Ne pamtim kako je Kiti u našu kuću došla. Bit će tako što je netko morao loviti miševe. Bila je crna, bez ijedne bijele dlake – baš kao šejtan kad kroz odžak propadne – govorio je komšija Šefko, pekar koji je na svojoj pekari imao najveći odžak u Blažuju, pa se računalo da on zna kako je to kad šejtan kroz odžak propadne. Ali umjesto da lovi miševe, naša ti se Kiti svako malo macila. Tante Dorica išla je za njom, trpala mačiće u svoj torbak i davila ih na potoku. Kiti bi se svaki put na drugome mjestu omacila, tako da je mačiće trebalo i naći. A naše je imanje bilo veliko, najveće u Blažuju, s puno budžaka, svinjcem, štalom za goveda i štalom za konje te zečinjakom s dvjesto zečeva. I još starom kućom, iznad koje je bilo sjenik, pa drvenim pčelinjakom, otatinom stolarskom radionicom… Na svakom od tih mjesta Kiti se barem jednom omacila. Bit će da se i beštija nadala da je jednom tante Dorica neće naći, nego da će, kao i svaka Božja majka, podići svoju djecu.
Kada je 1941. počeo rat i kada je zatim proglašena država, legija se utaborila na potoku, tamo gdje bi tante Dorica davila mačiće. Malo potom, u kasno ljeto, odveli su – mi djeca nismo znali gdje a ni zašto – komšiju Levija, babu Simhu i Levijeve sinove Sašu i Egona. Od tada je tante Dorica mačiće bacala u njihov bunar. Pitao sam je zašto to čini, ljutit će se komšija Levi kada se vrati, a ona mi se onako gorko osmjehnula, baš kao da je progutala veliku supenu kašiku ribljega ulja, pa je rekla da će uskoro tako i u naš bunar bacati mačiće, jer ćemo i mi otići tamo gdje i Leviji.
U zimu 1942. Blažujem je prvi put marširala njemačka vojska. Tante Dorica obukla nas je u nedjeljna odijela, a bio je utorak, pa iako su je i muti i otata molili da to ne čini, odvela nas je svo petoro na cestu prema Sarajevu, da pozdravljamo vojsku. Ona je digla desnu ruku, pa smo i mi digli ruku. Mala Elzi tada nije imala ni tri godine, bila je digla lijevu, ja sam je ispravljao, ali ona se rasplakala. Padala je kiša, uz cestu nikoga nije bilo osim nas, oficiri su vadili fotografske aparate iz torbica da nas slikaju. Na 258. strani Brockhausa, iz 1961. nalazi se fotografija ispod koje piše: „Poljski dječak iz Krakowa pozdravlja reichsführer Himmlera“. Nije to nikakav dječak, nego je to moja sestrična Elzi. I nismo Poljaci iz Krakowa, nego smo bili Nijemci iz Blažuja. Ali nije važno, to je jedina fotografija pokojne Elzi koju danas imam.
Zatim je Kiti ponovo ostala skotna. Tante Dorica znala je kako to ide, pa kad bi se mačka ushodala po avliji i iza kuće, pratila bi je da vidi gdje će pronaći leglo, da joj mačiće otme čim ih okoti. Ali bilo je to taman pred Božić, peklo se prase, tante Dorica mijesila je kolače, iz Sarajeva je po meso dolazio otatin prijatelj Hansi, protestantski pastor, i nekako se zaboravilo na Kiti. Samo se na Badnju večer uvukla u kuću, tražila da joj se da vode, pa je, kao što je to često činila, legla pred zapaljen kamin, na otatine papuče, i zagledala se u nas. Više nije imala trbuha.
Tante Dorica znala je da se na Božić ne smije ljutiti, ili je mislila da ljutnju ne smije pokazivati pred djecom, pa je sasvim tiho, svojim mehkim altom zapjevala: „O Tannenbaum…“ Pjevala je lijepo i čisto, kao da je prva na svijetu koja tu pjesmu pjeva, a mi smo je samo slušali. Kada je završila, otata se digao i otišao po violinu. Svirao je i pravio neke smiješne pokrete, kao da se izmiče mecima, ali nas nije mogao nasmijati. Na Badnju večer nema smijeha, i on je to znao, samo što mu je bilo neugodno, grebalo ga je i mučilo nešto što mi tada još nismo mogli shvatiti. Bio je Božić 1942., naši su očevi bili na Staljingradu i više ih nikada nećemo vidjeti, a moja muti bila je mrtva od dana moga rođenja. On je, za razliku od omame i tante Dorice, predosjećao katastrofu i zato nas je pokušavao nasmijavati na tu Badnju večer. Pravili smo se da smo odrasli, da znamo sve i da nam nije smiješno kako se otata izmiče mecima dok svira čardaše, Kad ja pođoh na Bentbašu i druge pjesme koje s Božićem nemaju veze.
A Kiti, Kiti je i dalje ležala ispred kamina, gledala nas i pomicala ušima čim bi zaškripala otatina violina. „Vidi kurve, što je muzikalna!“ – mrgodila se tante Dorica. „Dorotea, neka te sram na Božić bude. Psuješ, pa još i pred djecom!“ – rekla je omama i nije joj htjela dotočiti kuhanog vina, od čijeg smo isparavanja i mirisa mi djeca već bili pijani. U neko se doba mačka digla – „Kiti, Kiti, Kiti”, dozivala ju je tante, nadajući se da bi je mačka mogla odvesti do mačića, pa da ih odmah noćas baci u Levijev bunar, ali Kiti je kroz odškrinuta vrata šmugnula u mrak i više je nije bilo.
Noć je bila ledena i vedra, na nebu se vidjela svaka zvijezda, a u Blažuju svjetla su gorjela na svakoj desetoj kući. Ostale su bile u mraku i izgledale su prijeteće, kao da će svakoga trena iz njih sijevnuti nož. „Isuse, Bože, gdje si nas ovo ostavio!“, prošaptala je tante Dorica, pa je potrčala nazad u kuću. Nije se ni osvrnula za nama djecom, tada prvi i jedini put. Te je riječi, izgovorene na Božić 1942, sljedeće tri godine često ponavljala, pa iako smo se navikli na njih, mene su uvijek podsjećale na tu noć.
Ujutro se rano digla da traži gdje se Kiti omacila. I mi smo poiskakali iz kreveta, taj trenutak ne treba propustiti, božićno je jutro, sve se bijeli od mraza i snijega, pa prije bišofsbrota i knajpa s mlijekom, da vidimo gdje se sakrila Kiti. Prva je stupala tante, a za njom smo se nas petero razvili u strijelce, onako kako je na gombalištu iza škole pokazivao narednik Ivo Lubura, samo nam je Elzi kvarila raspored, jer je bila premalena. Elzi je uvijek i za sve bila premalena. Da nije tako, bili bismo kao prava vojska, koja bajunete zabija u sijeno, tražeći mjesto gdje su se sakrili banditi.
Igra je trajala dugo, jer Kiti nikako nismo nalazili. Tante ju je dozivala najumilnijim glasom, kao da joj donosi džigericu upravo zaklane svinje, koja se još uvijek puši od života. Ali ovog je puta nije mogla prevariti. Mačka je čvrsto odlučila sakriti i sačuvati svoj porod. Triput smo tako obišli cijelo imanje, drugima je već dosadilo da stupaju razvijeni u strijelce i štapovima nabadaju po sijenu, samo sam ja odlučio da do kraja ostanem vojnik. Ako odustanem, mislio sam, otac i onkl Fredi neće se nikada vratiti iz rata. To ih ja spašavam, dok tražim mjesto na kojem se Kiti omacila. Mrzio sam tu mačku, koja mi je otela oca i htio sam svojim rukama baciti mačiće u Levijev bunar. Samo da ih konačno nađemo.
Druga su se djeca vratila u kuću, meni su tekle suze, ali nisam popuštao. „Ti si moj veliki dječak“, grlila me tante Dorica, „nas dvoje ćemo sami naći našu Kiti“, tješila me, iako nikada neće saznati zašto sam plakao.
Našli smo je iza najmršavije kravice, Šarulje, koja već odavno nije ni mukala ni davala mlijeko, ali nismo je htjeli zaklati jer nije bila naša nego Levijeva. („Ako se ipak vrate…“) Na kamari svježe balege ležala je Kiti i dojila mačića. Jednoga jedinog, crnog kao i ona. Htio sam ga odmah zgrabiti, ali mi tante Dorica nije dala. „Čekaj!“, rekla je. „Ovo ne možemo baciti u bunar.“ Pogledao sam je iznenađeno: „Zašto ne možemo?“
Poslije nam je došao pekar Šefko na čestitanje. Počastili su ga kolačima, a on je jeo, kao da više nikada neće. Ništa nije pitao, nego je samo veselo namigivao prema meni, misleći da sam spasio mačića. A nisam. Niti sam tog Božića razumio zašto tante Dorica nije htjela zadaviti mačića okoćenog u toploj balegi, u štali, tamo iza slijepe i gluhe židovske kravice. Na kraju, dobar nam je bio taj mačak, iako mu nikada nismo dali ime. Lovio je miševe bolje nego Kiti. A kada su nas u ljeto 1945. potjerali u logor, išao je za nama sve do željezničke stanice, pa je stajao na peronu i gledao nas satima. Onda su se vrata stočnog vagona zatvorila, nastupio je mrkli mrak, ali meni je pred očima ostala njegova crna glava. „To nije bio mačak“, govorila je kada smo stigli u Njemačku tante Dorica, dok su je tamošnje žene u čudu gledale. One jadne nisu mogle znati kako je to bilo u Blažuju.
Kako je bilo u Blažuju
Ne pamtim kako je Kiti u našu kuću došla. Bit će tako što je netko morao loviti miševe. Bila je crna, bez ijedne bijele dlake – baš kao šejtan kad kroz odžak propadne – govorio je komšija Šefko, pekar koji je na svojoj pekari imao najveći odžak u Blažuju, pa se računalo da on zna kako je to kad šejtan kroz odžak propadne. Ali umjesto da lovi miševe, naša ti se Kiti svako malo macila. Tante Dorica išla je za njom, trpala mačiće u svoj torbak i davila ih na potoku. Kiti bi se svaki put na drugome mjestu omacila, tako da je mačiće trebalo i naći. A naše je imanje bilo veliko, najveće u Blažuju, s puno budžaka, svinjcem, štalom za goveda i štalom za konje te zečinjakom s dvjesto zečeva. I još starom kućom, iznad koje je bilo sjenik, pa drvenim pčelinjakom, otatinom stolarskom radionicom… Na svakom od tih mjesta Kiti se barem jednom omacila. Bit će da se i beštija nadala da je jednom tante Dorica neće naći, nego da će, kao i svaka Božja majka, podići svoju djecu.
Kada je 1941. počeo rat i kada je zatim proglašena država, legija se utaborila na potoku, tamo gdje bi tante Dorica davila mačiće. Malo potom, u kasno ljeto, odveli su – mi djeca nismo znali gdje a ni zašto – komšiju Levija, babu Simhu i Levijeve sinove Sašu i Egona. Od tada je tante Dorica mačiće bacala u njihov bunar. Pitao sam je zašto to čini, ljutit će se komšija Levi kada se vrati, a ona mi se onako gorko osmjehnula, baš kao da je progutala veliku supenu kašiku ribljega ulja, pa je rekla da će uskoro tako i u naš bunar bacati mačiće, jer ćemo i mi otići tamo gdje i Leviji.
U zimu 1942. Blažujem je prvi put marširala njemačka vojska. Tante Dorica obukla nas je u nedjeljna odijela, a bio je utorak, pa iako su je i muti i otata molili da to ne čini, odvela nas je svo petoro na cestu prema Sarajevu, da pozdravljamo vojsku. Ona je digla desnu ruku, pa smo i mi digli ruku. Mala Elzi tada nije imala ni tri godine, bila je digla lijevu, ja sam je ispravljao, ali ona se rasplakala. Padala je kiša, uz cestu nikoga nije bilo osim nas, oficiri su vadili fotografske aparate iz torbica da nas slikaju. Na 258. strani Brockhausa, iz 1961. nalazi se fotografija ispod koje piše: „Poljski dječak iz Krakowa pozdravlja reichsführer Himmlera“. Nije to nikakav dječak, nego je to moja sestrična Elzi. I nismo Poljaci iz Krakowa, nego smo bili Nijemci iz Blažuja. Ali nije važno, to je jedina fotografija pokojne Elzi koju danas imam.
Zatim je Kiti ponovo ostala skotna. Tante Dorica znala je kako to ide, pa kad bi se mačka ushodala po avliji i iza kuće, pratila bi je da vidi gdje će pronaći leglo, da joj mačiće otme čim ih okoti. Ali bilo je to taman pred Božić, peklo se prase, tante Dorica mijesila je kolače, iz Sarajeva je po meso dolazio otatin prijatelj Hansi, protestantski pastor, i nekako se zaboravilo na Kiti. Samo se na Badnju večer uvukla u kuću, tražila da joj se da vode, pa je, kao što je to često činila, legla pred zapaljen kamin, na otatine papuče, i zagledala se u nas. Više nije imala trbuha.
Tante Dorica znala je da se na Božić ne smije ljutiti, ili je mislila da ljutnju ne smije pokazivati pred djecom, pa je sasvim tiho, svojim mehkim altom zapjevala: „O Tannenbaum…“ Pjevala je lijepo i čisto, kao da je prva na svijetu koja tu pjesmu pjeva, a mi smo je samo slušali. Kada je završila, otata se digao i otišao po violinu. Svirao je i pravio neke smiješne pokrete, kao da se izmiče mecima, ali nas nije mogao nasmijati. Na Badnju večer nema smijeha, i on je to znao, samo što mu je bilo neugodno, grebalo ga je i mučilo nešto što mi tada još nismo mogli shvatiti. Bio je Božić 1942., naši su očevi bili na Staljingradu i više ih nikada nećemo vidjeti, a moja muti bila je mrtva od dana moga rođenja. On je, za razliku od omame i tante Dorice, predosjećao katastrofu i zato nas je pokušavao nasmijavati na tu Badnju večer. Pravili smo se da smo odrasli, da znamo sve i da nam nije smiješno kako se otata izmiče mecima dok svira čardaše, Kad ja pođoh na Bentbašu i druge pjesme koje s Božićem nemaju veze.
A Kiti, Kiti je i dalje ležala ispred kamina, gledala nas i pomicala ušima čim bi zaškripala otatina violina. „Vidi kurve, što je muzikalna!“ – mrgodila se tante Dorica. „Dorotea, neka te sram na Božić bude. Psuješ, pa još i pred djecom!“ – rekla je omama i nije joj htjela dotočiti kuhanog vina, od čijeg smo isparavanja i mirisa mi djeca već bili pijani. U neko se doba mačka digla – „Kiti, Kiti, Kiti”, dozivala ju je tante, nadajući se da bi je mačka mogla odvesti do mačića, pa da ih odmah noćas baci u Levijev bunar, ali Kiti je kroz odškrinuta vrata šmugnula u mrak i više je nije bilo.
Noć je bila ledena i vedra, na nebu se vidjela svaka zvijezda, a u Blažuju svjetla su gorjela na svakoj desetoj kući. Ostale su bile u mraku i izgledale su prijeteće, kao da će svakoga trena iz njih sijevnuti nož. „Isuse, Bože, gdje si nas ovo ostavio!“, prošaptala je tante Dorica, pa je potrčala nazad u kuću. Nije se ni osvrnula za nama djecom, tada prvi i jedini put. Te je riječi, izgovorene na Božić 1942, sljedeće tri godine često ponavljala, pa iako smo se navikli na njih, mene su uvijek podsjećale na tu noć.
Ujutro se rano digla da traži gdje se Kiti omacila. I mi smo poiskakali iz kreveta, taj trenutak ne treba propustiti, božićno je jutro, sve se bijeli od mraza i snijega, pa prije bišofsbrota i knajpa s mlijekom, da vidimo gdje se sakrila Kiti. Prva je stupala tante, a za njom smo se nas petero razvili u strijelce, onako kako je na gombalištu iza škole pokazivao narednik Ivo Lubura, samo nam je Elzi kvarila raspored, jer je bila premalena. Elzi je uvijek i za sve bila premalena. Da nije tako, bili bismo kao prava vojska, koja bajunete zabija u sijeno, tražeći mjesto gdje su se sakrili banditi.
Igra je trajala dugo, jer Kiti nikako nismo nalazili. Tante ju je dozivala najumilnijim glasom, kao da joj donosi džigericu upravo zaklane svinje, koja se još uvijek puši od života. Ali ovog je puta nije mogla prevariti. Mačka je čvrsto odlučila sakriti i sačuvati svoj porod. Triput smo tako obišli cijelo imanje, drugima je već dosadilo da stupaju razvijeni u strijelce i štapovima nabadaju po sijenu, samo sam ja odlučio da do kraja ostanem vojnik. Ako odustanem, mislio sam, otac i onkl Fredi neće se nikada vratiti iz rata. To ih ja spašavam, dok tražim mjesto na kojem se Kiti omacila. Mrzio sam tu mačku, koja mi je otela oca i htio sam svojim rukama baciti mačiće u Levijev bunar. Samo da ih konačno nađemo.
Druga su se djeca vratila u kuću, meni su tekle suze, ali nisam popuštao. „Ti si moj veliki dječak“, grlila me tante Dorica, „nas dvoje ćemo sami naći našu Kiti“, tješila me, iako nikada neće saznati zašto sam plakao.
Našli smo je iza najmršavije kravice, Šarulje, koja već odavno nije ni mukala ni davala mlijeko, ali nismo je htjeli zaklati jer nije bila naša nego Levijeva. („Ako se ipak vrate…“) Na kamari svježe balege ležala je Kiti i dojila mačića. Jednoga jedinog, crnog kao i ona. Htio sam ga odmah zgrabiti, ali mi tante Dorica nije dala. „Čekaj!“, rekla je. „Ovo ne možemo baciti u bunar.“ Pogledao sam je iznenađeno: „Zašto ne možemo?“
Poslije nam je došao pekar Šefko na čestitanje. Počastili su ga kolačima, a on je jeo, kao da više nikada neće. Ništa nije pitao, nego je samo veselo namigivao prema meni, misleći da sam spasio mačića. A nisam. Niti sam tog Božića razumio zašto tante Dorica nije htjela zadaviti mačića okoćenog u toploj balegi, u štali, tamo iza slijepe i gluhe židovske kravice. Na kraju, dobar nam je bio taj mačak, iako mu nikada nismo dali ime. Lovio je miševe bolje nego Kiti. A kada su nas u ljeto 1945. potjerali u logor, išao je za nama sve do željezničke stanice, pa je stajao na peronu i gledao nas satima. Onda su se vrata stočnog vagona zatvorila, nastupio je mrkli mrak, ali meni je pred očima ostala njegova crna glava. „To nije bio mačak“, govorila je kada smo stigli u Njemačku tante Dorica, dok su je tamošnje žene u čudu gledale. One jadne nisu mogle znati kako je to bilo u Blažuju.