/ 3. travnja je datum kad je Cibona osvajala obje europske titule, 1985. i 1986. godine. Priča pred vama je iz još nenapisane knjige radnog naslova “Ne boj se banane”. /
Bio je 3. april, bila je srijeda. Rolja, Gruja i ja stajali smo na školskom hodniku. Ono što smo spremali napraviti bilo je nečuveno. Spremali smo se pobjeći iz škole. A to nismo nikad radili. Imali smo dobre ocjene, nismo pravili probleme. Osjećali smo to kao adut, ako nam uvale dva neopravdana časa. Nije se tu radilo samo o časovima na kojima nismo bili, radilo se o nepoštovanju. Trebat će se vaditi iz toga kasnije, ali računali smo na suosjećanje nastavnika.
Nas trojica smo trenirali košarku, a Cibona je za pola sata trebala početi finale za prvaka Evrope u Ateni protiv Reala. Ako nas zbog tog kazne, neka nas kazne. Razrednica Celin, koja je predavala matematiku, rijetko je pokazivala milost. Razmišljali smo da odemo kod nastavnika fizičkog Ifeta, da njega pitamo da nas pusti ili bar da mu kažemo da ćemo pobjeći. Možda će nas uzeti u zaštitu. Na kraju, nismo. Odlučili smo otići.
Upravo kad smo nas trojica usplahirenih idiota istrčali iz školskog dvorišta, nastavnik Ifet provirio je u naš razred, potom i u sve ostale i izgovarao jednostavnu rečenicu: “Djeco, hajte kući, Cibona igra.” Nastavnici su u zbornici naprosto odlučili da djecu puste kući, ipak je to bila Cibona s Draženom u finalu, gledalo se i njima. Tako nas trojica nismo nikad dobili neopravdane.
Uletio sam u kuću, bacio torbu na krevet i sjeo u dnevnu sobu da gledam utakmicu. Stari i stara su bili kod kuće. Mama me pitala hoću li nešto pojesti, ali ja nisam imao vremena sad za to. Tresao sam nogama, gnijezdio se po kauču, sekunde do utakmice su mi prolazile kao sati, bivao sam sve živčaniji. Zatim sam ustao i počeo hodati po dnevnoj sobi.
“De, bolan, smiri se, sine. Šta ti je?” pitao me stari.
“Ništa, pusti me”, odgovorio sam namrgođeno.
“Hajde, dijete, pa neće oni igrat bolje ako ti živčaniš”, prisnažila je stara.
Ja sam na trenutak zastao i kao da me munja posred čela pogodila. Odjednom mi se razbistrilo. Posve je jasno šta trebam napraviti. Ovo je finale. Otišao sam u sobu, uzeo loptu u ruke i otišao u hodnik obući patike.
“Sine, gdje ćeš?” stari je provirio u hodnik sa upitnikom iznad čela.
“Ja ne mogu gledat.”
“Gdje ćeš?”
“Idem ubacivat loptu”, odgovorio sam.
“Ubacivat loptu” značilo je pogađati priručni koš kakvi su tih godina uspješno rasli po dvorištima širom Jugoslavije. Ti dvorišni, priručni koševi bili su od čega god, kanti, željeznih obruča s kakvog bureta na približnoj visini koša ili naprosto prostor koji je trebalo pogoditi. Kao koš mogao je poslužiti i kućni broj. Nekadašnje plave pločice koje su stajale na pročeljima kuća imale izbočenje na sredini, pa ako bih pogodio u sredinu začuo se “klak!”, zvuk savijanja pločice, što bi, recimo, značilo da si “pogodio” koš. Ja sam imao koš od starog željeznog držača za kotao kome su zgodno otpale sve noge sem jedne, pa je ona poslužila kao držač koja sam provukao ispod crijepa stare šupe.
I tako sam stajao tamo, mrtav-ozbiljan u svom dvorištu, spremao sam se igrati protiv imaginarnih protivnika, postizati koševe i dati sve od sebe. Stajao sam tako u dvorištu, a tamo negdje u atenskoj dvorani stajali su Dražen, Aco, Čutura, Nakić, Ušić i ostali protiv Reala kojeg smo dobili već dvaput te sezone, ali opet su bili strašni: Robinson, Martin, Iturriaga, Corbalan…
I dao sam sve od sebe, plesao sam po dvorištu, prolazio blokove, prodavao finte, imao sam solidan prosjek ubačaja… Stari je u jednom trenutku došao u dvorište i saopćio mi da je poluvrijeme, da Cibona vodi jedan razlike i da je egal. I da se njemu čini da neće dobro završit. Stari bi to uvijek rekao, da lakše preboli mogući poraz. Bilo je poluvrijeme.
Kratko sam se odmorio, popio malo vode, malo vode sasuo niz vrat. Ušao sam u dnevnu sobu kao u svlačionicu i tamo malo stajao i hvatao dah. Starci su me gledali.
“Dobit ćemo”, rekla je stara.
“To ćemo još vidjet”, dometnuo je stari.
Ja nisam ništa rekao, nego sam otišao opet u dvorište. Bilo je proljeće i mirisalo je na život, dvorište je bilo ograđeno našom i stričevom kućom, breza, trešnja i bor su držali dvorište pod svojom kontrolom, a ja sam igrao svoju košarku na utabanoj travi i nastavio se, zajedno sa ekipom Cibone, boriti za naslov prvaka Europe.
Otprilike u 32. minuti utakmice, u onom trenutku kad je Dražen počeo ispisivati presudu Madrižanima serijom od 16:2, u dvorištu u Ulici 14. Srednjobosanske brigade je već padao mrak, a ja sam već padao s nogu, ne znajući ni koliko je prošlo utakmice, ni koliko ima do kraja. Tad je stari drugi put izišao u dvorište, držao je ruke u džepovima i imao pokerašku facu. Znao je to raditi, nisi mu mogao na licu pročitati emociju, išlo mi je to na živce.
“Koliko je?” upitao sam zadihano.
Stari me gledao nepromijenjenog izraza lica.
“Koliko je!?” raširio sam ruke.
Odgovor nisam dočekao, nego sam protrčao kraj njega u kuću, u dnevnu sobu. Stara sjedi na kauču, blaženog lica, ruke prekrižila, malo glavu nakrivila i gleda televizor.
“Uh, šta im je Dražen napravio, da si vidio”, rekla je blago, kao da komentira vjenčanje.
Na televizoru su prolazile posljednje sekunde meča, komentator i igrači su već slavili. Niz naša leđa se cijedio znoj.
Kako sam postao prvak svijeta
Slika posuđena od Elvisa
/ 3. travnja je datum kad je Cibona osvajala obje europske titule, 1985. i 1986. godine. Priča pred vama je iz još nenapisane knjige radnog naslova “Ne boj se banane”. /
Bio je 3. april, bila je srijeda. Rolja, Gruja i ja stajali smo na školskom hodniku. Ono što smo spremali napraviti bilo je nečuveno. Spremali smo se pobjeći iz škole. A to nismo nikad radili. Imali smo dobre ocjene, nismo pravili probleme. Osjećali smo to kao adut, ako nam uvale dva neopravdana časa. Nije se tu radilo samo o časovima na kojima nismo bili, radilo se o nepoštovanju. Trebat će se vaditi iz toga kasnije, ali računali smo na suosjećanje nastavnika.
Nas trojica smo trenirali košarku, a Cibona je za pola sata trebala početi finale za prvaka Evrope u Ateni protiv Reala. Ako nas zbog tog kazne, neka nas kazne. Razrednica Celin, koja je predavala matematiku, rijetko je pokazivala milost. Razmišljali smo da odemo kod nastavnika fizičkog Ifeta, da njega pitamo da nas pusti ili bar da mu kažemo da ćemo pobjeći. Možda će nas uzeti u zaštitu. Na kraju, nismo. Odlučili smo otići.
Upravo kad smo nas trojica usplahirenih idiota istrčali iz školskog dvorišta, nastavnik Ifet provirio je u naš razred, potom i u sve ostale i izgovarao jednostavnu rečenicu: “Djeco, hajte kući, Cibona igra.” Nastavnici su u zbornici naprosto odlučili da djecu puste kući, ipak je to bila Cibona s Draženom u finalu, gledalo se i njima. Tako nas trojica nismo nikad dobili neopravdane.
Uletio sam u kuću, bacio torbu na krevet i sjeo u dnevnu sobu da gledam utakmicu. Stari i stara su bili kod kuće. Mama me pitala hoću li nešto pojesti, ali ja nisam imao vremena sad za to. Tresao sam nogama, gnijezdio se po kauču, sekunde do utakmice su mi prolazile kao sati, bivao sam sve živčaniji. Zatim sam ustao i počeo hodati po dnevnoj sobi.
“De, bolan, smiri se, sine. Šta ti je?” pitao me stari.
“Ništa, pusti me”, odgovorio sam namrgođeno.
“Hajde, dijete, pa neće oni igrat bolje ako ti živčaniš”, prisnažila je stara.
Ja sam na trenutak zastao i kao da me munja posred čela pogodila. Odjednom mi se razbistrilo. Posve je jasno šta trebam napraviti. Ovo je finale. Otišao sam u sobu, uzeo loptu u ruke i otišao u hodnik obući patike.
“Sine, gdje ćeš?” stari je provirio u hodnik sa upitnikom iznad čela.
“Ja ne mogu gledat.”
“Gdje ćeš?”
“Idem ubacivat loptu”, odgovorio sam.
“Ubacivat loptu” značilo je pogađati priručni koš kakvi su tih godina uspješno rasli po dvorištima širom Jugoslavije. Ti dvorišni, priručni koševi bili su od čega god, kanti, željeznih obruča s kakvog bureta na približnoj visini koša ili naprosto prostor koji je trebalo pogoditi. Kao koš mogao je poslužiti i kućni broj. Nekadašnje plave pločice koje su stajale na pročeljima kuća imale izbočenje na sredini, pa ako bih pogodio u sredinu začuo se “klak!”, zvuk savijanja pločice, što bi, recimo, značilo da si “pogodio” koš. Ja sam imao koš od starog željeznog držača za kotao kome su zgodno otpale sve noge sem jedne, pa je ona poslužila kao držač koja sam provukao ispod crijepa stare šupe.
I tako sam stajao tamo, mrtav-ozbiljan u svom dvorištu, spremao sam se igrati protiv imaginarnih protivnika, postizati koševe i dati sve od sebe. Stajao sam tako u dvorištu, a tamo negdje u atenskoj dvorani stajali su Dražen, Aco, Čutura, Nakić, Ušić i ostali protiv Reala kojeg smo dobili već dvaput te sezone, ali opet su bili strašni: Robinson, Martin, Iturriaga, Corbalan…
I dao sam sve od sebe, plesao sam po dvorištu, prolazio blokove, prodavao finte, imao sam solidan prosjek ubačaja… Stari je u jednom trenutku došao u dvorište i saopćio mi da je poluvrijeme, da Cibona vodi jedan razlike i da je egal. I da se njemu čini da neće dobro završit. Stari bi to uvijek rekao, da lakše preboli mogući poraz. Bilo je poluvrijeme.
Kratko sam se odmorio, popio malo vode, malo vode sasuo niz vrat. Ušao sam u dnevnu sobu kao u svlačionicu i tamo malo stajao i hvatao dah. Starci su me gledali.
“Dobit ćemo”, rekla je stara.
“To ćemo još vidjet”, dometnuo je stari.
Ja nisam ništa rekao, nego sam otišao opet u dvorište. Bilo je proljeće i mirisalo je na život, dvorište je bilo ograđeno našom i stričevom kućom, breza, trešnja i bor su držali dvorište pod svojom kontrolom, a ja sam igrao svoju košarku na utabanoj travi i nastavio se, zajedno sa ekipom Cibone, boriti za naslov prvaka Europe.
Otprilike u 32. minuti utakmice, u onom trenutku kad je Dražen počeo ispisivati presudu Madrižanima serijom od 16:2, u dvorištu u Ulici 14. Srednjobosanske brigade je već padao mrak, a ja sam već padao s nogu, ne znajući ni koliko je prošlo utakmice, ni koliko ima do kraja. Tad je stari drugi put izišao u dvorište, držao je ruke u džepovima i imao pokerašku facu. Znao je to raditi, nisi mu mogao na licu pročitati emociju, išlo mi je to na živce.
“Koliko je?” upitao sam zadihano.
Stari me gledao nepromijenjenog izraza lica.
“Koliko je!?” raširio sam ruke.
Odgovor nisam dočekao, nego sam protrčao kraj njega u kuću, u dnevnu sobu. Stara sjedi na kauču, blaženog lica, ruke prekrižila, malo glavu nakrivila i gleda televizor.
“Uh, šta im je Dražen napravio, da si vidio”, rekla je blago, kao da komentira vjenčanje.
Na televizoru su prolazile posljednje sekunde meča, komentator i igrači su već slavili. Niz naša leđa se cijedio znoj.
Tako sam prvi put postao prvak Europe.