Igralo se prvo poluvrijeme, rezultat je bio 0:0, sve mogućnosti i dalje su postojale, kada se igrač s brojem 6 Rodrigo Bentancur, inače veznjak Tottenhama, obrušio prema portugalskom golu. Preuzeo je loptu malo iza centra igrališta i krenuo naprijed, ne obazirući se na protivničke braniče, hrabro i beznadno, prešao je jednog, prešao još dvojicu, možda je nekog podsjetio na onaj Maradonin prolazak na utakmici protiv Engleza, kada je još bilo nade za ovaj svijet, pa je, tako jureći, prošao posljednji bedem pred ulazak u šesnaesterac, i izbio pred vratara Dioga Coste, koji je u posljednji čas istrčao, pa se raskrilio pred golom trenutak prije nego što će Bentancur uputiti udarac. Urugvajac je fino gurnuo loptu, ali jedan svemirski sitan djelić sekunde prekasno, i mrvu je preslabo udario po njoj, tako da je golman zasjeo na nju, zaustavio ju je, i događaj počeo je zauvijek tonuti niz Marijansku brazdu zaborava. Ne bih ga se ni ja, dvanaestak sati nakon utakmice, više sjetio da nije ove priče. Zaboravilo ga je i onih deset preostalih Urugvajaca na igralištu. Jedva da ga pamti i sam Rodrigo Bentancur. A bio bi to njegov tek drugi gol za Urugvaj.
Malo je trebalo da sve drukčije bude. Da je Bentancur zabio taj gol, o njemu bi se govorilo kao o drugom najljepšem u prvom dijelu Svjetskog prvenstva (prvi najljepši su škarice Richarlisona u utakmici protiv Srbije), a Urugvaj bi, možda, čak je to i vrlo vjerojatno, pobijedio Portugal. Dogodilo bi se na sličan način na koji je Portugal pobijedio Urugvaj. Ishodi utakmica koje se igraju između ovakvih gotovo jednako snažnih ekipa, u čijim je glavama približno isti i udio očaja, sjećanja na sve poraze i ludo utučenih nada, često ovise o nekoj slučajnosti. Ovise o brzini vjetra, jutrošnjeg doručka ili toga koliko je snažan u kojem trenutku bio huk tribina. U Kataru, istina, nema huka tribina. Huk se čuje samo na pravim utakmicama, tamo gdje su stvarni navijači i gdje se nogomet ne igra na leševima pobijenih robova. Ona prva utakmica u mom životu koju sam gledao s tribina igrala se početkom sedamdesetih, na Grbavici, između Željezničara i OFK Beograda. Nije odlučivala ni o čemu. Obična prvenstvena utakmica Prve jugoslavenske nogometne lige. Željezničar je, istina, godinu ili dvije ranije postao prvak, ali sad je već tavorio u sredini ili na dnu inače duge i osebujne tablice od osamnaest klubova. Igralo se isto ovakvo prvo poluvrijeme, bez mnogo prilika, skoro ništa se nije zbivalo na terenu. Kada se mladi Džemal Šerbo dao u kratak trk po desnoj strani, pa je s ugla šesnaesterca sasvim neočekivano, desnom nogom udario po lopti, i lopta je pogodila unutarnju stranu one dalje stative golmana Nebojše Đorđevića, dugo je tu dvojila oko ovih i onih fizikalnih zakona, prirodnih sila i moći sudbine, i na kraju se vratila u teren, ne prešavši gol crtu. S drvene tribine Penzija, koju se zvalo tako jer na njoj nisu boravili pravi navijači, nego penzioneri, funkcioneri, veterani jednog života uz FK Željezničar, začuo se dubok huk. I tek tu počinje priča: otac, koji me je doveo na tu moju prvu utakmicu u životu, i bio je dobro svjestan toga da upravo igra jednu od onih rijetkih očinskih uloga koje će uopće odigrati, i koje ću ja onda pamtiti, izgovara ovo: “Vidiš, ovo je bilo tako blizu, tako je malo falilo da bi to bio gol, samo da ljudi s Penzije imaju bolja pluća i srce, recimo da manje puše i da redovnije odlaze kardiologu!” Malo se, moj otac, tu kao i šalio. A malo je i bio ozbiljan. Bio sam mali i nisam mogao baš tako procijeniti koliko se on šali, a koliko je ozbiljan, ali sam dugo poslije razmišljao o tom huku koji je potreban da se u gol utjera lopta koja je pogodila unutrašnju stranu stative, pa se sad nećka. I tako mi je onda ostalo da o fudbalu i o životu često razmišljam u kategorijama slučajnosti, u koje se potom umiješaju neke dobre ili loše kolektivne sile.
Tako će se i u ovoj utakmici, koju će Portugal dobiti 2:0, golovima plemenitog Brune Fernandesa, pojaviti dobre i loše kolektivne sile, koje nemaju veze s fizikom, ali imaju sa sudbinom, i koje moj pokojni otac, mrtav, evo, već skoro punih trinaest godina, nije mogao ni zamisliti. U drugom poluvremenu negdje odnikle i odnikud utrčava čovjek na teren. Televizijski gledatelj primijeti ga po iznenadnom zaustavljanju igre, sune mu kroz kadar u desetinki sekunde kao Mandeljštam 1938. U to se HRT-ov komentator Viki Ivanović krene radovati kako ga je, mimo našeg pogleda, zaštitar bacio na tlo. Pa poučno nastavi kako je naputak da se u televizijskom prijenosu izbjegnu ovakvi “ekshibicionisti”. Mi tad vidimo iranskog suca Alirezu Faghanija kako iznosi s igrališta zastavu duginih boja, koja je čovjeku koji je protestirao ispala iz ruke. Viki Ivanović kaže da ne prepoznaje kakva je to zastava. Uskoro, prijenos se normalno nastavlja, i mi se vraćamo u katarsku stvarnost koju tako lako podnosimo. Toliko lako da se ne trebamo više čuditi običnim njemačkim građanima iz 1938, ni običnim sovjetskim građanima iz iste te godine, koji su lako i s nužnom dozom patriotizma podnosili vladavinu demona.
Hrabri čovjek je uz zastavu duginih boja nosio na sebi natpise podrške iranskim ženama i Ukrajini. Mislim da je utakmica s OFK Beogradom završila 0:0. Da je Šerbo pogodio, drukčiji bi potekli naši životi.
Kada je huk s tribina dovoljno jak da utjera loptu u gol i promijeni povijest čovječanstva?
Igralo se prvo poluvrijeme, rezultat je bio 0:0, sve mogućnosti i dalje su postojale, kada se igrač s brojem 6 Rodrigo Bentancur, inače veznjak Tottenhama, obrušio prema portugalskom golu. Preuzeo je loptu malo iza centra igrališta i krenuo naprijed, ne obazirući se na protivničke braniče, hrabro i beznadno, prešao je jednog, prešao još dvojicu, možda je nekog podsjetio na onaj Maradonin prolazak na utakmici protiv Engleza, kada je još bilo nade za ovaj svijet, pa je, tako jureći, prošao posljednji bedem pred ulazak u šesnaesterac, i izbio pred vratara Dioga Coste, koji je u posljednji čas istrčao, pa se raskrilio pred golom trenutak prije nego što će Bentancur uputiti udarac. Urugvajac je fino gurnuo loptu, ali jedan svemirski sitan djelić sekunde prekasno, i mrvu je preslabo udario po njoj, tako da je golman zasjeo na nju, zaustavio ju je, i događaj počeo je zauvijek tonuti niz Marijansku brazdu zaborava. Ne bih ga se ni ja, dvanaestak sati nakon utakmice, više sjetio da nije ove priče. Zaboravilo ga je i onih deset preostalih Urugvajaca na igralištu. Jedva da ga pamti i sam Rodrigo Bentancur. A bio bi to njegov tek drugi gol za Urugvaj.
Malo je trebalo da sve drukčije bude. Da je Bentancur zabio taj gol, o njemu bi se govorilo kao o drugom najljepšem u prvom dijelu Svjetskog prvenstva (prvi najljepši su škarice Richarlisona u utakmici protiv Srbije), a Urugvaj bi, možda, čak je to i vrlo vjerojatno, pobijedio Portugal. Dogodilo bi se na sličan način na koji je Portugal pobijedio Urugvaj. Ishodi utakmica koje se igraju između ovakvih gotovo jednako snažnih ekipa, u čijim je glavama približno isti i udio očaja, sjećanja na sve poraze i ludo utučenih nada, često ovise o nekoj slučajnosti. Ovise o brzini vjetra, jutrošnjeg doručka ili toga koliko je snažan u kojem trenutku bio huk tribina. U Kataru, istina, nema huka tribina. Huk se čuje samo na pravim utakmicama, tamo gdje su stvarni navijači i gdje se nogomet ne igra na leševima pobijenih robova. Ona prva utakmica u mom životu koju sam gledao s tribina igrala se početkom sedamdesetih, na Grbavici, između Željezničara i OFK Beograda. Nije odlučivala ni o čemu. Obična prvenstvena utakmica Prve jugoslavenske nogometne lige. Željezničar je, istina, godinu ili dvije ranije postao prvak, ali sad je već tavorio u sredini ili na dnu inače duge i osebujne tablice od osamnaest klubova. Igralo se isto ovakvo prvo poluvrijeme, bez mnogo prilika, skoro ništa se nije zbivalo na terenu. Kada se mladi Džemal Šerbo dao u kratak trk po desnoj strani, pa je s ugla šesnaesterca sasvim neočekivano, desnom nogom udario po lopti, i lopta je pogodila unutarnju stranu one dalje stative golmana Nebojše Đorđevića, dugo je tu dvojila oko ovih i onih fizikalnih zakona, prirodnih sila i moći sudbine, i na kraju se vratila u teren, ne prešavši gol crtu. S drvene tribine Penzija, koju se zvalo tako jer na njoj nisu boravili pravi navijači, nego penzioneri, funkcioneri, veterani jednog života uz FK Željezničar, začuo se dubok huk. I tek tu počinje priča: otac, koji me je doveo na tu moju prvu utakmicu u životu, i bio je dobro svjestan toga da upravo igra jednu od onih rijetkih očinskih uloga koje će uopće odigrati, i koje ću ja onda pamtiti, izgovara ovo: “Vidiš, ovo je bilo tako blizu, tako je malo falilo da bi to bio gol, samo da ljudi s Penzije imaju bolja pluća i srce, recimo da manje puše i da redovnije odlaze kardiologu!” Malo se, moj otac, tu kao i šalio. A malo je i bio ozbiljan. Bio sam mali i nisam mogao baš tako procijeniti koliko se on šali, a koliko je ozbiljan, ali sam dugo poslije razmišljao o tom huku koji je potreban da se u gol utjera lopta koja je pogodila unutrašnju stranu stative, pa se sad nećka. I tako mi je onda ostalo da o fudbalu i o životu često razmišljam u kategorijama slučajnosti, u koje se potom umiješaju neke dobre ili loše kolektivne sile.
Tako će se i u ovoj utakmici, koju će Portugal dobiti 2:0, golovima plemenitog Brune Fernandesa, pojaviti dobre i loše kolektivne sile, koje nemaju veze s fizikom, ali imaju sa sudbinom, i koje moj pokojni otac, mrtav, evo, već skoro punih trinaest godina, nije mogao ni zamisliti. U drugom poluvremenu negdje odnikle i odnikud utrčava čovjek na teren. Televizijski gledatelj primijeti ga po iznenadnom zaustavljanju igre, sune mu kroz kadar u desetinki sekunde kao Mandeljštam 1938. U to se HRT-ov komentator Viki Ivanović krene radovati kako ga je, mimo našeg pogleda, zaštitar bacio na tlo. Pa poučno nastavi kako je naputak da se u televizijskom prijenosu izbjegnu ovakvi “ekshibicionisti”. Mi tad vidimo iranskog suca Alirezu Faghanija kako iznosi s igrališta zastavu duginih boja, koja je čovjeku koji je protestirao ispala iz ruke. Viki Ivanović kaže da ne prepoznaje kakva je to zastava. Uskoro, prijenos se normalno nastavlja, i mi se vraćamo u katarsku stvarnost koju tako lako podnosimo. Toliko lako da se ne trebamo više čuditi običnim njemačkim građanima iz 1938, ni običnim sovjetskim građanima iz iste te godine, koji su lako i s nužnom dozom patriotizma podnosili vladavinu demona.
Hrabri čovjek je uz zastavu duginih boja nosio na sebi natpise podrške iranskim ženama i Ukrajini. Mislim da je utakmica s OFK Beogradom završila 0:0. Da je Šerbo pogodio, drukčiji bi potekli naši životi.