u neku vrstu logorskog bordela. Tamo gotovo neprestano služi poručnicima i ostalim njihovim suborcima za zadovoljenje seksualnih fetiša. U rijetkim trenucima predaha pokušava razaznati zvukove oružja prema jačini njihova pucnja i pita se tko je bila prije nego je postala ovo?
Jednoga dana razboli se netko od logoraša koji su zaduženi za šišanje onih kojima je odzvonilo prije odlaska u plinsku komoru i Katarina ga je prisiljena zamijeniti. Osoba koju mora ošišati je Ruta. Dok gleda njezinno golo tijelo, preplavljuje ju užas. Rutine su oči ugasle. Ničemu se više ne nada.
Ruke joj otkazuju poslušnost, ne može šišati. Stražar je ljut, tuče ju letvom po rukama. Ruta ju hrabri da obavi zadatak. Sluša ju, kao da su u radionici.
Prije no što izađe iz prostorije, Katarina, mimo svih zabrana, obavije ruke oko mršavog tijela svoje gazdarice i krikne: “Oprostite mi!” Ostalim osuđenicima kao da se pri pogledu na ovu gestu čovječnosti u predvorju smrti vratila volja za životom pa svi zaplaču. Stražar uđe i puca u zrak, svi spuste pogled i ušute. Ona koja se usudila ljude podsjetiti da su ljudi je grubo izvedena van i brutalno pretučena zbog neposluha
Dok se te večeri teškom mukom vraćala u logorski bordel, imala je osjećaj da je rat za nju završio i da nije pobijedila.
Slika 5
Nakon završetka rata Katarina se vratila u svoje rodno selo. Na vratima roditeljskog doma dočekao ju je Antun. Kad ju je vidio, skoro se onesvijestio od radosti. Roditelji su, kazao je, umrli prirodnom smrću pred sam kraj rata, sestre se udale u inozemstvo, a stariji brat Josip je poginuo u tom istom ratu, boreći se na strani onih koji su nju odveli u logor. Nikada mu to nije oprostio.
On je od tuge za njom postao psihički nestabilan. Nije koristio niti jednoj vojsci pa su ga pustili da se potuca po selu. Bio je bezopasan mekušac čijom krvlju nitko nije htio uprljati ruke. To mu je odgovaralo. Mogao je mirno čekati Katarinin povratak. Nije mogao umrijeti dok ju ne vidi jer sve dobro od života za njega je bilo sadržano u njezinom liku.
Slika 6
Brat i sestra nisu dugo uživali u zajedništvu. Svega godinu dana nakon Katarininog povratka, Antun je doživio prometnu nesreću i ostao na mjestu mrtav. Bila joj 41 godina. Ostala je sama, bez ikoga svoga na svijetu.
Od tada pa sve do danas Katarina K. bez obzira na godišnje doba, svakoga dana obilazi grobove, svojih mrtvih. Tako se s njima miri.
Za vrijeme ljetnih vrućina i velikih katoličkih svetkovina sjedimo zajedno pod dudom i, umjesto vrta, okopavamo njezina sjećanja.
Kada počnu pucati petarde, ona digne pogled prema nebu i prozbori glasno: Šema Izrael, Adonaj elohenu, Adonaj ehad.
U tom trenutku ustajem sa stolice i tiho napuštam dvorište, ostavljajući je da oda počast onima koji su vjerovali da je i u logoru; u zlu i ništavilu njihov Bog uvijek s njima.
Nikad je nisam pitala vjeruje li i ona u to, ali primijetila sam da za razliku od većine njezinih susjeda i vršnjakinja, Katarina K. ne posjeduje niti jedan drveni križ.
Katarina K. još korača…
Poznajem Katarinu K. Ona svakoga dana, za vrijeme ljetnih vrućina, najprije okopava svoj vrt, a potom sjedi u hladu ogromnog stabla duda u širokoj, slavonskoj avliji i pije hladnu bunarsku vodu. Tako, kaže mi, krijepi izmučeno, staro tijelo. Ponekad, za vrijeme velikih blagdana, kad selo odjekuje od pucanja petardi, navratim Katarini, sjednem pod dud i svojom prisutnošću pokušavam otjerati njezin strah.
Na pitanje: “Zašto se bojite petardi?”, jedne davne godine, odgovorila je: “Zvuk me podsjeća na logor.” Dok je to izgovarala, uvlačila je ramena u sebe i saginjala glavu kao da se želi sakriti pred užasom koji donose sjećanja. Taj prvi put nije htjela govoriti, ali joj je puno značila moja želja da čujem što ima reći, da podnesem barem dio tereta koji ju brže od starosti vuče ka zemlji ili pod nju.
Polagano mi se otvarala i ispričala mi život dostojan scenarija za uspješan film. Vjerujem da je takvih u našoj okolini puno više, nego što mislimo jer na ovim je prostorima većina ljudskih života obilježena ratom ili kakvim drugim užasom.
O svom životu Katarina mi je godinama pripovijedala u slikama, stoga ću priču o njezinom životu donijeti kao niz nekoliko slika.
Slika 1
Kao najstarije dijete svojih roditelja, Katarina K. već sa sedam godina brine se o svojih šestoro mlađe braće i sestara. Preuzima ulogu domaćice. Skrbi o svemu, osim o sebi, zato nema vremena. “Svaku koricu kruha koju pojedeš, moraš zaraditi”, govorio je otac, pokušavajući je od malih nogu naučiti pokornosti i izbiti joj iz glave želju za polaskom u školu.
Djevojčici se od strogosti njegova glasa ježe sve stanice kože pa, u strahu od batina, potiskuje sve svoje nevine, plemenite želje i postaje njegova pokretna marioneta. Mala žena. Radi i šuti. Obara pogled pri ulasku muškaraca u kuću. Sklanja im se s puta. Nikome ne kazuje kako joj se gadi kad ju njihove teške, suncem opržene i plugom izbrazdane težačke ruke, prilikom pozdrava, miluju po pletenicama.
Dugu crnu kosu jutrima plete sama. Majka već u cik zore odlazi put grada. Tamo preprodaje prošvercanu robu. Kući se vraća kasno. Malene gotovo i ne viđa. Svima im je kao stranac, gost kojeg moraju poštovati i zvati majkom.
Dan kada je njezin najmlađi brat Antun prvi put izgovorio riječ “mama”, pokušavajući pritom utrčati u sestrin zagrljaj, Katarina će zauvijek pamtiti.
Bilo je nedjeljno popodne. Antunovo dozivanje majke prekinulo je svečani obiteljski ručak. Kad je gospođa Vera shvatila da njezin najmlađi sin svoju sestru smatra majkom, preplavio ju je neopisiv bijes. Ustala je od stola i izletjela iz kuće kao nošena vjetrom. Ubrzo se vratila noseći u desnici prastari, debeli remen svoga pokojnog oca. Mirno je sjela za stol i završila s jelom. Katarina nije mogla jesti. Želudac joj je bio svezan u čvor. Znala je što ju čeka.
Nakon ručka majka ju je odvukla u štalu i tamo tukla sve dok joj na leđima nisu ostale rane. Katarina je bila kriva jer brat ne poznaje nijednu drugu majku osim nje, djevojčice koja ga uspavljuje pjesmicama. Otac se majci nije usprotivio. Nije se htio petljati u “ženske stvari”. Ležeći u ranama na vlažnoj slami, Katarina tada odlučuje da nikada neće biti majka.
Slika 2
Badnja je večer. Dubok snijeg zasuo je cijelu zemlju. Katarina ima petnaest godina i nakon polnoćke prvi i zadnji put u životu ostaje vani dulje od dopuštenog. Radost zbog prvog poljupca koji je te večeri doživjela brzo splašnjava jer ju roditelji dočekuju uvredama i šamarima. Izbacuju je iz kuće na ulicu. Odriču je se, ne dopuštajući joj da sa sobom uzme ni jednu jedinu stvar.
Svi ostali članovi obitelji spavaju. Nema nikoga tko bi mogao pokušati smekšati roditelje – misli Katarina i odlazi u noć.
Tek će godinama kasnije saznati da Antun te večeri nije spavao. Nije joj mogao pružiti ruku. Majka je zaključala vrata dječje spavaonice i nije se obazirala na njegov bunt. Do dugo u noć stajao je na prozoru i gledao kako se sestrin lik teškom mukom probija kroz snijeg.
Čitavu noć pješačila je do drugog sela u kojemu je stanovala njezina najbolja prijateljica s obitelji. Pod njihovim krovom pronalazi pravi dom: majčinsko krilo i ruke koje ljekovitim biljem liječe rane što ih joj je ih je na tijelu ostavio teški rad, sestrinski smijeh i blagoga oca. Sve što ondje gdje je rođena nije imala, ali nije im htjela biti teret pa je, zahvaljujući starom šverceru, majčinom poznaniku, našla posao u gradu. Radila je kao pomoćna krojačica kod bogate židovske obitelji. Spavala je u skromno namještenoj, ali toploj sobici uz krojačku radionicu. Gospođa Ruta, blaga i suosjećajna poslodavka, naučila ju je čitati i pisati. S vremenom je upamtila ponešto i o židovskoj vjeri, ali i dalje se molila svojim svecima.
Jednu polovicu zarađenog novca slala je obitelji koja je se odrekla, a drugu onoj koja joj se smilovala. Htjela je tako pokazati braći i sestrama da ih nije zaboravila te vratiti dug dobročiniteljima. Ona je na kraju dana, mjeseci, godina, opet bila praznih džepova, ali pred muškarcima koji su kupovali odjela nije spuštala pogled. Bila je gospođica u kompletićima koje joj je darovala vješta gazdarica. To poštovanje bilo joj je dovoljno za spokoj.
Na sve pošiljke poslane u rodni dom odgovarao je Antun, uvijek istim riječima: “Majka ne pjeva kao ti. Nikada nas ne grli. Otac je sve ljući. Nedostaješ.” Znala je da odgovara krišom i bila mu je beskrajno zahvalna na bezuvjetnoj ljubavi. Radovala ju je činjenica da su roditelji njemu, dječaku, omogućili školovanje.
Godine su prolazile. Život je naizgled tekao uobičajenim ritmom, ali na licu gospodina Otta Katarina je počela uočavati tamnu sjenu. Gospođa Ruta postojala je sve nemirnija. U je prvi mah pomislila da im je brak u krizi, ali nije bilo tako. Društvo je bilo u krizi. Počinjao je rat. Drugi svjetski rat.
Za Katarinu osobno, rat je počeo u onom trenutku kad su je muškarci na ulici počeli nazivati židovskom kurvom i gledati je pogledima koji govore da je tijelo u koje gledaju za njih komad mesa i da bi voljeli na njemu iskaliti vlastite frustracije.
Od tada je, kamo god pošla, sa sobom nosila oštre škare za rezanje tkanine. Te škare su bile nada u sigurnost. Jednom su zaista zaustavile nezrelog, glomaznog mladića u pokušaju silovanja. Katarina K. još ih čuva. Kad se ne može sjetiti gdje je ostavila nož, njima pokušava prerezati domaće kruške.
“Škare me nisu mogle spasiti od vožnje u stočnom vagonu, vožnje u pakao”, iznova je ponavljala. Ta rečenica je nepromjenjiv dio te snažne priče o tome koliko bola jedna žena može podnijeti.
Slika 3
Nikoga nije bilo briga za to što je katolkinja i Hrvatica. Za vojnike koji su ih ugurali u stočne vagone, Katarina K. bila je židovska sluškinja i kao takva opasna za režim.
Na putu umiru mnoga malena djeca. Vojnici njihove glavice razbijaju o vagone. Puštaju da se rascopaju, kao malo veće rajčice.
Gospodin Oto umiruje obje žene s kojima je ušao u vagon, pokušava im biti neka vrsta stupa, ali one samo plaču i povraćaju. Strah je prevelik.
Jedan muškarac u napadu ludila guši samog sebe i umire im pred očima. Krvnici se podrugljivo smiju i izbacuju ga van na snijeg kao otpad. Katarina prvi put u životu poželi da se nije ni rodila.
Slika 4
Od sigurne smrti u logoru mladu ženu u ispovraćanoj haljini, odmah po dolasku, spašavaju lijep stas i duga crna kosa. Razdvajaju je od Otta i Rute i odvode u neku vrstu logorskog bordela. Tamo gotovo neprestano služi poručnicima i ostalim njihovim suborcima za zadovoljenje seksualnih fetiša. U rijetkim trenucima predaha pokušava razaznati zvukove oružja prema jačini njihova pucnja i pita se tko je bila prije nego je postala ovo?
Jednoga dana razboli se netko od logoraša koji su zaduženi za šišanje onih kojima je odzvonilo prije odlaska u plinsku komoru i Katarina ga je prisiljena zamijeniti. Osoba koju mora ošišati je Ruta. Dok gleda njezinno golo tijelo, preplavljuje ju užas. Rutine su oči ugasle. Ničemu se više ne nada.
Ruke joj otkazuju poslušnost, ne može šišati. Stražar je ljut, tuče ju letvom po rukama. Ruta ju hrabri da obavi zadatak. Sluša ju, kao da su u radionici.
Prije no što izađe iz prostorije, Katarina, mimo svih zabrana, obavije ruke oko mršavog tijela svoje gazdarice i krikne: “Oprostite mi!” Ostalim osuđenicima kao da se pri pogledu na ovu gestu čovječnosti u predvorju smrti vratila volja za životom pa svi zaplaču. Stražar uđe i puca u zrak, svi spuste pogled i ušute. Ona koja se usudila ljude podsjetiti da su ljudi je grubo izvedena van i brutalno pretučena zbog neposluha
Dok se te večeri teškom mukom vraćala u logorski bordel, imala je osjećaj da je rat za nju završio i da nije pobijedila.
Slika 5
Nakon završetka rata Katarina se vratila u svoje rodno selo. Na vratima roditeljskog doma dočekao ju je Antun. Kad ju je vidio, skoro se onesvijestio od radosti. Roditelji su, kazao je, umrli prirodnom smrću pred sam kraj rata, sestre se udale u inozemstvo, a stariji brat Josip je poginuo u tom istom ratu, boreći se na strani onih koji su nju odveli u logor. Nikada mu to nije oprostio.
On je od tuge za njom postao psihički nestabilan. Nije koristio niti jednoj vojsci pa su ga pustili da se potuca po selu. Bio je bezopasan mekušac čijom krvlju nitko nije htio uprljati ruke. To mu je odgovaralo. Mogao je mirno čekati Katarinin povratak. Nije mogao umrijeti dok ju ne vidi jer sve dobro od života za njega je bilo sadržano u njezinom liku.
Slika 6
Brat i sestra nisu dugo uživali u zajedništvu. Svega godinu dana nakon Katarininog povratka, Antun je doživio prometnu nesreću i ostao na mjestu mrtav. Bila joj 41 godina. Ostala je sama, bez ikoga svoga na svijetu.
Od tada pa sve do danas Katarina K. bez obzira na godišnje doba, svakoga dana obilazi grobove, svojih mrtvih. Tako se s njima miri.
Za vrijeme ljetnih vrućina i velikih katoličkih svetkovina sjedimo zajedno pod dudom i, umjesto vrta, okopavamo njezina sjećanja.
Kada počnu pucati petarde, ona digne pogled prema nebu i prozbori glasno: Šema Izrael, Adonaj elohenu, Adonaj ehad.
U tom trenutku ustajem sa stolice i tiho napuštam dvorište, ostavljajući je da oda počast onima koji su vjerovali da je i u logoru; u zlu i ništavilu njihov Bog uvijek s njima.
Nikad je nisam pitala vjeruje li i ona u to, ali primijetila sam da za razliku od većine njezinih susjeda i vršnjakinja, Katarina K. ne posjeduje niti jedan drveni križ.