U Carlstadtu, zvjezdastoj tvrđi podno Dubovca, koju je domaći svijet zvao Karlovac, nije bilo čovjeka koji se nije plašio Boga, kuge i Turaka. Vojnici su se plašili i nadređenih časnika, a ona bezimena množina kopača, sjekača i kamenolomaca strogih predradnika. Ako se netko i nije plašio Boga, javno to ne bi smio reći, ako se netko nije plašio Turaka, taj sigurno nije imao pameti, a strah od kuge nije bilo uputno ni spominjati, jer čega se plašiš, to će te i zadesiti.
Girolamo Canfari se više od svega plašio 10. listopada. Da se to usudio bilo kome kazati, vjerojatno bi bio ismijan; živ čovjek se u svojoj od Boga danoj nejakosti smije plašiti vila i vilenjaka, vukodlaka i vampira, čak i svakonoćnog mraka ili iznenadnog huka sove, ali nikako nekog datuma. Kad bi rekao kako je 10. listopada 1573. iznenada, od kapi, umro njegov mlađi brat Domenico, slušač bi mu upao u riječ jednim „Pa šta, dešava se!“, kad bi dodao kako je istog datuma dvije godine kasnije od vodenih kozica umro njegov sin jedinac Jacopo, vjerojatno bi se prestao smijati, a kad bi priču zaokružio smrću supruge Camille, od sušice, tri godine nakon Jacopove, opet 10. X., muk bi se obio i o zemlju i o nebo i razbaškario se do najneznatnijeg zakutka svijeta.
Moglo je biti i da ga je netko nekad upitao otkud on iz Lombardije u Carlstadtu, a i to samo kad iskolni vojnici ili preumorni radnici naruče po polić vina; tada, međutim, kad svi, na raznim jezicima, pričaju sa svima, kao rojevi insekata prvog toplog proljetnog dana, ni ne čeka se odgovor na baš sva pitanja. Kako da im objasni da ništa nije predaleko kad za vratom osjetiš hladni dah smrti? Da je netko ipak očekivao i čekao odgovor, Girolamo mu ga ne bi znao dati. Njegovi Canfariji imali su blizu Loverea, na pitomim pristrancima ispod Alpa, sa zapadne strane Isejskog jezera, poveliko i župno imanje i bili viđen rod, ali je još dok je u crvenicu na Camillinom grobu, ni dva metra od kapele svetog Roka, zabijao čvornovati hrastovi križ, znao da mora otići. Bilo kud, samo što prije.
Ipak je dvojio i vagao sve negdje do Svijećnice, a onda, ne cjenkajući se mnogo, svoj dio imanja prodao trećem bratu Mauru. Trebao mu je još koji dan kako bi se oprostio od roditeljskog praga, plodnih njiva, potočića i lugova, ali je znao da ne smije dopustiti da se zagrcne od neizbježne sjete koja će ga ionako svako malo sačekivati u pomno pripremljenim busijama. Sunce se pomalo prenaglo i bez uobičajenog oklijevanja iskobeljalo ispod jezika neba udarajući sve jače pečate oko one točke između trbuha i prsa iz koje u čovjeku nabrekne pomama da čvrsto zagrli čitav poznati i nepoznati svijet i udavi ga u samom sebi. Kuda krenuti, to nije znao niti je imao ikakva plana, ali je zacrtao da mora otići u neki drugi život, jezik i svijet.
Drugi, nepoznati svijet bio je na istoku. Nakratko se zaustavio malo nakon što je u prašini iza kopita njegova konja ostao Trst i čak se, kad je prvi put čuo čudne riječi stranih jezika, zapitavši je li ipak o svemu trebao pomnije razmisliti. Slučaj je htio da je tim putom naišao vrli gospodin Bianchini sa svojom brojnom pratnjom. Jedan iz pratnje, inače iz Fidenze, gotovo bi se moglo reći zemljak, imao je dvije osobine koje su trebale Girolamu: razumio je njegovo lombardsko narječje i znao je slušati. Za samo nekoliko minuta priče nepovezane i raštrkane kao mećava u veljači shvatio je svu dubinu provalije u kojoj se Girolamo gotovo beznadno koprcao. Odluka o tome kuda dalje pala je odmah. Uzalud mu je neki drugi iz pratnje, živahni Toskanac koga i nije baš najbolje razumio, spominjao kako je prethodne jeseni negdje blizu očerupanog okrajka nekad velikog hrvatskog kraljevstva prema kome putuju kuga započela promotivnu turneju i nitko ne zna hoće li je nastaviti s proljeća, a nije ga smela ni priča o đavolima s dna pakla s licem Turaka i sabljama tako oštrim da vratove sijeku brže nego li čovjek može umrijeti pa bezglavi tumaraju putovima i šumama i nasmrt straše žive. Ako su vražji Turci, a tako mu je rečeno, svoje pogane kandže već zabijali po Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj, ni Lombardija im neće izmaknuti, a onda mu je bolje tamo gdje grade utvrdu kako bi zaustavili tu nečastivu stoglavu aždaju.
Nikako nije mogao reći da mu je u Carlstadtu bilo loše. S onim svežnjićem cekina, matapana i florina, uvijek zarobljenim u njedrima i čvrstom oputom dvostruko ovješenim o vrat, pojačanim poznanstvom s ljudima iz pratnje gospodina Bianchinija, nije morao na kopanje šanaca i graba niti povazdan udarati u dlijeto u kamenolomu kod Ozlja. Mali dućan ispostavio se kao odlično rješenje, pogotovo nakon što je odobreno da smije trgovati i vinom, a sobičak koji je pregradio pozadi izgledao mu je sasvim dovoljan dok ne odluči što dalje.
Nije da mu kroz glavu, pogotovo nakon što je njegova prva karlštatska zima počela očijukati s njegovim prvim karlštatskim proljećem, nisu ganutljivo prolazili Lovere i njegove ruševne utvrde, nije da ga iz izmaštanih zmijolikih brazdi nije koji put zapuhnuo uzdah od kojeg se odnekud ispod lopatica probude krila pa bi ljudski stvor da učas postane ptica, nije da mu se plavet karlštatskih rijeka nije znala učiniti jezerskom. Nedostajala mu je zdjela šarene cassoeule i kriška panettonea što mu ih je pokojna tako rado spravljala, sigurno ih nerijetko, posljednjih mjeseci prije smrti, zaljevajući suzama. Ponekad bi se zanio toliko da mu je gotovo izgledalo kako je duhom i svim što se veže za to i dalje u svojoj Lombardiji, samo je tijelu dopušteno da, na nekom nevidljivom lancu, koji mu je bilo nemoguće prekinuti, neki svoj, odvojeni život provodi daleko od Lombardije, u Carlstadtu. Onda bi se ipak prenuo i, kao da u dućanu nudi i bočice s klistirom za uspomene pa je jednu uzeo sebi, odmahnuo rukom tjerajući od sebe varljivi mrmor ljepote prošlog.
Iako je za kratko vrijeme stigao upoznati gotovo sve što su se svakodnevno sudarali u mravinjaku nove utvrde, iako je stalno bio među ljudima, ne bi se mogao pohvaliti da je imao prijatelje, ali mu, barem zasad, nisu ni trebali. Prošla je tako i prva i druga godina, i prvi i drugi 10. listopad, a da se ništa nije desilo. Treće godine nerijetko bi smiono dopustio da mu kroz glavu proleti misao kako je uspio pobjeći i sakriti se, da je s prokletstvom 10. listopada, daleko od vlastitog svijeta, jezika i života, zauvijek gotovo.
U to ime bi 11. listopada počastio one koji su mu se donekle ipak približili, ali bi sve prošlo bez puno priče; ako su već pretpostavljali da mu je to rođendan, neka im bude, lakše je prihvatiti tako nego objašnjavati.
Ljeto 1582. godine iz Carlstadta se izgubilo nečujno kao što vojnik napusti prekorednu stražu dobivenu po zasluženoj kazni i ustupilo mjesto plačljivoj jeseni noći toliko mrklih kao da je netko duž nebeskog svoda prosuo slonovski tovar zagasite kamene prašine s Popovšćaka. Kad su vrata dućana jednog jutra sredinom listopada ostala zatvorena, nitko od toga nije pravio problem, ali kad su predvečer nahrupili buljuci radnika što su ih, zbog završetka poslova na izgradnji tornja, poslali da na državni račun popiju po polić bistre „pršljivke“, nastala je vika na nekoliko jezika, praćena nesmiljenim lupanjem u vrata. Neki zidarski predradnik, plećat kao Thurnov bastion, basa dubljeg od rupe koja bi nastala kad bi se ispraznilo Isejsko jezero, već je htio razbiti prozorčić na pročelju malo veći od puškarnice, ali su ga njegovi ljudi nekako odvukli. Sve je potrajalo još koju minutu pa su se, budući da im se i dalje nije ni odazivao ni otvarao, uvjereni da ga nema u radnji, razišli.
Uzbuna je podignuta sljedećeg jutra. Nakon još uzaludnog dozivanja, odlučeno je da dvojica žandara pred svjedocima obiju vrata. Zatekli su sve u savršenom redu, bez tragova moguće provale, a najčudnije je bilo to što su vrata bila zaključana i škure čvrsto zaglavljene iznutra. Ono malo riječi što su ih jedva izustili, gradeći se da nisu odviše zbunjeni zatečenim, zavaljalo se ustajalim zrakom kao što se razleti živa iz razbijenog toplomjera i nestalo u beskrajnim pukotinama vječnosti. Izgledalo je kao da je Girolamo Canfari ishlapio kao rosa prije vrućeg ljetnog podneva.
Nitko u Carlstadtu nije čuo ništa o tome da je daleko odatle, u Rimu, Ugo Boncompagni, poznat kao papa Grgur XIII., još u veljači potpisao bulu Inter gravissimas o novom kalendaru. Kićeni potpis desno od papinskog grba s lavom što je bljuvao vatru pretvorio se u stupicu čovjeku koji je pokušao prevariti vrijeme. U buli je, naime, stajalo da će nakon četvrtka, 4. listopada, uslijediti petak, 15. listopad, i da će dani između ta dva datuma ishlapjeti kao rosa prije vrućeg ljetnog podneva.
Kalendar
U Carlstadtu, zvjezdastoj tvrđi podno Dubovca, koju je domaći svijet zvao Karlovac, nije bilo čovjeka koji se nije plašio Boga, kuge i Turaka. Vojnici su se plašili i nadređenih časnika, a ona bezimena množina kopača, sjekača i kamenolomaca strogih predradnika. Ako se netko i nije plašio Boga, javno to ne bi smio reći, ako se netko nije plašio Turaka, taj sigurno nije imao pameti, a strah od kuge nije bilo uputno ni spominjati, jer čega se plašiš, to će te i zadesiti.
Girolamo Canfari se više od svega plašio 10. listopada. Da se to usudio bilo kome kazati, vjerojatno bi bio ismijan; živ čovjek se u svojoj od Boga danoj nejakosti smije plašiti vila i vilenjaka, vukodlaka i vampira, čak i svakonoćnog mraka ili iznenadnog huka sove, ali nikako nekog datuma. Kad bi rekao kako je 10. listopada 1573. iznenada, od kapi, umro njegov mlađi brat Domenico, slušač bi mu upao u riječ jednim „Pa šta, dešava se!“, kad bi dodao kako je istog datuma dvije godine kasnije od vodenih kozica umro njegov sin jedinac Jacopo, vjerojatno bi se prestao smijati, a kad bi priču zaokružio smrću supruge Camille, od sušice, tri godine nakon Jacopove, opet 10. X., muk bi se obio i o zemlju i o nebo i razbaškario se do najneznatnijeg zakutka svijeta.
Moglo je biti i da ga je netko nekad upitao otkud on iz Lombardije u Carlstadtu, a i to samo kad iskolni vojnici ili preumorni radnici naruče po polić vina; tada, međutim, kad svi, na raznim jezicima, pričaju sa svima, kao rojevi insekata prvog toplog proljetnog dana, ni ne čeka se odgovor na baš sva pitanja. Kako da im objasni da ništa nije predaleko kad za vratom osjetiš hladni dah smrti? Da je netko ipak očekivao i čekao odgovor, Girolamo mu ga ne bi znao dati. Njegovi Canfariji imali su blizu Loverea, na pitomim pristrancima ispod Alpa, sa zapadne strane Isejskog jezera, poveliko i župno imanje i bili viđen rod, ali je još dok je u crvenicu na Camillinom grobu, ni dva metra od kapele svetog Roka, zabijao čvornovati hrastovi križ, znao da mora otići. Bilo kud, samo što prije.
Ipak je dvojio i vagao sve negdje do Svijećnice, a onda, ne cjenkajući se mnogo, svoj dio imanja prodao trećem bratu Mauru. Trebao mu je još koji dan kako bi se oprostio od roditeljskog praga, plodnih njiva, potočića i lugova, ali je znao da ne smije dopustiti da se zagrcne od neizbježne sjete koja će ga ionako svako malo sačekivati u pomno pripremljenim busijama. Sunce se pomalo prenaglo i bez uobičajenog oklijevanja iskobeljalo ispod jezika neba udarajući sve jače pečate oko one točke između trbuha i prsa iz koje u čovjeku nabrekne pomama da čvrsto zagrli čitav poznati i nepoznati svijet i udavi ga u samom sebi. Kuda krenuti, to nije znao niti je imao ikakva plana, ali je zacrtao da mora otići u neki drugi život, jezik i svijet.
Drugi, nepoznati svijet bio je na istoku. Nakratko se zaustavio malo nakon što je u prašini iza kopita njegova konja ostao Trst i čak se, kad je prvi put čuo čudne riječi stranih jezika, zapitavši je li ipak o svemu trebao pomnije razmisliti. Slučaj je htio da je tim putom naišao vrli gospodin Bianchini sa svojom brojnom pratnjom. Jedan iz pratnje, inače iz Fidenze, gotovo bi se moglo reći zemljak, imao je dvije osobine koje su trebale Girolamu: razumio je njegovo lombardsko narječje i znao je slušati. Za samo nekoliko minuta priče nepovezane i raštrkane kao mećava u veljači shvatio je svu dubinu provalije u kojoj se Girolamo gotovo beznadno koprcao. Odluka o tome kuda dalje pala je odmah. Uzalud mu je neki drugi iz pratnje, živahni Toskanac koga i nije baš najbolje razumio, spominjao kako je prethodne jeseni negdje blizu očerupanog okrajka nekad velikog hrvatskog kraljevstva prema kome putuju kuga započela promotivnu turneju i nitko ne zna hoće li je nastaviti s proljeća, a nije ga smela ni priča o đavolima s dna pakla s licem Turaka i sabljama tako oštrim da vratove sijeku brže nego li čovjek može umrijeti pa bezglavi tumaraju putovima i šumama i nasmrt straše žive. Ako su vražji Turci, a tako mu je rečeno, svoje pogane kandže već zabijali po Koruškoj, Štajerskoj i Kranjskoj, ni Lombardija im neće izmaknuti, a onda mu je bolje tamo gdje grade utvrdu kako bi zaustavili tu nečastivu stoglavu aždaju.
Nikako nije mogao reći da mu je u Carlstadtu bilo loše. S onim svežnjićem cekina, matapana i florina, uvijek zarobljenim u njedrima i čvrstom oputom dvostruko ovješenim o vrat, pojačanim poznanstvom s ljudima iz pratnje gospodina Bianchinija, nije morao na kopanje šanaca i graba niti povazdan udarati u dlijeto u kamenolomu kod Ozlja. Mali dućan ispostavio se kao odlično rješenje, pogotovo nakon što je odobreno da smije trgovati i vinom, a sobičak koji je pregradio pozadi izgledao mu je sasvim dovoljan dok ne odluči što dalje.
Nije da mu kroz glavu, pogotovo nakon što je njegova prva karlštatska zima počela očijukati s njegovim prvim karlštatskim proljećem, nisu ganutljivo prolazili Lovere i njegove ruševne utvrde, nije da ga iz izmaštanih zmijolikih brazdi nije koji put zapuhnuo uzdah od kojeg se odnekud ispod lopatica probude krila pa bi ljudski stvor da učas postane ptica, nije da mu se plavet karlštatskih rijeka nije znala učiniti jezerskom. Nedostajala mu je zdjela šarene cassoeule i kriška panettonea što mu ih je pokojna tako rado spravljala, sigurno ih nerijetko, posljednjih mjeseci prije smrti, zaljevajući suzama. Ponekad bi se zanio toliko da mu je gotovo izgledalo kako je duhom i svim što se veže za to i dalje u svojoj Lombardiji, samo je tijelu dopušteno da, na nekom nevidljivom lancu, koji mu je bilo nemoguće prekinuti, neki svoj, odvojeni život provodi daleko od Lombardije, u Carlstadtu. Onda bi se ipak prenuo i, kao da u dućanu nudi i bočice s klistirom za uspomene pa je jednu uzeo sebi, odmahnuo rukom tjerajući od sebe varljivi mrmor ljepote prošlog.
Iako je za kratko vrijeme stigao upoznati gotovo sve što su se svakodnevno sudarali u mravinjaku nove utvrde, iako je stalno bio među ljudima, ne bi se mogao pohvaliti da je imao prijatelje, ali mu, barem zasad, nisu ni trebali. Prošla je tako i prva i druga godina, i prvi i drugi 10. listopad, a da se ništa nije desilo. Treće godine nerijetko bi smiono dopustio da mu kroz glavu proleti misao kako je uspio pobjeći i sakriti se, da je s prokletstvom 10. listopada, daleko od vlastitog svijeta, jezika i života, zauvijek gotovo.
U to ime bi 11. listopada počastio one koji su mu se donekle ipak približili, ali bi sve prošlo bez puno priče; ako su već pretpostavljali da mu je to rođendan, neka im bude, lakše je prihvatiti tako nego objašnjavati.
Ljeto 1582. godine iz Carlstadta se izgubilo nečujno kao što vojnik napusti prekorednu stražu dobivenu po zasluženoj kazni i ustupilo mjesto plačljivoj jeseni noći toliko mrklih kao da je netko duž nebeskog svoda prosuo slonovski tovar zagasite kamene prašine s Popovšćaka. Kad su vrata dućana jednog jutra sredinom listopada ostala zatvorena, nitko od toga nije pravio problem, ali kad su predvečer nahrupili buljuci radnika što su ih, zbog završetka poslova na izgradnji tornja, poslali da na državni račun popiju po polić bistre „pršljivke“, nastala je vika na nekoliko jezika, praćena nesmiljenim lupanjem u vrata. Neki zidarski predradnik, plećat kao Thurnov bastion, basa dubljeg od rupe koja bi nastala kad bi se ispraznilo Isejsko jezero, već je htio razbiti prozorčić na pročelju malo veći od puškarnice, ali su ga njegovi ljudi nekako odvukli. Sve je potrajalo još koju minutu pa su se, budući da im se i dalje nije ni odazivao ni otvarao, uvjereni da ga nema u radnji, razišli.
Uzbuna je podignuta sljedećeg jutra. Nakon još uzaludnog dozivanja, odlučeno je da dvojica žandara pred svjedocima obiju vrata. Zatekli su sve u savršenom redu, bez tragova moguće provale, a najčudnije je bilo to što su vrata bila zaključana i škure čvrsto zaglavljene iznutra. Ono malo riječi što su ih jedva izustili, gradeći se da nisu odviše zbunjeni zatečenim, zavaljalo se ustajalim zrakom kao što se razleti živa iz razbijenog toplomjera i nestalo u beskrajnim pukotinama vječnosti. Izgledalo je kao da je Girolamo Canfari ishlapio kao rosa prije vrućeg ljetnog podneva.
Nitko u Carlstadtu nije čuo ništa o tome da je daleko odatle, u Rimu, Ugo Boncompagni, poznat kao papa Grgur XIII., još u veljači potpisao bulu Inter gravissimas o novom kalendaru. Kićeni potpis desno od papinskog grba s lavom što je bljuvao vatru pretvorio se u stupicu čovjeku koji je pokušao prevariti vrijeme. U buli je, naime, stajalo da će nakon četvrtka, 4. listopada, uslijediti petak, 15. listopad, i da će dani između ta dva datuma ishlapjeti kao rosa prije vrućeg ljetnog podneva.