U ona doba kad noć je gluha, a grad nijem
manjci i manjgure, budući gospari
kamenjaju po prozorima pravoslavne crkve
u Dubrovniku. Povod svijetu je znan: utakmica
koju izgubiše u gombanju kakvom, nevažno kom
muževi najodabraniji hrvatski, što manjke i manjgure
dubrovačke gospođe sutra, najedi tako da i sad
kamenjaju pravoslavni hram, negdje u dnu
novinske stranice, dok noć je gluha, a grad je nijem.
Ovo u novinama ne piše nijednim:
niz ulicu Široku nerasanjen hodi taj, što jedini stariji je
od ovoga grada i razloga njegovih svih.
U papučama, ogrtaču drevnome svom,
moljci ga izjeli dok Stari zavjet bi još sasma nov
u pidžami na pruge, bolničkoj sivoj.
Jedinog njega probudi
tresak stakla i lom, kad manjci i manjgure
dubrovačke gospođe i gospari, kamenjahu prozore
crkve pravoslavne, jer stradaše, jer izgiboše, jer na poene
izgubiše, muževi njihovi slavni, u gombalačkoj igri svojoj
Prema crkvi svojoj hodi, sebi u bradu grmi,
sve misli i domisliti kako – ne zna
Svevišnji, Svemogući, Milostivi, onaj koji sve zna
kojom riječju, poukom kakvom, gestom gnjevnom pretpotopnom
obratiti manjgure i manjke, kad noć je gluha, a grad nijem
da ne kamenjaju nikome dom.
Ni dom kučku što vezan je lancem i lak na snu,
ni mišu kućnom kuću njegovu između dasaka tavanskih suhih
ni hobotnici dom pod kamenom Porporele, ni skakavcu, ni zmiji šarki, ježu
ni mravu mravinjak starostavni, kao ni dom Njegov
Božji, jedini jedan manjinski
Kamenjanje pravoslavne crkve u Dubrovniku
U ona doba kad noć je gluha, a grad nijem
manjci i manjgure, budući gospari
kamenjaju po prozorima pravoslavne crkve
u Dubrovniku. Povod svijetu je znan: utakmica
koju izgubiše u gombanju kakvom, nevažno kom
muževi najodabraniji hrvatski, što manjke i manjgure
dubrovačke gospođe sutra, najedi tako da i sad
kamenjaju pravoslavni hram, negdje u dnu
novinske stranice, dok noć je gluha, a grad je nijem.
Ovo u novinama ne piše nijednim:
niz ulicu Široku nerasanjen hodi taj, što jedini stariji je
od ovoga grada i razloga njegovih svih.
U papučama, ogrtaču drevnome svom,
moljci ga izjeli dok Stari zavjet bi još sasma nov
u pidžami na pruge, bolničkoj sivoj.
Jedinog njega probudi
tresak stakla i lom, kad manjci i manjgure
dubrovačke gospođe i gospari, kamenjahu prozore
crkve pravoslavne, jer stradaše, jer izgiboše, jer na poene
izgubiše, muževi njihovi slavni, u gombalačkoj igri svojoj
Prema crkvi svojoj hodi, sebi u bradu grmi,
sve misli i domisliti kako – ne zna
Svevišnji, Svemogući, Milostivi, onaj koji sve zna
kojom riječju, poukom kakvom, gestom gnjevnom pretpotopnom
obratiti manjgure i manjke, kad noć je gluha, a grad nijem
da ne kamenjaju nikome dom.
Ni dom kučku što vezan je lancem i lak na snu,
ni mišu kućnom kuću njegovu između dasaka tavanskih suhih
ni hobotnici dom pod kamenom Porporele, ni skakavcu, ni zmiji šarki, ježu
ni mravu mravinjak starostavni, kao ni dom Njegov
Božji, jedini jedan manjinski
___
(siječnja 2012.)