Kafa je crna kao đavo, vrela kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav __________ (Moris de Taljeran Perigor, francuski svećenik i političar iz 19. stoljeća)
___
Mladi i stari, siromašni i bogati, zdravi i bolesni, crnci i bjelci, obrazovani i neuki, pijani i trezveni, oni sa kompjuterskim mišom u ruci ili bez njega – svi oni, opijeni njenim mirisom i okusom, prihvatili su je kao svoju očaravajuću dobrotu, sa mlijekom ili bez njega, sa čokoladom ili viskijem, hladnu ili vruću, uz cigareta ili bez nje. Postala je dio nas: na poslu, u kući, na izletu, sastanku, odmoru, zabavi, putovanju, učenju, surfanju, takmičenju…
Najljepša je, kažu, u dokolici, jer otvara teme beskonačnosti slične svemiru, snažna da potisne umor i san, održavajući nas u radnoj snazi i dajući nam neku novu energiju, kao što benzin daje automobilskom motoru.
Kako ćemo je pripremati i uživati u njoj, zavisi od nas, naših navika i trenutne naše pozicije u kome smo dijelu svijeta. Hoćemo li je piti iz fildžana ili (male ili velike) šoljice, sa kockom ili sitnim šećerom, iz automata ili ispijati instant – najmanje je bitno. Najvažnije je da osjetimo njen miris i okus.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WTO), dnevno se u svijetu popije milijarda i po šoljica ovog napitka. Na uzgoju kafe na platažama, njenom sušenju i uskladištenju te preradi angažovano je više od 20 miliona ljudi.
Na svim joj je kontinentima ime kafa, i kad je u obliku ploda crvenih bobica veličine trešnje, i kad je sirovina pljosnatog oblika sive boje, i kad je pržena i začuđujuće arome (nešto većeg oblika i smeđa), i kad je mljevena u obliku očaravajućeg mirisnog praha crnosmeđe boje.
Ime qahwa su joj nadjenuli drevni Arapi. U slobodnom prijevodu znači biljni napitak koji čovjeka drži budnim, a po drugoj verziji to je naziv pokrajine u Etiopiji iz koje potiče ova biljka. Taj naziv zadržan je do danas, te se raširio po cijelom svijetu.
Izuzimajući vodu – koja je na našoj planeti najznačajnija ne samo kao piće i životna potrepština neophodna za održavanje života – kafa je besumnje najpopularnije piće. Njome se, kao sirovinom odmah poslije nafte, najviše trguje u svijetu.
Iz svoje pradomovine Etiopije kafa se veoma brzo proširila na Jemen, gdje je stanovništvo omasovi njenu proizvodnju, uzagajajući je planski. Spoznavši vrijednost kafe, Jemenci su dugo vremena zabranjivali izvoz njene stabljike, pa i nedozrelih plodova. U drugom dijelu svijeta ona odlazi preko luke Moka, čiji je naziv dugo vremena bio sinonim za kafu. Kafa put nastavlja na sjever preko Bliskog istoka do Turske, gdje stiže u 16. stoljeću. U Istanbulu (tadašnji Carigrad) – prema tvrdnjama historičara – donesena je 1534. godine za vrijeme vladavine Sulejmana II, a uskoro je u tome gradu otvorena i prva kafana. U Osmanskom carstvu kafa je vrlo brzo postala omiljen napitak, ali su je pojedini sultani zbog njene magičnosti i blagotvornog djelovanja na organizam zabranjivali tvrdeći da ona odvraća narod od Poslanikove vjere – islama. Ipak, kafa se uspjela održati, a s jačanjem i širenjem Osmanskog carstva Turci kafu donose u mnoge države, a i u Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je stigla u Evropu, naročito u 17. stoljeću s prodorom Turaka do Beča, vrlo brzo je postala popularno piće, uglavnom među aristokratiom.
Mnogi pisci i filozofi, uživajući u konzumiranju ovog napitka, istovremeno su ga i opisivali, postajući često i sami ovisnici od njega i pripisujući mu razna svojstva. Čini se da je jedan od najzanimljivijih slikovitih opisa moći i uticaja kafe na organizam dao u 18. stoljeću francuski pisac Honore de Balzak – prema nekim tvrdnjama – pišući upravo svoje opsežno djelo „Ljudska komedija“ („La Comedie humaine“) kad je ispio čak 50.000 šoljica kafe: „Kafa klizi niz želudac, i tada sve pokreće: ideje nasrću kao bataljoni vojske na bojnom polju. Bitka počinje. Sjećanja nadolaze ubrzanim korakom kao četni zastupnici. Laka se konjica razvija u divni galop, buja artiljerija logike sa svojom komorom i fišecima. Duhovite misli hvataju jedna drugu kao strijelci u okršaju iz blizine. Oblici se kostimiraju, papir se pokriva tintom, bitka počinje i završava pod rijekom crne konjice, pa se kao prava bitka na polju utapa u dim crnog praha“.
U literaturi je ostalo zapisano da je veliki ljubitelj kafe bio i francuski filozof Voltaire, koji je znao dnevno popiti i po 50 šoljica kafe, a kompozitor Ludwig van Beethoven ju je pio s mjerom uvijek – pripremajući je – izbrojivši tačno 60 zrna kafe za jednu seansu.
Kafa – magični napitak
Kafa je crna kao đavo, vrela kao pakao, čista kao anđeo i slatka kao ljubav
__________ (Moris de Taljeran Perigor, francuski svećenik i političar iz 19. stoljeća)
___
Mladi i stari, siromašni i bogati, zdravi i bolesni, crnci i bjelci, obrazovani i neuki, pijani i trezveni, oni sa kompjuterskim mišom u ruci ili bez njega – svi oni, opijeni njenim mirisom i okusom, prihvatili su je kao svoju očaravajuću dobrotu, sa mlijekom ili bez njega, sa čokoladom ili viskijem, hladnu ili vruću, uz cigareta ili bez nje. Postala je dio nas: na poslu, u kući, na izletu, sastanku, odmoru, zabavi, putovanju, učenju, surfanju, takmičenju…
Najljepša je, kažu, u dokolici, jer otvara teme beskonačnosti slične svemiru, snažna da potisne umor i san, održavajući nas u radnoj snazi i dajući nam neku novu energiju, kao što benzin daje automobilskom motoru.
Kako ćemo je pripremati i uživati u njoj, zavisi od nas, naših navika i trenutne naše pozicije u kome smo dijelu svijeta. Hoćemo li je piti iz fildžana ili (male ili velike) šoljice, sa kockom ili sitnim šećerom, iz automata ili ispijati instant – najmanje je bitno. Najvažnije je da osjetimo njen miris i okus.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WTO), dnevno se u svijetu popije milijarda i po šoljica ovog napitka. Na uzgoju kafe na platažama, njenom sušenju i uskladištenju te preradi angažovano je više od 20 miliona ljudi.
Na svim joj je kontinentima ime kafa, i kad je u obliku ploda crvenih bobica veličine trešnje, i kad je sirovina pljosnatog oblika sive boje, i kad je pržena i začuđujuće arome (nešto većeg oblika i smeđa), i kad je mljevena u obliku očaravajućeg mirisnog praha crnosmeđe boje.
Ime qahwa su joj nadjenuli drevni Arapi. U slobodnom prijevodu znači biljni napitak koji čovjeka drži budnim, a po drugoj verziji to je naziv pokrajine u Etiopiji iz koje potiče ova biljka. Taj naziv zadržan je do danas, te se raširio po cijelom svijetu.
Izuzimajući vodu – koja je na našoj planeti najznačajnija ne samo kao piće i životna potrepština neophodna za održavanje života – kafa je besumnje najpopularnije piće. Njome se, kao sirovinom odmah poslije nafte, najviše trguje u svijetu.
Iz svoje pradomovine Etiopije kafa se veoma brzo proširila na Jemen, gdje je stanovništvo omasovi njenu proizvodnju, uzagajajući je planski. Spoznavši vrijednost kafe, Jemenci su dugo vremena zabranjivali izvoz njene stabljike, pa i nedozrelih plodova. U drugom dijelu svijeta ona odlazi preko luke Moka, čiji je naziv dugo vremena bio sinonim za kafu. Kafa put nastavlja na sjever preko Bliskog istoka do Turske, gdje stiže u 16. stoljeću. U Istanbulu (tadašnji Carigrad) – prema tvrdnjama historičara – donesena je 1534. godine za vrijeme vladavine Sulejmana II, a uskoro je u tome gradu otvorena i prva kafana. U Osmanskom carstvu kafa je vrlo brzo postala omiljen napitak, ali su je pojedini sultani zbog njene magičnosti i blagotvornog djelovanja na organizam zabranjivali tvrdeći da ona odvraća narod od Poslanikove vjere – islama. Ipak, kafa se uspjela održati, a s jačanjem i širenjem Osmanskog carstva Turci kafu donose u mnoge države, a i u Bosnu i Hercegovinu. Nakon što je stigla u Evropu, naročito u 17. stoljeću s prodorom Turaka do Beča, vrlo brzo je postala popularno piće, uglavnom među aristokratiom.
Mnogi pisci i filozofi, uživajući u konzumiranju ovog napitka, istovremeno su ga i opisivali, postajući često i sami ovisnici od njega i pripisujući mu razna svojstva. Čini se da je jedan od najzanimljivijih slikovitih opisa moći i uticaja kafe na organizam dao u 18. stoljeću francuski pisac Honore de Balzak – prema nekim tvrdnjama – pišući upravo svoje opsežno djelo „Ljudska komedija“ („La Comedie humaine“) kad je ispio čak 50.000 šoljica kafe: „Kafa klizi niz želudac, i tada sve pokreće: ideje nasrću kao bataljoni vojske na bojnom polju. Bitka počinje. Sjećanja nadolaze ubrzanim korakom kao četni zastupnici. Laka se konjica razvija u divni galop, buja artiljerija logike sa svojom komorom i fišecima. Duhovite misli hvataju jedna drugu kao strijelci u okršaju iz blizine. Oblici se kostimiraju, papir se pokriva tintom, bitka počinje i završava pod rijekom crne konjice, pa se kao prava bitka na polju utapa u dim crnog praha“.
U literaturi je ostalo zapisano da je veliki ljubitelj kafe bio i francuski filozof Voltaire, koji je znao dnevno popiti i po 50 šoljica kafe, a kompozitor Ludwig van Beethoven ju je pio s mjerom uvijek – pripremajući je – izbrojivši tačno 60 zrna kafe za jednu seansu.
(Iz knjige “Kafa – magični napitak”, 2007)