Čitam jedan stari Kišov tekst, objavljen prije desetak godina u Ord&Bildu, švedskom uglednom časopisu. Objašnjava Kiš šta mu to dođe centralna Evropa i šta pisci u egzilu, dok se meni, nenadano, pred očima javlja boja onog dana u kojem sam čuo da je, majstor, nedostojnu zbilju napustio. Bio je to tipičan egzemplar jesenjeg mrtvila; narogušen i mrk od samoga jutra da bi, negdje po podnevu, započele padavine: kiša, zatim kiša prošarana snijegom; duše što se tiče: depresija pomiješana s tugom. Radio sam u “zindanu”, dječjem odjeljenju gradske biblioteke “D. Obradović”, u Novom Pazaru, kočio se do tri sata, a onda se kamenio još pô sata na stepeništu pred Radničkim, dvojeći da l’ da idem kući (selo Šavce) ili u “Fontanu”. Nije mi se išlo ni tamo ni tamo.
To je već vrijeme kada se iz zemlje, umjesto ljetine, vade kosti i mitovi, kada jata mladih ljudi lete s juga ka sjeveru, kada u beogradskom Klubu književnika, uz rumeno vino i duple gulaše, biraju Gedžu za oca nacije i spremaju hulje u nahije da podižu raju na gradove i proglase braću za dahije.
Malo toga izluđenog svijeta obrelo se u čaršiji i zasjelo u onim mračnim kafanama na početku Pijanog sokaka. Oko ručka premjestili bi se u “Fontanu”. Ne da piju, no mesa da jedu. Bjehu čuli priče o “pečenju u turskoj meani, koje se topi u ustima”.
Bilo ih je divno pogledati. S bradama od godinu dana i očima nalik na zečije, gutali su meso u velikim komadima, kvasili ga sa BIP-ovim a ne s Pećkim pivom i brisali brade sredinom od hljeba, bacali je zatim u prepune pepeljare, dizali se i vraćali u svoje “štabove”.
– Šta ćeš, care. tješio se kelner Bego. – Ovi nama daju plate. Hoćemo li još po jednu, kuća časti.
Ipak, sve smo rjeđe zalazili u “Fontanu”. Bilo kako bilo, otišao sam narečenog dana kući i na dnevniku u 19.30 čuo da je “književnik Danilo Kiš preminuo u Parizu, posle teške i kraće bolesti”. Uhvatila me strašna samotinja, tako da sam smjesta pojurio niz kosine, ugrabio neki taksi i u 19.55 bio u čaršiji.
Čaršija je bila pusta. Krenuo sam ka “Fontani”. I ona je bila pusta. Zatekao sam samo Bega i od gostiju onog penzionisanog gastarbajtera koji, poslije prve loze, zaboravlja maternji i kalupi svijetu mater na njemačkom. Begu se učinilo da sam “malo ucrnio”, krenuo je da donese pivo, ali sam mu ja rekao da donese votku, jer nam valja ožaliti dušu jednog prijatelja, koji je umro u Parizu.
– E hoćemo, vala – rekao je Bego. – A koji je, kako mu je ime?
– Ime mu je Danilo Kiš. Majstor. Ponajbolji majstor u mome zanatu.
– Što pokupi jesen lijepe ljude. Riki, Predrag, Reško… Ja nam nasuh duple. Nek bidne jedna i od mene.
– I tako smo Bego i ja ispili za dušu Danilovu, i onda sam ja nastavio s pićem, a Bego sa čišćenjem sakare i šanka, i vrijeme je prolazilo, i u neko doba izbio je mladi pjesnik Enes D. Vraćao se s nekog rođendanskog cijevčenja, pa je, po navici, zavirio da pogleda “da te, kojim čudom, nema ovdje”. Kako me je bilo, veoma se razgalio, a onda se, što je sjeo, ponovo smračio.
– Kako misliš umro? – pitao je.
Nisam mu to znao objasniti. I tako smo pili šutke. Samo smo jednom prozborili.
Tako je to išlo do gluhoga doba, a onda je Bego podigao stolove, oprao pod i dobacio nam ključeve mehane: – Prva sam danas. Vi sjedite, a ja moram lijek odspavati.
Dobri Bego. Čisto sumnjam da smo mu se ikad izvinuli i, što je još gore, da smo račun namirili. I tada, i prije, i poslije. Ali sada ni to nije važno.
Izašli smo iz “Fontane” i krenuli uz čaršiju. Kad smo bili pred Grlicom, začuli smo kako ova draga česma burlja nekim mutnim i prozuklim hukom te nam se smučilo i obrnuli smo desno, uz jedan sokačić koji vodi prema zapuštenom jevrejskome groblju, čija bi nas strava, iz snošljivog, mamurnoga stanja, prebacila u mahnitost i onda bi, zasigurno, ta lična nevolja svršila kao nevolja čaršije. A čaršija nije znala šta će od nevolja. Stoga smo se namjestili tu gdje smo se zadesili i čekali zoru tako što smo pokušali da se prisjetimo početaka majstorovih priča. Počeli smo sa Ranim jadima: “S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s petljom naniže”; pa sve tako redom, dok se ja nisam zamrsio s jednom rečenicom iz Grobnice: “I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne do neznanja naoružana mahnitošću i mržnjom”, koja nije uvodila u neku od priča, već je stajala po sredini.
A onda je zabijelila zora prvog dana u kojem majstora nije bilo, a onda su uslijedili drugi dani sa zorama o kojim se, opominje B. Pasternak, “može pisati samo na jedan način: tako da srce prestane da kuca i da se kosa digne na glavi”.
Kako nismo dorasli tom načinu, to nam valja ovdje zašutjeti.
Kad zabijeli zora prvog dana
Čitam jedan stari Kišov tekst, objavljen prije desetak godina u Ord&Bildu, švedskom uglednom časopisu. Objašnjava Kiš šta mu to dođe centralna Evropa i šta pisci u egzilu, dok se meni, nenadano, pred očima javlja boja onog dana u kojem sam čuo da je, majstor, nedostojnu zbilju napustio. Bio je to tipičan egzemplar jesenjeg mrtvila; narogušen i mrk od samoga jutra da bi, negdje po podnevu, započele padavine: kiša, zatim kiša prošarana snijegom; duše što se tiče: depresija pomiješana s tugom. Radio sam u “zindanu”, dječjem odjeljenju gradske biblioteke “D. Obradović”, u Novom Pazaru, kočio se do tri sata, a onda se kamenio još pô sata na stepeništu pred Radničkim, dvojeći da l’ da idem kući (selo Šavce) ili u “Fontanu”. Nije mi se išlo ni tamo ni tamo.
To je već vrijeme kada se iz zemlje, umjesto ljetine, vade kosti i mitovi, kada jata mladih ljudi lete s juga ka sjeveru, kada u beogradskom Klubu književnika, uz rumeno vino i duple gulaše, biraju Gedžu za oca nacije i spremaju hulje u nahije da podižu raju na gradove i proglase braću za dahije.
Malo toga izluđenog svijeta obrelo se u čaršiji i zasjelo u onim mračnim kafanama na početku Pijanog sokaka. Oko ručka premjestili bi se u “Fontanu”. Ne da piju, no mesa da jedu. Bjehu čuli priče o “pečenju u turskoj meani, koje se topi u ustima”.
Bilo ih je divno pogledati. S bradama od godinu dana i očima nalik na zečije, gutali su meso u velikim komadima, kvasili ga sa BIP-ovim a ne s Pećkim pivom i brisali brade sredinom od hljeba, bacali je zatim u prepune pepeljare, dizali se i vraćali u svoje “štabove”.
– Šta ćeš, care. tješio se kelner Bego. – Ovi nama daju plate. Hoćemo li još po jednu, kuća časti.
Ipak, sve smo rjeđe zalazili u “Fontanu”. Bilo kako bilo, otišao sam narečenog dana kući i na dnevniku u 19.30 čuo da je “književnik Danilo Kiš preminuo u Parizu, posle teške i kraće bolesti”. Uhvatila me strašna samotinja, tako da sam smjesta pojurio niz kosine, ugrabio neki taksi i u 19.55 bio u čaršiji.
Čaršija je bila pusta. Krenuo sam ka “Fontani”. I ona je bila pusta. Zatekao sam samo Bega i od gostiju onog penzionisanog gastarbajtera koji, poslije prve loze, zaboravlja maternji i kalupi svijetu mater na njemačkom. Begu se učinilo da sam “malo ucrnio”, krenuo je da donese pivo, ali sam mu ja rekao da donese votku, jer nam valja ožaliti dušu jednog prijatelja, koji je umro u Parizu.
– E hoćemo, vala – rekao je Bego. – A koji je, kako mu je ime?
– Ime mu je Danilo Kiš. Majstor. Ponajbolji majstor u mome zanatu.
– Što pokupi jesen lijepe ljude. Riki, Predrag, Reško… Ja nam nasuh duple. Nek bidne jedna i od mene.
– I tako smo Bego i ja ispili za dušu Danilovu, i onda sam ja nastavio s pićem, a Bego sa čišćenjem sakare i šanka, i vrijeme je prolazilo, i u neko doba izbio je mladi pjesnik Enes D. Vraćao se s nekog rođendanskog cijevčenja, pa je, po navici, zavirio da pogleda “da te, kojim čudom, nema ovdje”. Kako me je bilo, veoma se razgalio, a onda se, što je sjeo, ponovo smračio.
– Kako misliš umro? – pitao je.
Nisam mu to znao objasniti. I tako smo pili šutke. Samo smo jednom prozborili.
Tako je to išlo do gluhoga doba, a onda je Bego podigao stolove, oprao pod i dobacio nam ključeve mehane: – Prva sam danas. Vi sjedite, a ja moram lijek odspavati.
Dobri Bego. Čisto sumnjam da smo mu se ikad izvinuli i, što je još gore, da smo račun namirili. I tada, i prije, i poslije. Ali sada ni to nije važno.
Izašli smo iz “Fontane” i krenuli uz čaršiju. Kad smo bili pred Grlicom, začuli smo kako ova draga česma burlja nekim mutnim i prozuklim hukom te nam se smučilo i obrnuli smo desno, uz jedan sokačić koji vodi prema zapuštenom jevrejskome groblju, čija bi nas strava, iz snošljivog, mamurnoga stanja, prebacila u mahnitost i onda bi, zasigurno, ta lična nevolja svršila kao nevolja čaršije. A čaršija nije znala šta će od nevolja. Stoga smo se namjestili tu gdje smo se zadesili i čekali zoru tako što smo pokušali da se prisjetimo početaka majstorovih priča. Počeli smo sa Ranim jadima: “S jeseni, kad počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s petljom naniže”; pa sve tako redom, dok se ja nisam zamrsio s jednom rečenicom iz Grobnice: “I rekoh im da ih ne cepaju, jer mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna; i rekoh im da ih ne cepaju, jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne do neznanja naoružana mahnitošću i mržnjom”, koja nije uvodila u neku od priča, već je stajala po sredini.
A onda je zabijelila zora prvog dana u kojem majstora nije bilo, a onda su uslijedili drugi dani sa zorama o kojim se, opominje B. Pasternak, “može pisati samo na jedan način: tako da srce prestane da kuca i da se kosa digne na glavi”.
Kako nismo dorasli tom načinu, to nam valja ovdje zašutjeti.