Počelo je, naravno, s glazbom: u Zagrebačkoj filharmoniji zabranili su Četvrtu simfoniju u f- molu Petra Iljiča Čajkovskog, koja se u našim krajevima naziva i Simfonija sudbine, jer da je vesela, a u ratu nije primjereno veseliti se. A onda je na sastanku vijeća mudraca jednoga zagrebačkog lista odlučeno da se hrvatska riječ za Harkov zamijeni hrvatskijom riječju za Harkov. Time naše hrvatske novine pokazuju solidarnost s narodom Ukrajine i s ukrajinskim braniteljima. Redakcijski Vuk Stefanović Karadžić utvrdio je da “jezik agresora” ne može biti kriterij u pisanju ukrajinskih toponima. Naravno, nije on tu mislio na hrvatski, nego na ruski. A Hrvati su tu svedeni na skupinu divljaka, koji zahvaljujući ratu prvi put svojim kulturno-povijesnim iskustvom i jezikom spoznaju Ukrajinu, prvi put za nju čuju, i evo sada u svojoj redakcijskoj pećini odlučuju kako će i po kojim jezičnim kriterijima zvati ukrajinske gradove. Osim što je na takav način, a za potrebe novinskog senzacionalizma i sirovog šovinizma, prezrena vlastita nacionalna književnost, te u njoj na tisuće stranica prevedenog književnog teksta u kojima se pojavljuju i Ukrajina i ukrajinski gradovi – istina, pisani i izgovarani na jedan način, onaj koji će se ispostaviti manje hrvatskim – ovim se demonstrira i neznanje o Ukrajini i Ukrajincima, kao i popriličan sitnoplemenski hrvatski prijezir prema veličini i kompleksnosti ukrajinskog naroda. Te na kraju, da zaoštrimo po hrvatski – prijezir prema braniteljima. Naprimjer, upravo braniteljima Harkova ili Harkiva. Naime, velikom broju njih materinji jezik je ruski. Ukrajinski tek natucaju, govore ga slabo, ili ga uopće ne znaju. Ili govore jezikom na kojem, recimo, sjajni suvremeni pjesnik, romanopisac i prevoditelj Serhij Žadan često i piše, koji je nekakva lokalna mješavina ukrajinskog i ruskog. Za ovdašnje domoljubne pomamnike ruski možda i jest jezik agresora, kao što je to, uostalom, i srpski, ali iz perspektive života ljudi i jezika, ruski jedan je od dva jezika ukrajinskih branitelja. I nema u tome ništa naročito čudno. Engleski je jedan od dva irska jezika, i to onaj dominantniji, prisutniji i kulturno produktivniji irski jezik. U jednome drugom ratu njime su se jednako koristili agresori i branitelji. Nije li onda neobično da vijeće domoljubnih mudraca nije pisanje i izgovor irskih toponima u hrvatskome jeziku uskladilo s irskim jezikom, gaelicom, a ne da se služimo “jezikom agresora”? Ili to nije isto, jer jedan nam je agresor u ovoj stvari mio, dok drugi, eto, nije.
Ali i da nije tako, da je ruski samo ruski, da ruski nije i ukrajinski, da je to u ovom slučaju doista samo jezik kojim govori Putinova vojska, bi li to bio dobar razlog da zaratimo s ruskim jezikom i kulturom, kao što smo 1991. zaratili sa srpskim jezikom i kulturom, i da se u jurišu oslobodimo i Petra Iljiča Čajkovskog i svega onog što Rusija jest mimo Putina i mimo svih tirana u svojoj povijesti? Naravno, sve to u ime solidarnosti s Ukrajinom i Ukrajincima. Zapravo, u ime one nastrane erotske ugode koju šovinizam ljudima donese.
Nekako je i prirodno mrziti Rusiju. Riječ je o tradiciji koja se na različite načine u nas manifestirala u posljednjih sto i trideset godina. Najprije, u slavu Beča i onih malograđanskih sentimenata koji su klice hrvatske nacije nalazili među ružama i tulipanima, po habsburškim parkovima i perivojima, a ne u sveslavenskom bratstvu i Rusiji. Potom, nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sovjetsku Rusiju mrzilo se po novom malograđanskom obrascu: jer je kralju Aleksandru poubijala neke njegove rođake i jer su komunisti, dakle Rusi, bili protiv Boga i privatnog vlasništva. Od 1941. Rusiju se mrzilo iz rasnih i rasističkih razloga, te kao neprijatelja u svjetskome ratu. A od 1948. mrzilo ju se da se ne bi završilo na Golom otoku, jer je odnos prema sovjetskoj Rusiji ustvari bio odnos prema Staljinu. Kasnije, negdje od šezdesetih, Rusija je postala simbolični okvir socijalističkog sivila i siromaštva, antipod Zapadu i dobrom životu. Rusija je bila sve ono što mi nipošto nismo htjeli biti. U kolektivnoj percepciji običnoga svijeta Rusija je osamdesetih nalikovala našoj nevoljnoj prošlosti, koju smo svakako htjeli zaboraviti. A svo to vrijeme, od carske obitelji, preko Lenjina i Staljina, sve do Brežnjeva, Rusijom su vladali tirani, zbog kojih je lako bilo mrziti Rusiju. Samo u kratkim periodima Hruščovljeve i Gorbačovljeve vladavine Rusija se drukčijom pokazivala.
Premda je u ratu Rusija Hrvatskoj ilegalno dilala oružje – na sličan način i uz slične motive s kojima neke druge države dilaju kokain – negativna se predrasuda prema Rusiji u to vrijeme samo učvrstila. Zato što je tek tada metaforički do kraja provedena identifikacija Rusije sa Srbijom. Sve ono od čega se želimo očistiti kada je riječ o Srbima – jezik, pismo, vjera i kultura – živo je, samo još mnogo veće i rasprostranjenije, kod Rusa. Negativan odnos prema jednima nužno će proizvesti negativan odnos prema drugima. Srpska povijest istovjetna je ruskoj povijesti. (Sve do trenutka u kojem će naši ljudi u Putinu prepoznati sebi bliskog tiranina. Jer postoji, ipak, nešto čemu ne možemo odoljeti čak ni kada podsjeća na Srbe.)
Za razliku od Srbije koja je mala zemlja, koju samo mi možemo pronaći na karti svijeta – zato što nam je u susjedstvu, Rusija je tako ogromna da je blizu baš svakoj zemlji na svijetu, izuzev možda Novom Zelandu. Rusija je tako velika da joj je skoro svatko nadohvat, pod okom, i na puškomet. U teritorijalnom i u političkom smislu to znači jedno. Ali u kulturnom smislu znači nešto posve drugo. Primitivan čovjek, malograđanin, hejter opće prakse, domoljubni srbomrzac, općenito ovisnik o popkulturnim modama i ratnim sentimentima, bez Rusije će lako. Malo toga što se njega tiče iz Rusije je. Ako nešto i jest iz Rusije, njega se to ne tiče. Međutim, za iole pismeno čeljade, o čitatelju i dobrom govorniku vlastitoga jezika da i ne govorimo, bez Rusa i Rusije ne može se nikako. Lišiti se Rusije, iz svejedno kojeg razloga i s kakvim ciljevima, značilo bi lišiti se vlastite kulture i pismenosti. Kao što je Rusija, na žalost našu, toliko velika i strašna da je svakome blizu, tako je u kulturi svakoga kultiviranog zapadnjaka udio Rusije mjerljiv samo s udjelom njegove lokalne nacionalne kulture, i usporediv s ostatkom svijeta u cjelini. Još od gimnazije događa mi se da se netko pohvali da ne čita ruske pisce. Razlozi su, naravno, uvijek ispravni, pravednički i politički. Nekad davno, dok je antikomunizam bio nešto dobro i pozitivno, time su se hvalili oni koji su za sebe htjeli reći da nisu komunisti. Kasnije, ideološki okvir se mijenjao, ali uvijek je to proklamirano ignoriranje Rusije i Rusa imalo slobodarsku i demokratsku proklamaciju. Svaki put osjetio bih sućut prema čovjeku – kao da mi upravo kaže da je umro! – a onda bih pomislio da laže i da potajice, ipak, čita Ruse. Ne čitati Ruse gore je nego ne čitati ništa. Uvjerenje da je to način da se čovjek solidarizira s Ukrajinom i Ukrajincima, ili s bilo kojim drugim narodom ili skupinom ljudi koji su žrtva ruske tiranije, jednaka je uvjerenju da ćemo se s Ukrajincima, ili s bilo kim drugim, solidarizirati time što ćemo se vratiti na stadij divljaštva.
Zašto u Zagrebačkoj filharmoniji vjeruju da bi cenzura Simfonije sudbine Petra Iljiča Čajkovskog mogla ohrabriti ljude u najtežim trenucima njihovih života, te ih uvjeriti da u malenoj Hrvatskoj netko misli na njih? I što se, zapravo, zbiva u glavi čovjeka koji misli da Čajkovski ima nešto s Vladimirom Putinom i ruskim državnim terorom? Na ovo pitanje nema odgovora, kao što ga nije bilo ni 1991, kao ni svih sljedećih trideset godina koliko traje hrvatsko čišćenje od natruha srpske kulture. Samo, dok se, možda, i može preživjeti bez Stevana Mokranjca i Miloša Crnjanskog, bez Čajkovskog i Dostojevskog, bez Prokofjeva, Šostakoviča i Josefa Brodskog, preživljavanja nema. Pogotovo u ovo zloslutno idiotsko doba mode kanceliranja, kada se iz tobož naprednih i moralno ispravnih razloga cenzurira sve što nije moralnopolitički podobno. Ili svi oni koji se jasno i nedvosmisleno ne ograde od Vladimira Putina. A dobro znamo da se ni Čajkovski, ni Dostojevski nisu ogradili…
Ali hajde, spustimo se još koju stepenicu niže! Iz razloga solidarnosti s Ukrajinom i njezinim narodom, ili da bi time naglasili vlastito sudjelovanje u neobjavljenom svjetskom ratu, onom koji se još uvijek vodi samo na kulturnom, sportskom i gospodarskom planu, komesari širom svijeta zatražili su očitovanje raseljenih Ruskinja i Rusa, ili tek ljudi ruskih imena i prezimena, o Putinovoj agresiji na Ukrajinu. Kao što je to bilo u Jugoslaviji 1948, kada su se svi slobodno opredjeljivali o rezoluciji Informbiroa, koja je u tom trenutku predstavljala uvod u agresiju Sovjetskog Saveza, dakle Rusije, na Jugoslaviju, tako je danas na Zapadu i kod nas za sve iole čuvenije Ruse: dužni su da se slobodno opredijele! Istina, ako bi se učinila greška u slobodnom opredjeljivanju, završilo bi se na Golom otoku. Kao što se i danas, u slučaju slične pogreške, biva kanceliran, isključen, prekrižen i poništen. O tome koliko je čovjeku poniženje biti doveden u situaciju da se oko bilo čega opredjeljuješ samo zato što si Rus, ili što ti je ime rusko, vrijedilo bi konačno promisliti, ako već nismo promislili 1991. Plemenitije ipak je bilo opredjeljivanje 1948: tada je svaki, baš svaki komunist morao reći je li za Tita ili je za Staljina, dok sada svaki, baš svaki Rus mora reći je li za Ukrajinu ili je za Putina. Komunist se postaje svojom voljom, a Rusom se, na žalost, rodiš. Kao i Hrvatom, Amerikancem, Armencem…
Ana Netrebko austrijska je državljanka. Njujorški Metropolitan ponudio joj je da bira: ili daljnji angažman u Metu, ili podrška Putinu. Rekla je da se “protivi ovom besmislenom agresivnom ratu”, ali odbila je izgovoriti da se odriče Putina. Isključena je, uz licemjerno žaljenje opernih rukovoditelja, koji su naglasili da “s Putinom koji ubija nevine ljude u Ukrajini nema puta naprijed”. Valeriji Gergijev, rodom Osetin, ruski je državljanin. Intimus Vladimira Putina, aktivist njegove partije. Prebrisan bez traga gumicom. Kao da mu je ime bilo ispisano grafitnom olovkom, nekom neobično lahkom rukom. Netrebko jedna je od najvećih opernih pjevačica našega doba, a Gergijev danas je ono što je Wilhelm Furtwängler bio prije osamdesetak godina. Obojica najveći dirigenti svoga doba, ili barem svaki svoje generacije, neće ni po čemu drugom biti upamćeni, osim po tome što su bili dirigenti. Kao što ni Ana Netrebko neće biti drukčije upamćena nego kao pjevačica. Ako još bude vremena nakon ovog u kojem mi sad živimo, ni Ana Netrebko, ni Valeri Gergijev neće biti pamćeni kao umjetnici koji su odbili osuditi Vladimira Putina, ali će, eventualno, biti pamćeni kao Rusi koji su primoravani da se opredijele. Pritom, genijalni Rusi. Je li njihovo isključivanje oblik podrške ukrajinskom narodu i Ukrajini, u njihovoj borbi protiv moskovskog tiranina i njegove vojske, koji im pokušavaju oteti zemlju, identitet i živote? Ili je, možda, ipak njihovo isključivanje način da se na mekan način disciplinira vlastita zajednica. Ne, neće oni završiti na Golom otoku, ali neće ni nastupati na Zapadu. Demokracija je ono društveno uređenje koje bez sankcioniranja dopušta suprotna mišljenja po pitanjima koja su najosjetljivija, a ponekad i najtraumatičnija po zajednicu. Od demokracije izuzeta su samo ona pitanja koja se tiču nepovredivosti ljudskog života i prava svih ljudi da budu ono što sami ustvrde da jesu. Dakle, ako se Ana Netrebko protivi “besmislenom agresivnom ratu”, koji je tačno razlog zbog kojeg treba da se izjasni o Putinu? Zato što se, kako čitamo u kulturnoj rubrici Jutarnjega lista, “šuškalo da je Putinova ljubavnica”? Pa kao što su talijanski partizani skupa s Duceom na trgu naglavce objesili njegovu ljubavnicu Claru Petacci, tako ima da visi i Ana Netrebko? Okej, možda može i tako, ali na koji to način pomaže ukrajinskoj borbi protiv invazije moskovskoga tiranina i u kakvoj je to vezi s vrijednostima koje se brane u Ukrajini?
Ideja da bi mržnja, ona najsirovija šovinistička, mogla pomoći u nekoj pravednoj borbi nije u našemu vijeku stara. Premda se nešto mora priznati: mržnjom se nije išlo na Nijemce u vrijeme kada se naš svijet borio protiv Hitlera. Tada su se vrlo pomno razdvajali Beethoven i Goebbels, u insistiranju da ta dvojica nipošto nisu isto. Kao što su isto Čajkovski i Putin. Čak ni Furtwängler, koji je u svoje vrijeme doista bio ono što je danas Gergijev, premda Furtwängler nije bio toliko blizak nacistima, ali ni Putinov zločin nije (još uvijek nije, a teško da će i biti, osim ako ne detonira planetu) usporediv s Hitlerom, čak ni Furtwängler, dakle, nije 1945. bio isključen i zabranjen. Načela proleterskog internacionalizma, kojim su bili vođeni komunisti, utjecala su tada i na Zapad, pa nije bilo dopušteno da se misli da su svi Nijemci isto što i Hitler. Na žalost, ovim nije spriječen poslijeratni progon njemačkih manjina širom Europe, u kojemu su uglavnom stradali nedužni ljudi. Ali zamislimo što bi se događalo da je mržnja prema Nijemcima bila dopuštena i poželjna, kao što je danas dopuštena i poželjna mržnja prema Rusima.
Naravno, Dostojevskog ili bilo kojeg ruskog pisca, uključujući i one koji su znameniti po svom nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu, militarizmu, poput Zahara Prilepina ili Edvarda Limonova, i dalje može čitati tko god to želi. A Čajkovskog će se ovih ranoproljetnih tjedana izvoditi možda i više nego što bi to inače činili, sve da pokažu kako ono što je učinila Zagrebačka filharmonija (a što je najpodrobnije i najpreciznije objasnio Boris Dežulović u jednoj svojoj kolumni) nije bio prvorazredni šovinistički akt. Ali u ljudima je zametnuta klica nečega neprihvatljivog. Uvjerilo ih se da je ruska kultura za nešto kriva, da tu nije riječ o nekom određenom političkom režimu, nego je riječ o Rusiji kao takvoj. Nije riječ o tradiciji ruskih tirana, niti o tome da tom beskrajnom zemljom praktično oduvijek vladaju politički sustavi tlačenja susjeda, nego je riječ o Rusiji, o ruskosti, o bivanju Rusom. U jednome Putin i njegovi zapadni oponenti, uključujući i ovu našu telad, skoro da se slažu: nije ovo pitanje jedne vlasti, ovo je pitanje Rusije. I još nešto proizvela je aktualna zapadna propaganda: osjećaj da se diviš agresoru ukoliko se diviš velikoj ruskoj kulturi. Ako čitaš Dostojevskog i slušaš Šostakoviča, ti pomažeš agresoru. Istina je, međutim, da čak ni Zahar Prilepin nema veze s agresijom na Ukrajinu. Jednako kao što ni Riblja čorba nije imala veze s agresijom na Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu.
Da je netko ozbiljno mislio o kulturi, umjesto da se predaje vlastitom šovinizmu, da netko nije zlorabio strašno starozavjetno stradavanja Ukrajine za udovoljavanje svojoj mržnji prema Rusiji i Rusima, Ani Netrebko i Valeriju Gergijevu ne bi bio otkazan nijedan njihov angažman. Nego bi, kao što to i inače biva, bili prepušteni svojoj publici. Ta bi ih publika, možda, izviždala zbog Ukrajine. I to je u redu. Ili ih, možda, ne bi izviždala. Što je također u redu. Ali se nijedno ni drugo nikad ne bi našli u nekom pristojnijem društvu, u kojem se vodi računa o tome da se ne biva za istim stolom s tiranima, i da se za tirane ne svira i ne pjeva. Osim toga, nije li krajnje licemjerno da su ruski umjetnici – oni koji se odbijaju odrediti o Putinu, ili ga podržavaju – postali problem tek u trenutku Putinove invazije na Ukrajinu? U vrijeme akentiranja Krima i okupacije istočnih ukrajinskih pokrajina, nikakvih problema nije bilo. Kao što problema nije bilo u vrijeme kada je režim Vladimira Putina po Rusiji ubijao novinare. Ne radi li se, možda, o tome da problemi s tiraninom započinju tek onda kada tiranin počinje ugrožavati zapadne interese?
Problem s Petrom Iljičem Čajkovskim i ruskom kulturom u cjelini, a onda i problem s ruskošću i s Rusijom, nije u tome tko će što slušati, niti tko će što čitati. Stvarni problem u tome je kako će se ovaj programirani i vješto dizajnirani kolektivni odnos prema svemu što je rusko odraziti na život ljudi. Nevjerojatno je što sve kolektivna šovinistička histerija, paranoja i lažni pravednički zanos mogu proizvesti. Primjerice, čitamo u našim novinama – i to bez ijedne riječi osude – kako je u Sutivanu na Braču napadnuta jedna kuća, za koju se vjeruje da je ruska. Čitamo, isto tako, s kakvim strahom predsjednica nekakve ruske udruge u Istri odbija reći koliko njezina udruga ima članova, nego samo ponavlja da oni nemaju nikakve veze s režimom u Moskvi. I to je samo ono što stiže do medija, koji su sami po sebi savršeno nezainteresirani za sentimente običnih malih ljudi, ako su ti ljudi Rusi. Da su kojim slučajem Ukrajinci, bili bi mnogo zanimljiviji. Premda se, pretpostavljam, mnogim Ukrajincima u Hrvatskoj, u Europi, na Zapadu, ovih dana i tjedana dogodilo da ih greškom zamijene za Ruse, da im sprejom šaraju po kući, ili da ih pitaju da se izjasne oko onoga što radi Vladimir Putin. Šovinisti ne umiju razlikovati Ruse od Ukrajinaca, i na tome im ne treba zamjerati. Nije lako razlikovati ni Srbe od Hrvata.
Može li se ovih dana voljeti Rusija? Ona imaginarna Rusija Vladimira Visockog, Bulata Okudžave, Andreja Tarkovskog, Elema Klimova, i ona stvarna Rusija koja se herojski buni protiv zlodjela svoga tiranina i očajnički nastoji da joj se glas čuje do Kijeva? Jedino građansko herojstvo ovoga rata i ovoga svijeta upravo je ono koje dopire iz Rusije. Upravo zato što je manjinsko, i upravo zato što ti ljudi, i samo ti ljudi, riskiraju svoju egzistenciju, a možda i svoje živote, buneći se protiv tiranina. Oni koji tu istu stvar čine ne zapadu, ne riskiraju ništa. I još se valjaju u blatu svoga pravedničkog samozadovoljstva, jer su uvjereni da su na pravoj strani. Odvratno je kad ljudi povjeruju da i njih obasjava krvava drama ukrajinskog stradanja, te da s Ukrajincima stradavaju i oni. Umjesto da vrlo ozbiljno razmisle može li se ovih dana voljeti Rusija, ali tako da čovjek ne izgubi dušu? Može li se voljeti Rusija, a svim srcem i do kraja braniti Ukrajina? Premda je ta naša obrana Ukrajine, mahom, nikakva, jer ju branimo mislima, riječima, pogrdama, i ponekom sitnom donacijom. Ali pokušajmo zamisliti da naše misli, riječi i pogrde imaju stvarnu moć, upravo onako kako naša mržnja u svakom trenutku naših života ima stvarnu moć. Da je nema, ne bi se tako strašno plašila ona ruska gospođa u Istri. Da mržnja nema moć, ne bi naši nogometni navijači, redom ultradesni huligani i neofašisti, po svojim tribinama vješali ukrajinske zastave, poganeći ih tako ideologijom koja je suprotna onome što Ukrajinci danas brane. Da mržnja nema moć, ne bismo ovih dana razgovarali o Čajkovskom. Naravno da se može voljeti Rusija. Nitko tu golemu zemlju ovih dana i ne voli kao one tisuće ljudi koji po ruskim gradovima svoju zemlju neustrašivo brane od Vladimira Putina. Jedini oni izvan Ukrajine brane Ukrajinu. Mi samo stojimo i kamenimo se u mržnji.
Kako ovih dana voljeti Rusiju, a ne izgubiti dušu
Počelo je, naravno, s glazbom: u Zagrebačkoj filharmoniji zabranili su Četvrtu simfoniju u f- molu Petra Iljiča Čajkovskog, koja se u našim krajevima naziva i Simfonija sudbine, jer da je vesela, a u ratu nije primjereno veseliti se. A onda je na sastanku vijeća mudraca jednoga zagrebačkog lista odlučeno da se hrvatska riječ za Harkov zamijeni hrvatskijom riječju za Harkov. Time naše hrvatske novine pokazuju solidarnost s narodom Ukrajine i s ukrajinskim braniteljima. Redakcijski Vuk Stefanović Karadžić utvrdio je da “jezik agresora” ne može biti kriterij u pisanju ukrajinskih toponima. Naravno, nije on tu mislio na hrvatski, nego na ruski. A Hrvati su tu svedeni na skupinu divljaka, koji zahvaljujući ratu prvi put svojim kulturno-povijesnim iskustvom i jezikom spoznaju Ukrajinu, prvi put za nju čuju, i evo sada u svojoj redakcijskoj pećini odlučuju kako će i po kojim jezičnim kriterijima zvati ukrajinske gradove. Osim što je na takav način, a za potrebe novinskog senzacionalizma i sirovog šovinizma, prezrena vlastita nacionalna književnost, te u njoj na tisuće stranica prevedenog književnog teksta u kojima se pojavljuju i Ukrajina i ukrajinski gradovi – istina, pisani i izgovarani na jedan način, onaj koji će se ispostaviti manje hrvatskim – ovim se demonstrira i neznanje o Ukrajini i Ukrajincima, kao i popriličan sitnoplemenski hrvatski prijezir prema veličini i kompleksnosti ukrajinskog naroda. Te na kraju, da zaoštrimo po hrvatski – prijezir prema braniteljima. Naprimjer, upravo braniteljima Harkova ili Harkiva. Naime, velikom broju njih materinji jezik je ruski. Ukrajinski tek natucaju, govore ga slabo, ili ga uopće ne znaju. Ili govore jezikom na kojem, recimo, sjajni suvremeni pjesnik, romanopisac i prevoditelj Serhij Žadan često i piše, koji je nekakva lokalna mješavina ukrajinskog i ruskog. Za ovdašnje domoljubne pomamnike ruski možda i jest jezik agresora, kao što je to, uostalom, i srpski, ali iz perspektive života ljudi i jezika, ruski jedan je od dva jezika ukrajinskih branitelja. I nema u tome ništa naročito čudno. Engleski je jedan od dva irska jezika, i to onaj dominantniji, prisutniji i kulturno produktivniji irski jezik. U jednome drugom ratu njime su se jednako koristili agresori i branitelji. Nije li onda neobično da vijeće domoljubnih mudraca nije pisanje i izgovor irskih toponima u hrvatskome jeziku uskladilo s irskim jezikom, gaelicom, a ne da se služimo “jezikom agresora”? Ili to nije isto, jer jedan nam je agresor u ovoj stvari mio, dok drugi, eto, nije.
Ali i da nije tako, da je ruski samo ruski, da ruski nije i ukrajinski, da je to u ovom slučaju doista samo jezik kojim govori Putinova vojska, bi li to bio dobar razlog da zaratimo s ruskim jezikom i kulturom, kao što smo 1991. zaratili sa srpskim jezikom i kulturom, i da se u jurišu oslobodimo i Petra Iljiča Čajkovskog i svega onog što Rusija jest mimo Putina i mimo svih tirana u svojoj povijesti? Naravno, sve to u ime solidarnosti s Ukrajinom i Ukrajincima. Zapravo, u ime one nastrane erotske ugode koju šovinizam ljudima donese.
Nekako je i prirodno mrziti Rusiju. Riječ je o tradiciji koja se na različite načine u nas manifestirala u posljednjih sto i trideset godina. Najprije, u slavu Beča i onih malograđanskih sentimenata koji su klice hrvatske nacije nalazili među ružama i tulipanima, po habsburškim parkovima i perivojima, a ne u sveslavenskom bratstvu i Rusiji. Potom, nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca sovjetsku Rusiju mrzilo se po novom malograđanskom obrascu: jer je kralju Aleksandru poubijala neke njegove rođake i jer su komunisti, dakle Rusi, bili protiv Boga i privatnog vlasništva. Od 1941. Rusiju se mrzilo iz rasnih i rasističkih razloga, te kao neprijatelja u svjetskome ratu. A od 1948. mrzilo ju se da se ne bi završilo na Golom otoku, jer je odnos prema sovjetskoj Rusiji ustvari bio odnos prema Staljinu. Kasnije, negdje od šezdesetih, Rusija je postala simbolični okvir socijalističkog sivila i siromaštva, antipod Zapadu i dobrom životu. Rusija je bila sve ono što mi nipošto nismo htjeli biti. U kolektivnoj percepciji običnoga svijeta Rusija je osamdesetih nalikovala našoj nevoljnoj prošlosti, koju smo svakako htjeli zaboraviti. A svo to vrijeme, od carske obitelji, preko Lenjina i Staljina, sve do Brežnjeva, Rusijom su vladali tirani, zbog kojih je lako bilo mrziti Rusiju. Samo u kratkim periodima Hruščovljeve i Gorbačovljeve vladavine Rusija se drukčijom pokazivala.
Premda je u ratu Rusija Hrvatskoj ilegalno dilala oružje – na sličan način i uz slične motive s kojima neke druge države dilaju kokain – negativna se predrasuda prema Rusiji u to vrijeme samo učvrstila. Zato što je tek tada metaforički do kraja provedena identifikacija Rusije sa Srbijom. Sve ono od čega se želimo očistiti kada je riječ o Srbima – jezik, pismo, vjera i kultura – živo je, samo još mnogo veće i rasprostranjenije, kod Rusa. Negativan odnos prema jednima nužno će proizvesti negativan odnos prema drugima. Srpska povijest istovjetna je ruskoj povijesti. (Sve do trenutka u kojem će naši ljudi u Putinu prepoznati sebi bliskog tiranina. Jer postoji, ipak, nešto čemu ne možemo odoljeti čak ni kada podsjeća na Srbe.)
Za razliku od Srbije koja je mala zemlja, koju samo mi možemo pronaći na karti svijeta – zato što nam je u susjedstvu, Rusija je tako ogromna da je blizu baš svakoj zemlji na svijetu, izuzev možda Novom Zelandu. Rusija je tako velika da joj je skoro svatko nadohvat, pod okom, i na puškomet. U teritorijalnom i u političkom smislu to znači jedno. Ali u kulturnom smislu znači nešto posve drugo. Primitivan čovjek, malograđanin, hejter opće prakse, domoljubni srbomrzac, općenito ovisnik o popkulturnim modama i ratnim sentimentima, bez Rusije će lako. Malo toga što se njega tiče iz Rusije je. Ako nešto i jest iz Rusije, njega se to ne tiče. Međutim, za iole pismeno čeljade, o čitatelju i dobrom govorniku vlastitoga jezika da i ne govorimo, bez Rusa i Rusije ne može se nikako. Lišiti se Rusije, iz svejedno kojeg razloga i s kakvim ciljevima, značilo bi lišiti se vlastite kulture i pismenosti. Kao što je Rusija, na žalost našu, toliko velika i strašna da je svakome blizu, tako je u kulturi svakoga kultiviranog zapadnjaka udio Rusije mjerljiv samo s udjelom njegove lokalne nacionalne kulture, i usporediv s ostatkom svijeta u cjelini. Još od gimnazije događa mi se da se netko pohvali da ne čita ruske pisce. Razlozi su, naravno, uvijek ispravni, pravednički i politički. Nekad davno, dok je antikomunizam bio nešto dobro i pozitivno, time su se hvalili oni koji su za sebe htjeli reći da nisu komunisti. Kasnije, ideološki okvir se mijenjao, ali uvijek je to proklamirano ignoriranje Rusije i Rusa imalo slobodarsku i demokratsku proklamaciju. Svaki put osjetio bih sućut prema čovjeku – kao da mi upravo kaže da je umro! – a onda bih pomislio da laže i da potajice, ipak, čita Ruse. Ne čitati Ruse gore je nego ne čitati ništa. Uvjerenje da je to način da se čovjek solidarizira s Ukrajinom i Ukrajincima, ili s bilo kojim drugim narodom ili skupinom ljudi koji su žrtva ruske tiranije, jednaka je uvjerenju da ćemo se s Ukrajincima, ili s bilo kim drugim, solidarizirati time što ćemo se vratiti na stadij divljaštva.
Zašto u Zagrebačkoj filharmoniji vjeruju da bi cenzura Simfonije sudbine Petra Iljiča Čajkovskog mogla ohrabriti ljude u najtežim trenucima njihovih života, te ih uvjeriti da u malenoj Hrvatskoj netko misli na njih? I što se, zapravo, zbiva u glavi čovjeka koji misli da Čajkovski ima nešto s Vladimirom Putinom i ruskim državnim terorom? Na ovo pitanje nema odgovora, kao što ga nije bilo ni 1991, kao ni svih sljedećih trideset godina koliko traje hrvatsko čišćenje od natruha srpske kulture. Samo, dok se, možda, i može preživjeti bez Stevana Mokranjca i Miloša Crnjanskog, bez Čajkovskog i Dostojevskog, bez Prokofjeva, Šostakoviča i Josefa Brodskog, preživljavanja nema. Pogotovo u ovo zloslutno idiotsko doba mode kanceliranja, kada se iz tobož naprednih i moralno ispravnih razloga cenzurira sve što nije moralnopolitički podobno. Ili svi oni koji se jasno i nedvosmisleno ne ograde od Vladimira Putina. A dobro znamo da se ni Čajkovski, ni Dostojevski nisu ogradili…
Ali hajde, spustimo se još koju stepenicu niže! Iz razloga solidarnosti s Ukrajinom i njezinim narodom, ili da bi time naglasili vlastito sudjelovanje u neobjavljenom svjetskom ratu, onom koji se još uvijek vodi samo na kulturnom, sportskom i gospodarskom planu, komesari širom svijeta zatražili su očitovanje raseljenih Ruskinja i Rusa, ili tek ljudi ruskih imena i prezimena, o Putinovoj agresiji na Ukrajinu. Kao što je to bilo u Jugoslaviji 1948, kada su se svi slobodno opredjeljivali o rezoluciji Informbiroa, koja je u tom trenutku predstavljala uvod u agresiju Sovjetskog Saveza, dakle Rusije, na Jugoslaviju, tako je danas na Zapadu i kod nas za sve iole čuvenije Ruse: dužni su da se slobodno opredijele! Istina, ako bi se učinila greška u slobodnom opredjeljivanju, završilo bi se na Golom otoku. Kao što se i danas, u slučaju slične pogreške, biva kanceliran, isključen, prekrižen i poništen. O tome koliko je čovjeku poniženje biti doveden u situaciju da se oko bilo čega opredjeljuješ samo zato što si Rus, ili što ti je ime rusko, vrijedilo bi konačno promisliti, ako već nismo promislili 1991. Plemenitije ipak je bilo opredjeljivanje 1948: tada je svaki, baš svaki komunist morao reći je li za Tita ili je za Staljina, dok sada svaki, baš svaki Rus mora reći je li za Ukrajinu ili je za Putina. Komunist se postaje svojom voljom, a Rusom se, na žalost, rodiš. Kao i Hrvatom, Amerikancem, Armencem…
Ana Netrebko austrijska je državljanka. Njujorški Metropolitan ponudio joj je da bira: ili daljnji angažman u Metu, ili podrška Putinu. Rekla je da se “protivi ovom besmislenom agresivnom ratu”, ali odbila je izgovoriti da se odriče Putina. Isključena je, uz licemjerno žaljenje opernih rukovoditelja, koji su naglasili da “s Putinom koji ubija nevine ljude u Ukrajini nema puta naprijed”. Valeriji Gergijev, rodom Osetin, ruski je državljanin. Intimus Vladimira Putina, aktivist njegove partije. Prebrisan bez traga gumicom. Kao da mu je ime bilo ispisano grafitnom olovkom, nekom neobično lahkom rukom. Netrebko jedna je od najvećih opernih pjevačica našega doba, a Gergijev danas je ono što je Wilhelm Furtwängler bio prije osamdesetak godina. Obojica najveći dirigenti svoga doba, ili barem svaki svoje generacije, neće ni po čemu drugom biti upamćeni, osim po tome što su bili dirigenti. Kao što ni Ana Netrebko neće biti drukčije upamćena nego kao pjevačica. Ako još bude vremena nakon ovog u kojem mi sad živimo, ni Ana Netrebko, ni Valeri Gergijev neće biti pamćeni kao umjetnici koji su odbili osuditi Vladimira Putina, ali će, eventualno, biti pamćeni kao Rusi koji su primoravani da se opredijele. Pritom, genijalni Rusi. Je li njihovo isključivanje oblik podrške ukrajinskom narodu i Ukrajini, u njihovoj borbi protiv moskovskog tiranina i njegove vojske, koji im pokušavaju oteti zemlju, identitet i živote? Ili je, možda, ipak njihovo isključivanje način da se na mekan način disciplinira vlastita zajednica. Ne, neće oni završiti na Golom otoku, ali neće ni nastupati na Zapadu. Demokracija je ono društveno uređenje koje bez sankcioniranja dopušta suprotna mišljenja po pitanjima koja su najosjetljivija, a ponekad i najtraumatičnija po zajednicu. Od demokracije izuzeta su samo ona pitanja koja se tiču nepovredivosti ljudskog života i prava svih ljudi da budu ono što sami ustvrde da jesu. Dakle, ako se Ana Netrebko protivi “besmislenom agresivnom ratu”, koji je tačno razlog zbog kojeg treba da se izjasni o Putinu? Zato što se, kako čitamo u kulturnoj rubrici Jutarnjega lista, “šuškalo da je Putinova ljubavnica”? Pa kao što su talijanski partizani skupa s Duceom na trgu naglavce objesili njegovu ljubavnicu Claru Petacci, tako ima da visi i Ana Netrebko? Okej, možda može i tako, ali na koji to način pomaže ukrajinskoj borbi protiv invazije moskovskoga tiranina i u kakvoj je to vezi s vrijednostima koje se brane u Ukrajini?
Ideja da bi mržnja, ona najsirovija šovinistička, mogla pomoći u nekoj pravednoj borbi nije u našemu vijeku stara. Premda se nešto mora priznati: mržnjom se nije išlo na Nijemce u vrijeme kada se naš svijet borio protiv Hitlera. Tada su se vrlo pomno razdvajali Beethoven i Goebbels, u insistiranju da ta dvojica nipošto nisu isto. Kao što su isto Čajkovski i Putin. Čak ni Furtwängler, koji je u svoje vrijeme doista bio ono što je danas Gergijev, premda Furtwängler nije bio toliko blizak nacistima, ali ni Putinov zločin nije (još uvijek nije, a teško da će i biti, osim ako ne detonira planetu) usporediv s Hitlerom, čak ni Furtwängler, dakle, nije 1945. bio isključen i zabranjen. Načela proleterskog internacionalizma, kojim su bili vođeni komunisti, utjecala su tada i na Zapad, pa nije bilo dopušteno da se misli da su svi Nijemci isto što i Hitler. Na žalost, ovim nije spriječen poslijeratni progon njemačkih manjina širom Europe, u kojemu su uglavnom stradali nedužni ljudi. Ali zamislimo što bi se događalo da je mržnja prema Nijemcima bila dopuštena i poželjna, kao što je danas dopuštena i poželjna mržnja prema Rusima.
Naravno, Dostojevskog ili bilo kojeg ruskog pisca, uključujući i one koji su znameniti po svom nacionalizmu, šovinizmu, fašizmu, militarizmu, poput Zahara Prilepina ili Edvarda Limonova, i dalje može čitati tko god to želi. A Čajkovskog će se ovih ranoproljetnih tjedana izvoditi možda i više nego što bi to inače činili, sve da pokažu kako ono što je učinila Zagrebačka filharmonija (a što je najpodrobnije i najpreciznije objasnio Boris Dežulović u jednoj svojoj kolumni) nije bio prvorazredni šovinistički akt. Ali u ljudima je zametnuta klica nečega neprihvatljivog. Uvjerilo ih se da je ruska kultura za nešto kriva, da tu nije riječ o nekom određenom političkom režimu, nego je riječ o Rusiji kao takvoj. Nije riječ o tradiciji ruskih tirana, niti o tome da tom beskrajnom zemljom praktično oduvijek vladaju politički sustavi tlačenja susjeda, nego je riječ o Rusiji, o ruskosti, o bivanju Rusom. U jednome Putin i njegovi zapadni oponenti, uključujući i ovu našu telad, skoro da se slažu: nije ovo pitanje jedne vlasti, ovo je pitanje Rusije. I još nešto proizvela je aktualna zapadna propaganda: osjećaj da se diviš agresoru ukoliko se diviš velikoj ruskoj kulturi. Ako čitaš Dostojevskog i slušaš Šostakoviča, ti pomažeš agresoru. Istina je, međutim, da čak ni Zahar Prilepin nema veze s agresijom na Ukrajinu. Jednako kao što ni Riblja čorba nije imala veze s agresijom na Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu.
Da je netko ozbiljno mislio o kulturi, umjesto da se predaje vlastitom šovinizmu, da netko nije zlorabio strašno starozavjetno stradavanja Ukrajine za udovoljavanje svojoj mržnji prema Rusiji i Rusima, Ani Netrebko i Valeriju Gergijevu ne bi bio otkazan nijedan njihov angažman. Nego bi, kao što to i inače biva, bili prepušteni svojoj publici. Ta bi ih publika, možda, izviždala zbog Ukrajine. I to je u redu. Ili ih, možda, ne bi izviždala. Što je također u redu. Ali se nijedno ni drugo nikad ne bi našli u nekom pristojnijem društvu, u kojem se vodi računa o tome da se ne biva za istim stolom s tiranima, i da se za tirane ne svira i ne pjeva. Osim toga, nije li krajnje licemjerno da su ruski umjetnici – oni koji se odbijaju odrediti o Putinu, ili ga podržavaju – postali problem tek u trenutku Putinove invazije na Ukrajinu? U vrijeme akentiranja Krima i okupacije istočnih ukrajinskih pokrajina, nikakvih problema nije bilo. Kao što problema nije bilo u vrijeme kada je režim Vladimira Putina po Rusiji ubijao novinare. Ne radi li se, možda, o tome da problemi s tiraninom započinju tek onda kada tiranin počinje ugrožavati zapadne interese?
Problem s Petrom Iljičem Čajkovskim i ruskom kulturom u cjelini, a onda i problem s ruskošću i s Rusijom, nije u tome tko će što slušati, niti tko će što čitati. Stvarni problem u tome je kako će se ovaj programirani i vješto dizajnirani kolektivni odnos prema svemu što je rusko odraziti na život ljudi. Nevjerojatno je što sve kolektivna šovinistička histerija, paranoja i lažni pravednički zanos mogu proizvesti. Primjerice, čitamo u našim novinama – i to bez ijedne riječi osude – kako je u Sutivanu na Braču napadnuta jedna kuća, za koju se vjeruje da je ruska. Čitamo, isto tako, s kakvim strahom predsjednica nekakve ruske udruge u Istri odbija reći koliko njezina udruga ima članova, nego samo ponavlja da oni nemaju nikakve veze s režimom u Moskvi. I to je samo ono što stiže do medija, koji su sami po sebi savršeno nezainteresirani za sentimente običnih malih ljudi, ako su ti ljudi Rusi. Da su kojim slučajem Ukrajinci, bili bi mnogo zanimljiviji. Premda se, pretpostavljam, mnogim Ukrajincima u Hrvatskoj, u Europi, na Zapadu, ovih dana i tjedana dogodilo da ih greškom zamijene za Ruse, da im sprejom šaraju po kući, ili da ih pitaju da se izjasne oko onoga što radi Vladimir Putin. Šovinisti ne umiju razlikovati Ruse od Ukrajinaca, i na tome im ne treba zamjerati. Nije lako razlikovati ni Srbe od Hrvata.
Može li se ovih dana voljeti Rusija? Ona imaginarna Rusija Vladimira Visockog, Bulata Okudžave, Andreja Tarkovskog, Elema Klimova, i ona stvarna Rusija koja se herojski buni protiv zlodjela svoga tiranina i očajnički nastoji da joj se glas čuje do Kijeva? Jedino građansko herojstvo ovoga rata i ovoga svijeta upravo je ono koje dopire iz Rusije. Upravo zato što je manjinsko, i upravo zato što ti ljudi, i samo ti ljudi, riskiraju svoju egzistenciju, a možda i svoje živote, buneći se protiv tiranina. Oni koji tu istu stvar čine ne zapadu, ne riskiraju ništa. I još se valjaju u blatu svoga pravedničkog samozadovoljstva, jer su uvjereni da su na pravoj strani. Odvratno je kad ljudi povjeruju da i njih obasjava krvava drama ukrajinskog stradanja, te da s Ukrajincima stradavaju i oni. Umjesto da vrlo ozbiljno razmisle može li se ovih dana voljeti Rusija, ali tako da čovjek ne izgubi dušu? Može li se voljeti Rusija, a svim srcem i do kraja braniti Ukrajina? Premda je ta naša obrana Ukrajine, mahom, nikakva, jer ju branimo mislima, riječima, pogrdama, i ponekom sitnom donacijom. Ali pokušajmo zamisliti da naše misli, riječi i pogrde imaju stvarnu moć, upravo onako kako naša mržnja u svakom trenutku naših života ima stvarnu moć. Da je nema, ne bi se tako strašno plašila ona ruska gospođa u Istri. Da mržnja nema moć, ne bi naši nogometni navijači, redom ultradesni huligani i neofašisti, po svojim tribinama vješali ukrajinske zastave, poganeći ih tako ideologijom koja je suprotna onome što Ukrajinci danas brane. Da mržnja nema moć, ne bismo ovih dana razgovarali o Čajkovskom. Naravno da se može voljeti Rusija. Nitko tu golemu zemlju ovih dana i ne voli kao one tisuće ljudi koji po ruskim gradovima svoju zemlju neustrašivo brane od Vladimira Putina. Jedini oni izvan Ukrajine brane Ukrajinu. Mi samo stojimo i kamenimo se u mržnji.