Ko se još danas sjeća kafane neslužbenog naziva “Kožnjak”? To mogu, dvadesetak godina nakon njenog nestanka, vjerovatno zaposleni u nekadašnjem NIŠRO “Oslobođenje” Sarajevo, u čijoj je zgradi ona i postojala sedam-osam godina.
Otvorena je u novosagrađenoj zgradi “Oslobođenja” u Nedžarićima krajem 1983. godine, u trinaestospratnoj ljepotici. Zgrada je sagrađena, vjerovatno, iz sredstava samodoprinosa koji su, odričući se jedne dnevnice u svrhu potreba 14. Zimskih olimpijskih igara, održanim u Sarajevu, dali svi zaposleni u bivšoj državi (SFRJ). “Kožnjak”, koji se nalazio na prvom spratu, bio je zapravo foaje najveće kino sale (i ne samo kino) u ovom preduzeću. Kafana je zamišljena kao predvorje te velike dvorane, u kojoj su se održavali svi veći skupovi “Oslobođenja”, ali i prikazivale (nešto rjeđe) kino predstave, poneka pozorišna i sl. Smještena je bila s desne strane na ulazu u salu, uglavnom uz staklni zid (jer je gotovo cijela zgrada bila u betonu, aluminiju i staklu) prema Stupskom brdu, a šank uza zid sale. Desetak niskih, mermernih stolova, protezalo se uz taj stakleni zid, a samo dva prema Domu penzionera, čineći tako oblik slova L. Uz te stolove bile su crne kožne fotolje, pa i dvosjedi i trosjedi, po kojima je i kafana dobila nezvanični naziv “Kožnjak”.
Kako je u “Oslobođenju” tada bilo zaposleno gotovo tri hiljade radnika, od čega oko 400 novinara u desetine redakcija, u “Kožnjaku” je dnevno bila velika frekvencija posjetilaca. Neki novinari su započinjali i završavali svoj svakodnevni posao u njemu, jer su pripadnici ove profesije poznati kao kafanski ljudi.
Nisu “Kožnjak” posjećivali samo zaposleni “Oslobođenja”, često su to činile i kolege iz drugih sarajevskih medija raznim povodima. Kako su novinari, najčešće sedmičnih revijalnih izdanja VEN, “Arka”, AS, “Svijet”, “Una” i dr, a da ne spominjem list “Oslobođenje”, pisali o poznatim ličnostima, koje su obično posjećivale te redakcije, to se nakon završenoga razgovora obično svraćalo u “Kožnjak”. Posebno su bile interesantne posjete estradnih radnika, poput pjevača, glumaca, fudbalera, i drugih. Sjećam se da je pjevačica Tajči, koja je, čini mi se 1989. godine, bila jugoslovenski predstavnik na Euroviziji, posjetila jednu od redakcija i da ju je, nakon objavljenog razgovora, u “Kožnjak” doveo fotoreporter Riki Larma. Ili – ne sjećam se koje godine – kad se ovdje pojavila i mis Jugoslavije Suzana Mančić. Posjete sarajevskih pjevača (Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nede Ukraden, Hanke Paldum, Sabahudina Kurta i dr.) bile su gotovo svakodnevne. Njih je najčešće dovodio Džavid Husić, koji se, uređujući AS, najviše i družio s estradnim umjetnicima.
U “Kožnjak” su navraćali i novinari iz drugih sarajevskih redakcija, a nama iz printanih medija posebno su bili zanimljive kolege sa Televizije: Mufid Memija, Saša Mlač, Stjepan Brzica, Zekerijah Smajić, Goran Milić, Enko Mehmedbašić, koji je na TV i otišao iz “Oslobođenja”, kao i Hamza Bakšić, koji će se kasnije ponovo vratiti u “Oslobođenje” i dr.
Moja posjeta ovoj kafani je bila gotovo svakodnevna, naravno ako sam bio u Sarajevu. Obično sam sa Alijom Resulovićem, koji je bio poznato jugoslavensko sportsko pero, i Selverom Porčom, odlazio na sat za vrijeme pauze (oko podne), susrećući upravo u ovom objektu mnoge znane i neznane kolege. Sjećam se da sam se tu upoznao sa Sašom Mlačom, Zekerijahom Smajićem, Goranom Milićem i mnogim drugim novinarima.
Nismo se se samo mi iz “Poslovnih novina” tada družili u “Kožnjaku”, nego i većina drugih kolega iz ostalih izdanja “Oslobođenja”, ali i cijela svita sarajevskih novinara. Sjećam se da su “Naši dani” tada okupljali jednu mladu generaciju novinara koja će kasnije postati poznata i priznata novinarska generacija, poput Miljenka Jergovića, Zorana Milanovića, Fahrudina Džape, Senada Avdića, Senada Pećanina i niz drugih i da su se i oni ovdje najčešće družili.
U ovoj kafani su se održavale i izložbe slika umjetnika koji su ovdje radili. Jedna od njih je i ona zajednička koju su upriličili Đoko Ninković, Selver Porča i Ešref Ekmečić.
“Kožnjak” je bila tako kultna kafana u kojoj se sastajao umjetnički svijet, mada su u istoj zgradi i na istom spratu postojala još dva restorana: Mliječni, u kome se hranilo na bonove toplog obroka, kao i Ekspres restoran, te Restoran a la kart, u kome se nešto skuplje moglo jesti po narudžbi.
Ne sjećam se kad sam posljednji put popio piće u “Kožnjaku” – moglo bi to biti posljednjih dana aprila 1992. godine. To mi je bila zadnja posjeta njemu. Onda je krenula karadžićevsko-miloševićevska agresija na Bosnu i Hercegovinu i među prvim metama topdžija sa brda bila je ljepotica u Nedžarićima. Prvih dana maja 1992. zapalili su je, a koji dan kasnije granatama dokrajčili. “Oslobođenje” je tada ostalo na prvoj liniji odbrane demokratske Bosne i Hercegovine, istovremeno se braneći i svakodnevno praveći novine u atomskom skloništu. Bio je to podvig sarajevskih novinara koji su za tu hrabrost i odbranu nezavisnog novinarstvo u ratu tih godina dobili najveća prestižna svjetska priznanja.
No, rušenjem nebodera “Oslobođenja”, u plamenu je nestao i “Kožnjak”, u kome su sarajevski novinari provodili svoje slobodno vrijeme, dogovarali teme i saradnju sa drugim kolegama, opijali se, maštajući o svojoj vasionskoj karijeri. Na zgarištu zgrade ostao je samo kostur liftova koji je kasnije (kraće vrijeme i to do privatizacije) simbolizovao sarajevsko slobodno (i ratno) novinarstvo, na čijim temeljima je “Avaz”, kupovinom GIK-a “Oko” i “Dječje štampe”, sagradio svoju imperiju, sasvim drugačijih poimanja i prezentacije novinarstva, koje je književnik Ivan Lovrenović nazvao avazovština.
Kafana ‘Kožnjak’
Ko se još danas sjeća kafane neslužbenog naziva “Kožnjak”? To mogu, dvadesetak godina nakon njenog nestanka, vjerovatno zaposleni u nekadašnjem NIŠRO “Oslobođenje” Sarajevo, u čijoj je zgradi ona i postojala sedam-osam godina.
Otvorena je u novosagrađenoj zgradi “Oslobođenja” u Nedžarićima krajem 1983. godine, u trinaestospratnoj ljepotici. Zgrada je sagrađena, vjerovatno, iz sredstava samodoprinosa koji su, odričući se jedne dnevnice u svrhu potreba 14. Zimskih olimpijskih igara, održanim u Sarajevu, dali svi zaposleni u bivšoj državi (SFRJ). “Kožnjak”, koji se nalazio na prvom spratu, bio je zapravo foaje najveće kino sale (i ne samo kino) u ovom preduzeću. Kafana je zamišljena kao predvorje te velike dvorane, u kojoj su se održavali svi veći skupovi “Oslobođenja”, ali i prikazivale (nešto rjeđe) kino predstave, poneka pozorišna i sl. Smještena je bila s desne strane na ulazu u salu, uglavnom uz staklni zid (jer je gotovo cijela zgrada bila u betonu, aluminiju i staklu) prema Stupskom brdu, a šank uza zid sale. Desetak niskih, mermernih stolova, protezalo se uz taj stakleni zid, a samo dva prema Domu penzionera, čineći tako oblik slova L. Uz te stolove bile su crne kožne fotolje, pa i dvosjedi i trosjedi, po kojima je i kafana dobila nezvanični naziv “Kožnjak”.
Kako je u “Oslobođenju” tada bilo zaposleno gotovo tri hiljade radnika, od čega oko 400 novinara u desetine redakcija, u “Kožnjaku” je dnevno bila velika frekvencija posjetilaca. Neki novinari su započinjali i završavali svoj svakodnevni posao u njemu, jer su pripadnici ove profesije poznati kao kafanski ljudi.
Nisu “Kožnjak” posjećivali samo zaposleni “Oslobođenja”, često su to činile i kolege iz drugih sarajevskih medija raznim povodima. Kako su novinari, najčešće sedmičnih revijalnih izdanja VEN, “Arka”, AS, “Svijet”, “Una” i dr, a da ne spominjem list “Oslobođenje”, pisali o poznatim ličnostima, koje su obično posjećivale te redakcije, to se nakon završenoga razgovora obično svraćalo u “Kožnjak”. Posebno su bile interesantne posjete estradnih radnika, poput pjevača, glumaca, fudbalera, i drugih. Sjećam se da je pjevačica Tajči, koja je, čini mi se 1989. godine, bila jugoslovenski predstavnik na Euroviziji, posjetila jednu od redakcija i da ju je, nakon objavljenog razgovora, u “Kožnjak” doveo fotoreporter Riki Larma. Ili – ne sjećam se koje godine – kad se ovdje pojavila i mis Jugoslavije Suzana Mančić. Posjete sarajevskih pjevača (Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nede Ukraden, Hanke Paldum, Sabahudina Kurta i dr.) bile su gotovo svakodnevne. Njih je najčešće dovodio Džavid Husić, koji se, uređujući AS, najviše i družio s estradnim umjetnicima.
U “Kožnjak” su navraćali i novinari iz drugih sarajevskih redakcija, a nama iz printanih medija posebno su bili zanimljive kolege sa Televizije: Mufid Memija, Saša Mlač, Stjepan Brzica, Zekerijah Smajić, Goran Milić, Enko Mehmedbašić, koji je na TV i otišao iz “Oslobođenja”, kao i Hamza Bakšić, koji će se kasnije ponovo vratiti u “Oslobođenje” i dr.
Moja posjeta ovoj kafani je bila gotovo svakodnevna, naravno ako sam bio u Sarajevu. Obično sam sa Alijom Resulovićem, koji je bio poznato jugoslavensko sportsko pero, i Selverom Porčom, odlazio na sat za vrijeme pauze (oko podne), susrećući upravo u ovom objektu mnoge znane i neznane kolege. Sjećam se da sam se tu upoznao sa Sašom Mlačom, Zekerijahom Smajićem, Goranom Milićem i mnogim drugim novinarima.
Nismo se se samo mi iz “Poslovnih novina” tada družili u “Kožnjaku”, nego i većina drugih kolega iz ostalih izdanja “Oslobođenja”, ali i cijela svita sarajevskih novinara. Sjećam se da su “Naši dani” tada okupljali jednu mladu generaciju novinara koja će kasnije postati poznata i priznata novinarska generacija, poput Miljenka Jergovića, Zorana Milanovića, Fahrudina Džape, Senada Avdića, Senada Pećanina i niz drugih i da su se i oni ovdje najčešće družili.
U ovoj kafani su se održavale i izložbe slika umjetnika koji su ovdje radili. Jedna od njih je i ona zajednička koju su upriličili Đoko Ninković, Selver Porča i Ešref Ekmečić.
“Kožnjak” je bila tako kultna kafana u kojoj se sastajao umjetnički svijet, mada su u istoj zgradi i na istom spratu postojala još dva restorana: Mliječni, u kome se hranilo na bonove toplog obroka, kao i Ekspres restoran, te Restoran a la kart, u kome se nešto skuplje moglo jesti po narudžbi.
Ne sjećam se kad sam posljednji put popio piće u “Kožnjaku” – moglo bi to biti posljednjih dana aprila 1992. godine. To mi je bila zadnja posjeta njemu. Onda je krenula karadžićevsko-miloševićevska agresija na Bosnu i Hercegovinu i među prvim metama topdžija sa brda bila je ljepotica u Nedžarićima. Prvih dana maja 1992. zapalili su je, a koji dan kasnije granatama dokrajčili. “Oslobođenje” je tada ostalo na prvoj liniji odbrane demokratske Bosne i Hercegovine, istovremeno se braneći i svakodnevno praveći novine u atomskom skloništu. Bio je to podvig sarajevskih novinara koji su za tu hrabrost i odbranu nezavisnog novinarstvo u ratu tih godina dobili najveća prestižna svjetska priznanja.
No, rušenjem nebodera “Oslobođenja”, u plamenu je nestao i “Kožnjak”, u kome su sarajevski novinari provodili svoje slobodno vrijeme, dogovarali teme i saradnju sa drugim kolegama, opijali se, maštajući o svojoj vasionskoj karijeri. Na zgarištu zgrade ostao je samo kostur liftova koji je kasnije (kraće vrijeme i to do privatizacije) simbolizovao sarajevsko slobodno (i ratno) novinarstvo, na čijim temeljima je “Avaz”, kupovinom GIK-a “Oko” i “Dječje štampe”, sagradio svoju imperiju, sasvim drugačijih poimanja i prezentacije novinarstva, koje je književnik Ivan Lovrenović nazvao avazovština.