Sve se na zlo okrenulo, a svjetska prvenstva prestala su biti ono što su nekad bila, 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo u povijesti koje se odigravalo u dvije zemlje, te drugo čiji domaćin nije neka dominantno nogometna zemlja. Prije Japana i Južne Koreje takvo, u biti nenogometno prvenstvo, odigrano je u Sjedinjenim Američkim Državama, godine 1994. Fifa je i prelazak Atlantika i put na Daleki istok oglašavala i reklamirala na jednak način: kao širenje područja igre i nogometno osvajanje svijeta. Pričalo se tih godina o pojavi novih nogometnih velesila, o tome kako će se SAD, Japan, Južna Koreja, Kina uskoro na ravnoj nozi boriti s Njemačkom, Italijom, Brazilom, i kako se, malo-pomalo, mijenja nogometna slika svijeta. Sve to da bi se prikrila gorka istina: nogomet se kreće putevima novca, Fifa poput svinje koja traga za tartufima uspješno nanjuši kod koga su euri i dolari, i baš potpuno je neosjetljiva na njihovo podrijetlo, kao i na smisao nogometnih utakmica u bogatim zemljama nezainteresiranim za igru, ili u bogatim zemljama zaustavljenim na nižem stadiju nogometnog razvitka. A upravo takve bile su Japan i Južna Koreja.
I kako je to onda 2002. izgledalo? Stariji će se sjetiti, a mlađima neka je na pouku, rekao bi učitelj. Sudjelovale su, kao i u Francuskoj četiri godine ranije, trideset i dvije reprezentacije, a cilj je bio, kasnije će se pokazati, da se zemlje domaćini što dalje dovedu u natjecanju. Barem do polufinala, ako ne i do finala Svjetskog prvenstva. Stvorena je projekcija poželjnih rezultata, i onda su tu projekciju – a tko bi drugi! – realizirali suci. Glavna, premda ne i jedina žrtva, bila je Italija. U tom talijanskom stradanju po Dalekom istoku naravno da je bilo itekakve povijesne ironije. Naime, otkada naš naraštaj, koji se rađao sredinom šezdesetih, prati igru, Talijani su bili među njezinim vladarima. Pobjeđivali su često baš pod svaku cijenu, vještije i s više sreće od drugih, uvijek spremno žrtvujući ljepotu igre ukoliko ne bi imali sredstava i načina da je ostvare. Talijani su sve do 2002. vladali tim neobičnim i često iritantnim umijećem da protivnika unište manipulirajući vlastitim slabostima. Ono najprivlačnije u nogometnoj igri: da često slabiji pobjeđuje jačeg, Talijani su, recimo, 1982. pretvorili u perverziju, i postali svjetski prvaci gotovo neopisivo ružnom, ali ubojitom igrom.
Ali onda kada su bili stvarno moćni, 2002. godine, glave su im došli suci, koji su, očito je, brinuli brigu oko dobrobiti domaćina. Prva krađa bila je za mene naročito bolna. Ne toliko zato što je u tome sudjelovala hrvatska reprezentacija, koliko zato što će – barem što se mene tiče – s tom utakmicom doći kraju hrvatsko nogometno novinarstvo. Engleski sudac Graham Poll, u svoje vrijeme čuven i hvaljen, svih devedeset minuta usmjeravao je igru, a s igrom i rezultat. Italiju je razbojnički opljačkao, poništivši joj u posljednjim trenucima utakmice i regularni gol Marca Materazzija. Hrvatske novine slavile su tada Engleza, a jedan je nogometni aktivist predložio da se Pollu sredi doživotno besplatno ljetovanje u Dalmaciji. Nitko nije vidio baš nikakav problem u tome da se krade za Hrvatsku. (Rečeni Poll proslavit će se i četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada u utakmici s Australijom Josipa Šimunića ne izbaci van nakon što mu dodijeli drugi žuti karton, nego mu malo zatim pokaže i treći… Danas, bivši nogometni sudac Graham Poll navodno radi kao – motivacijski govornik.)
Ideja za pljačku Talijana u utakmici protiv Hrvata bila je da se pobjedom Hrvati, utvrđenom logikom ždrijeba, odvedu na reprezentaciju Južne Koreje, od koje će, po zamisli Fifinih mračnjaka, oni puno lakše izgubiti nego što bi izgubili Talijani. Na kraju, Vatreni su, predvođeni izbornikom Mirkom Jozićem, upropastili pruženu priliku, jer su u sljedećoj utakmici skupine izgubili od Ekvadora. Nijedan naš poraz nije mi tako dobro sjeo kao taj. Ali da pravda na kraju, ipak, ne pobjeđuje i da u nogometu sudac može postati glavni igrač, kao i da je nogomet igra u kojoj sudačko razbojništvo može promijeniti baš svaki rezultat, vidjet ćemo u toj strašnoj utakmici između Južne Koreje i Italije.
Sudio je Byron Moreno, sudac iz Ekvadora. Južnokorejci su prethodno prošli natjecanje po skupinama, jer ih je u utakmici s Portugalom pogurao Ángel Sánchez, sudac iz Argentine, izbacivši Portugalcima dvojicu igrača iz igre. Kao i protiv Hrvata, Talijani su od prve minute imali suca protiv sebe. Već je u petoj minuti svirao izmišljeni penal, ali veliki Buffon je obranio. Nakon što je Italija golom Christiana Vierija u osamnaestoj minuti povela, Korejci su započeli lomiti noge protivnicima. Tako pogibeljne startove nismo bili vidjeli još od vremena kada je bek OFK Beograda Đorđe Serpak lomio noge Blažu Sliškoviću. Talijani su bili potpuno zbunjeni. Koreja je uspjela izjednačiti u posljednjim trenucima utakmice, a u produžecima ekvadorski sudac isključio je Francesca Tottija, jer se usudio pasti u korejskom šesnaestercu, pokošen nogom protivnika. Ali ni to neće biti dovoljno. Trebat će Talijanima poništiti i još jedan regularni gol, da bi domaćin napokon pobijedio.
Byron Moreno je nakon sudačke karijere prešao na šverc kokaina. Završio je u zatvoru u Sjedinjenim Američkim Državama. Da ga nisu motivirali da krade u nogometu, možda nikad ne bi stigao do kokaina.
Zašto sam sve ovo ispričao? Zbog jednog poništenog gola Ennera Valencije u utakmici otvaranja Svjetskog prvenstva u Kataru. Srećom, domaćini su tako beznadno loši i nedaroviti za ovu igru da je taj poništeni gol – pa još i s autoritetom VAR-a – samo probudio neke ružne uspomene. Ekvador je srećom sigurno i nedvosmisleno pobijedio.
Kako je nogometni sudac Byron Moreno postao diler kokaina
Sve se na zlo okrenulo, a svjetska prvenstva prestala su biti ono što su nekad bila, 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo u povijesti koje se odigravalo u dvije zemlje, te drugo čiji domaćin nije neka dominantno nogometna zemlja. Prije Japana i Južne Koreje takvo, u biti nenogometno prvenstvo, odigrano je u Sjedinjenim Američkim Državama, godine 1994. Fifa je i prelazak Atlantika i put na Daleki istok oglašavala i reklamirala na jednak način: kao širenje područja igre i nogometno osvajanje svijeta. Pričalo se tih godina o pojavi novih nogometnih velesila, o tome kako će se SAD, Japan, Južna Koreja, Kina uskoro na ravnoj nozi boriti s Njemačkom, Italijom, Brazilom, i kako se, malo-pomalo, mijenja nogometna slika svijeta. Sve to da bi se prikrila gorka istina: nogomet se kreće putevima novca, Fifa poput svinje koja traga za tartufima uspješno nanjuši kod koga su euri i dolari, i baš potpuno je neosjetljiva na njihovo podrijetlo, kao i na smisao nogometnih utakmica u bogatim zemljama nezainteresiranim za igru, ili u bogatim zemljama zaustavljenim na nižem stadiju nogometnog razvitka. A upravo takve bile su Japan i Južna Koreja.
I kako je to onda 2002. izgledalo? Stariji će se sjetiti, a mlađima neka je na pouku, rekao bi učitelj. Sudjelovale su, kao i u Francuskoj četiri godine ranije, trideset i dvije reprezentacije, a cilj je bio, kasnije će se pokazati, da se zemlje domaćini što dalje dovedu u natjecanju. Barem do polufinala, ako ne i do finala Svjetskog prvenstva. Stvorena je projekcija poželjnih rezultata, i onda su tu projekciju – a tko bi drugi! – realizirali suci. Glavna, premda ne i jedina žrtva, bila je Italija. U tom talijanskom stradanju po Dalekom istoku naravno da je bilo itekakve povijesne ironije. Naime, otkada naš naraštaj, koji se rađao sredinom šezdesetih, prati igru, Talijani su bili među njezinim vladarima. Pobjeđivali su često baš pod svaku cijenu, vještije i s više sreće od drugih, uvijek spremno žrtvujući ljepotu igre ukoliko ne bi imali sredstava i načina da je ostvare. Talijani su sve do 2002. vladali tim neobičnim i često iritantnim umijećem da protivnika unište manipulirajući vlastitim slabostima. Ono najprivlačnije u nogometnoj igri: da često slabiji pobjeđuje jačeg, Talijani su, recimo, 1982. pretvorili u perverziju, i postali svjetski prvaci gotovo neopisivo ružnom, ali ubojitom igrom.
Ali onda kada su bili stvarno moćni, 2002. godine, glave su im došli suci, koji su, očito je, brinuli brigu oko dobrobiti domaćina. Prva krađa bila je za mene naročito bolna. Ne toliko zato što je u tome sudjelovala hrvatska reprezentacija, koliko zato što će – barem što se mene tiče – s tom utakmicom doći kraju hrvatsko nogometno novinarstvo. Engleski sudac Graham Poll, u svoje vrijeme čuven i hvaljen, svih devedeset minuta usmjeravao je igru, a s igrom i rezultat. Italiju je razbojnički opljačkao, poništivši joj u posljednjim trenucima utakmice i regularni gol Marca Materazzija. Hrvatske novine slavile su tada Engleza, a jedan je nogometni aktivist predložio da se Pollu sredi doživotno besplatno ljetovanje u Dalmaciji. Nitko nije vidio baš nikakav problem u tome da se krade za Hrvatsku. (Rečeni Poll proslavit će se i četiri godine kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, kada u utakmici s Australijom Josipa Šimunića ne izbaci van nakon što mu dodijeli drugi žuti karton, nego mu malo zatim pokaže i treći… Danas, bivši nogometni sudac Graham Poll navodno radi kao – motivacijski govornik.)
Ideja za pljačku Talijana u utakmici protiv Hrvata bila je da se pobjedom Hrvati, utvrđenom logikom ždrijeba, odvedu na reprezentaciju Južne Koreje, od koje će, po zamisli Fifinih mračnjaka, oni puno lakše izgubiti nego što bi izgubili Talijani. Na kraju, Vatreni su, predvođeni izbornikom Mirkom Jozićem, upropastili pruženu priliku, jer su u sljedećoj utakmici skupine izgubili od Ekvadora. Nijedan naš poraz nije mi tako dobro sjeo kao taj. Ali da pravda na kraju, ipak, ne pobjeđuje i da u nogometu sudac može postati glavni igrač, kao i da je nogomet igra u kojoj sudačko razbojništvo može promijeniti baš svaki rezultat, vidjet ćemo u toj strašnoj utakmici između Južne Koreje i Italije.
Sudio je Byron Moreno, sudac iz Ekvadora. Južnokorejci su prethodno prošli natjecanje po skupinama, jer ih je u utakmici s Portugalom pogurao Ángel Sánchez, sudac iz Argentine, izbacivši Portugalcima dvojicu igrača iz igre. Kao i protiv Hrvata, Talijani su od prve minute imali suca protiv sebe. Već je u petoj minuti svirao izmišljeni penal, ali veliki Buffon je obranio. Nakon što je Italija golom Christiana Vierija u osamnaestoj minuti povela, Korejci su započeli lomiti noge protivnicima. Tako pogibeljne startove nismo bili vidjeli još od vremena kada je bek OFK Beograda Đorđe Serpak lomio noge Blažu Sliškoviću. Talijani su bili potpuno zbunjeni. Koreja je uspjela izjednačiti u posljednjim trenucima utakmice, a u produžecima ekvadorski sudac isključio je Francesca Tottija, jer se usudio pasti u korejskom šesnaestercu, pokošen nogom protivnika. Ali ni to neće biti dovoljno. Trebat će Talijanima poništiti i još jedan regularni gol, da bi domaćin napokon pobijedio.
Byron Moreno je nakon sudačke karijere prešao na šverc kokaina. Završio je u zatvoru u Sjedinjenim Američkim Državama. Da ga nisu motivirali da krade u nogometu, možda nikad ne bi stigao do kokaina.
Zašto sam sve ovo ispričao? Zbog jednog poništenog gola Ennera Valencije u utakmici otvaranja Svjetskog prvenstva u Kataru. Srećom, domaćini su tako beznadno loši i nedaroviti za ovu igru da je taj poništeni gol – pa još i s autoritetom VAR-a – samo probudio neke ružne uspomene. Ekvador je srećom sigurno i nedvosmisleno pobijedio.