Bivalo je ponekad da kroz sarajevsku noć basamo poput dva derviša što se obrću oko svoje osi u žudnji za mističnim uznesenjem. Ali naopake bjehu naše piruete: vukle su nas one u predjele nastanjene sve samim avetima, nakon čega smo se mukotrpno izvlačili iz tih unutarnjih potonuća, kao zombiji što pokušavaju da iznova osvoje negdašnje živote. Ispostavljalo se, međutim, da se svojoj mračnoj strani možemo otrgnuti samo nakratko i nikada u potpunosti, ma kako naša nastojanja bila gorljiva.
I upravo nas je ta misterija, kao stradalnike u nekom neobjašnjivom, iskonskom prokletstvu, spojila i držala zajedno, premda po temperamentu, senzibilitetu i svakodnevnim sklonostima bijasmo ne samo različita nego i umnogome suprotna stvorenja. No mi smo tom tminom bili osupnuti tako snažno da je naš odnos, uprkos svim međusobnim neusklađenostima, izrastao u nerazrušivu privrženost, uzajamnu odanost koju nije dovoljno imenovati prijateljstvom u uobičajenom značenju te riječi. Razmišljao sam poslije: možda smo jedan drugome predstavljali utočište od strahova kakvo nam nisu mogli priuštiti onī koji slične strahove nemaju, pa stoga o njima ništa i ne znaju. Ili ih, možda, samo iznimno vješto prikrivaju, a pri tom se obazrivo klone takvih kakvi smo nas dvojica – da bi izbjegli uznemirenje koje im oni mogu unijeti u život…
Uzaludno smo se upinjali i da takve noći zaboravimo. Jedino što se moglo postići jest potiskivanje pamćenja u one nedohvatljive slojeve što ih psiholozi u svojim sumnjivim teorijama o tajni čovjeka nazivaju podsviješću. Poput ponornice, traumatična sjećanja su se i godinama skrivala, ali nestajala nisu. U svijest ih je znala prizvati već i neka silueta što učas promakne, tračak svjetla u neočekivanoj liniji, zagonetan miris, tmuli zvuk iz daljine… I sve je opet bilo tu, kao da ista noćna mora još uvijek traje, kao da iz nje nikada nismo izišli. Tako se dogodilo i sad, nakon toliko vremena, dok je sa zvučnika u provincijskom kafeu stizala jedna stara, nekada slavna balada “Indexa”. Zato i bilježim ove redove, jer, nasuprot onima koji su uvjereni da zbivanja mogu ovjekovječiti opisujući ih, ja se i dalje nadam da bi sjećanje na taj način moglo biti usmrćeno: izbaciti iz sebe zapisujući, i napokon zaboraviti…
*
U gluho doba noći lelujali smo uz strmu Logavinu ulicu s namjerom da na njenom vrhu skrenemo prema Nemanjinoj, kako bismo se domogli stana Dušanove tetke i one bijele postelje u kojoj ćemo najzad pasti u nesvijest. Ali vrata “Starog sata” bijahu odškrinuta, pa smo svrnuli u taj znani bar i sručili se za prvi sto lijevo od ulaza. Unutra smo uočili samo tri konture prislonjene uz šank, tako da im nismo vidjeli lica. Motrili smo se nas dvojica ispitivački, kao da jedan drugome pri oskudnoj svjetlosti prvi put razaznajemo fizionomiju. Ili smo, možda, i jedan i drugi pokušavali nazrijeti sebe sama, dohvatiti to što postajemo, utvrditi jesmo li se sasvim raspali, jer moguće je da smo u očima prijatelja tražili vlastitu sliku koja se drukčije i ne može niti doslutiti, ni njen obris, a kamoli ona jasna i cijela.
Šutjeli smo tonući u tminu zjena, ja u njegov a on u moj mrkli bezdan. Samo zvek čaša povremeno bi narušio tišinu – sve dok je nije prosjekao nož koji se zario u sto pred nama, i to takvom silinom da je sve s njega sa treskom sletjelo na pod, uz cilik stakla koje se lomi. I rikuno je glas sa stolice na kojoj smo tek tada opazili ljudsku figuru:
– Pocijepat ću vas, majku vam jebem! Govorim vam, a vi se ponašate kao da me nema! Za moj sto ste došli i ne pitajući za dozvolu…!
Magnovenje bješe rastrgano, nijema agonija najednom se usijala. Konobar je upalio svjetla, a za stolom nas je sad, u hipu, bilo šestero, jer su ona trojica hitro priskočili, prinijeli stolice i sjeli.
– Selime, čovječe…! Daj, molim te, smiri se. Pa zar ne vidiš da su oni izgubljeni…? Ali dobri su to momci, pogledaj im samo oči… Hajde, pobogu, saberi se…
Ogroman je bio taj čovjek nježnoga, nekako odsutnog, ali opet autoritativnog, dubokog glasa. Ionako već utrnuli od šoka, zurili smo u njeg otvorenih usta: bijaše to Mirza Delibašić…
A onaj je, kao da Mirzu nije ni čuo, uz novu tešku psovku posegnuo za nožem i iščupao ga iz stola kao da je u sir zaboden. Ali u tom ga je trenu ščepao drugi, sitan, žut, brkat. S lakoćom mu je zavrnuo ruku, glatko oduzeo nož i prosiktao:
– Slušaj, Selime, ne igraj se dalje! Sad je ovo između tebe i mene…!
Treći se tada digao i pozvao nas:
– Hajde, dođite vi s nama. Neka Selima za njegovim stolom.
Ustali smo i prišli uz šank, unezvijereni, ali ushićeni: Mirza i Davor, Davorin Popović…
Treći nam se, onda, predstavio kao Žabac, vlasnik “Muppeta”… Odveć nalickani ambijent tog kafića, smještenog u prizemlju zgrade na Čobaniji, bio je za naša stanja i više nego odbojan. Ali i odatle smo ponekad izlazili u zoru, onih noći kad više nismo imali snage da, recimo, stignemo “Kod Reše”, u cijelu noć otvoreni, zamračeni i zadimljeni bircuz u blizini Vijećnice, gdje nam je društvo šutljivih starih luzera odgovaralo mnogo više nego graja veselih šminkera, naših vršnjaka u blještavilu “Muppeta”.
– Imali ste sreću, momci, što smo se mi ovdje zatekli. Taj je čovjek strašno opasan. Opaki kriminalac, ubica… Dopustio je da mu tobože zaprijetim, i nož da mu otmem, a mogao nas je sve, kao kegle, u sekundi razbacati po kafani – govorio je Davorin, vrteći glavom onako kako ljudi čine kad su u nekoj nevjerici.
– Znate li ko je Campo, Mirsad Zulić zvani Campo? – pitao nas je Mirza. I odmah je nastavio: – Onaj glumac, glavni jalijaš u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell?”, naturščik u stvari. Selim je njegov brat. Samo, Campo je nevinašce spram Selima…
Osvrtali smo se dok smo ovo slušali, ali Selima više nije bilo unutra. Onda su oni zatražili da im kažemo ko smo nas dvojica, šta radimo… Studiramo, dolje, na Filozofskom, književnost, druga godina, to smo im rekli. Zatim odakle smo, i takve stvari. I zborili smo, najprije Dušan.
Kosić je, od Pljevalja. Odlučili su njegovi da on na studij ide u Sarajevo zato što mu je tetak, koji je bio šef neke službe u Skupštini Republike, ovdje dobio stan, u kojem je tetka odavno sama. A i na književnost su ga – kao da se pravdao Dušan – uputili stoga što je tamo profesor onaj Zuković: blizak im je rođak, pa neće biti problema oko upisa…
A ja… Ne znam šta sam tada mogao da im kažem osim svoga imena, i da sam došao iz onog bosanskog gradića, sretan što mi se ostvario san, jer sam i kao dječak želio da studiram književnost, jedino to.
I pili smo intenzivno – “pilo se po poljski, pilo se po ruski”, rekao bi Arsen – a oni su se prema nama odnosili blagonaklono i zaštitnički, tako da smo ubrzo zaboravili na Selima. Vrijeme je prolazilo, nas dvojica smo bivali sve slobodniji i sve poneseniji, pa se u nekom momentu dogodilo čak i ono što se nikada ne zbiva, ni na rođendanima, ni na novogodišnjim slavljima. Ja sam zapjevao: “Idi sad, druže moj, ljubav i pjesmu mi odnesi mojoj ti, putu mom tu je kraj, umoran ovdje ja ću stati, želim mir…”
Davorin je slušao pognut, glavom prema šanku, a onda se naglo uspravio, okrenuo se k meni i, kao da izranja iz mutne vode, uzviknuo:
– Čekaj…! Pa to sam ja nekad pjevao…!
Odšutio je časak i zatim je, gledajući nekuda kroza me, nastavio pjesmu: “… reci mi njoj da je tako prolazno sve kao ptica let, samo nju da volio sam ja, jer je za me bila sav svijet, crveni moj cvijet…“
Usred ove iznenadne čarolije, na vratima se pojavio neki stariji čovjek – razumljivo: zabrinuti vlasnik “Starog sata” – koji je prišao i obratio se njima trojici:
– Ljudi, već je tri… Znate vi da bi meni bila čast i do jutra da ostanete, ali, strah me, vratit će se Selim. On je nepredvidiv…
– Da – složio se Mirza. – U pravu si.
– Onda, idemo sad svi kod mene – kazao je Žabac.
– I mi…?
– I vi, naravno…
Kako smo stigli do “Muppeta” i šta se tamo zbivalo, o tome nema nikakva traga ni u najskrovitijem zakutku moje memorije. Pamtim jedino onu bol koju sam osjetio kad sam izišao na ulicu, a svjetlost mi se u istom trenu strelovito zarila ravno u mozak, tako žestoko da je istinsko čudo što se nisam srušio kao da sam snajperskim hicem pokošen. Ipak sam se održao na krhkim nogama, ali ostalo mi je do danas nejasno kako su me one odnijele gore, iznad Baščaršije, gdje sam u to vrijeme noćivao…
*
Napustio sam do tada desetak podstanarskih soba, od one prve na broju 73 u Mrakuši na Soukbunaru, preko onih u Đure Đakovića i Nevesinjskoj, do onih na Bjelavama, Panjinoj kuli, Kobiljoj glavi i drugih koje su bile još udaljenije od Marindvora, gdje je fakultet. Zapravo sam iz njih redovno izbačen, a nikad razlogom nije bilo to što nisam plaćao stanarinu, jer jesam, besprijekorno. To je bilo prvo što sam činio kad mi od roditelja stigne doznaka: platio bih kiriju i kupio bonove za hranu u studentskoj menzi, a ostatak novca bio je tako skroman da sam svakog mjeseca barem petnaest dana bivao praznih džepova. Ali, zbog buke koja je remetila njihov noćni spokoj, komšije su prisiljavale vlasnike da mi oduzmu ključ, jer su se u tim sobičcima okupljali i na košmarnim seansama do svanuća ostajali i Dušan, i Nino iz Stoca, i Rašo sa Sokoca, i Marko iz Ilijaša, i Darko iz Čačka, i iz Sarajeva Eno, Slobo, Dino…, sve studenti različitih godina književnosti.
Na pristojnoj lokaciji nalazila se ta dvokatnica – u Ulici Konstantina Jeftića, prekoputa kafića “84” – ali kućevlasnik bijaše iz onog mjesta iz kojeg sam i ja došao u Sarajevo, pa su ondje stanovali studenti iz istog tog mjesta, samo oni. No ja tada naprosto nisam imao kud, iako sam sve činio da eskiviram društvo studenata iz moga rodnog grada, jer sam u njihovom prisustvu osjećao mučnu, paralizirajuću nelagodu. Oni su bili povezani tako čvrsto kao da su se privremeno izdvojili iz nekog plemena, pa će mu se vratiti sretni, donijevši diplomu koja će im riješiti egzistenciju i za cijeli život pribaviti poseban društveni status, a spram mene su iskazivali nijemu, ali upečatljivu indignaciju, kao spram kakvog otpadnika, izroda…
U predvečerje su pristizali na trg pred Ekonomskim fakultetom, tu bi neko vrijeme ćaskali, a zatim bi svi zajedno krenuli u šetnju. Ako sam u to doba dana morao proći ovim dijelom grada, birao sam pokrajne ulice, a pažljivo sam zaobilazio i sarajevske kafane u kojima su se oni okupljali kao u zavičaju: u slastičarnici na gornjoj čaršiji ili u ona dva-tri kafića što su tada postojali. Vikendom ih, međutim, nije bilo pred Ekonomijom, jer su već u petak popodne odjurili na autobus koji će ih odvesti kući, a po neke od njih došao bi otac stojadinom, tristaćem, jugom, golfom – da bi ih u nedjelju navečer opet dovezao u Sarajevo, prevalivši ukupno skoro 700 kilometara po katastrofalnoj cesti…
Imenovati to mjesto nedođijom, ili ćorsokakom, ne bi bila ovještala, neinventivna metafora, jer kroza nj uistinu već stoljeće i po nema nikakva puta. Osmanska feudalna konstelacija ostala je stoga presudnim mentalitetskim obilježjem ove sredine, a njen duh je kroz dugotrajnu učmalost još i dodatno pervertirao, preobrazivši mještane u nešto što nije moguće usporediti ni sa žiteljima drugih bosanskih periferija. Posrijedi je začudni anakronizam, jedinstven povijesni mutant, koji ni sam sebe ne uspijeva razumjeti. A sve je do neupamćenog paradoksa pojačala i činjenica da se tu, na neki volšeban način, dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata počela razvijati metalska, potom čak i automobilska industrija, usljed čega je gradić izbjegao sudbinu bosanskog Počitelja, što mu je pola stoljeća ranije predskazao anonimni posjetitelj. U svome novinskom zapisu on je zabilježio i da tu decenijama nije izgrađena niti jedna nova kuća, sjetno zaključivši da će na kraju, od svega što je ta kasaba nekada značila kao sjedište silnih begovskih familija, ostati samo puste kule i čardaci što se ruše, vraćajući se u prašinu iz koje su podignuti…
Kod Tetke Vasve u “Lovcu”, u “starom” ili u “novom” hotelu – prljavim i zagušljivim birtijama gdje novopečena radnička klasa u dertu, opijena “Badelovim” konjakom ili “Rubinovim” vinjakom, krši čaše uz Šabana Šaulića i Mitra Mirića – mogli su biti viđeni i bivši studenti koje je onā ultimativna čežnja za diplomom ponijela na neki fakultet, najčešće mašinski, pa su ga ubrzo napustili i sad pate usljed tog neuspjeha kao najsramnijeg poraza, beznadežno propadajući premda su tek u dvadesetim godinama svoga života. Topeći tugu u teškom alkoholu, većina od njih nije doživjela ni pedesetu, a oni koji su se nekako iščupali kao da više nisu pripadali ovome svijetu, ali još nisu bili sasvim gotovi ni za onaj drugi. Ponekad bi mi se učinilo da se kroz takve na trotoaru doslovno može proći, kao kroz prazan prostor…
*
Nije mi poznato gdje je Dušan svih ovih decenija, jer nema o njemu niotkuda nikakva glasa. Pa i da nije više u životu, našao bi se neki trag, ali nigdje ništa – ni na internetu, tom rendgenu svemira. Uplašim se kad mi padne na um da sam ga možda samo sanjao kao za me onomad spasonosnu utvaru…
Studij smo obojica okončali uredno, za četiri godine, i onda smo se razišli. Budući da drugih mogućnosti i nisam imao, ja sam se odmah vratio kući, a gdje je on boravio narednih mjeseci – nisam ga pitao kad smo se posljednji put vidjeli došavši na fakultet po diplomu. Zagrlili smo se tada prisno, bratski kao i uvijek, a poslije smo, s ostalima, do kasnih noćnih sati slavili u “Makarskoj”, na Marindvoru, gdje smo, inače, proveli više vremena nego na predavanjima. Ispostavit će se da je to slavlje predstavljalo i naš generacijski oproštaj, ali i svojevrsni rekvijem svijetu koji se već nepovratno raspadao, samo što mi tada nismo toga bili svjesni. Uskoro će taj svijet iščeznuti u plamenom kovitlacu i u krvi, odjezditi u smrt. Desetine hiljada pojedinačnih smrti slilo se u jednu, banalnu, a tobože uzvišenu Smrt. Ogrnut zavodljivim plaštem Nacije, Vjere, Države – tih je turobnih godina Lucifer trijumfalno zasjeo na prijestolje s kojeg i sad, cinično se cereći, suvereno gospodari, u čemu ima i na pretek podanika što se, poput one Brueghelove rulje, grčevito nadmeću u tome ko će mu poniznije služiti. A ne znaju, ili zaboravljaju, da je Non serviam! upravo njegov sušti postulat…
Danas pomišljam da je sve kroz što sam prolazio puka igrarija naspram izopačenja koje je istovremeno doživljavao čovjekov svijet. Ali, kako god bilo, začelo se tada i moje izbavljenje iz posvemašnje tmine: iskrsnuo je preda mnom crveni cvijet, i to ondje gdje ga ni u snu ne bih očekivao. Jedne zimske noći sreo sam nju u tom gradiću, padao je snijeg, ulica je bila pusta… Izustio sam neki pozdrav, a zatim se odvažio i na to da je pozovem na kafu. I sljubile su se učas dvije samotne duše, kao da su jedna na drugu oduvijek čekale… Ni na dodjelu diplome nisam išao sam, i ni u čemu što se potom zbivalo, ni u ratu ni poslije njega, nisam bio sam…
A onaj mrak u meni i sablasti kojima je naseljen – oslobađam ih se govoreći o njima. Sve što sam napisao, i poezija i proza, sve to, u stvari, i nije ništa drugo nego čišćenje od unutarnje tmuše.
Moguće je i da sam ja rođenjem dobio tu tamnu stranu… Možda nju svi ljudi stiču već dolaskom na ovaj svijet, kojim plutaju kao olupine nakon brodoloma. Ili se bolno izobličuju usljed nepodnošljive prikraćenosti i promeću se u groteskne kreature što kompenzaciju grozničavo nastoje pronaći u dominaciji nad drugima, u moći koju im pribavljaju novac i, iznad svega, vlast – taj, kako veli Mešin student Ramiz, najteži od svih poroka. Ali ja, možda, spadam u one najrjeđe, one što ih je Milost oslovila svojim tajnim znakom, davši im razlog da se podignu, da se uzdignu. Razlog koji je, dakle, ipak moguć, uprkos i tom gradu u kojem sam uvijek bio stranac iako sam u njemu rođen, a u koji je novo doba donijelo sveprisutni i beskrupulozno nasrtljivi, opskurni fatalizam, koji guši mještane trujući im jadne živote. I nasuprot svijetu kojem također ne pripadam, jer nikada nisam mogao prihvatiti logiku u kojoj su ljudi klasificirani poput leptirā čija su krila raširena, pa se načas učini da su u blaženom razmahu, premda su čiodama pribijeni na mrtvački odar.
*
Kao memento o sveopćoj prolaznosti, uznemirujuća je ta pjesma koja me navela da se ovako ispovijedam. Ona je, međutim, sada osnažila i moje osjećanje da smo nas dvoje u toj neumitnosti ipak slobodni, da je naš život kao let ptica ponad ovog mahnitog svijeta. Neka se on bavi sobom i svojim ludilom, nek se sređuje i uređuje ako je za to još uvijek sposoban, sretno mu bilo. Ali mi nemamo vremena za njega, mada smo i u nj kobno uronjeni – kao što je onom svojom lomnom nogom roda u močvaru…
Kao ptica let
Bivalo je ponekad da kroz sarajevsku noć basamo poput dva derviša što se obrću oko svoje osi u žudnji za mističnim uznesenjem. Ali naopake bjehu naše piruete: vukle su nas one u predjele nastanjene sve samim avetima, nakon čega smo se mukotrpno izvlačili iz tih unutarnjih potonuća, kao zombiji što pokušavaju da iznova osvoje negdašnje živote. Ispostavljalo se, međutim, da se svojoj mračnoj strani možemo otrgnuti samo nakratko i nikada u potpunosti, ma kako naša nastojanja bila gorljiva.
I upravo nas je ta misterija, kao stradalnike u nekom neobjašnjivom, iskonskom prokletstvu, spojila i držala zajedno, premda po temperamentu, senzibilitetu i svakodnevnim sklonostima bijasmo ne samo različita nego i umnogome suprotna stvorenja. No mi smo tom tminom bili osupnuti tako snažno da je naš odnos, uprkos svim međusobnim neusklađenostima, izrastao u nerazrušivu privrženost, uzajamnu odanost koju nije dovoljno imenovati prijateljstvom u uobičajenom značenju te riječi. Razmišljao sam poslije: možda smo jedan drugome predstavljali utočište od strahova kakvo nam nisu mogli priuštiti onī koji slične strahove nemaju, pa stoga o njima ništa i ne znaju. Ili ih, možda, samo iznimno vješto prikrivaju, a pri tom se obazrivo klone takvih kakvi smo nas dvojica – da bi izbjegli uznemirenje koje im oni mogu unijeti u život…
Uzaludno smo se upinjali i da takve noći zaboravimo. Jedino što se moglo postići jest potiskivanje pamćenja u one nedohvatljive slojeve što ih psiholozi u svojim sumnjivim teorijama o tajni čovjeka nazivaju podsviješću. Poput ponornice, traumatična sjećanja su se i godinama skrivala, ali nestajala nisu. U svijest ih je znala prizvati već i neka silueta što učas promakne, tračak svjetla u neočekivanoj liniji, zagonetan miris, tmuli zvuk iz daljine… I sve je opet bilo tu, kao da ista noćna mora još uvijek traje, kao da iz nje nikada nismo izišli. Tako se dogodilo i sad, nakon toliko vremena, dok je sa zvučnika u provincijskom kafeu stizala jedna stara, nekada slavna balada “Indexa”. Zato i bilježim ove redove, jer, nasuprot onima koji su uvjereni da zbivanja mogu ovjekovječiti opisujući ih, ja se i dalje nadam da bi sjećanje na taj način moglo biti usmrćeno: izbaciti iz sebe zapisujući, i napokon zaboraviti…
*
U gluho doba noći lelujali smo uz strmu Logavinu ulicu s namjerom da na njenom vrhu skrenemo prema Nemanjinoj, kako bismo se domogli stana Dušanove tetke i one bijele postelje u kojoj ćemo najzad pasti u nesvijest. Ali vrata “Starog sata” bijahu odškrinuta, pa smo svrnuli u taj znani bar i sručili se za prvi sto lijevo od ulaza. Unutra smo uočili samo tri konture prislonjene uz šank, tako da im nismo vidjeli lica. Motrili smo se nas dvojica ispitivački, kao da jedan drugome pri oskudnoj svjetlosti prvi put razaznajemo fizionomiju. Ili smo, možda, i jedan i drugi pokušavali nazrijeti sebe sama, dohvatiti to što postajemo, utvrditi jesmo li se sasvim raspali, jer moguće je da smo u očima prijatelja tražili vlastitu sliku koja se drukčije i ne može niti doslutiti, ni njen obris, a kamoli ona jasna i cijela.
Šutjeli smo tonući u tminu zjena, ja u njegov a on u moj mrkli bezdan. Samo zvek čaša povremeno bi narušio tišinu – sve dok je nije prosjekao nož koji se zario u sto pred nama, i to takvom silinom da je sve s njega sa treskom sletjelo na pod, uz cilik stakla koje se lomi. I rikuno je glas sa stolice na kojoj smo tek tada opazili ljudsku figuru:
– Pocijepat ću vas, majku vam jebem! Govorim vam, a vi se ponašate kao da me nema! Za moj sto ste došli i ne pitajući za dozvolu…!
Magnovenje bješe rastrgano, nijema agonija najednom se usijala. Konobar je upalio svjetla, a za stolom nas je sad, u hipu, bilo šestero, jer su ona trojica hitro priskočili, prinijeli stolice i sjeli.
– Selime, čovječe…! Daj, molim te, smiri se. Pa zar ne vidiš da su oni izgubljeni…? Ali dobri su to momci, pogledaj im samo oči… Hajde, pobogu, saberi se…
Ogroman je bio taj čovjek nježnoga, nekako odsutnog, ali opet autoritativnog, dubokog glasa. Ionako već utrnuli od šoka, zurili smo u njeg otvorenih usta: bijaše to Mirza Delibašić…
A onaj je, kao da Mirzu nije ni čuo, uz novu tešku psovku posegnuo za nožem i iščupao ga iz stola kao da je u sir zaboden. Ali u tom ga je trenu ščepao drugi, sitan, žut, brkat. S lakoćom mu je zavrnuo ruku, glatko oduzeo nož i prosiktao:
– Slušaj, Selime, ne igraj se dalje! Sad je ovo između tebe i mene…!
Treći se tada digao i pozvao nas:
– Hajde, dođite vi s nama. Neka Selima za njegovim stolom.
Ustali smo i prišli uz šank, unezvijereni, ali ushićeni: Mirza i Davor, Davorin Popović…
Treći nam se, onda, predstavio kao Žabac, vlasnik “Muppeta”… Odveć nalickani ambijent tog kafića, smještenog u prizemlju zgrade na Čobaniji, bio je za naša stanja i više nego odbojan. Ali i odatle smo ponekad izlazili u zoru, onih noći kad više nismo imali snage da, recimo, stignemo “Kod Reše”, u cijelu noć otvoreni, zamračeni i zadimljeni bircuz u blizini Vijećnice, gdje nam je društvo šutljivih starih luzera odgovaralo mnogo više nego graja veselih šminkera, naših vršnjaka u blještavilu “Muppeta”.
– Imali ste sreću, momci, što smo se mi ovdje zatekli. Taj je čovjek strašno opasan. Opaki kriminalac, ubica… Dopustio je da mu tobože zaprijetim, i nož da mu otmem, a mogao nas je sve, kao kegle, u sekundi razbacati po kafani – govorio je Davorin, vrteći glavom onako kako ljudi čine kad su u nekoj nevjerici.
– Znate li ko je Campo, Mirsad Zulić zvani Campo? – pitao nas je Mirza. I odmah je nastavio: – Onaj glumac, glavni jalijaš u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell?”, naturščik u stvari. Selim je njegov brat. Samo, Campo je nevinašce spram Selima…
Osvrtali smo se dok smo ovo slušali, ali Selima više nije bilo unutra. Onda su oni zatražili da im kažemo ko smo nas dvojica, šta radimo… Studiramo, dolje, na Filozofskom, književnost, druga godina, to smo im rekli. Zatim odakle smo, i takve stvari. I zborili smo, najprije Dušan.
Kosić je, od Pljevalja. Odlučili su njegovi da on na studij ide u Sarajevo zato što mu je tetak, koji je bio šef neke službe u Skupštini Republike, ovdje dobio stan, u kojem je tetka odavno sama. A i na književnost su ga – kao da se pravdao Dušan – uputili stoga što je tamo profesor onaj Zuković: blizak im je rođak, pa neće biti problema oko upisa…
A ja… Ne znam šta sam tada mogao da im kažem osim svoga imena, i da sam došao iz onog bosanskog gradića, sretan što mi se ostvario san, jer sam i kao dječak želio da studiram književnost, jedino to.
I pili smo intenzivno – “pilo se po poljski, pilo se po ruski”, rekao bi Arsen – a oni su se prema nama odnosili blagonaklono i zaštitnički, tako da smo ubrzo zaboravili na Selima. Vrijeme je prolazilo, nas dvojica smo bivali sve slobodniji i sve poneseniji, pa se u nekom momentu dogodilo čak i ono što se nikada ne zbiva, ni na rođendanima, ni na novogodišnjim slavljima. Ja sam zapjevao: “Idi sad, druže moj, ljubav i pjesmu mi odnesi mojoj ti, putu mom tu je kraj, umoran ovdje ja ću stati, želim mir…”
Davorin je slušao pognut, glavom prema šanku, a onda se naglo uspravio, okrenuo se k meni i, kao da izranja iz mutne vode, uzviknuo:
– Čekaj…! Pa to sam ja nekad pjevao…!
Odšutio je časak i zatim je, gledajući nekuda kroza me, nastavio pjesmu: “… reci mi njoj da je tako prolazno sve kao ptica let, samo nju da volio sam ja, jer je za me bila sav svijet, crveni moj cvijet…“
Usred ove iznenadne čarolije, na vratima se pojavio neki stariji čovjek – razumljivo: zabrinuti vlasnik “Starog sata” – koji je prišao i obratio se njima trojici:
– Ljudi, već je tri… Znate vi da bi meni bila čast i do jutra da ostanete, ali, strah me, vratit će se Selim. On je nepredvidiv…
– Da – složio se Mirza. – U pravu si.
– Onda, idemo sad svi kod mene – kazao je Žabac.
– I mi…?
– I vi, naravno…
Kako smo stigli do “Muppeta” i šta se tamo zbivalo, o tome nema nikakva traga ni u najskrovitijem zakutku moje memorije. Pamtim jedino onu bol koju sam osjetio kad sam izišao na ulicu, a svjetlost mi se u istom trenu strelovito zarila ravno u mozak, tako žestoko da je istinsko čudo što se nisam srušio kao da sam snajperskim hicem pokošen. Ipak sam se održao na krhkim nogama, ali ostalo mi je do danas nejasno kako su me one odnijele gore, iznad Baščaršije, gdje sam u to vrijeme noćivao…
*
Napustio sam do tada desetak podstanarskih soba, od one prve na broju 73 u Mrakuši na Soukbunaru, preko onih u Đure Đakovića i Nevesinjskoj, do onih na Bjelavama, Panjinoj kuli, Kobiljoj glavi i drugih koje su bile još udaljenije od Marindvora, gdje je fakultet. Zapravo sam iz njih redovno izbačen, a nikad razlogom nije bilo to što nisam plaćao stanarinu, jer jesam, besprijekorno. To je bilo prvo što sam činio kad mi od roditelja stigne doznaka: platio bih kiriju i kupio bonove za hranu u studentskoj menzi, a ostatak novca bio je tako skroman da sam svakog mjeseca barem petnaest dana bivao praznih džepova. Ali, zbog buke koja je remetila njihov noćni spokoj, komšije su prisiljavale vlasnike da mi oduzmu ključ, jer su se u tim sobičcima okupljali i na košmarnim seansama do svanuća ostajali i Dušan, i Nino iz Stoca, i Rašo sa Sokoca, i Marko iz Ilijaša, i Darko iz Čačka, i iz Sarajeva Eno, Slobo, Dino…, sve studenti različitih godina književnosti.
Na pristojnoj lokaciji nalazila se ta dvokatnica – u Ulici Konstantina Jeftića, prekoputa kafića “84” – ali kućevlasnik bijaše iz onog mjesta iz kojeg sam i ja došao u Sarajevo, pa su ondje stanovali studenti iz istog tog mjesta, samo oni. No ja tada naprosto nisam imao kud, iako sam sve činio da eskiviram društvo studenata iz moga rodnog grada, jer sam u njihovom prisustvu osjećao mučnu, paralizirajuću nelagodu. Oni su bili povezani tako čvrsto kao da su se privremeno izdvojili iz nekog plemena, pa će mu se vratiti sretni, donijevši diplomu koja će im riješiti egzistenciju i za cijeli život pribaviti poseban društveni status, a spram mene su iskazivali nijemu, ali upečatljivu indignaciju, kao spram kakvog otpadnika, izroda…
U predvečerje su pristizali na trg pred Ekonomskim fakultetom, tu bi neko vrijeme ćaskali, a zatim bi svi zajedno krenuli u šetnju. Ako sam u to doba dana morao proći ovim dijelom grada, birao sam pokrajne ulice, a pažljivo sam zaobilazio i sarajevske kafane u kojima su se oni okupljali kao u zavičaju: u slastičarnici na gornjoj čaršiji ili u ona dva-tri kafića što su tada postojali. Vikendom ih, međutim, nije bilo pred Ekonomijom, jer su već u petak popodne odjurili na autobus koji će ih odvesti kući, a po neke od njih došao bi otac stojadinom, tristaćem, jugom, golfom – da bi ih u nedjelju navečer opet dovezao u Sarajevo, prevalivši ukupno skoro 700 kilometara po katastrofalnoj cesti…
Imenovati to mjesto nedođijom, ili ćorsokakom, ne bi bila ovještala, neinventivna metafora, jer kroza nj uistinu već stoljeće i po nema nikakva puta. Osmanska feudalna konstelacija ostala je stoga presudnim mentalitetskim obilježjem ove sredine, a njen duh je kroz dugotrajnu učmalost još i dodatno pervertirao, preobrazivši mještane u nešto što nije moguće usporediti ni sa žiteljima drugih bosanskih periferija. Posrijedi je začudni anakronizam, jedinstven povijesni mutant, koji ni sam sebe ne uspijeva razumjeti. A sve je do neupamćenog paradoksa pojačala i činjenica da se tu, na neki volšeban način, dvadesetak godina nakon Drugog svjetskog rata počela razvijati metalska, potom čak i automobilska industrija, usljed čega je gradić izbjegao sudbinu bosanskog Počitelja, što mu je pola stoljeća ranije predskazao anonimni posjetitelj. U svome novinskom zapisu on je zabilježio i da tu decenijama nije izgrađena niti jedna nova kuća, sjetno zaključivši da će na kraju, od svega što je ta kasaba nekada značila kao sjedište silnih begovskih familija, ostati samo puste kule i čardaci što se ruše, vraćajući se u prašinu iz koje su podignuti…
Kod Tetke Vasve u “Lovcu”, u “starom” ili u “novom” hotelu – prljavim i zagušljivim birtijama gdje novopečena radnička klasa u dertu, opijena “Badelovim” konjakom ili “Rubinovim” vinjakom, krši čaše uz Šabana Šaulića i Mitra Mirića – mogli su biti viđeni i bivši studenti koje je onā ultimativna čežnja za diplomom ponijela na neki fakultet, najčešće mašinski, pa su ga ubrzo napustili i sad pate usljed tog neuspjeha kao najsramnijeg poraza, beznadežno propadajući premda su tek u dvadesetim godinama svoga života. Topeći tugu u teškom alkoholu, većina od njih nije doživjela ni pedesetu, a oni koji su se nekako iščupali kao da više nisu pripadali ovome svijetu, ali još nisu bili sasvim gotovi ni za onaj drugi. Ponekad bi mi se učinilo da se kroz takve na trotoaru doslovno može proći, kao kroz prazan prostor…
*
Nije mi poznato gdje je Dušan svih ovih decenija, jer nema o njemu niotkuda nikakva glasa. Pa i da nije više u životu, našao bi se neki trag, ali nigdje ništa – ni na internetu, tom rendgenu svemira. Uplašim se kad mi padne na um da sam ga možda samo sanjao kao za me onomad spasonosnu utvaru…
Studij smo obojica okončali uredno, za četiri godine, i onda smo se razišli. Budući da drugih mogućnosti i nisam imao, ja sam se odmah vratio kući, a gdje je on boravio narednih mjeseci – nisam ga pitao kad smo se posljednji put vidjeli došavši na fakultet po diplomu. Zagrlili smo se tada prisno, bratski kao i uvijek, a poslije smo, s ostalima, do kasnih noćnih sati slavili u “Makarskoj”, na Marindvoru, gdje smo, inače, proveli više vremena nego na predavanjima. Ispostavit će se da je to slavlje predstavljalo i naš generacijski oproštaj, ali i svojevrsni rekvijem svijetu koji se već nepovratno raspadao, samo što mi tada nismo toga bili svjesni. Uskoro će taj svijet iščeznuti u plamenom kovitlacu i u krvi, odjezditi u smrt. Desetine hiljada pojedinačnih smrti slilo se u jednu, banalnu, a tobože uzvišenu Smrt. Ogrnut zavodljivim plaštem Nacije, Vjere, Države – tih je turobnih godina Lucifer trijumfalno zasjeo na prijestolje s kojeg i sad, cinično se cereći, suvereno gospodari, u čemu ima i na pretek podanika što se, poput one Brueghelove rulje, grčevito nadmeću u tome ko će mu poniznije služiti. A ne znaju, ili zaboravljaju, da je Non serviam! upravo njegov sušti postulat…
Danas pomišljam da je sve kroz što sam prolazio puka igrarija naspram izopačenja koje je istovremeno doživljavao čovjekov svijet. Ali, kako god bilo, začelo se tada i moje izbavljenje iz posvemašnje tmine: iskrsnuo je preda mnom crveni cvijet, i to ondje gdje ga ni u snu ne bih očekivao. Jedne zimske noći sreo sam nju u tom gradiću, padao je snijeg, ulica je bila pusta… Izustio sam neki pozdrav, a zatim se odvažio i na to da je pozovem na kafu. I sljubile su se učas dvije samotne duše, kao da su jedna na drugu oduvijek čekale… Ni na dodjelu diplome nisam išao sam, i ni u čemu što se potom zbivalo, ni u ratu ni poslije njega, nisam bio sam…
A onaj mrak u meni i sablasti kojima je naseljen – oslobađam ih se govoreći o njima. Sve što sam napisao, i poezija i proza, sve to, u stvari, i nije ništa drugo nego čišćenje od unutarnje tmuše.
Moguće je i da sam ja rođenjem dobio tu tamnu stranu… Možda nju svi ljudi stiču već dolaskom na ovaj svijet, kojim plutaju kao olupine nakon brodoloma. Ili se bolno izobličuju usljed nepodnošljive prikraćenosti i promeću se u groteskne kreature što kompenzaciju grozničavo nastoje pronaći u dominaciji nad drugima, u moći koju im pribavljaju novac i, iznad svega, vlast – taj, kako veli Mešin student Ramiz, najteži od svih poroka. Ali ja, možda, spadam u one najrjeđe, one što ih je Milost oslovila svojim tajnim znakom, davši im razlog da se podignu, da se uzdignu. Razlog koji je, dakle, ipak moguć, uprkos i tom gradu u kojem sam uvijek bio stranac iako sam u njemu rođen, a u koji je novo doba donijelo sveprisutni i beskrupulozno nasrtljivi, opskurni fatalizam, koji guši mještane trujući im jadne živote. I nasuprot svijetu kojem također ne pripadam, jer nikada nisam mogao prihvatiti logiku u kojoj su ljudi klasificirani poput leptirā čija su krila raširena, pa se načas učini da su u blaženom razmahu, premda su čiodama pribijeni na mrtvački odar.
*
Kao memento o sveopćoj prolaznosti, uznemirujuća je ta pjesma koja me navela da se ovako ispovijedam. Ona je, međutim, sada osnažila i moje osjećanje da smo nas dvoje u toj neumitnosti ipak slobodni, da je naš život kao let ptica ponad ovog mahnitog svijeta. Neka se on bavi sobom i svojim ludilom, nek se sređuje i uređuje ako je za to još uvijek sposoban, sretno mu bilo. Ali mi nemamo vremena za njega, mada smo i u nj kobno uronjeni – kao što je onom svojom lomnom nogom roda u močvaru…