Iako u godinama koje su uslijedile Brane nije postao poznati umjetnik, ostao mi je mladalačkim modelom ponašanja koje mora rezultirati preobrazbom bića. Nekako nisam mislio da su umjetnici ljudi koji žive od umjetnosti kao što službenici žive od svojih zanimanja, posvećeni podjednako sitnim karijerističkim nadmetanjima kao i poslu. Umjetnik, mislio sam tada, prije svega ne pristaje na sudjelovanje u trci, opsesivno je posvećen usavršavanju svoje nutrine, od koje mora napraviti nešto kao čarobni mač uz pomoć kojega će se probiti iz začaranoga kruga jave. Brane je trenirao svakodnevno. Svirao je klasičnu gitaru i sanjao kako mu instrukcije daju najbolji učitelji i znalci instrumenta. Stanovao je čak sedam katova iznad mene, ali nisam jednu ponoć dočekao jasno čuvši kako uvježbava kompoziciju te zapne negdje već na početku, i onda krene iznova pa iznova. Ništa ne bi bilo brzopletije od zaključka da je Brane bio netalentiran: upoznao sam tek nekoliko odraslih ljudi koji bi odoljeli razgovoru kakav je moj prijatelj iz djetinjstva mogao povesti još kao dijete. On je mogao zarana zavoljeti Bacha, čije je kompozicije svladavao i pronicao još kao osnovnoškolac. A samu svirku usvojio je posve prirodno, bilo je to nalik uranjanju ulovljene ribe nazad u rijeku iz koje ju je rođenje u ovakvu egzistenciju upecalo; napravio je tek nekoliko poteza po gitari i postao s njom učas, maltene preko noći, jedno. Ne pretjerujem. Tada sam i sam svirao, ali kada sam vidio napredak koji je on uspio ostvariti za pukih nekoliko tjedana, objesio sam gitaru zauvijek o klin, odmah pored kopački. Do gitare, zapravo, do ozbiljnijeg poimanja njenih bogatih slojeva, doslovce čitavih svjetova koje je počeo slutiti iza njena pojavna, trbušasta oblika, Brane je bio dječak naglašeno sklon tuči i iznimno beskompromisan: jednom je ušao u sukob s tridesetogodišnjakom, iako je sam bio tek osmi razred osnovne škole. Kakav je to čudan osnovnoškolac bio! Čitao je novine na engleskom, i pisao duga pisma Josipu Torbarini, tada najpoznatijem hrvatskom prevoditelju Shakespearea. Na stranu što su ta pisma često bila tek prepričani Torbarinini predgovori dramama o kojima je Brane želio raspravljati, bilo je dirljivo njegovo nastojanje da sa svijetom duha – a intuitivno ga je osjećao oko sebe – stupi u dijalog. Bilo je moguće sve, mislio je tada, pa i transformacija stvarnosti po principima mašte. Ima li u tome boljih učitelja od strogoga Bacha i nemarnoga Shakespearea? Godinama kasnije sjedili smo u Gradskoj kavani i pričali o jednoj knjizi o Mozartu; autor je iznio tezu da “Mozart” nije u pravome smislu ni postojao, da su kroz njega strujile sile jače od ljudskih, da je to bio klasični slučaj schellingovskoga tipa predikatizacije subjekta, kada netko vlastiti subjekt popredikatizira nečim višim: Bogom, umjetnošću, idejom. Ismijavao sam takav pogled na stvari duha, smatrao ga banalnim i neodređenim, pozivao se na naše razgovore vođene još u sjeni mladosti, i kao rezultat pobrao naš prekid kontakata. Bilo je logično da ne popusti nijedan, i bilo je još logičnije da danas zbog toga ne osjetim ni mrvicu žaljenja. Ne radi se pritom ni o kakvoj űbermenschizaciji nijednoga od nas a ni našega odnosa. Bili smo došli na kraj, što povremeno svatko tko živi malkoc budnijim životom mora osjetiti prilikom kontakata, bilo s ljudima, bilo s vlastitim životom. No to je bilo prije koju godinu, i ne spada u priču, jer je čak ni ne zaključuje: prije je nalik padu nekog nemarno odloženoga instrumenta i nastaloj jeci nakon što je opereta odavno završila, zastor se spustio, a izvođači radova pozaspali po svojim domovima. Naša je lauta tada zazvečala u već ispražnjenome kazalištu. No u vrijeme u kojemu nas dvojica postojimo da ne možemo više, jednoga ljetnog popodneva poklonio sam mu komplet Alana Forda, sve epizode, da budem precizniji, koje sam imao: radilo se o nekih sedamdesetak sveščića maloga formata, koje je Brane momentalno sakrio u podrum. Obojica smo razmišljali po kineski, znači strategijski: njegov je otac – koji je sam vodio brigu o Branetu i njegovima bratu i sestri, jer im je majka rano umrla (na ovome mjestu i sami shvaćate da ulazite u izvjesnu modifikaciju Pepeljuge ili neke druge, svakako junačke priče ispunjene metamorfozama protagonista), a Brane je opasno zanemarivao školu na uštrb svirke: bilo je jasno da će ili svirati gitaru ili propasti, dok će aureola visoke inteligencije, što ga je okruživala, njegovu propast učiniti tim većom i strašnijom; ubrzati će je, a ne usporiti. Svirka još kako tako, ali stripovi, razmišljali smo uglas, bolje ih je skriti, nego poslije magarac biti, i ostati bez obojega. Nije se isplatilo provocirati nove nedaće, ionako ih je bilo preveć: loše ocjene, još gore vladanje, prezir mediokriteta iz zbornice, glupo susjedstvo (simpatični, ali nepodnošljivo bedasti ljudi), prokleti hormoni, totalna koma u kontrastu totalnoga svjetla otkrivanja svijeta. Mehanički su se zastori polako razmicali a iza njih pulsiralo je srce žive tajne! Tko ne zna kakva to spektralizacija svijesti znade biti? Osjećali smo se obojica poput onoga hromoga vuka iz poezije Vaska Pope, i sklanjali se u svijet umjetnosti, poglavito književnosti i glazbe po znanome načelu svih ljubitelja ovoga majstora i znalca tajne drevne: “I tamo spavaj/Dok se ne zaledi lavež/I zarđaju psovke i crknu baklje/Sveopšte hajke”. Alan Ford tada je izgledao kao satirična, no posve točna slika svijeta, stripovski obrazac po čijoj je strukturi moguće gonetati tajne vladavine međuljudskih, koristoljubljem premreženih veza, s tonama humora verbalnoga, dakle kultiviranoga pedigrea u pozadini svega. Razdioba prihoda po principu, tebi jedan, meni jedan, tebi dva (ruka Broja Jedan stavlja jedan novčić pored prvoga), meni dva (ruka stavlja dva novčića pored prvoga) i tako dalje, uz antologijske scene s doktorima i bolnicama – a ovdje je važno naglasiti da je četvrtina stanara naše zgrade radila u bolnici – napravile su od ovih humorističnih opaski specifičan pogled na svijet koji je imao u sebe uračunat cinizam i dvoličnost vlasti. To je bila, ipak, nedostatna priprema za društvene mijene koje su bile pred nama. Jednoga se dana ista ona ekipa koju smo znali kao neprijeporno komunističku premetnula u ključne kanalizatore nacionalističkoga osjećaja svijeta. Na ekrane su nahrupili likovi koji su se samo kreveljili, naši domaći protagonisti takozvane (tepala si je!) “urbane” scene postali su ključne figure ove mijene. Bilo je to sablasno iskustvo, ova zamjena kožnih jakni narodnim nošnjama. Alan Ford, začudo, time nije dobio ni mrvice na realizmu, nego, dapače, izgubio na tone autentičnosti. On je funkcionirao kao upozorenje, kao reper nedostojna ponašanja. A za posljedicu, nažalost, nije imao devalvaciju cinizma, čak suprotno, nije, kao što se može i prepostaviti, s njome imao nikakve veze. To ne znači da je ovaj retro-izdavački pothvat (trenutačno u Hrvatskoj Alan Ford iznova izlazi, po peti ili šesti puta) financijski riskantan potez. Koliko znam, cijela naklada biva otkupljena, ili gotovo cijela, što je u ovom slučaju za nakladnika više nego zadovoljavajuće. Niti bi iz ovakvih razmišljanja na bilo koji logike dostojan način bilo moguće povezati simpatični strip s gnusnim raspadom države i kasnijom posvemašnjom demoralizacijom u koju su svi utonuli kao u močvaru, okruženi gomilama čudovišta iz crne lagune. Bilo kako god, sam sam kupio dva broja. Nijedan nisam pročitao, zapravo dočitao. Alan Ford mi je bio dosadan, infantilan, preistinit; bio mi je, u izvjesnom smislu, zabavan, odnosno nezabavan, kao novine s vijestima iz zemlje i svijeta. S unaprijed pripremljenim lošim vijestima. Znači, predvidljiv. Kada sam neki dan ugledao jedan svezak Alana Forda, sve sam ovo znao: i da nemam, osim davna popodneva i slike Braneta kako preuzima komplet stripova, ama baš ništa što me povezuje s ovim rijetkim ispadom duha na garavim balkanskim sokacima. Da je sve to davno zatrto. Da će i ova uspomena funkcionirati kao laž. Evo, i taj Brane, gore u tekstu izgleda kao kakav bog. A radi se o sitničavu čovjeku, prijeke ćudi. Za mene možda nema ni opravdanja ni iskupljenja. Danas više ne tražim toliko inteligenciju, nego širokogrudnost! Dajem kraljevstvo za širokogrudna čovjeka ili čovječicu! Osim, ako se ovdje ne radi o klasičnome slučaju odljubljivanja koje je omogućilo prepričano davno darivanje. Alan Ford? Pojma nemam. Zaista. U pubertet sam ušao brzinom svjetlosti. Kao i u starost, uostalom. Ili u gostionicu? E, tamo sam baš ušišao, sve se dimilo. Neki od mojih frendova su voljeli ovaj strip. Međutim, godinama ga nitko nije spomenuo. Kada mi netko kaže da kupuje retro izdanja, da je, dapače, uzeo sve brojeve, brzo razgovor privodim kraju i odlazim. Zašto? Tko to zna taj je Bog, rekao bi Heidegger. Nije li prilično točno rečeno, onomad u Galileji, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve? Vidim Broja Jedan, sad, kako kaže, rekao sam mu, Isuse, nisam neki mudrac, ali uspio sam shvatiti neke stvari, nastaviš li ovako, završit ćeš na križu! Ha, ha, Isus će na to, frajeru, jednom će se u maloj Hrvatskoj roditi tip kojemu će baka i majka tepati Fritz i koji će napisati to isto: Ovaj momak bu svršil na križu! Pa šta? Pa ništa, čovječe, što se pjeniš, pusti me da i ja-svršim! Koja si ti Senka manekenka! I onda će se Grgić, onaj koji poklanja stripove po svome gradu, koji je uvijek strahovito inteligentan, pronicav, uvijek spreman posavjetovati, a nikad zajebati, toga sjetiti i staviti nas u svoj popodnevni tekst, u skasku o uspomeni. Mene, tebe i Broja Jedan. I nekakvoga tipa koji vježba u gitaru. A, njega znam, Brane! Gdje si Brane? Ne čujem te. Nije vrag da ne sviraš više?
ps
Brane i danas svira, u ovoj priči nema nikakve drame, nema nesretnih krajeva, ona prije svega odiše kroničnim nedostatkom jada. U njoj se čepovi s bočica ispunjenih uspomenama ne dižu, jer uspomene liježu s Erinijama, a s njima se nije šaliti. Moj compadre iz davnina vjerojatno u ovom trenutku naštimava gitaru, ili rasteže nove, netom kupljene žice. Nije se odao drogama, ni kurvanju, ni, a to bi bilo najstrašnije, “poštenome” radu u nekoj fabrici oliti kombinatu. Živi u Americi i prije nekoliko godina, što mi je zadnja vijest, objavio je cd s pjesmama Beatlesa odsviranih na barokni i klasični gitarski način. Ako se dobro sjećam, radilo se o Naredniku Pepperu, najpoznatijem albumu liverpulskih buba. CD nemam, ali ne sumnjam u Branetove emocije. Beatlese, isto kao i Springsteena, voli odmalena, a svira opako. Sviranjem obrada Beatlesa kao da se još jednom vratio u djetinjstvo; mi tamo pokatkad ostavimo nešto nenaštimano, a to je Brane možda na ovaj način uglačao. Djetinjstvo se, za razliku od ruža ili paradajza, uzgaja naknadno. Nešto ubacimo, nešto, bogme, naglavačke zavitlamo van. Život plijeviti, korov tamaniti! Škole je izučio vani. Slagao je godište i upisao gitaru kod čovjeka kojega je najviše volio slušati. Diplomirao je u Njemačkoj pod instruktorskim prstima Eliota Fiska, što je ime toga čovjeka, rođena, čini mi se, u Springsteenovu New Yerseyu, radio je u Kőlnu i Glasgowu, propušio se (ta je vijest zapanjila obćinstvo) i počeo u dvadesetima piti rakiju. Bit će i od njega čovjeka, govorilo se po komšiluku, i na to su klimali glavama svi kojima su bitne takve perifernalije. Nikada nije spomenuo one stripove, a što se mene tiče, namjerno im više nikada (osim za fine novce) neću napisati ili izgovoriti ime. Na brodu s kojim tonem na dno mutnoga oceana nije kao ime ispisana riječ nostagija, nego neka druga, meni stoput ljepša, a nju vam neću odati za džabe.
Kako smo Brane Krstić i ja čitali Alana Forda
Iako u godinama koje su uslijedile Brane nije postao poznati umjetnik, ostao mi je mladalačkim modelom ponašanja koje mora rezultirati preobrazbom bića. Nekako nisam mislio da su umjetnici ljudi koji žive od umjetnosti kao što službenici žive od svojih zanimanja, posvećeni podjednako sitnim karijerističkim nadmetanjima kao i poslu. Umjetnik, mislio sam tada, prije svega ne pristaje na sudjelovanje u trci, opsesivno je posvećen usavršavanju svoje nutrine, od koje mora napraviti nešto kao čarobni mač uz pomoć kojega će se probiti iz začaranoga kruga jave. Brane je trenirao svakodnevno. Svirao je klasičnu gitaru i sanjao kako mu instrukcije daju najbolji učitelji i znalci instrumenta. Stanovao je čak sedam katova iznad mene, ali nisam jednu ponoć dočekao jasno čuvši kako uvježbava kompoziciju te zapne negdje već na početku, i onda krene iznova pa iznova. Ništa ne bi bilo brzopletije od zaključka da je Brane bio netalentiran: upoznao sam tek nekoliko odraslih ljudi koji bi odoljeli razgovoru kakav je moj prijatelj iz djetinjstva mogao povesti još kao dijete. On je mogao zarana zavoljeti Bacha, čije je kompozicije svladavao i pronicao još kao osnovnoškolac. A samu svirku usvojio je posve prirodno, bilo je to nalik uranjanju ulovljene ribe nazad u rijeku iz koje ju je rođenje u ovakvu egzistenciju upecalo; napravio je tek nekoliko poteza po gitari i postao s njom učas, maltene preko noći, jedno. Ne pretjerujem. Tada sam i sam svirao, ali kada sam vidio napredak koji je on uspio ostvariti za pukih nekoliko tjedana, objesio sam gitaru zauvijek o klin, odmah pored kopački. Do gitare, zapravo, do ozbiljnijeg poimanja njenih bogatih slojeva, doslovce čitavih svjetova koje je počeo slutiti iza njena pojavna, trbušasta oblika, Brane je bio dječak naglašeno sklon tuči i iznimno beskompromisan: jednom je ušao u sukob s tridesetogodišnjakom, iako je sam bio tek osmi razred osnovne škole. Kakav je to čudan osnovnoškolac bio! Čitao je novine na engleskom, i pisao duga pisma Josipu Torbarini, tada najpoznatijem hrvatskom prevoditelju Shakespearea. Na stranu što su ta pisma često bila tek prepričani Torbarinini predgovori dramama o kojima je Brane želio raspravljati, bilo je dirljivo njegovo nastojanje da sa svijetom duha – a intuitivno ga je osjećao oko sebe – stupi u dijalog. Bilo je moguće sve, mislio je tada, pa i transformacija stvarnosti po principima mašte. Ima li u tome boljih učitelja od strogoga Bacha i nemarnoga Shakespearea? Godinama kasnije sjedili smo u Gradskoj kavani i pričali o jednoj knjizi o Mozartu; autor je iznio tezu da “Mozart” nije u pravome smislu ni postojao, da su kroz njega strujile sile jače od ljudskih, da je to bio klasični slučaj schellingovskoga tipa predikatizacije subjekta, kada netko vlastiti subjekt popredikatizira nečim višim: Bogom, umjetnošću, idejom. Ismijavao sam takav pogled na stvari duha, smatrao ga banalnim i neodređenim, pozivao se na naše razgovore vođene još u sjeni mladosti, i kao rezultat pobrao naš prekid kontakata. Bilo je logično da ne popusti nijedan, i bilo je još logičnije da danas zbog toga ne osjetim ni mrvicu žaljenja. Ne radi se pritom ni o kakvoj űbermenschizaciji nijednoga od nas a ni našega odnosa. Bili smo došli na kraj, što povremeno svatko tko živi malkoc budnijim životom mora osjetiti prilikom kontakata, bilo s ljudima, bilo s vlastitim životom. No to je bilo prije koju godinu, i ne spada u priču, jer je čak ni ne zaključuje: prije je nalik padu nekog nemarno odloženoga instrumenta i nastaloj jeci nakon što je opereta odavno završila, zastor se spustio, a izvođači radova pozaspali po svojim domovima. Naša je lauta tada zazvečala u već ispražnjenome kazalištu. No u vrijeme u kojemu nas dvojica postojimo da ne možemo više, jednoga ljetnog popodneva poklonio sam mu komplet Alana Forda, sve epizode, da budem precizniji, koje sam imao: radilo se o nekih sedamdesetak sveščića maloga formata, koje je Brane momentalno sakrio u podrum. Obojica smo razmišljali po kineski, znači strategijski: njegov je otac – koji je sam vodio brigu o Branetu i njegovima bratu i sestri, jer im je majka rano umrla (na ovome mjestu i sami shvaćate da ulazite u izvjesnu modifikaciju Pepeljuge ili neke druge, svakako junačke priče ispunjene metamorfozama protagonista), a Brane je opasno zanemarivao školu na uštrb svirke: bilo je jasno da će ili svirati gitaru ili propasti, dok će aureola visoke inteligencije, što ga je okruživala, njegovu propast učiniti tim većom i strašnijom; ubrzati će je, a ne usporiti. Svirka još kako tako, ali stripovi, razmišljali smo uglas, bolje ih je skriti, nego poslije magarac biti, i ostati bez obojega. Nije se isplatilo provocirati nove nedaće, ionako ih je bilo preveć: loše ocjene, još gore vladanje, prezir mediokriteta iz zbornice, glupo susjedstvo (simpatični, ali nepodnošljivo bedasti ljudi), prokleti hormoni, totalna koma u kontrastu totalnoga svjetla otkrivanja svijeta. Mehanički su se zastori polako razmicali a iza njih pulsiralo je srce žive tajne! Tko ne zna kakva to spektralizacija svijesti znade biti? Osjećali smo se obojica poput onoga hromoga vuka iz poezije Vaska Pope, i sklanjali se u svijet umjetnosti, poglavito književnosti i glazbe po znanome načelu svih ljubitelja ovoga majstora i znalca tajne drevne: “I tamo spavaj/Dok se ne zaledi lavež/I zarđaju psovke i crknu baklje/Sveopšte hajke”. Alan Ford tada je izgledao kao satirična, no posve točna slika svijeta, stripovski obrazac po čijoj je strukturi moguće gonetati tajne vladavine međuljudskih, koristoljubljem premreženih veza, s tonama humora verbalnoga, dakle kultiviranoga pedigrea u pozadini svega. Razdioba prihoda po principu, tebi jedan, meni jedan, tebi dva (ruka Broja Jedan stavlja jedan novčić pored prvoga), meni dva (ruka stavlja dva novčića pored prvoga) i tako dalje, uz antologijske scene s doktorima i bolnicama – a ovdje je važno naglasiti da je četvrtina stanara naše zgrade radila u bolnici – napravile su od ovih humorističnih opaski specifičan pogled na svijet koji je imao u sebe uračunat cinizam i dvoličnost vlasti. To je bila, ipak, nedostatna priprema za društvene mijene koje su bile pred nama. Jednoga se dana ista ona ekipa koju smo znali kao neprijeporno komunističku premetnula u ključne kanalizatore nacionalističkoga osjećaja svijeta. Na ekrane su nahrupili likovi koji su se samo kreveljili, naši domaći protagonisti takozvane (tepala si je!) “urbane” scene postali su ključne figure ove mijene. Bilo je to sablasno iskustvo, ova zamjena kožnih jakni narodnim nošnjama. Alan Ford, začudo, time nije dobio ni mrvice na realizmu, nego, dapače, izgubio na tone autentičnosti. On je funkcionirao kao upozorenje, kao reper nedostojna ponašanja. A za posljedicu, nažalost, nije imao devalvaciju cinizma, čak suprotno, nije, kao što se može i prepostaviti, s njome imao nikakve veze. To ne znači da je ovaj retro-izdavački pothvat (trenutačno u Hrvatskoj Alan Ford iznova izlazi, po peti ili šesti puta) financijski riskantan potez. Koliko znam, cijela naklada biva otkupljena, ili gotovo cijela, što je u ovom slučaju za nakladnika više nego zadovoljavajuće. Niti bi iz ovakvih razmišljanja na bilo koji logike dostojan način bilo moguće povezati simpatični strip s gnusnim raspadom države i kasnijom posvemašnjom demoralizacijom u koju su svi utonuli kao u močvaru, okruženi gomilama čudovišta iz crne lagune. Bilo kako god, sam sam kupio dva broja. Nijedan nisam pročitao, zapravo dočitao. Alan Ford mi je bio dosadan, infantilan, preistinit; bio mi je, u izvjesnom smislu, zabavan, odnosno nezabavan, kao novine s vijestima iz zemlje i svijeta. S unaprijed pripremljenim lošim vijestima. Znači, predvidljiv. Kada sam neki dan ugledao jedan svezak Alana Forda, sve sam ovo znao: i da nemam, osim davna popodneva i slike Braneta kako preuzima komplet stripova, ama baš ništa što me povezuje s ovim rijetkim ispadom duha na garavim balkanskim sokacima. Da je sve to davno zatrto. Da će i ova uspomena funkcionirati kao laž. Evo, i taj Brane, gore u tekstu izgleda kao kakav bog. A radi se o sitničavu čovjeku, prijeke ćudi. Za mene možda nema ni opravdanja ni iskupljenja. Danas više ne tražim toliko inteligenciju, nego širokogrudnost! Dajem kraljevstvo za širokogrudna čovjeka ili čovječicu! Osim, ako se ovdje ne radi o klasičnome slučaju odljubljivanja koje je omogućilo prepričano davno darivanje. Alan Ford? Pojma nemam. Zaista. U pubertet sam ušao brzinom svjetlosti. Kao i u starost, uostalom. Ili u gostionicu? E, tamo sam baš ušišao, sve se dimilo. Neki od mojih frendova su voljeli ovaj strip. Međutim, godinama ga nitko nije spomenuo. Kada mi netko kaže da kupuje retro izdanja, da je, dapače, uzeo sve brojeve, brzo razgovor privodim kraju i odlazim. Zašto? Tko to zna taj je Bog, rekao bi Heidegger. Nije li prilično točno rečeno, onomad u Galileji, neka mrtvi pokapaju svoje mrtve? Vidim Broja Jedan, sad, kako kaže, rekao sam mu, Isuse, nisam neki mudrac, ali uspio sam shvatiti neke stvari, nastaviš li ovako, završit ćeš na križu! Ha, ha, Isus će na to, frajeru, jednom će se u maloj Hrvatskoj roditi tip kojemu će baka i majka tepati Fritz i koji će napisati to isto: Ovaj momak bu svršil na križu! Pa šta? Pa ništa, čovječe, što se pjeniš, pusti me da i ja-svršim! Koja si ti Senka manekenka! I onda će se Grgić, onaj koji poklanja stripove po svome gradu, koji je uvijek strahovito inteligentan, pronicav, uvijek spreman posavjetovati, a nikad zajebati, toga sjetiti i staviti nas u svoj popodnevni tekst, u skasku o uspomeni. Mene, tebe i Broja Jedan. I nekakvoga tipa koji vježba u gitaru. A, njega znam, Brane! Gdje si Brane? Ne čujem te. Nije vrag da ne sviraš više?
ps
Brane i danas svira, u ovoj priči nema nikakve drame, nema nesretnih krajeva, ona prije svega odiše kroničnim nedostatkom jada. U njoj se čepovi s bočica ispunjenih uspomenama ne dižu, jer uspomene liježu s Erinijama, a s njima se nije šaliti. Moj compadre iz davnina vjerojatno u ovom trenutku naštimava gitaru, ili rasteže nove, netom kupljene žice. Nije se odao drogama, ni kurvanju, ni, a to bi bilo najstrašnije, “poštenome” radu u nekoj fabrici oliti kombinatu. Živi u Americi i prije nekoliko godina, što mi je zadnja vijest, objavio je cd s pjesmama Beatlesa odsviranih na barokni i klasični gitarski način. Ako se dobro sjećam, radilo se o Naredniku Pepperu, najpoznatijem albumu liverpulskih buba. CD nemam, ali ne sumnjam u Branetove emocije. Beatlese, isto kao i Springsteena, voli odmalena, a svira opako. Sviranjem obrada Beatlesa kao da se još jednom vratio u djetinjstvo; mi tamo pokatkad ostavimo nešto nenaštimano, a to je Brane možda na ovaj način uglačao. Djetinjstvo se, za razliku od ruža ili paradajza, uzgaja naknadno. Nešto ubacimo, nešto, bogme, naglavačke zavitlamo van. Život plijeviti, korov tamaniti! Škole je izučio vani. Slagao je godište i upisao gitaru kod čovjeka kojega je najviše volio slušati. Diplomirao je u Njemačkoj pod instruktorskim prstima Eliota Fiska, što je ime toga čovjeka, rođena, čini mi se, u Springsteenovu New Yerseyu, radio je u Kőlnu i Glasgowu, propušio se (ta je vijest zapanjila obćinstvo) i počeo u dvadesetima piti rakiju. Bit će i od njega čovjeka, govorilo se po komšiluku, i na to su klimali glavama svi kojima su bitne takve perifernalije. Nikada nije spomenuo one stripove, a što se mene tiče, namjerno im više nikada (osim za fine novce) neću napisati ili izgovoriti ime. Na brodu s kojim tonem na dno mutnoga oceana nije kao ime ispisana riječ nostagija, nego neka druga, meni stoput ljepša, a nju vam neću odati za džabe.