Mada ne treba zaboraviti da je predgovor Vasilija Kalezića Zogovićevoj knjizi Žilama zakamen prvi tekst napisan nakon 16 godina šutnje o ovom pjesniku, bojim se da se predgovarač svojski potrudio – iz najboljih namjera, dakako – da nam ga prikaže kao drugorazrednu književnu pojavu. O Kaleziću se ne bi moglo reći da je nikakav kritičar, već da je za poeziju poprilično nagluh, stoga je uništava jer ne osjeća njeno prisustvo, ne vidi i ne čuje gdje je ima i da je uopće ima. Kalezić nije odveć pažljiv čitač pjesama: na naše veselo zaprepaštenje tvrdi, na primjer, da je Zogovićev popac “mala, cvrkutava ptica koja bez prekida skakuće ispred svoje rupe”, potom smisao Zogovićeve pjesme Popac sažima u pitanje: “Zar da dozvoli da ga monotona zvrndava popčeva zagluši i sluh mu ubije?” Sudeći po ovoj “zvrndavi”, popac je iz ptice naglo evoluirao u muhu. Da pjesma popca može čovjeka “zaglušti”, čak mu “sluh ubiti”, to je entomološko otkriće koje nema veze sa Zogovićevim, još manje sa stvarnim popcem, ali ima s jednom velikom nevoljom: Kalezićev opširni predgovor za izbor Zogovićevih pjesama iz 1969. obrazac je beznadežno drugorazredne kritike kakva je često snalazila ovog velikog pjesnika.
Mnogo je podnošljiviji kad o Zogovićevoj poeziji govori uopšteno, što često znači neobavezno, bez osvrtanja na ono što je u ovom pjesništvu izvorno i neponovljivo, ili pak bez sposobnosti da takve kvalitete uoči i kritički opiše, ali nije odveć veselo prisustvovati susretima ovog kritičara s jezikom konkretnih pjesama ili odlomaka ili stihova, jer najčešće ne uspijeva da uoči i kaže ništa osim ovijanih opštepoznatosti ili bijednih trivijalnosti na razini srednjoškolskih tumačenja poezije, a nisu mu rijetke ni polunesuvisle formulacije, što možda ne treba da iznenađuje od kritičara koji se nije potrudio ni da Zogovića pročita bar toliko pažljivo da u njegovu popcu identifikuje zrikavca, cvrčka, šturka, te se nije čuditi što u njemu vidi “simbol malog, jadnog, epigonski promućurnog stvora i pjesnika”.
Ovakav način izražavanja budi primisao da Kalezić ne zna šta je simbol: “Zajedno sa slikom ide i sva složena simbolika, slike kao simboli, koji su nešto više od opisa. One ruke su i simbol rada i puta u solidarnost klase, a internirana Crna Gora simbol je nepravednih i ljudskih progona. Pusta stada su simbol napuštenih sela u kojima nema muške glave, a parola na zidu je simbol iskrene i nepokorne riječi kao revolucionarnog gesla. Ali Binak oličava porobljenog seljaka, punog prkosa i osvete, a rudar je simbol klase koja je, radeći za druge, dugo izrabljivana, kažnjavana i zatrpavana u dubine zemlje. Pjesma o ljubavi je simbol mnogih revolucionarnih znamenja u kojima je osnovna misao, kao kod starih klasičnih pisaca: da se čovjek može onesvješćivati u sladostrašću, ali ne u patnji i borbi. Dok je jablan simbol vitkosti i uspravnosti, postojanja i vjernosti, dok je Gang simbol mrtvila i mutnine koje ne mogu odraziti nebesa, dok je zvono simbol stalnih zatvora i uništene ljudskosti”, dotle je popac simbol – vidjeli smo već čega – a “more uveliko oličenje zala kroz istoriju, krvavih lješeva i strvina, a onaj grad na vodi simbol je prokletstva i spomenik oborenom prestolju čovještva…”
Netačnosti tvrdnji – uzimam tek dva primjera – da su pusta stada ”simbol napuštenih sela u kojima nema muške glave” a da je more “oličenje” “krvavih lješeva i strvina” dorasla je jedino njihova besmislenost, jer simboli ne označavaju ni stvari ni bića već ljudske koncepcije stvarii bića. No možda nema smisla skandalizirati se nad ovakvim tumačenjem simbola u kojem plitkoumnost razmetljivo zvecka ključevima Zogovićeve poezije, jer kritičar koji kaže da je jablan “simbol vitkosti”, kao da vitkost nije prosta fizička osobina nego vrijednost istog reda kao, recimo, “vjernost”, i koji tvrdi da je “pjesma o ljubavi simbol mnogih revolucionarnih znamenja”, pružajući nam dokaz da mu je neznano značenje riječi “znamen”, u protivnom, morao bi vidjeti koliko je besmislena tvrdnja da je pjesma – simbol mnogih simbola – taj i takav kritičar zanimljiv je ne po sebi, već kao simbol i kao “oličenje” nevesele sudbine Zogovićevog djela koje zaista nije zaslužilo kritičare kakav je Kalezić, a takvi su demokratska većina, takvi koji u Zogovićevu popcu, ubijeđeni da se radi o križancu ptice i muhe, nisu u stanju da vide ništa više i ništa drugo do “simbol malog, jadnog, epigonski promućurnog stvora”. Da je rekao: “simbol male, jadne, epigonske promućurnosti”, to bi bila laž, ali ne i besmisleno, a kako jedan stvor može biti simbol drugog stvora, to znaju jedino Kalezić na zemlji i Gospod Bog na nebesima.
Pjesma Popac počinje stihom: ”Tu je on, tu osjećanje te rupe kao sebe”, koji sugeriše uživljavanje u popca: pjesniku je znano kako taj kukac “osjeća” svoju rupu: odmah, dakle, u prvom stihu, nagovještava da će govoriti izsvoga “junaka”, da popac nije objekt koji se gleda i opisuje spolja. Iz posljednje strofe doznaćemo odakle pjesnikovo znanje o popcu: za “svjedoka” su pozvani popčeva “upornost dnevna, noćni nesan”: upornost sa kojom pjeva preko dana i njegovo noćno nespavanje, trošenje noći na istu rabotu, “svjedoci” su da se popcu vlastito i tuđe zrikanje čini kao “sva pjesma; sve što se pjesmama ima reći”. “Sva pjesma” znači jedina pjesma: iz njegovog danonoćnog poja pjesnik sluti popčevu vjeru da druge pjesme, osim zrikanja, njegovog i njegovih sunarodnika, na svijetu zapravo i nema. Štaviše, to zrikanje, u popčevu uobraženju, postaje “svijetlost u nebesa”.
Sprva se čini da se radi o štamparskoj grešci, ali “svijetlost” se javlja i u Letopisu matice srpske, gdje je pjesma prvi put objavljena, i u knjizi Lično, sasvim lično i u izboru Žilama za kamen. Očito, pjesnik ne bi da popčevu zrikanju podari, bez rezervi, kosmičko dostojanstvo kakvo ima svjetlost. “Svijetlost” puti ka jezičkom “doziranju” duboko svojstvenom ovoj poeziji , i znači oslabljenu svjetlost, da tako kažemo, a njen antonim nije “tama” već “tamnost”. “Svijetlost” je manje ime za zračenje koje potiče iz atoma, a više osobina i stanje. Uostalom, ovdje se pomalo gleda iz cvrčkova ugla, kuša se reći šta se to njemu ”čini”, stoga se jezik morao poremetiti, što signalira vanljudski ugao iz koga se gleda. “Svijetlost” je nešto svijetlo što ide, diže se, šalje se u nebo: elipsom je izbjegnut glagol, a njegovo odsustvo i ovdje rječitije od prisustva; u ostalom, ko zna postoje li u jeziku popaca “glagoli”? U svakom slučaju, unoseći se u to neumorno pjevanje, pjesnik zaključuje da njegov pjevač pati od uobraženja da je zrikanje, njegovo i njegove subraće, ako ne sušta sunčeva svjetlost, a ono bar vršilac dužnosti sunca, a ova “znanja” o popcu potiču iz empirije i iz uživljanjanja, ironičnog, ali uživljavanja nesumnjivo.
Po Stevanu Tontiću, neke su se od Zogovićevih “ostrašćeno parničarskih, pamfletskih i direktno ‘idejno’ ili ‘poetički’ angažovanih strofa, pa i pjesama, u neku ruku – to je naše mišljenje – ‘otele’ volji i polemičkoj namjeri autora, postavši ipak poezija, takoreći voljom samoga ‘jezika po sebi’ ili ‘nesvjesnim’, spontanim radom metaforičke snage jezika i protiv deklarisanog cilja i smisla pjesme. Naš utisak je da se tako nešto (srećom!) zbilo sa pjesmom Popac (Lično, sasvim lično) koja je inače napisana protiv pjesnika ‘nesvjesnoga’ i ‘nagonskoga’, dakle onih – slutimo ih, i znamo – koji sigurno ne stoje u taboru sa Zogovićem, kao dosljednim realistom napredno-socijalnog, revolucionarnog usmjerenja. Tako je ova pjesma, ironišući sa zrikanjem popca objektivno i izvjesna pohvala pjevanju, pjesmi iz svih struna i stanja, makar i ponižavajućih i ‘nesvjesnih’, makar i bez jasnog cilja i smisla – za jednog cvrčka, uostalom, suvišnog i nepoznatog!“ Uzgred: Tontićev esej ide u najbolje što sam čitao o Zogoviću.
Dodo bih: ova se pjesma ne može tumačiti van ukupnog Zogovićeva pjesništva kao okvira koji joj daje krajnje značenje. Sjetimo se, na primjer, stihova iz pjesme Livada i kosači: “Livade čekaju. Čekaju, na koševini, burno, / orno zrikanje, od same mjesečine bjelje”. Ova “mjesečina” obasjava i pjesmu Popac u kojoj se, doduše, cvrčku samo “čini” da je njegovo zrikanje ”svijetlost u nebesa”, dok ovdje ne samo da je “burno” i “orno” – dva pridjeva koji i smislom i suzvukom zrikanje dižu do suštog izraza života – već je i “od mjesečine bjelje”, sinestezija cvrčkovu glazbu promiče u nad-mjesečinu, čini je bližom dnevnoj no noćnoj “svijetlosti”. Nakon čitanja pjesme Livada i kosači drukčije razumijemo i pjesmu Popac u kojoj se Zogović, ironijski relativizujući “svijetlost” cvrčkove pjesme, opire njenoj čaroliji, kuša suzbiti svoj izvorni doživljaj, prečuti dostave koje mu dobacuje istančani sluh za prirodu, jer se naoštrio da se s “junakom” ideološki obračuna.
U pjesmi Popac polemičar ipak nije uspio ućutkati onog Zogovića koji se prirodi gotovo svagda predavao sa zanosom iskonskog liričara:
Tu je on, tu rupa, tu osjećanje te rupe kao sebe, obršćen bokor što i prikriva i znači njegov Olimp. Tu on, sunčajući se, suve žičice suvo grebe na trbuhu. I to ga i ne blaži i ne boli.
Niti ga, to trzanje žica, oveseli ni obrani – on ih čak ne trza od ushićenja ili zloće! On prosto cvrči, tu pred rupom, gdje jede i pogani; cvrči – jer tako nokti, jer burag tako hoće.
Nagon parenja to traži. Suvo o suve žice bočne grebi poput drugih – ni tužan, ni bodar, čak ni zao! Kad drugi počnu, nesvjestan da počinje, i on počne. Stanu, i on stane. Čak ne zna da je stao.
Ne zna ni bi li… Al’ drugi opet, izdalje, složno zgusnu, i on ponavlja, imitira – u talasima jače-tiše. A ipak mu se, nevoljnom, čini: ne zriču oni – grane u snu zvone, njišući se; zemlja zrikanjem u snu diše.
A ipak mu se – svjedok: upornost dnevna, noćni nesan! – kad suton, zvjezdan, biva sve dublji i sve bljeđi, ipak mu se čini: zrikanje je svijetlost u nebesa; ono – sva pjesma; sve što se pjesmama ima reći!
Već prvi stih probija granicu između kukca i pjesnika: popčevo “osjećanje rupe kao sebe” obećava uosjećavanje u cvrčka, ali nismo sigurni šta ova tvrdnja znači. Jer ovo je polemička pjesma i čemu uživljavanje u stvorenje protiv koga si počeo “parnicu”? U Zogoviću je postojalo “dovlašće” koje priziva u sjećanje Kostićevu tezu o čegrsti između “zmaja” i “slavuja” u Zmajevoj poeziji. Zogovićeva poezija pruža obilje dokaza da je i u njemu postojala “zmajska” i “slavujska” polovina. Zato nismo u stanju da pouzdano odredimo boju glasa kojim je kazan početni stih: “tu je on, tu rupa, tu osjećanje te rupe kao sebe”. U toj tvrdnji se čuje antisvojinski Zogović iz mladalačke pjesme Parcele koji u pjesmi Sentimentalno putovanje iz Artikulisane riječi s podsmijehom na račun sitnosopstveništva u amsterdamskom pejsažu sebe vidi kao Gulivera: “I kad kućice-slobodice gravenske opkrstarih, / obzirući se – da laktovima prozore ne razlamam?” Ukratko, riječ je o pjesniku koji je cijelim životom i cijelim sobom odbijao jednačenje bića s posjedom, zato osjećamo da je i riječ “rupa” osjenčena posprdnim značenjem: ćumez, bijedno sklonište. A sjećajući se “tvoraca-domorodaca” iz pjesme Voćka na udarcu, proziremo da ta “rupa” kazuje štošta i o uskoći iskustvenog i duhovnog horizonta pjesnika poistovjećenih sa “svojim”, sa “domaćim”: zatvorili se u to, odsjekli se od cjeline svijeta i čovječanstva. Od ljudske šume, rečeno zogovićevski.
Ali ne možemo ne osjetiti lirski trepet u ovom stihu, jer popac ne živi isključivo na razini alegorije, ili možda treba reći parabole, zato se značenje pojedinačnih slika u ovoj pjesmi ne može do kraja racionalizovati, pjesniku nije uspjelo da od popca napravi prostog prenosnika polemičke zamisli, da ga “očistiti” od svojstava koja ga individualizuju kao biće iz prirode: njegov “junak” nastupa i kao njen djelić, sliven je s njom, njezin je glas, stoga “osjećanje te rupe kao sebe” izaziva primisli da se radi o stvoru koji se posredstvom “rupe” jednači sa Velikom Cjelinom, da živi i pjeva istovjetnost s prirodom. Pomnija analiza otkrila bi da je gotovo svaki stih ove pjesme manje ili više obojen dvosmislenošću kojoj je izvor i jedna prosta činjenica: ova pjesma jeste “napisana protiv pjesnika ‘nesvjesnoga’ i ‘nagonskoga’” kako Tontić veli, ali ovo je istodobno i pjesma o prirodi koja uvijek Zogoviću izmamljuje lirski drhat.
Drugi stih, ironijski zaoštreniji: “obršćen bokor što i prikriva i znači njegov Olimp”, minijaturno je zrcalo onog najboljeg u Zogovićevu jeziku i sadrži specijalnu vrstu poetskog “otrova”: uzvišeni Olimp, koji nije samo stanište bogova već i pjesnika, očito se srozao, izložen je jezicima preživara. Iz drugog ugla viđena, ova slika živi od dijaloga niskog i uvišenog: “sintorealistička” sintagma “obršćen bokor” i toržestvena imenica “Olimp”, sukobljeni su, ali i sjedinjeni, više sjedinjeni nego sukobljeni. Ista sprega postoji i unutar sintagme “obršćen bokor”: imenica koja bi lafontenovskog pjevača trebalo da okruži idiličnim cvijećem poetičnoga govora spregnuta je s prozaičnim glagolskim pridjevom koji razara poetičnost, čime se otvara širi zrenik asocijacija: glagol “brstiti” diskvalifikuje “poetiku” popca kao nešto izrabljeno i preživarsko. U narodnom jeziku “brstiti” znači i nesuvislo pričati (“ne brsti svašta”), zato će se u drugoj strofi i pojaviti iskaz “jer tako burag hoće” – imenica koju u sklopu pjesme kao cjeline zvuči kao pogrešno udarena tipke, ali precizno imenuje dio želuca kakvim raspolažu preživari. Prvo pomišljamo da je taj bokor obrstila stoka, potom i da je “obršten” od “vlasnika”, i najzad da taj bokor zapravo i ne može biti “neobršten”, jer su ga pjevači, nastanjeni u njemu, “brstili” stoljećima.
“Njegov Olimp” postoji i ne postoji. Glagoli “i prikriva i znači” u sukobu su, jer sadrže dva oprečna ugla gledanja: od nas “prikriva”, a njemu “znači”. Za pogled izvana, taj “bokor” trebalo bi da nešto krije. Tako i doživljavamo prirodu koja, davno je rečeno, voli da se skriva. Pjesnik ipak ne kaže: “skriva”, čemu je kriv i metar koji zahtijeva trosložni glagol, u protivnom, ritam bi bio “klecav”, ali to znači da metar aktivno sudjeluje u oblikovanju smisaonih preliva u pjesmi. Prikrivanje je privremeno skrivanje, privremeno pokrivanje. Ta privremenost kazuje nešto i o neumitnoj privremenosti svega i o kratkovjekosti tog Olimpa. Ali iz toga glagola iščitavamo i pjesnikov sud da ova mistifikacija ne može dugo trajati. Glagol “prikriva” sadrži ironičan pogled kojem je bokor proziran: u njemu se zapravo ne krije ništa, taj “obršćen bokor” cvrčku jeste Olimp, i ovaj potez koji miješa privid i stvarnost, oprečne uglova gledanja, izvanjsko i iznutarnje, potvrđuje ruku pjesničkog majstora.
“A ipak!” – da se poslužimo obrtom iz završnih stihova ove pjesme – dok se obračunavao sa junakom pjesme, nije li mu u isti mah digao mali spomenik, ako i nehotično? Jer popac koji u “obršćenom bokoru” vidi svoj Olimp ne može da, na koncu konca, ne izazove naše divljenje. Ne ogleda li se u toj slici i donkihotska snaga pjesničke uobrazilje: ako je Servantesovom vitezu lutalici dopušteno da u pojilu vidi oltar, u krčmi zamak, a u djevojčurama iz krčme uzvišene gospe, što ne bi Zogovićevu kukcu bilo dopušteno da mu obršten bokor “znači” Olimp? Ovaj asocijativni skok koji “obršćenom bokoru” daje dostojanstvo “Olimpa”, ovo otkriće velikoga u malom, uzvišenog u banalnom, skrivila je priroda koja svagda isijava izazove na koje Zogovićeva mašta reagira plodno: pjesnik koji u “obršćenom bokoru” vidi Olimp isti je onaj koji u suncokretu vidi “inženjera” što “”cijelo ljeto drago” “sunce udesno vodi laserom luče očne” . Vrlo je ironična sprega lasera i njegoševske luče, što ne umanjuje inženjersko dostojanstvo suncokretovo.
U trećem stihu prelazi se na naglašeno tehnički opis popčeve vještine, pjesnik poseže za jezikom đačkog udžbenika: “Tu on, sunčajući se, suve žičice suvo grebe / na trbuhu”. Pridjev “suv” koji se tren potom pretvara u prilog “suvo” ubija jednim udarcem dvije muhe: istom riječju pjesnik se “obračunava” i sa instrumentom i sa vještinom sviračevom. Uz to bi “trbuh”, koji klasično žarište nadahnuća izmješta iz grudi u probavne organe, trebalo da dotuče dostojanstvo malog pjevača. Ovdje je popac od subjekta postao objekat, jer je gledan izvana, a pjesnički govor je sveden na deskripciju. I, mada u ovim riječima nema ničega dvosmislenog, jer Zogović popca “likvidira” po kratkom postupku, riječima koje zvuče i kao opis i kao presuda, ipak, sagledan u sklopu pjesme kao cjeline, iskaz poprima drukčiji smisao.
Ta “suho” grebanje na “suvoj žičici” – deminutiv koji očito ne izražava nježnost već potcjenjivanje cvrčkove “gitare” – to trbuhozborstvo ipak će prerasti u muzikukojom bruji vascijela priroda odavde do nebesa. Uprkos jasnim pjesnikovim upitama kako treba čitati njegov govor, ne možemo ne osjetiti malo čudo u toj preobrazbi; insektu koji “suve žičice suvo grebe”, i “prosto cvrči”, jer tako hoće “nagon parenja”, ipak se čini kako od njegove i tuđe zrike “grane u snu / zvone njišući se”, i kako “zemlja zrikanjem u snu diše”. A kako ne bi disala kad su cvrčci jedno sa svojom rupom i sa zemljom u kojoj su rupu napravili, stoga njihova pjesma ne može ne biti izraz svjetske cjeline, a njen ritam ne postati ritam zemljinog disanja.
Ali ne samo to. Zar grane koje “u snu zvone njišući se” nisu postale muzički instrument, nije li muzika popaca pomalo orfejska, ne nagovještavaju li te riječi da se granje “njiše”, da se priroda kreće u skladu s tom muzikom? Sporedno je što se popcu sve to “čini” i što je riječ o “nevoljnom” (nesretnom, jadnom, bijednom) biću. U redu, sve to mu se pričinjava, pa šta onda? Kome će se pričinjavati, ako ne pjesniku? Zar mu to nije službena obaveza? On jest nesretan, jadan, bijedan, ali otkud mu tolika snaga uobraženja ili vjera da je instrument na kojem svira priroda lično?
U četvrtom stihu prve strofe pjesnik se opet vraća u cvrčka: “I to ga ne blaži i ne boli”. Glagoli ”blaži” i “boli” imenuju suprotna osjećanja što sugerišu punu emotivnu skalu. Zogović vjeruje da pjesma mora pjesnika ili da “blaži” (kreacija je način da se oslobodiš emocije, pjeva se da bi ti “odlanulo”, pjevanje je ekspresivno u izvornom značenju tog pojma: ex-primere znači iz-tisnuti), ili pak da ga “boli”, glagol koji nije jednoznačan: pjesma izvire iz bola kao iz svog “predloška”, bol je središnje iskustvo koje se uobličuje u pjesmu, ali pjesničko stvaralaštvo je po sebi bol, jer pretpostavlja muke izraza, savladavanje otpora riječi, hrvanje s neiskazivim. Ukratko: ako ga “ne blaži i ne boli” nije pjesnik.
U sljedećim strofama množe se dokazi, to jest varira se temeljni dokaz protiv pjevača: pjesma mu ne izražava ništa njegovo, kao da imamo posla s parnasovcem: “Niti ga, to trzanje žica, oveseli ni obrani – / on ih čak ne trza od ushićenja ili zloće!”, jer “nagon parenja to traži. Suvo o suve žice bočne / grebi poput drugih – ni tužan, ni bodar čak ni zao!” Zogović je pretražio nutrinu svog pjevača – parovi suprotnih poriva naznačili su pun raspon unutarnjeg iskustva od kojeg pjesma živi – ali u toj pjesmi nije našao ništa po čemu bi zaslužio ime pjesnika: popca nema u njegovoj pjesmi. Značenje ovih iskaza je nedvosmisleno kao sudski pravorijek, i reklo bi se da pjesma ne pruža nikakav “protiv-dokaz” koji bi se ovim ubojitim tvrdnjama suprotstavio, ili ih ublažio.
“A ipak”, veli Zogović. Nije slučajno što se to “a ipak” triput javlja u šest posljednjih stihova. Pjesma se i drži na tom ironičnom “a ipak” koje sugeriše zaokret u suprotnom smjeru: “a ipak” je dvosmislenije nego što je Zogović htio ili snio. Jer zašto mora postojati bilo šta lično u “zrikanju” kojim “zemlja u snu diše”, “zrikanju” koje je “svijetlost u nebesa”, vaznesenje koje veže zemno i nebesko u cjelinu gdje više nema ni boli, ni njenog “blaženja”, ni “ushićenja” ni “zloće”, ni “tuge”, ni “bodrosti” ni “zla”. Cvrčkova pjesma je glas svjetske jednine u kojoj ima da zamukne sve lično i sve ljudsko, u kojoj gasne i sam pojam o smislu, jer zrikanje je “sva pjesma; sve što se pjesmama ima reći”. To “zrikanje” koje saopštava sebe i ništa drugo ni više od toga, sebi je cilj, nema značenja izvan sebe. Zogović se obračunava sa zrikanjem-radi-zrikanja, to jest sa neangažovanom umjetnošću, i ko ima pravo da prečuje njegove argumente? Nitko, osim Velika Priroda. A kad se u njoj oglednu, sve njegove primisli o prirodi pjesništva ne ostaju što su bile. Ova pjesma plijeni upravo neizvjesnošću svoga krajnjeg smisla: stalno se nešto tvrdi, uvjereno i odrešito, a pjesma kao cjelina ne pristaje do kraja na vlastite tvrdnje.
Ovo je odlična pjesma, ali sa jednom “rupom”: “On prosto cvrči, tu pred rupom, gdje jede i pogani: / cvrči, jer tako nokti, jer tako burag hoće”. Leksemi “pogani”, “nokti” i “burag” greška su protiv pravila igre na kojoj se drži pjesma i znače nasilje nad bićem cvrčka. Finoća izrade ovog teksta ogleda se ponajprije u tome što je cvrčak i preobražen i ostao je isti: pred nama je od riječi sazdano biće složenih značenja, kakvo ne postoji van pjesme, ali nije prestalo biti ono što u prirodi jeste: “Kad drugi počnu, nesvjestan da počinje, i on počne. / Stanu, i on stane. Čak ne zna da je stao”. Sve je u ovim stihovima i bukvalno tačno i metaforično. Zogović govori iz cvrčka, o čemu svjedoče i iskazi “nesvjestan da počinje” i “ne zna da je stao”, sazdajući pogođenu metaforu za pjesnike nesvjesnog i nagonskog, ali je popac ostao neizmijenjen, nije mu pripisano, ni nametnuto, ništa što on u biti nije.
I stoga se ova dva stiha, koji su dio britke polemike sa pjesnicima bez svijesti i bez znanja o svom pjevanju, suprotstavljaju onom što tvrde, jer sugerišu misterij koji cvrčke drži na okupu i u horu; u njihovoj pjesmi ogleda se zagonetna sila koja je izvan i iznad svijesti i znanja, a jača od oboje. Upisujući ljudsko u prirodno s namjerom da se obračuna sa jednim shvatanjem poezije, Zogović se čuvao da cvrčke ne učini odveć čovjekolikim, da ne sazda prostu alegoriju čija racionalnost omogućava da se njeno značenje lako odgonetne, stoga njegov cvrčak nije izgubio “individualnost”, ni prestao biti dio prirode, njen glas, njeno glazbalo, njen “organ”, i kao da se svim ovim svojstvima opire značenjima koje mu polemičko viđenje pripisuje, priroda nije ukroćena do kraja, nije posve ućutkana, stalno baca sjenku svog smisla na ljudsko. Zato se mora reći da su slikom popca koji “pogani” i “cvrči, jer tako nokti, jer tako burag hoće” narušena pravila igre koja je sam pjesnik utvrdio: naša mašta se opire ovakvom jeziku: cvrčak ne ”pogani” zato što nema nema “burag”, pogotovo nema “nokte”, opiremo se riječima koje popca pretvaraju u ne-sebe.
I možda je naslov pjesme aluzuja na Vaska Popu čiji su tumači, po Radomiru Konstantinovću naši novi skolastičari, skrojili priču o pjesmi bez pjesnika.
Kad se pjesma otme pjesniku
Mada ne treba zaboraviti da je predgovor Vasilija Kalezića Zogovićevoj knjizi Žilama za kamen prvi tekst napisan nakon 16 godina šutnje o ovom pjesniku, bojim se da se predgovarač svojski potrudio – iz najboljih namjera, dakako – da nam ga prikaže kao drugorazrednu književnu pojavu. O Kaleziću se ne bi moglo reći da je nikakav kritičar, već da je za poeziju poprilično nagluh, stoga je uništava jer ne osjeća njeno prisustvo, ne vidi i ne čuje gdje je ima i da je uopće ima. Kalezić nije odveć pažljiv čitač pjesama: na naše veselo zaprepaštenje tvrdi, na primjer, da je Zogovićev popac “mala, cvrkutava ptica koja bez prekida skakuće ispred svoje rupe”, potom smisao Zogovićeve pjesme Popac sažima u pitanje: “Zar da dozvoli da ga monotona zvrndava popčeva zagluši i sluh mu ubije?” Sudeći po ovoj “zvrndavi”, popac je iz ptice naglo evoluirao u muhu. Da pjesma popca može čovjeka “zaglušti”, čak mu “sluh ubiti”, to je entomološko otkriće koje nema veze sa Zogovićevim, još manje sa stvarnim popcem, ali ima s jednom velikom nevoljom: Kalezićev opširni predgovor za izbor Zogovićevih pjesama iz 1969. obrazac je beznadežno drugorazredne kritike kakva je često snalazila ovog velikog pjesnika.
Mnogo je podnošljiviji kad o Zogovićevoj poeziji govori uopšteno, što često znači neobavezno, bez osvrtanja na ono što je u ovom pjesništvu izvorno i neponovljivo, ili pak bez sposobnosti da takve kvalitete uoči i kritički opiše, ali nije odveć veselo prisustvovati susretima ovog kritičara s jezikom konkretnih pjesama ili odlomaka ili stihova, jer najčešće ne uspijeva da uoči i kaže ništa osim ovijanih opštepoznatosti ili bijednih trivijalnosti na razini srednjoškolskih tumačenja poezije, a nisu mu rijetke ni polunesuvisle formulacije, što možda ne treba da iznenađuje od kritičara koji se nije potrudio ni da Zogovića pročita bar toliko pažljivo da u njegovu popcu identifikuje zrikavca, cvrčka, šturka, te se nije čuditi što u njemu vidi “simbol malog, jadnog, epigonski promućurnog stvora i pjesnika”.
Ovakav način izražavanja budi primisao da Kalezić ne zna šta je simbol: “Zajedno sa slikom ide i sva složena simbolika, slike kao simboli, koji su nešto više od opisa. One ruke su i simbol rada i puta u solidarnost klase, a internirana Crna Gora simbol je nepravednih i ljudskih progona. Pusta stada su simbol napuštenih sela u kojima nema muške glave, a parola na zidu je simbol iskrene i nepokorne riječi kao revolucionarnog gesla. Ali Binak oličava porobljenog seljaka, punog prkosa i osvete, a rudar je simbol klase koja je, radeći za druge, dugo izrabljivana, kažnjavana i zatrpavana u dubine zemlje. Pjesma o ljubavi je simbol mnogih revolucionarnih znamenja u kojima je osnovna misao, kao kod starih klasičnih pisaca: da se čovjek može onesvješćivati u sladostrašću, ali ne u patnji i borbi. Dok je jablan simbol vitkosti i uspravnosti, postojanja i vjernosti, dok je Gang simbol mrtvila i mutnine koje ne mogu odraziti nebesa, dok je zvono simbol stalnih zatvora i uništene ljudskosti”, dotle je popac simbol – vidjeli smo već čega – a “more uveliko oličenje zala kroz istoriju, krvavih lješeva i strvina, a onaj grad na vodi simbol je prokletstva i spomenik oborenom prestolju čovještva…”
Netačnosti tvrdnji – uzimam tek dva primjera – da su pusta stada ”simbol napuštenih sela u kojima nema muške glave” a da je more “oličenje” “krvavih lješeva i strvina” dorasla je jedino njihova besmislenost, jer simboli ne označavaju ni stvari ni bića već ljudske koncepcije stvari i bića. No možda nema smisla skandalizirati se nad ovakvim tumačenjem simbola u kojem plitkoumnost razmetljivo zvecka ključevima Zogovićeve poezije, jer kritičar koji kaže da je jablan “simbol vitkosti”, kao da vitkost nije prosta fizička osobina nego vrijednost istog reda kao, recimo, “vjernost”, i koji tvrdi da je “pjesma o ljubavi simbol mnogih revolucionarnih znamenja”, pružajući nam dokaz da mu je neznano značenje riječi “znamen”, u protivnom, morao bi vidjeti koliko je besmislena tvrdnja da je pjesma – simbol mnogih simbola – taj i takav kritičar zanimljiv je ne po sebi, već kao simbol i kao “oličenje” nevesele sudbine Zogovićevog djela koje zaista nije zaslužilo kritičare kakav je Kalezić, a takvi su demokratska većina, takvi koji u Zogovićevu popcu, ubijeđeni da se radi o križancu ptice i muhe, nisu u stanju da vide ništa više i ništa drugo do “simbol malog, jadnog, epigonski promućurnog stvora”. Da je rekao: “simbol male, jadne, epigonske promućurnosti”, to bi bila laž, ali ne i besmisleno, a kako jedan stvor može biti simbol drugog stvora, to znaju jedino Kalezić na zemlji i Gospod Bog na nebesima.
Pjesma Popac počinje stihom: ”Tu je on, tu osjećanje te rupe kao sebe”, koji sugeriše uživljavanje u popca: pjesniku je znano kako taj kukac “osjeća” svoju rupu: odmah, dakle, u prvom stihu, nagovještava da će govoriti iz svoga “junaka”, da popac nije objekt koji se gleda i opisuje spolja. Iz posljednje strofe doznaćemo odakle pjesnikovo znanje o popcu: za “svjedoka” su pozvani popčeva “upornost dnevna, noćni nesan”: upornost sa kojom pjeva preko dana i njegovo noćno nespavanje, trošenje noći na istu rabotu, “svjedoci” su da se popcu vlastito i tuđe zrikanje čini kao “sva pjesma; sve što se pjesmama ima reći”. “Sva pjesma” znači jedina pjesma: iz njegovog danonoćnog poja pjesnik sluti popčevu vjeru da druge pjesme, osim zrikanja, njegovog i njegovih sunarodnika, na svijetu zapravo i nema. Štaviše, to zrikanje, u popčevu uobraženju, postaje “svijetlost u nebesa”.
Sprva se čini da se radi o štamparskoj grešci, ali “svijetlost” se javlja i u Letopisu matice srpske, gdje je pjesma prvi put objavljena, i u knjizi Lično, sasvim lično i u izboru Žilama za kamen. Očito, pjesnik ne bi da popčevu zrikanju podari, bez rezervi, kosmičko dostojanstvo kakvo ima svjetlost. “Svijetlost” puti ka jezičkom “doziranju” duboko svojstvenom ovoj poeziji , i znači oslabljenu svjetlost, da tako kažemo, a njen antonim nije “tama” već “tamnost”. “Svijetlost” je manje ime za zračenje koje potiče iz atoma, a više osobina i stanje. Uostalom, ovdje se pomalo gleda iz cvrčkova ugla, kuša se reći šta se to njemu ”čini”, stoga se jezik morao poremetiti, što signalira vanljudski ugao iz koga se gleda. “Svijetlost” je nešto svijetlo što ide, diže se, šalje se u nebo: elipsom je izbjegnut glagol, a njegovo odsustvo i ovdje rječitije od prisustva; u ostalom, ko zna postoje li u jeziku popaca “glagoli”? U svakom slučaju, unoseći se u to neumorno pjevanje, pjesnik zaključuje da njegov pjevač pati od uobraženja da je zrikanje, njegovo i njegove subraće, ako ne sušta sunčeva svjetlost, a ono bar vršilac dužnosti sunca, a ova “znanja” o popcu potiču iz empirije i iz uživljanjanja, ironičnog, ali uživljavanja nesumnjivo.
Po Stevanu Tontiću, neke su se od Zogovićevih “ostrašćeno parničarskih, pamfletskih i direktno ‘idejno’ ili ‘poetički’ angažovanih strofa, pa i pjesama, u neku ruku – to je naše mišljenje – ‘otele’ volji i polemičkoj namjeri autora, postavši ipak poezija, takoreći voljom samoga ‘jezika po sebi’ ili ‘nesvjesnim’, spontanim radom metaforičke snage jezika i protiv deklarisanog cilja i smisla pjesme. Naš utisak je da se tako nešto (srećom!) zbilo sa pjesmom Popac (Lično, sasvim lično) koja je inače napisana protiv pjesnika ‘nesvjesnoga’ i ‘nagonskoga’, dakle onih – slutimo ih, i znamo – koji sigurno ne stoje u taboru sa Zogovićem, kao dosljednim realistom napredno-socijalnog, revolucionarnog usmjerenja. Tako je ova pjesma, ironišući sa zrikanjem popca objektivno i izvjesna pohvala pjevanju, pjesmi iz svih struna i stanja, makar i ponižavajućih i ‘nesvjesnih’, makar i bez jasnog cilja i smisla – za jednog cvrčka, uostalom, suvišnog i nepoznatog!“ Uzgred: Tontićev esej ide u najbolje što sam čitao o Zogoviću.
Dodo bih: ova se pjesma ne može tumačiti van ukupnog Zogovićeva pjesništva kao okvira koji joj daje krajnje značenje. Sjetimo se, na primjer, stihova iz pjesme Livada i kosači: “Livade čekaju. Čekaju, na koševini, burno, / orno zrikanje, od same mjesečine bjelje”. Ova “mjesečina” obasjava i pjesmu Popac u kojoj se, doduše, cvrčku samo “čini” da je njegovo zrikanje ”svijetlost u nebesa”, dok ovdje ne samo da je “burno” i “orno” – dva pridjeva koji i smislom i suzvukom zrikanje dižu do suštog izraza života – već je i “od mjesečine bjelje”, sinestezija cvrčkovu glazbu promiče u nad-mjesečinu, čini je bližom dnevnoj no noćnoj “svijetlosti”. Nakon čitanja pjesme Livada i kosači drukčije razumijemo i pjesmu Popac u kojoj se Zogović, ironijski relativizujući “svijetlost” cvrčkove pjesme, opire njenoj čaroliji, kuša suzbiti svoj izvorni doživljaj, prečuti dostave koje mu dobacuje istančani sluh za prirodu, jer se naoštrio da se s “junakom” ideološki obračuna.
U pjesmi Popac polemičar ipak nije uspio ućutkati onog Zogovića koji se prirodi gotovo svagda predavao sa zanosom iskonskog liričara:
Tu je on, tu rupa, tu osjećanje te rupe kao sebe,
obršćen bokor što i prikriva i znači njegov Olimp.
Tu on, sunčajući se, suve žičice suvo grebe
na trbuhu. I to ga i ne blaži i ne boli.
Niti ga, to trzanje žica, oveseli ni obrani –
on ih čak ne trza od ushićenja ili zloće!
On prosto cvrči, tu pred rupom, gdje jede i pogani;
cvrči – jer tako nokti, jer burag tako hoće.
Nagon parenja to traži. Suvo o suve žice bočne
grebi poput drugih – ni tužan, ni bodar, čak ni zao!
Kad drugi počnu, nesvjestan da počinje, i on počne.
Stanu, i on stane. Čak ne zna da je stao.
Ne zna ni bi li… Al’ drugi opet, izdalje, složno zgusnu,
i on ponavlja, imitira – u talasima jače-tiše.
A ipak mu se, nevoljnom, čini: ne zriču oni – grane u snu
zvone, njišući se; zemlja zrikanjem u snu diše.
A ipak mu se – svjedok: upornost dnevna, noćni nesan! –
kad suton, zvjezdan, biva sve dublji i sve bljeđi,
ipak mu se čini: zrikanje je svijetlost u nebesa;
ono – sva pjesma; sve što se pjesmama ima reći!
Već prvi stih probija granicu između kukca i pjesnika: popčevo “osjećanje rupe kao sebe” obećava uosjećavanje u cvrčka, ali nismo sigurni šta ova tvrdnja znači. Jer ovo je polemička pjesma i čemu uživljavanje u stvorenje protiv koga si počeo “parnicu”? U Zogoviću je postojalo “dovlašće” koje priziva u sjećanje Kostićevu tezu o čegrsti između “zmaja” i “slavuja” u Zmajevoj poeziji. Zogovićeva poezija pruža obilje dokaza da je i u njemu postojala “zmajska” i “slavujska” polovina. Zato nismo u stanju da pouzdano odredimo boju glasa kojim je kazan početni stih: “tu je on, tu rupa, tu osjećanje te rupe kao sebe”. U toj tvrdnji se čuje antisvojinski Zogović iz mladalačke pjesme Parcele koji u pjesmi Sentimentalno putovanje iz Artikulisane riječi s podsmijehom na račun sitnosopstveništva u amsterdamskom pejsažu sebe vidi kao Gulivera: “I kad kućice-slobodice gravenske opkrstarih, / obzirući se – da laktovima prozore ne razlamam?” Ukratko, riječ je o pjesniku koji je cijelim životom i cijelim sobom odbijao jednačenje bića s posjedom, zato osjećamo da je i riječ “rupa” osjenčena posprdnim značenjem: ćumez, bijedno sklonište. A sjećajući se “tvoraca-domorodaca” iz pjesme Voćka na udarcu, proziremo da ta “rupa” kazuje štošta i o uskoći iskustvenog i duhovnog horizonta pjesnika poistovjećenih sa “svojim”, sa “domaćim”: zatvorili se u to, odsjekli se od cjeline svijeta i čovječanstva. Od ljudske šume, rečeno zogovićevski.
Ali ne možemo ne osjetiti lirski trepet u ovom stihu, jer popac ne živi isključivo na razini alegorije, ili možda treba reći parabole, zato se značenje pojedinačnih slika u ovoj pjesmi ne može do kraja racionalizovati, pjesniku nije uspjelo da od popca napravi prostog prenosnika polemičke zamisli, da ga “očistiti” od svojstava koja ga individualizuju kao biće iz prirode: njegov “junak” nastupa i kao njen djelić, sliven je s njom, njezin je glas, stoga “osjećanje te rupe kao sebe” izaziva primisli da se radi o stvoru koji se posredstvom “rupe” jednači sa Velikom Cjelinom, da živi i pjeva istovjetnost s prirodom. Pomnija analiza otkrila bi da je gotovo svaki stih ove pjesme manje ili više obojen dvosmislenošću kojoj je izvor i jedna prosta činjenica: ova pjesma jeste “napisana protiv pjesnika ‘nesvjesnoga’ i ‘nagonskoga’” kako Tontić veli, ali ovo je istodobno i pjesma o prirodi koja uvijek Zogoviću izmamljuje lirski drhat.
Drugi stih, ironijski zaoštreniji: “obršćen bokor što i prikriva i znači njegov Olimp”, minijaturno je zrcalo onog najboljeg u Zogovićevu jeziku i sadrži specijalnu vrstu poetskog “otrova”: uzvišeni Olimp, koji nije samo stanište bogova već i pjesnika, očito se srozao, izložen je jezicima preživara. Iz drugog ugla viđena, ova slika živi od dijaloga niskog i uvišenog: “sintorealistička” sintagma “obršćen bokor” i toržestvena imenica “Olimp”, sukobljeni su, ali i sjedinjeni, više sjedinjeni nego sukobljeni. Ista sprega postoji i unutar sintagme “obršćen bokor”: imenica koja bi lafontenovskog pjevača trebalo da okruži idiličnim cvijećem poetičnoga govora spregnuta je s prozaičnim glagolskim pridjevom koji razara poetičnost, čime se otvara širi zrenik asocijacija: glagol “brstiti” diskvalifikuje “poetiku” popca kao nešto izrabljeno i preživarsko. U narodnom jeziku “brstiti” znači i nesuvislo pričati (“ne brsti svašta”), zato će se u drugoj strofi i pojaviti iskaz “jer tako burag hoće” – imenica koju u sklopu pjesme kao cjeline zvuči kao pogrešno udarena tipke, ali precizno imenuje dio želuca kakvim raspolažu preživari. Prvo pomišljamo da je taj bokor obrstila stoka, potom i da je “obršten” od “vlasnika”, i najzad da taj bokor zapravo i ne može biti “neobršten”, jer su ga pjevači, nastanjeni u njemu, “brstili” stoljećima.
“Njegov Olimp” postoji i ne postoji. Glagoli “i prikriva i znači” u sukobu su, jer sadrže dva oprečna ugla gledanja: od nas “prikriva”, a njemu “znači”. Za pogled izvana, taj “bokor” trebalo bi da nešto krije. Tako i doživljavamo prirodu koja, davno je rečeno, voli da se skriva. Pjesnik ipak ne kaže: “skriva”, čemu je kriv i metar koji zahtijeva trosložni glagol, u protivnom, ritam bi bio “klecav”, ali to znači da metar aktivno sudjeluje u oblikovanju smisaonih preliva u pjesmi. Prikrivanje je privremeno skrivanje, privremeno pokrivanje. Ta privremenost kazuje nešto i o neumitnoj privremenosti svega i o kratkovjekosti tog Olimpa. Ali iz toga glagola iščitavamo i pjesnikov sud da ova mistifikacija ne može dugo trajati. Glagol “prikriva” sadrži ironičan pogled kojem je bokor proziran: u njemu se zapravo ne krije ništa, taj “obršćen bokor” cvrčku jeste Olimp, i ovaj potez koji miješa privid i stvarnost, oprečne uglova gledanja, izvanjsko i iznutarnje, potvrđuje ruku pjesničkog majstora.
“A ipak!” – da se poslužimo obrtom iz završnih stihova ove pjesme – dok se obračunavao sa junakom pjesme, nije li mu u isti mah digao mali spomenik, ako i nehotično? Jer popac koji u “obršćenom bokoru” vidi svoj Olimp ne može da, na koncu konca, ne izazove naše divljenje. Ne ogleda li se u toj slici i donkihotska snaga pjesničke uobrazilje: ako je Servantesovom vitezu lutalici dopušteno da u pojilu vidi oltar, u krčmi zamak, a u djevojčurama iz krčme uzvišene gospe, što ne bi Zogovićevu kukcu bilo dopušteno da mu obršten bokor “znači” Olimp? Ovaj asocijativni skok koji “obršćenom bokoru” daje dostojanstvo “Olimpa”, ovo otkriće velikoga u malom, uzvišenog u banalnom, skrivila je priroda koja svagda isijava izazove na koje Zogovićeva mašta reagira plodno: pjesnik koji u “obršćenom bokoru” vidi Olimp isti je onaj koji u suncokretu vidi “inženjera” što “”cijelo ljeto drago” “sunce udesno vodi laserom luče očne” . Vrlo je ironična sprega lasera i njegoševske luče, što ne umanjuje inženjersko dostojanstvo suncokretovo.
U trećem stihu prelazi se na naglašeno tehnički opis popčeve vještine, pjesnik poseže za jezikom đačkog udžbenika: “Tu on, sunčajući se, suve žičice suvo grebe / na trbuhu”. Pridjev “suv” koji se tren potom pretvara u prilog “suvo” ubija jednim udarcem dvije muhe: istom riječju pjesnik se “obračunava” i sa instrumentom i sa vještinom sviračevom. Uz to bi “trbuh”, koji klasično žarište nadahnuća izmješta iz grudi u probavne organe, trebalo da dotuče dostojanstvo malog pjevača. Ovdje je popac od subjekta postao objekat, jer je gledan izvana, a pjesnički govor je sveden na deskripciju. I, mada u ovim riječima nema ničega dvosmislenog, jer Zogović popca “likvidira” po kratkom postupku, riječima koje zvuče i kao opis i kao presuda, ipak, sagledan u sklopu pjesme kao cjeline, iskaz poprima drukčiji smisao.
Ta “suho” grebanje na “suvoj žičici” – deminutiv koji očito ne izražava nježnost već potcjenjivanje cvrčkove “gitare” – to trbuhozborstvo ipak će prerasti u muziku kojom bruji vascijela priroda odavde do nebesa. Uprkos jasnim pjesnikovim upitama kako treba čitati njegov govor, ne možemo ne osjetiti malo čudo u toj preobrazbi; insektu koji “suve žičice suvo grebe”, i “prosto cvrči”, jer tako hoće “nagon parenja”, ipak se čini kako od njegove i tuđe zrike “grane u snu / zvone njišući se”, i kako “zemlja zrikanjem u snu diše”. A kako ne bi disala kad su cvrčci jedno sa svojom rupom i sa zemljom u kojoj su rupu napravili, stoga njihova pjesma ne može ne biti izraz svjetske cjeline, a njen ritam ne postati ritam zemljinog disanja.
Ali ne samo to. Zar grane koje “u snu zvone njišući se” nisu postale muzički instrument, nije li muzika popaca pomalo orfejska, ne nagovještavaju li te riječi da se granje “njiše”, da se priroda kreće u skladu s tom muzikom? Sporedno je što se popcu sve to “čini” i što je riječ o “nevoljnom” (nesretnom, jadnom, bijednom) biću. U redu, sve to mu se pričinjava, pa šta onda? Kome će se pričinjavati, ako ne pjesniku? Zar mu to nije službena obaveza? On jest nesretan, jadan, bijedan, ali otkud mu tolika snaga uobraženja ili vjera da je instrument na kojem svira priroda lično?
U četvrtom stihu prve strofe pjesnik se opet vraća u cvrčka: “I to ga ne blaži i ne boli”. Glagoli ”blaži” i “boli” imenuju suprotna osjećanja što sugerišu punu emotivnu skalu. Zogović vjeruje da pjesma mora pjesnika ili da “blaži” (kreacija je način da se oslobodiš emocije, pjeva se da bi ti “odlanulo”, pjevanje je ekspresivno u izvornom značenju tog pojma: ex-primere znači iz-tisnuti), ili pak da ga “boli”, glagol koji nije jednoznačan: pjesma izvire iz bola kao iz svog “predloška”, bol je središnje iskustvo koje se uobličuje u pjesmu, ali pjesničko stvaralaštvo je po sebi bol, jer pretpostavlja muke izraza, savladavanje otpora riječi, hrvanje s neiskazivim. Ukratko: ako ga “ne blaži i ne boli” nije pjesnik.
U sljedećim strofama množe se dokazi, to jest varira se temeljni dokaz protiv pjevača: pjesma mu ne izražava ništa njegovo, kao da imamo posla s parnasovcem: “Niti ga, to trzanje žica, oveseli ni obrani – / on ih čak ne trza od ushićenja ili zloće!”, jer “nagon parenja to traži. Suvo o suve žice bočne / grebi poput drugih – ni tužan, ni bodar čak ni zao!” Zogović je pretražio nutrinu svog pjevača – parovi suprotnih poriva naznačili su pun raspon unutarnjeg iskustva od kojeg pjesma živi – ali u toj pjesmi nije našao ništa po čemu bi zaslužio ime pjesnika: popca nema u njegovoj pjesmi. Značenje ovih iskaza je nedvosmisleno kao sudski pravorijek, i reklo bi se da pjesma ne pruža nikakav “protiv-dokaz” koji bi se ovim ubojitim tvrdnjama suprotstavio, ili ih ublažio.
“A ipak”, veli Zogović. Nije slučajno što se to “a ipak” triput javlja u šest posljednjih stihova. Pjesma se i drži na tom ironičnom “a ipak” koje sugeriše zaokret u suprotnom smjeru: “a ipak” je dvosmislenije nego što je Zogović htio ili snio. Jer zašto mora postojati bilo šta lično u “zrikanju” kojim “zemlja u snu diše”, “zrikanju” koje je “svijetlost u nebesa”, vaznesenje koje veže zemno i nebesko u cjelinu gdje više nema ni boli, ni njenog “blaženja”, ni “ushićenja” ni “zloće”, ni “tuge”, ni “bodrosti” ni “zla”. Cvrčkova pjesma je glas svjetske jednine u kojoj ima da zamukne sve lično i sve ljudsko, u kojoj gasne i sam pojam o smislu, jer zrikanje je “sva pjesma; sve što se pjesmama ima reći”. To “zrikanje” koje saopštava sebe i ništa drugo ni više od toga, sebi je cilj, nema značenja izvan sebe. Zogović se obračunava sa zrikanjem-radi-zrikanja, to jest sa neangažovanom umjetnošću, i ko ima pravo da prečuje njegove argumente? Nitko, osim Velika Priroda. A kad se u njoj oglednu, sve njegove primisli o prirodi pjesništva ne ostaju što su bile. Ova pjesma plijeni upravo neizvjesnošću svoga krajnjeg smisla: stalno se nešto tvrdi, uvjereno i odrešito, a pjesma kao cjelina ne pristaje do kraja na vlastite tvrdnje.
Ovo je odlična pjesma, ali sa jednom “rupom”: “On prosto cvrči, tu pred rupom, gdje jede i pogani: / cvrči, jer tako nokti, jer tako burag hoće”. Leksemi “pogani”, “nokti” i “burag” greška su protiv pravila igre na kojoj se drži pjesma i znače nasilje nad bićem cvrčka. Finoća izrade ovog teksta ogleda se ponajprije u tome što je cvrčak i preobražen i ostao je isti: pred nama je od riječi sazdano biće složenih značenja, kakvo ne postoji van pjesme, ali nije prestalo biti ono što u prirodi jeste: “Kad drugi počnu, nesvjestan da počinje, i on počne. / Stanu, i on stane. Čak ne zna da je stao”. Sve je u ovim stihovima i bukvalno tačno i metaforično. Zogović govori iz cvrčka, o čemu svjedoče i iskazi “nesvjestan da počinje” i “ne zna da je stao”, sazdajući pogođenu metaforu za pjesnike nesvjesnog i nagonskog, ali je popac ostao neizmijenjen, nije mu pripisano, ni nametnuto, ništa što on u biti nije.
I stoga se ova dva stiha, koji su dio britke polemike sa pjesnicima bez svijesti i bez znanja o svom pjevanju, suprotstavljaju onom što tvrde, jer sugerišu misterij koji cvrčke drži na okupu i u horu; u njihovoj pjesmi ogleda se zagonetna sila koja je izvan i iznad svijesti i znanja, a jača od oboje. Upisujući ljudsko u prirodno s namjerom da se obračuna sa jednim shvatanjem poezije, Zogović se čuvao da cvrčke ne učini odveć čovjekolikim, da ne sazda prostu alegoriju čija racionalnost omogućava da se njeno značenje lako odgonetne, stoga njegov cvrčak nije izgubio “individualnost”, ni prestao biti dio prirode, njen glas, njeno glazbalo, njen “organ”, i kao da se svim ovim svojstvima opire značenjima koje mu polemičko viđenje pripisuje, priroda nije ukroćena do kraja, nije posve ućutkana, stalno baca sjenku svog smisla na ljudsko. Zato se mora reći da su slikom popca koji “pogani” i “cvrči, jer tako nokti, jer tako burag hoće” narušena pravila igre koja je sam pjesnik utvrdio: naša mašta se opire ovakvom jeziku: cvrčak ne ”pogani” zato što nema nema “burag”, pogotovo nema “nokte”, opiremo se riječima koje popca pretvaraju u ne-sebe.
I možda je naslov pjesme aluzuja na Vaska Popu čiji su tumači, po Radomiru Konstantinovću naši novi skolastičari, skrojili priču o pjesmi bez pjesnika.