Kad bi me stavili pred zid i kazali: “Ili ćemo te strijeljati, ili ćeš biti Montenegrinjac”, odvratio bih: “Strijeljajte!” Jer teško da ima veće sramote od te: biti Montenegrinjac!
U obilatoj knjizi Jezik u poeziji Radovana Zogovića (430 strana velikog formata) na sedamdesetak strana razmotrio sam različite vrste izmjena koje je Zogović,
jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika druge polovine 20. stoljeća, godinama unosio u svoje već objavljene pjesme, i te analize, koje su pokazale da su devet od deset njegovih dorada bile znatna poboljšanja, a često i pogoci “u sridu”, otkrile su neprekidni rast Zogovićevog majstorstva, zapravo njegovog pjesničkog formata.
Jabuku na vjetru, prološku pjesmu iz Prkosnih strofa (1947.) Zogović je konačno dotjeranu stavio kao prološku pjesmu u izboru Žilama za kamen (1969.), a ja sam u svojoj knjizi na osam stranica ispitao, zapravo ispipao, u njoj sve preinake koje su pokazale da Zogović, ni u čemu značajnijem, nije odustao od sebe kakav je bio u Prkosnim strofama, a ipak postao bitno nov i, što je važnije, mnogo veći pjesnik.
Jesenka jabuka, davnašnja poznanica moja,……………….Jabuka jesenka, davnašnja briga moja,
iz obronka raste, pod poljem, iz strmine…………………….u obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače. I vrhom nadrasta polje. I s polja-vjetroboja………………..I granjem nadrasta polje. I s polja-vjetroboja
košave je biju po granju – do krstine…………………………košave je biju od vrha pa do račve.
Jabuku samoniklu! Pod njom je površje sokom…………..Jabuku jesenku. A tlo je, ispod nje, tlo je sokom
oskudno, i suho – strmina moja kamenita…………………..oskudno, suho – zavičajna strmina kamenita. A ona nejaka snagom – da žilama prodre u duboko……..A ona nejaka snagom da korijenjem pronikne u duboko,
i sokom dubinskim do vrha grane napita…………………….da sokom dubinskim do vrška granje pita.
I pupoljke začne. A ako ih ipak zadjene, –………………….I pupoljke začne. A kad ih, mukotrpno, ipak začne, tada košave dunu s poljane vjetrometne……………………..s poljane vjetrometne razmahuju se bure ledne.
I ona mira nema, ni sna – da pupoljke u snu razdjene,….I ona mira nema – da pupoljak, uspavan, spolja načne, da u snu cvjeta, da zorom plodove zametne………………..da u snu cvjeta, da u svitanje plod zametne.
A kad ih ipak zametne, u grču grana i žila,…………………A kad ga zametne, ipak, prenapregnuvši svaki čvorić, i grane obaspu sićušni zametci ko rese, –……………………i plod se razvija, i u lišću se roda doda, – vjetrina obori u plodu što cvijetom nije oborila,…………..vjetrina obori u plodu što u cvijetu ne obori,
i voćka u jesen tek pregršt jabuka donese……………………i voćka dohrani tek dva-tri sitna ploda.
Tako se s vjetrom bori. Pod njom je površje sokom…….Tako se s vjetrom bori. A tlo je, ispod nje, tlo je sokom
oskudno, i suho – strmina moja kamenita…………………..oskudno, suho – zavičajna strmina kamenita. A ona nejaka snagom – da žilama prodre u duboko…….A jabuka nejaka snagom da korijenjem pronikne u duboko,
i sokom dubinskim plodove štiti i pita……………………….da sokom dubinskim životvorno sav plod pita.
(1947.)…………………………………………………………………..(1969.)
Evo i moja analiza prve strofe. To više nije “jesenka jabuka” već “jabuka jesenka” – inverzija koji čini dikciju bližom živom, narodnom govoru – i više nije “poznanica” već “briga”, što iz temelja mijenja pjesnikov odnos prema “junakinji”: ukida rastojanje i pounutruje jabuku, a izraz boji prelivom koji priziva usmenu poeziju (“oj, djevojko, brigo materina!”).
Jabuka više ne “raste iz obronka, pod poljem, iz strmine” nego “u obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače”: uklonjena je “strmina”, kao izlišna, jer riječ “obronak” podrazumijeva strminu, čime je izbjegnuto ponavljanje bez pjesničkog učinka, jer se “strmina” javlja i u drugoj strofi pjesme, što svjedoči o brižljivosti s kojom je pjesma dorađivana, i, uz to, riječ “strmina” pomalo je parazitirala u pjesmi, tačnije bila je tu zbog rime “strmine-krstine”.
Značenjski pasivni prezent “raste” pretvoren je u značenjski aktivniji perfekat “izrasla je”, glagol je književno bolje upošljen, rast drveta je postao rast sa rezultatom: jabuka je nadvisila “draču” koja u pjesmu uključuje opreku između divljeg i pitomog, ali i između jalovog i plodnog, stoga ova slika priziva veliku Zogovićevu pjesmu Pohvala grabu u kojoj je “junak” iz naslova nadrastao neprijateljsku šikaru, što još jednom zasvjedočuje da je oblikovno iskustvo stečeno u Artikulisanoj riječi, njegovoj najboljoj knjizi, bitno odredilo dorađivanje starih pjesama, o čemu govori i hrapava rima “drače-račve” koja je mnogo “zogovićevskija” nego rima “strmine-krstine”. I uopšte, sve njegove naknadno dorađivane pjesme u manjoj ili većoj mjeri podsjećaju na velikog jugoslavenskog pjesnika koji je napisao Artikulisanu riječ, a šokirao me kad sam, prvi put u životu, pročitao njegove pjesme objavljene u Krležinom Forumu.
U trećem i četvrtom stihu jabuka “granjem” a ne “vrhom”, kao u prvoj verziji, “nadrasta polje”, što je jače individualizuje i čini je izloženijom vjetrovima. Uz to, “s polja vjetroboja / košave je biju od vrha do pod račve” a ne “po granju do krstine”. Riječ “krstina” nudi teško predstavljivu sliku, jer ni jedno njeno značenje (augmentativ od “krst”; gomila unakrsno složenih snopova; krsta; bolovi u krstima; razne vrste naprava u obliku krsta) – ne uklapa se sasvim u kontekst pjesme: račve drveta se tek za nevolju mogu prikazati slikom krsta, zato izostaje izoštren dojam pune izloženosti životu kakav nudi precizna slika košava koje jabuku “biju od vrha do pod račve”.
Ovo detaljisanje, kakvoga gotovo da nema u Prkosnim strofama, vrlo je često u Artikulisanoj riječi: Zogovićev jablan “stoji krečen / ko šljiva proljećna od prvih račvica do u članak”; njegov grab ima “tetive u navlaci krute kože, / od zemlje, uvis, do samih svitaka brsne zobi”, a pjesnik svojoj maslini zapovijeda: “iznoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka”. Zogović koji u Artikulisanoj riječi gleda mnogo preciznije, jer je mnogo veći pjesnik, kad je popravljao davne pjesme, trudio se da njihov jezik liši nepoetske neodređenosti.
Ujedno, oštrina ove slike omogućuje polju kojim biju vjetrovi da pjesnički proradi na uvjerljiviji i smisla puniji način: ne radi se tek o svijetu kao razbojištu vjetrova, već i o svijetu u kojem sve, ako je visočije, izraslije, na tom polju biva izloženije udarcima, što mi u svijest odmah priziva Fenereju/Sefereju kakva je bila otkad sam je znao: mada je pošao od “zavičajne strmine kamenite”, Zogović nikad, ni ovdje, nije bio lokalni pjesnik, jer je taj internacionalista planetu zemlju i ljudsku istoriju odavde do egipatskih faraona smatrao jedinim dostojnim poprištem svoje imaginacije, a naknadne prepravke su čistile pjesme od nečeg što može djelovati kao suviše privatno ili lokalno, jer svagda ulagao napor da značenje svojih slika i metafora univerzalizuje.
Mirka Zogović, Radovanova šćer i profesorica romanistike na Filološkom fakultetu u Beogradu, poslala mi je, podavno, njegova sabrana djela u 10 tomova, ali sam dugo odlagao da ih pregledam, jer sam, krajem prošlog stoljeća, radeći knjigu o Zogoviću, pročitao svaki njegov redak. Znao sam jedino da je ta djela priredio Slobodan Kalezić sa kojim sam, vaktile, bio postdiplomac na Filološkom fakultetu u Beogradu. Mnogi od onih koji ga znaju rekli su mi da je izuzetno loš čovjek. “Kakav će drugo i bit?”, kažem. “Devet od deset Montegrinjaca loši su ljudi”. “Kakav je kao kritičar?” – pitali su me. “Srednja žalost”.
Čitao sam šta je Kalezić pisao o Vladanu Desnici: kad montenegrinjski mediokritet tumači našeg pisca svjetske vrijednosti, svaki čas te spopada želja da zaplačeš! Njegov predgovor Zogovićevim sabranim djelima pisao je kritičar koji nekad zna biti i karina, a ta karina liči na avion: što se više diže, sve je manja.
Kad sam sjeo da pregledam Zogovićeva sabrana djela, dlaka je falila da padnem u nesvijest, a evo glavni razlog: Kalezić nije bendao konačne varijante Zogovićevih pjesama, i u sabrana djela stavljao je prve verzije, od Zogovića napravio pjesnika mnogo manjeg nego što jeste, pjesnika po mjeri Kalezićeve male pameti, a o kakvom se zločinu nad poezijom radi bilo bi vam do kraja jasno ako bi ste pročitali moje detaljne analize Zogovićevih sve majstorskijih dorada starih pjesama.
Zogović je neprekidno dorađivao i prerađivao svoje stihove, pojedine strofe i cijele pjesme ne samo zato što su njegovo jezičko znanje i izražajna moć stalno rasli, a oblikovno majstorstvo se usavršavalo pa je u ranijim pjesmama otkrivao ponešto što se može kazati tačnije, ljepše i bolje, već i zato što je bio pjesnik “iz komada”, što njegov pjesnički svijet prožima jedinstvo visokog stepena, stoga ni jedna od faza njegovog razvoja nikad nije bila zauvijek prevaziđena, ništa u njegovu pjesništvu nije bilo konačno iživljeno i dovršeno, jer se držalo na uvijek istim temeljnim emocijama koje su se trajno napajale sa nekoliko bitnih vrela, i neprestano su se produbljivale, jer je njihova artikulacija postajala sve preciznija, snažnija, zrelija. Njegovo pjesničko biće i izraz u kojem se to biće artikulisalo bilo je vječno nedovršeno, njegove pjesme su stalno ostajale u stanju nedefinitivnosti, jer se nikad nije znalo koji bi novi preliv smisla, u naknadnoj doradi, mogle dobiti emocije iz ranijih stihova.
Često je tim doradama, i kad su sitne i skromne, kad nisu htjele biti više od unošenja tačnije riječi, postizao mnogo više, jer su oslobađale podzemne energije u jeziku. Mnogo češće, te dorade su značile skok iz poznatog u neočekivano, iz klišea u originalno, a nekad nisu bile samo korekcije grešaka već i odbacivanje obrazaca stare i traženje oblika nove poetičnosti, a sve to skupa njegove stihove je dizalo na višu ravan umjetničkog postojanja.
U pjesmama čija je artikulacija ostala na pola puta, prepravkama je uspijevao da iz jezičkih sredstava iscijedi više, da realizuje neiskorištene mogućnosti riječi koje su mu date. Nekad su takve preinake unosile u pjesmu posve nove “rukavce” smisla, a nekad snažnije fokusirale značenja koja su u pjesmi bila prisutna, ali raspršeno, difuzno, stoga je preciziranje jezika i slike značilo jaču kristalizaciju i kazanog i nagoviještenog. A pošto se utančavalo i izoštravalo njegovo čulo za pjesmu kao cjelinu, poetski učinci naknadnih dorada znali su biti mnogo dublji i dalekosežniji nego što se možda i namjeravalo. Ukratko, u konačnoj redakciji, njegov stih je postajao sažetiji, akustički bolji, slikovno precizniji, smisaono bogatiji i eksplozivniji, u pjesmu je uneseno više života i akcije, više osjeta neposredne stvarnosti, ali su dorade oslobađale i formotvorne sile u jeziku, stoga je njegov stih postajao poetski uređeniji što znači i smisaono složeniji. Najzad, u najsrećnijim trenucima, prepravke su značile mala jezička, izražajna i slikovna otkrića. Ali sa svakom uspjelom prepravkom nisu bile na dobitku samo pojedinačne pjesme već i njegov pjesnički svijet kao cjelina, koji je postajao sve jedinstveniji, sve premreženiji unakrsnim vezama, iznutra sve srasliji. Njegove prepravke težile su da pojedinačne pjesme, vrijednošću i značenjem, učine što bližim onom najboljem u njegovu djelu. Slobodan Kalezić, oličenje urođene montengrinjske osrednjosti, kao priređivač Zogovićevih sabranih djela na sve ovo se popišao!
Na kraju ću iz svoje knjige uzeti, nasumično, još jednu analizu.
Pjesma U zemlji gdje je kažnjivo pisatipjesme iz Prkosnih strofa pjeva čas kada, ponesen radničkim štrajkom, pjesnik sluti da u njemu “navire, ko pod krtičnjakom izdan” nova pjesma:
Koračam zanesen ulicom. Ključeve koračam. Da probiju! I strepim da ne sretnem znanca. Da me ne dotakne ciklama.
A agent za mnom ide. Sjenku mu osjećam kao zmiju. – Hvata me, ledi, sputava po nogama.
Nakon trideset i tri godine, ova pjesma je dorađena u knjizi Žilama za kamen i citirana strofa je postala neusporedivo jača, valjda i zato što je Zogović negdašnjeg sebe bolje vidio sa razmaka:
Idem ulicom stišan. Sad će prvi ključ, prvi srok da proklija! I strepim da ne sretnem znanca. Da me ne dotakne lišće. A agent ide za mnom. Sjenka me njegova dotiče kao zmija. Hvata me, sputava, dok sam nad strofom nezaštićen.
Slika pjesnika koji strepi da ga “ne dotakne lišće” mnogo je bolja od slike “da me ne dotakne ciklama”: taj otmjeni cvijet iz graždanske lirike bio je očito u sukobu sa kontekstom pjesme, jer u proleterskom svijetu nema ciklama, a mladi Zogović jest bio istinski proleter, što je mila majka u poredbi sa Zogovićem koji u socijalizmu, od 1949. godine do smrti, nigdje nije mogao dobiti posao.
Dok čeka da probije “prvi ključ” tog “izvora pod krtičnjakom”, pjesnik “strepi” ne samo od susreta sa znancem, jer bi morao izići iz sebe, što bi značilo da svojoj pjesmi mora reći zbogom, već i od lišća, jer je postao sav nutrina, sav “usebljen” – jedna od njegovih uspjelijih kovanica – pa bi i lišće svojim dodirom, zato što dolazi spolja, što znači upad vanjske zbilje, obamelo “prvi srok da proklija”.
Zatim se javlja agent čija ga sjenka “dotiče kao zmija”, više je “ne osjeća kao zmiju” i ova taktilnaslika je moćnija, poetski dublje ovjerava osjetljivost u stvaralačkom času nagoviještenu strepnjom da ga “ne dotakne lišće”. Iz četvrtog stiha uklonjena je jezička nespretnost “sputava po nogama”, umjesto “sputava noge”, čemu je očito bila kriva rima, a kad su noge izbačene kao višak, to sažimanje je pojačalo duhovno značenje “sputavanja”: agentova sjenka ga sputava više kao pjesnika nego kao člana partije u ilegali, a posve nova i izvrsna slika “nad strofom nezaštićen” produbljuje osjećanje ranjivosti dajući mu mnogo složenije značenje: pjesnik koji se boji čak dodira lišća, i takoreći kožom osjeća zmijsku studen agentove sjenke, bez odbrane je pred životom baš u trenutku kad mu se, praveći pjesmu, do kraja predaje. A ako ćemo pravo, stihovi najčešće i jesu raspjevana nezaštićenost.
U konačnoj redakciji jedinstvo ove strofe maksimalno je pojačano, čemu doprinosi i pridjev “stišan”, umjesto “zanesen”, ne samo zato što je to bila da ne kažemo laž – Zogović se prištio od poezije nastale iz “zanosa” – a ono spada u klišeje, koji uostalom i jesu laži, već i zato što je Zogović, kao čovjek i kao pjesnik, sličio Ljermontovljevom jedru koje “traži buru, kao da je u buri spokoj”, ali ovaj veliki borac znao je biti još veći liričar, stoga mu vjerujemo da puna tišina bića kad se javljaju stihovi može biti narušena čak i dodirom lišća. I kad je, kao pjesnik, bio gromovit ali istinski, oseća se da govori iz “stišanosti” bića usredsređenog na cilj, što je najčešće značilo na dušmana, kao što strijelac zadržava dah prije nego što povuče obarač.
U doradi je precrtana i sintagma “ključeve koračam” i zamijenjena preciznijom slikom: “Sad će prvi ključ, prvi srok da proklija!” Rađanje pjesme prvo postaje šibanje vrela iz zemlje, potom klijanje sjemena, a “ključ” može značiti i da rime, jedna po jedna, otključavaju u njemu pjesmu, pa ipak bi možda trebalo žaliti za tim “ključevima” koje “korača”, jer stihove nije pisao nego bi ih u hodu smišljao i potom zapisivao, o čemu je ostavio opširno svjedočanstvo u intervjuu sa Jeftom Milovićem. Čini se po sebi razumljivim što su u njemu koji je svoje pjesme ishodao, u njihov dugi stih unosio ritam vlastitog koračanja, priče o pjesničkom “zanosu” budile odbojnost, a još je razumljivije što Zogović koji je stvarao u hodu nikad nije mogao, kao za pisaćim stolom, biti leđima okrenut ni svijetu ni čitaocu, zato su njegove pjesme koje su htjele mijenjati svijet na prvoj razini značenja vrlo komunikativne, pa je valja i zato naknadno izbacio spreg “ključeve koračam” kao previše zapetljan. Ili možda kao jezički rogobatan?
3. U ove dane kad mi se život sveo na šetnje Sarajevom, nije mi se jednom desilo da iz svakodnevnih hodanja srčanog bolesnika kući donesem gotovu pjesmu koja kao da se sama od sebe složila u glavi, a ovo pominjem zbog dvije stvari: a) uvijek, ama baš uvijek, prve se jave rime, i b) to zaista jesu trenuci stišanosti skoro do nepostojanja. Time hoću reći kako mi je danas Zogovićeva ispješačena poezija mnogo razumljivija nego prije osamanestak godina kad sam o njoj pisao doktorat. U mojim očima će, izgleda, do smrti da raste pjesnik koji je, u svojim knjigama, do smrti rastao.
4. Zaista vam kažem, kad bi mi ponudili da biram: ili ćeš biti leš, ili Montenegrinjac, odvratio bih snokta: lijepa je ljepota biti leš u poredbi sa sramotom koja se zove – biti Montenegrinjac. Pod Montegerinjcima podrazumijevam Crnogorce svih nacija i vjera, a
alobodani kalezići su puna mjera njihove kreativnosti koja budi želju da se, kao na sahrani, razvičeš bijući se desnicom u prsa: “Oooooo lele mene, Crna Gorooo!”
Karina koja liči na zrakoplov
Kad bi me stavili pred zid i kazali: “Ili ćemo te strijeljati, ili ćeš biti Montenegrinjac”, odvratio bih: “Strijeljajte!” Jer teško da ima veće sramote od te: biti Montenegrinjac!
U obilatoj knjizi Jezik u poeziji Radovana Zogovića (430 strana velikog formata) na sedamdesetak strana razmotrio sam različite vrste izmjena koje je Zogović,
jedan od najvećih jugoslovenskih pjesnika druge polovine 20. stoljeća, godinama unosio u svoje već objavljene pjesme, i te analize, koje su pokazale da su devet od deset njegovih dorada bile znatna poboljšanja, a često i pogoci “u sridu”, otkrile su neprekidni rast Zogovićevog majstorstva, zapravo njegovog pjesničkog formata.
Jabuku na vjetru, prološku pjesmu iz Prkosnih strofa (1947.) Zogović je konačno dotjeranu stavio kao prološku pjesmu u izboru Žilama za kamen (1969.), a ja sam u svojoj knjizi na osam stranica ispitao, zapravo ispipao, u njoj sve preinake koje su pokazale da Zogović, ni u čemu značajnijem, nije odustao od sebe kakav je bio u Prkosnim strofama, a ipak postao bitno nov i, što je važnije, mnogo veći pjesnik.
Jesenka jabuka, davnašnja poznanica moja,……………….Jabuka jesenka, davnašnja briga moja,
iz obronka raste, pod poljem, iz strmine…………………….u obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače.
I vrhom nadrasta polje. I s polja-vjetroboja………………..I granjem nadrasta polje. I s polja-vjetroboja
košave je biju po granju – do krstine…………………………košave je biju od vrha pa do račve.
Jabuku samoniklu! Pod njom je površje sokom…………..Jabuku jesenku. A tlo je, ispod nje, tlo je sokom
oskudno, i suho – strmina moja kamenita…………………..oskudno, suho – zavičajna strmina kamenita.
A ona nejaka snagom – da žilama prodre u duboko……..A ona nejaka snagom da korijenjem pronikne u duboko,
i sokom dubinskim do vrha grane napita…………………….da sokom dubinskim do vrška granje pita.
I pupoljke začne. A ako ih ipak zadjene, –………………….I pupoljke začne. A kad ih, mukotrpno, ipak začne,
tada košave dunu s poljane vjetrometne……………………..s poljane vjetrometne razmahuju se bure ledne.
I ona mira nema, ni sna – da pupoljke u snu razdjene,….I ona mira nema – da pupoljak, uspavan, spolja načne,
da u snu cvjeta, da zorom plodove zametne………………..da u snu cvjeta, da u svitanje plod zametne.
A kad ih ipak zametne, u grču grana i žila,…………………A kad ga zametne, ipak, prenapregnuvši svaki čvorić,
i grane obaspu sićušni zametci ko rese, –……………………i plod se razvija, i u lišću se roda doda, –
vjetrina obori u plodu što cvijetom nije oborila,…………..vjetrina obori u plodu što u cvijetu ne obori,
i voćka u jesen tek pregršt jabuka donese……………………i voćka dohrani tek dva-tri sitna ploda.
Tako se s vjetrom bori. Pod njom je površje sokom…….Tako se s vjetrom bori. A tlo je, ispod nje, tlo je sokom
oskudno, i suho – strmina moja kamenita…………………..oskudno, suho – zavičajna strmina kamenita.
A ona nejaka snagom – da žilama prodre u duboko…….A jabuka nejaka snagom da korijenjem pronikne u duboko,
i sokom dubinskim plodove štiti i pita……………………….da sokom dubinskim životvorno sav plod pita.
(1947.)…………………………………………………………………..(1969.)
Evo i moja analiza prve strofe. To više nije “jesenka jabuka” već “jabuka jesenka” – inverzija koji čini dikciju bližom živom, narodnom govoru – i više nije “poznanica” već “briga”, što iz temelja mijenja pjesnikov odnos prema “junakinji”: ukida rastojanje i pounutruje jabuku, a izraz boji prelivom koji priziva usmenu poeziju (“oj, djevojko, brigo materina!”).
Jabuka više ne “raste iz obronka, pod poljem, iz strmine” nego “u obronku je, pod poljem, izrasla iznad drače”: uklonjena je “strmina”, kao izlišna, jer riječ “obronak” podrazumijeva strminu, čime je izbjegnuto ponavljanje bez pjesničkog učinka, jer se “strmina” javlja i u drugoj strofi pjesme, što svjedoči o brižljivosti s kojom je pjesma dorađivana, i, uz to, riječ “strmina” pomalo je parazitirala u pjesmi, tačnije bila je tu zbog rime “strmine-krstine”.
Značenjski pasivni prezent “raste” pretvoren je u značenjski aktivniji perfekat “izrasla je”, glagol je književno bolje upošljen, rast drveta je postao rast sa rezultatom: jabuka je nadvisila “draču” koja u pjesmu uključuje opreku između divljeg i pitomog, ali i između jalovog i plodnog, stoga ova slika priziva veliku Zogovićevu pjesmu Pohvala grabu u kojoj je “junak” iz naslova nadrastao neprijateljsku šikaru, što još jednom zasvjedočuje da je oblikovno iskustvo stečeno u Artikulisanoj riječi, njegovoj najboljoj knjizi, bitno odredilo dorađivanje starih pjesama, o čemu govori i hrapava rima “drače-račve” koja je mnogo “zogovićevskija” nego rima “strmine-krstine”. I uopšte, sve njegove naknadno dorađivane pjesme u manjoj ili većoj mjeri podsjećaju na velikog jugoslavenskog pjesnika koji je napisao Artikulisanu riječ, a šokirao me kad sam, prvi put u životu, pročitao njegove pjesme objavljene u Krležinom Forumu.
U trećem i četvrtom stihu jabuka “granjem” a ne “vrhom”, kao u prvoj verziji, “nadrasta polje”, što je jače individualizuje i čini je izloženijom vjetrovima. Uz to, “s polja vjetroboja / košave je biju od vrha do pod račve” a ne “po granju do krstine”. Riječ “krstina” nudi teško predstavljivu sliku, jer ni jedno njeno značenje (augmentativ od “krst”; gomila unakrsno složenih snopova; krsta; bolovi u krstima; razne vrste naprava u obliku krsta) – ne uklapa se sasvim u kontekst pjesme: račve drveta se tek za nevolju mogu prikazati slikom krsta, zato izostaje izoštren dojam pune izloženosti životu kakav nudi precizna slika košava koje jabuku “biju od vrha do pod račve”.
Ovo detaljisanje, kakvoga gotovo da nema u Prkosnim strofama, vrlo je često u Artikulisanoj riječi: Zogovićev jablan “stoji krečen / ko šljiva proljećna od prvih račvica do u članak”; njegov grab ima “tetive u navlaci krute kože, / od zemlje, uvis, do samih svitaka brsne zobi”, a pjesnik svojoj maslini zapovijeda: “iznoj se uljem, iznoj se od žila pa do tučka”. Zogović koji u Artikulisanoj riječi gleda mnogo preciznije, jer je mnogo veći pjesnik, kad je popravljao davne pjesme, trudio se da njihov jezik liši nepoetske neodređenosti.
Ujedno, oštrina ove slike omogućuje polju kojim biju vjetrovi da pjesnički proradi na uvjerljiviji i smisla puniji način: ne radi se tek o svijetu kao razbojištu vjetrova, već i o svijetu u kojem sve, ako je visočije, izraslije, na tom polju biva izloženije udarcima, što mi u svijest odmah priziva Fenereju/Sefereju kakva je bila otkad sam je znao: mada je pošao od “zavičajne strmine kamenite”, Zogović nikad, ni ovdje, nije bio lokalni pjesnik, jer je taj internacionalista planetu zemlju i ljudsku istoriju odavde do egipatskih faraona smatrao jedinim dostojnim poprištem svoje imaginacije, a naknadne prepravke su čistile pjesme od nečeg što može djelovati kao suviše privatno ili lokalno, jer svagda ulagao napor da značenje svojih slika i metafora univerzalizuje.
Mirka Zogović, Radovanova šćer i profesorica romanistike na Filološkom fakultetu u Beogradu, poslala mi je, podavno, njegova sabrana djela u 10 tomova, ali sam dugo odlagao da ih pregledam, jer sam, krajem prošlog stoljeća, radeći knjigu o Zogoviću, pročitao svaki njegov redak. Znao sam jedino da je ta djela priredio Slobodan Kalezić sa kojim sam, vaktile, bio postdiplomac na Filološkom fakultetu u Beogradu. Mnogi od onih koji ga znaju rekli su mi da je izuzetno loš čovjek. “Kakav će drugo i bit?”, kažem. “Devet od deset Montegrinjaca loši su ljudi”. “Kakav je kao kritičar?” – pitali su me. “Srednja žalost”.
Čitao sam šta je Kalezić pisao o Vladanu Desnici: kad montenegrinjski mediokritet tumači našeg pisca svjetske vrijednosti, svaki čas te spopada želja da zaplačeš! Njegov predgovor Zogovićevim sabranim djelima pisao je kritičar koji nekad zna biti i karina, a ta karina liči na avion: što se više diže, sve je manja.
Kad sam sjeo da pregledam Zogovićeva sabrana djela, dlaka je falila da padnem u nesvijest, a evo glavni razlog: Kalezić nije bendao konačne varijante Zogovićevih pjesama, i u sabrana djela stavljao je prve verzije, od Zogovića napravio pjesnika mnogo manjeg nego što jeste, pjesnika po mjeri Kalezićeve male pameti, a o kakvom se zločinu nad poezijom radi bilo bi vam do kraja jasno ako bi ste pročitali moje detaljne analize Zogovićevih sve majstorskijih dorada starih pjesama.
Zogović je neprekidno dorađivao i prerađivao svoje stihove, pojedine strofe i cijele pjesme ne samo zato što su njegovo jezičko znanje i izražajna moć stalno rasli, a oblikovno majstorstvo se usavršavalo pa je u ranijim pjesmama otkrivao ponešto što se može kazati tačnije, ljepše i bolje, već i zato što je bio pjesnik “iz komada”, što njegov pjesnički svijet prožima jedinstvo visokog stepena, stoga ni jedna od faza njegovog razvoja nikad nije bila zauvijek prevaziđena, ništa u njegovu pjesništvu nije bilo konačno iživljeno i dovršeno, jer se držalo na uvijek istim temeljnim emocijama koje su se trajno napajale sa nekoliko bitnih vrela, i neprestano su se produbljivale, jer je njihova artikulacija postajala sve preciznija, snažnija, zrelija. Njegovo pjesničko biće i izraz u kojem se to biće artikulisalo bilo je vječno nedovršeno, njegove pjesme su stalno ostajale u stanju nedefinitivnosti, jer se nikad nije znalo koji bi novi preliv smisla, u naknadnoj doradi, mogle dobiti emocije iz ranijih stihova.
Često je tim doradama, i kad su sitne i skromne, kad nisu htjele biti više od unošenja tačnije riječi, postizao mnogo više, jer su oslobađale podzemne energije u jeziku. Mnogo češće, te dorade su značile skok iz poznatog u neočekivano, iz klišea u originalno, a nekad nisu bile samo korekcije grešaka već i odbacivanje obrazaca stare i traženje oblika nove poetičnosti, a sve to skupa njegove stihove je dizalo na višu ravan umjetničkog postojanja.
U pjesmama čija je artikulacija ostala na pola puta, prepravkama je uspijevao da iz jezičkih sredstava iscijedi više, da realizuje neiskorištene mogućnosti riječi koje su mu date. Nekad su takve preinake unosile u pjesmu posve nove “rukavce” smisla, a nekad snažnije fokusirale značenja koja su u pjesmi bila prisutna, ali raspršeno, difuzno, stoga je preciziranje jezika i slike značilo jaču kristalizaciju i kazanog i nagoviještenog. A pošto se utančavalo i izoštravalo njegovo čulo za pjesmu kao cjelinu, poetski učinci naknadnih dorada znali su biti mnogo dublji i dalekosežniji nego što se možda i namjeravalo. Ukratko, u konačnoj redakciji, njegov stih je postajao sažetiji, akustički bolji, slikovno precizniji, smisaono bogatiji i eksplozivniji, u pjesmu je uneseno više života i akcije, više osjeta neposredne stvarnosti, ali su dorade oslobađale i formotvorne sile u jeziku, stoga je njegov stih postajao poetski uređeniji što znači i smisaono složeniji. Najzad, u najsrećnijim trenucima, prepravke su značile mala jezička, izražajna i slikovna otkrića. Ali sa svakom uspjelom prepravkom nisu bile na dobitku samo pojedinačne pjesme već i njegov pjesnički svijet kao cjelina, koji je postajao sve jedinstveniji, sve premreženiji unakrsnim vezama, iznutra sve srasliji. Njegove prepravke težile su da pojedinačne pjesme, vrijednošću i značenjem, učine što bližim onom najboljem u njegovu djelu. Slobodan Kalezić, oličenje urođene montengrinjske osrednjosti, kao priređivač Zogovićevih sabranih djela na sve ovo se popišao!
Na kraju ću iz svoje knjige uzeti, nasumično, još jednu analizu.
Pjesma U zemlji gdje je kažnjivo pisati pjesme iz Prkosnih strofa pjeva čas kada, ponesen radničkim štrajkom, pjesnik sluti da u njemu “navire, ko pod krtičnjakom izdan” nova pjesma:
Koračam zanesen ulicom. Ključeve koračam. Da probiju!
I strepim da ne sretnem znanca. Da me ne dotakne ciklama.
A agent za mnom ide. Sjenku mu osjećam kao zmiju.
– Hvata me, ledi, sputava po nogama.
Nakon trideset i tri godine, ova pjesma je dorađena u knjizi Žilama za kamen i citirana strofa je postala neusporedivo jača, valjda i zato što je Zogović negdašnjeg sebe bolje vidio sa razmaka:
Idem ulicom stišan. Sad će prvi ključ, prvi srok da proklija!
I strepim da ne sretnem znanca. Da me ne dotakne lišće.
A agent ide za mnom. Sjenka me njegova dotiče kao zmija.
Hvata me, sputava, dok sam nad strofom nezaštićen.
Slika pjesnika koji strepi da ga “ne dotakne lišće” mnogo je bolja od slike “da me ne dotakne ciklama”: taj otmjeni cvijet iz graždanske lirike bio je očito u sukobu sa kontekstom pjesme, jer u proleterskom svijetu nema ciklama, a mladi Zogović jest bio istinski proleter, što je mila majka u poredbi sa Zogovićem koji u socijalizmu, od 1949. godine do smrti, nigdje nije mogao dobiti posao.
Dok čeka da probije “prvi ključ” tog “izvora pod krtičnjakom”, pjesnik “strepi” ne samo od susreta sa znancem, jer bi morao izići iz sebe, što bi značilo da svojoj pjesmi mora reći zbogom, već i od lišća, jer je postao sav nutrina, sav “usebljen” – jedna od njegovih uspjelijih kovanica – pa bi i lišće svojim dodirom, zato što dolazi spolja, što znači upad vanjske zbilje, obamelo “prvi srok da proklija”.
Zatim se javlja agent čija ga sjenka “dotiče kao zmija”, više je “ne osjeća kao zmiju” i ova taktilna slika je moćnija, poetski dublje ovjerava osjetljivost u stvaralačkom času nagoviještenu strepnjom da ga “ne dotakne lišće”. Iz četvrtog stiha uklonjena je jezička nespretnost “sputava po nogama”, umjesto “sputava noge”, čemu je očito bila kriva rima, a kad su noge izbačene kao višak, to sažimanje je pojačalo duhovno značenje “sputavanja”: agentova sjenka ga sputava više kao pjesnika nego kao člana partije u ilegali, a posve nova i izvrsna slika “nad strofom nezaštićen” produbljuje osjećanje ranjivosti dajući mu mnogo složenije značenje: pjesnik koji se boji čak dodira lišća, i takoreći kožom osjeća zmijsku studen agentove sjenke, bez odbrane je pred životom baš u trenutku kad mu se, praveći pjesmu, do kraja predaje. A ako ćemo pravo, stihovi najčešće i jesu raspjevana nezaštićenost.
U konačnoj redakciji jedinstvo ove strofe maksimalno je pojačano, čemu doprinosi i pridjev “stišan”, umjesto “zanesen”, ne samo zato što je to bila da ne kažemo laž – Zogović se prištio od poezije nastale iz “zanosa” – a ono spada u klišeje, koji uostalom i jesu laži, već i zato što je Zogović, kao čovjek i kao pjesnik, sličio Ljermontovljevom jedru koje “traži buru, kao da je u buri spokoj”, ali ovaj veliki borac znao je biti još veći liričar, stoga mu vjerujemo da puna tišina bića kad se javljaju stihovi može biti narušena čak i dodirom lišća. I kad je, kao pjesnik, bio gromovit ali istinski, oseća se da govori iz “stišanosti” bića usredsređenog na cilj, što je najčešće značilo na dušmana, kao što strijelac zadržava dah prije nego što povuče obarač.
U doradi je precrtana i sintagma “ključeve koračam” i zamijenjena preciznijom slikom: “Sad će prvi ključ, prvi srok da proklija!” Rađanje pjesme prvo postaje šibanje vrela iz zemlje, potom klijanje sjemena, a “ključ” može značiti i da rime, jedna po jedna, otključavaju u njemu pjesmu, pa ipak bi možda trebalo žaliti za tim “ključevima” koje “korača”, jer stihove nije pisao nego bi ih u hodu smišljao i potom zapisivao, o čemu je ostavio opširno svjedočanstvo u intervjuu sa Jeftom Milovićem. Čini se po sebi razumljivim što su u njemu koji je svoje pjesme ishodao, u njihov dugi stih unosio ritam vlastitog koračanja, priče o pjesničkom “zanosu” budile odbojnost, a još je razumljivije što Zogović koji je stvarao u hodu nikad nije mogao, kao za pisaćim stolom, biti leđima okrenut ni svijetu ni čitaocu, zato su njegove pjesme koje su htjele mijenjati svijet na prvoj razini značenja vrlo komunikativne, pa je valja i zato naknadno izbacio spreg “ključeve koračam” kao previše zapetljan. Ili možda kao jezički rogobatan?
3. U ove dane kad mi se život sveo na šetnje Sarajevom, nije mi se jednom desilo da iz svakodnevnih hodanja srčanog bolesnika kući donesem gotovu pjesmu koja kao da se sama od sebe složila u glavi, a ovo pominjem zbog dvije stvari: a) uvijek, ama baš uvijek, prve se jave rime, i b) to zaista jesu trenuci stišanosti skoro do nepostojanja. Time hoću reći kako mi je danas Zogovićeva ispješačena poezija mnogo razumljivija nego prije osamanestak godina kad sam o njoj pisao doktorat. U mojim očima će, izgleda, do smrti da raste pjesnik koji je, u svojim knjigama, do smrti rastao.
4. Zaista vam kažem, kad bi mi ponudili da biram: ili ćeš biti leš, ili Montenegrinjac, odvratio bih snokta: lijepa je ljepota biti leš u poredbi sa sramotom koja se zove – biti Montenegrinjac. Pod Montegerinjcima podrazumijevam Crnogorce svih nacija i vjera, a
alobodani kalezići su puna mjera njihove kreativnosti koja budi želju da se, kao na sahrani, razvičeš bijući se desnicom u prsa: “Oooooo lele mene, Crna Gorooo!”