(povodom izložbe “Na vlastiti račun slikarice” Iris Poljan u Galeriji Vladimir Nazor 20.1.2015. – 7.2.2015)
*
kakva je ovo noga
ušivena je kao goblen direktno u zid
u interijeru jednog starca
bijelih zidova
(i to je ono što je čudno,
inače zidovi starih ljudi nikada nisu bijeli
uvijek su tu mrlje od juhe
crno bijele fotografije sa smiješnim uniformama
sa ordenima iz nekih čudnih ratova
i tapetama čiji uzorak se nanosio valjkom
koji je izložen u muzeju za umjetnost i obrt)
ali ovaj starac
ima sasvim bijele zidove iznutra
ordene je kao balast odbacio
i upravo zato mu se
čitav interijer ljulja kao čamac
i voda mu curi po kobilici
koja nosi u bisagama čitav jedan jezik
u ribolov na štuke iz rijeke Lech
koje lete iznad Neretve i Sutjeske
čudan starac
jedino o čemu razmišlja
je o sestri okruženoj zidovima sa mrljama od juhe
njemu svaki dan skuhanoj iako je on sam najdalje od nje
i o jednom mladom pjesniku bijelih zidova
koji nikad neće postati starac kao on
i koji je otišao još dalje od njega
(mada starac svako jutro osjeća kako mu je svakim novim danom sve bliži i bliži)
i o ovom dječaku
koji mu je blizu
a koji nikada neće nikuda daleko
jer su mu štuke ukrale nogu
i odnijele ju u grad na rijeci Lech
i o svojoj krivnji
jer on punog trbuha i besposlen jaše na kobili
a dječaka
dva vidno izgladnjela druga
nose u nosilima
a čitav jedan jezik hoda za tim starcem
(jer jezik nikada ne možeš staviti u bisage)
čak će poslije rata
čitav taj jedan jezik
zatvarati nos skakući sa starcem u more
(a jezik jako voli ovo more i njegov okus, voli ga skoro kao i ovog starca)
kada će starac
učiti tog dječaka u Novom Vinodolskom*
(opet odbacujući toplo izljevene ordene jer ordeni imaju oštre rubove i tako i tako im je mjesto u muzeju za umjetnost i obrt)
da pliva
bez mame
bez tate
bez noge
to je ta noga
ušivena direktno u zid interijera ovog starca
koji je sve uvijek živio
na vlastiti račun
*
* Vladimir Nazor je poslije rata u Novom Vinodolskom, djecu stradalu u ratu i djecu bez roditelja, učio plivati
Kakva je ovo noga?
(povodom izložbe “Na vlastiti račun slikarice” Iris Poljan u Galeriji Vladimir Nazor 20.1.2015. – 7.2.2015)
*
kakva je ovo noga
ušivena je kao goblen direktno u zid
u interijeru jednog starca
bijelih zidova
(i to je ono što je čudno,
inače zidovi starih ljudi nikada nisu bijeli
uvijek su tu mrlje od juhe
crno bijele fotografije sa smiješnim uniformama
sa ordenima iz nekih čudnih ratova
i tapetama čiji uzorak se nanosio valjkom
koji je izložen u muzeju za umjetnost i obrt)
ali ovaj starac
ima sasvim bijele zidove iznutra
ordene je kao balast odbacio
i upravo zato mu se
čitav interijer ljulja kao čamac
i voda mu curi po kobilici
koja nosi u bisagama čitav jedan jezik
u ribolov na štuke iz rijeke Lech
koje lete iznad Neretve i Sutjeske
čudan starac
jedino o čemu razmišlja
je o sestri okruženoj zidovima sa mrljama od juhe
njemu svaki dan skuhanoj iako je on sam najdalje od nje
i o jednom mladom pjesniku bijelih zidova
koji nikad neće postati starac kao on
i koji je otišao još dalje od njega
(mada starac svako jutro osjeća kako mu je svakim novim danom sve bliži i bliži)
i o ovom dječaku
koji mu je blizu
a koji nikada neće nikuda daleko
jer su mu štuke ukrale nogu
i odnijele ju u grad na rijeci Lech
i o svojoj krivnji
jer on punog trbuha i besposlen jaše na kobili
a dječaka
dva vidno izgladnjela druga
nose u nosilima
a čitav jedan jezik hoda za tim starcem
(jer jezik nikada ne možeš staviti u bisage)
čak će poslije rata
čitav taj jedan jezik
zatvarati nos skakući sa starcem u more
(a jezik jako voli ovo more i njegov okus, voli ga skoro kao i ovog starca)
kada će starac
učiti tog dječaka u Novom Vinodolskom*
(opet odbacujući toplo izljevene ordene jer ordeni imaju oštre rubove i tako i tako im je mjesto u muzeju za umjetnost i obrt)
da pliva
bez mame
bez tate
bez noge
to je ta noga
ušivena direktno u zid interijera ovog starca
koji je sve uvijek živio
na vlastiti račun
*
* Vladimir Nazor je poslije rata u Novom Vinodolskom, djecu stradalu u ratu i djecu bez roditelja, učio plivati