Otvorim oči. Ispod jastuka izvučem cvjetnu, ispranu maramu. Od kose mi je ostalo tek nekoliko sijedih vlasi koje namjestim dlanom. Maramu čvrsto svežem ispod brade i krenem prema vratima. Nogom namjestim tanku ponjavu i okrenem ključ u bravi. Šarke zaškripe, stakla se zatresu. Okrenem se i vidim da mirno spava. U polumraku mu se razbarušena, crna kosa čini još gušćom, spojene obrve nad upalim očima mračnijim. Nos mu je spušten, vilica četvrtasta i široka. Lijeva mu je ruka položena na grudi, vrhovi prstiju zgrčeni, trajno savijeni prema dolje.
Zatvorim vrata i ugledam prepolovljeni mjesec nad olistalim stablima šljive. Obujem gumene opanke koji su odavno poprimili oblik mojih kratkih, širokih stopala. Trava je ujutro rosna i hladna. Osjetim kako mi kapljice kvase stopala, a vrhovi travki škakljaju kožu. Na česmu ispred kuće je navio komad starog kabla i učvrstio ga tankom žicom da se mlaz ne rasprši. Umijem se i obrišem peškirom što ga on koristi kad se opere nakon rada.
Kad se ne opija, pokriva kuće.
Peškir je posivio i zadržao njegov ljutkasti miris. Vratim ga na čiviluk i krenem prema štali. Kad otvorim vrata, zapuhne me oštar i topao vonj životinjskih tijela i izmeta. Šarulja leži na istom mjestu već nekoliko dana. Spustim se i rukom pređem preko mršavih leđa. Uzbunim muhe što su se ugnijezdile na prokrvavljenim mjestima. Nepomična je, još uvijek topla. ”Šarulja”, potiho je dozivam, ona se ne pomakne. Otkako su iz nje izvukli mrtvo tele pala je i ne ustaje. Štrikom su ga privezali za glavu i prednje noge. Troje su ga muške ruke satima izvlačile iz njezine utrobe. Psovke i viku nadjačavala je Šaruljina rika. Tele je bilo crno i sluzavo. Izvukao ga je iz lokve vruće, guste krvi i natovario na tačke. Zakopao ga je ispod pruge. Kući se vratio znojan i gladan.
Vratim se u magazu. Uhvatim ga za rame i prodrmam. Prene se i otvori sitne zelene oči. ”Šta je na uranak?” ”Šarulja”, kažem. Ustane. Rukom prođe kroz kosu i opsuje. Visok je, jedva mu sežem do širokih ramena. Brzim pokretima navuče hlače i radnu košulju. Zaputi se u šupu, a ja krenem za njim. Uzme veliku sjekiru i nož. Palcem provjeri oštrice. Zasuče rukave i klekne na ulegnutu slamu. Šarulji najprije odrubi glavu. Ona se blago zakotrlja i dalje nas gledajući ukočenim očima. Sjekirom joj polomi kosti i raskomada je. S lica mu padaju ružičaste kapljice pomiješane krvi i znoja. Oči briše rukavom ne ispuštajući sjekiru. U nekoliko navrata tovari dijelove njezina tijela i vozi pod prugu. Po graktanju i mahnitanju vrana uvijek bi se znalo da se tamo nešto zakopava. Što je pod zemljom bilo više smrti, to su barske perunike ljepše cvale. Sve su ljubičaste.
Štala se pretvori u klaonicu. Treba mi nekoliko sati da iznesem krvavu slamu i isperem pod. Nada mnom se nadvio roj zelenih muha, haljina mi natopljena znojem. Intenzivni mirisi mi nadražuju grlo. Svaki put kad se nakašljem, mjehur mi popusti. Požurim u kuću i skinem se. Iz grudnjaka mi ispadnu velike, vlažne grudi i padnu na obli stomak. Kad se presvučem, potražim lonac. U njega ubacim požutjelo rublje. Pomiješam mirise urina i bijelog praška. Stavim ga na šporet i još jednom potopim rublje dugačkom, drvenom kašikom. Otvorim vrata i prozor da uđe svježi zrak. Prozorska su nam okna niska i kroz njih ne vidim nebo, samo noge prolaznika. Znala bih da netko dolazi po škripanju šljunka pod nogama.
Kad se rublje iskuha, iznesem lonac na česmu i pustim hladni mlaz u kipuću vodu da je rashladim. Sve operem sapunom i prostrem na dugački štrik privezan za stablo jabuke i visoki jorgovan.
Izdaleka ga vidim kako žuri s praznim tačkama, raskopčane košulje. Uđem u magazu i zatvorim prozor. Postavim tanjure i izađem u dvorište. Ugledam tačke premazane crnom, skorenom krvlju, iz šupe se začuju lupanje i psovke. Kroz pukotine među daskama vidim ga kako pije iz zelene staklene boce. Vratim se i pospremim prazne tanjure.
Kraj prozora prođu debele ženske noge, mrve kamen. Prepoznajem rub suknje. Već stoji na vratima s cekerom u ruci. Kosu obojenu u crno nikad ne pokriva maramom. Čelo joj je nisko, obraslo sitnim, gustim dlačicama. Ušne resice se rastegle pod težinom zlatnih naušnica. Nekada male rupice pretvorile se u široke, mlohave otvore. Spužvasta koža visi joj odasvud. Sjedne na štokrlu, a ona zacvili. Iz cekera izvadi kolače. ”Tek sam ih napravila”, kaže. Dok stavlja zdjelu na stol uzme jedan i prinese ga ustima. Palaca jezikom dok uzima drugi. Nudim joj kavu i iz vitrine izvadim mlin i u njega stavim šaku smeđih zrna. Kad se mlin u rukama užari, otvorim ga i zakuham kavu. Izvadim fildžane i šećer. Ona popravi bisere na želatinastom dekolteu. Taj su dekolte voljeli svi muškarci u selu. Ona bi ih zvala da joj popravljaju pukle cijevi, zabijaju čavle, kreče, iznose i unose stvari. Subotom, kad joj je muž u lovu.
Odavno mi je zabranjeno ići k njoj.
Tek što ulijem kavu svjetlo na vratima zakloni njegova crna silueta. Začujem zvuk metalne tacne kako pada na pod i osjetim vrelinu kave na nogama. Riječi iz njegovih usta su zaglušujuće, strašna buka.
Crnilo.
Otvorim oči. Ugledam golu sijalicu kako visi s crnog kabla i čujem zujanje zunzare kraj uha. Polako ustanem i kroz otvorena vrata vidim prve svitce kako prkose sumraku. On leži ispred šupe, glave naslonjene na prazne boce.
Mrak postane gust, a njegovu tišinu poremeti nekoliko zamaha sjekirom. Perunike će zasigurno opet cvasti.
Kad procvatu perunike
1988
Otvorim oči. Ispod jastuka izvučem cvjetnu, ispranu maramu. Od kose mi je ostalo tek nekoliko sijedih vlasi koje namjestim dlanom. Maramu čvrsto svežem ispod brade i krenem prema vratima. Nogom namjestim tanku ponjavu i okrenem ključ u bravi. Šarke zaškripe, stakla se zatresu. Okrenem se i vidim da mirno spava. U polumraku mu se razbarušena, crna kosa čini još gušćom, spojene obrve nad upalim očima mračnijim. Nos mu je spušten, vilica četvrtasta i široka. Lijeva mu je ruka položena na grudi, vrhovi prstiju zgrčeni, trajno savijeni prema dolje.
Zatvorim vrata i ugledam prepolovljeni mjesec nad olistalim stablima šljive. Obujem gumene opanke koji su odavno poprimili oblik mojih kratkih, širokih stopala. Trava je ujutro rosna i hladna. Osjetim kako mi kapljice kvase stopala, a vrhovi travki škakljaju kožu. Na česmu ispred kuće je navio komad starog kabla i učvrstio ga tankom žicom da se mlaz ne rasprši. Umijem se i obrišem peškirom što ga on koristi kad se opere nakon rada.
Kad se ne opija, pokriva kuće.
Peškir je posivio i zadržao njegov ljutkasti miris. Vratim ga na čiviluk i krenem prema štali. Kad otvorim vrata, zapuhne me oštar i topao vonj životinjskih tijela i izmeta. Šarulja leži na istom mjestu već nekoliko dana. Spustim se i rukom pređem preko mršavih leđa. Uzbunim muhe što su se ugnijezdile na prokrvavljenim mjestima. Nepomična je, još uvijek topla. ”Šarulja”, potiho je dozivam, ona se ne pomakne. Otkako su iz nje izvukli mrtvo tele pala je i ne ustaje. Štrikom su ga privezali za glavu i prednje noge. Troje su ga muške ruke satima izvlačile iz njezine utrobe. Psovke i viku nadjačavala je Šaruljina rika. Tele je bilo crno i sluzavo. Izvukao ga je iz lokve vruće, guste krvi i natovario na tačke. Zakopao ga je ispod pruge. Kući se vratio znojan i gladan.
Vratim se u magazu. Uhvatim ga za rame i prodrmam. Prene se i otvori sitne zelene oči. ”Šta je na uranak?” ”Šarulja”, kažem. Ustane. Rukom prođe kroz kosu i opsuje. Visok je, jedva mu sežem do širokih ramena. Brzim pokretima navuče hlače i radnu košulju. Zaputi se u šupu, a ja krenem za njim. Uzme veliku sjekiru i nož. Palcem provjeri oštrice. Zasuče rukave i klekne na ulegnutu slamu. Šarulji najprije odrubi glavu. Ona se blago zakotrlja i dalje nas gledajući ukočenim očima. Sjekirom joj polomi kosti i raskomada je. S lica mu padaju ružičaste kapljice pomiješane krvi i znoja. Oči briše rukavom ne ispuštajući sjekiru. U nekoliko navrata tovari dijelove njezina tijela i vozi pod prugu. Po graktanju i mahnitanju vrana uvijek bi se znalo da se tamo nešto zakopava. Što je pod zemljom bilo više smrti, to su barske perunike ljepše cvale. Sve su ljubičaste.
Štala se pretvori u klaonicu. Treba mi nekoliko sati da iznesem krvavu slamu i isperem pod. Nada mnom se nadvio roj zelenih muha, haljina mi natopljena znojem. Intenzivni mirisi mi nadražuju grlo. Svaki put kad se nakašljem, mjehur mi popusti. Požurim u kuću i skinem se. Iz grudnjaka mi ispadnu velike, vlažne grudi i padnu na obli stomak. Kad se presvučem, potražim lonac. U njega ubacim požutjelo rublje. Pomiješam mirise urina i bijelog praška. Stavim ga na šporet i još jednom potopim rublje dugačkom, drvenom kašikom. Otvorim vrata i prozor da uđe svježi zrak. Prozorska su nam okna niska i kroz njih ne vidim nebo, samo noge prolaznika. Znala bih da netko dolazi po škripanju šljunka pod nogama.
Kad se rublje iskuha, iznesem lonac na česmu i pustim hladni mlaz u kipuću vodu da je rashladim. Sve operem sapunom i prostrem na dugački štrik privezan za stablo jabuke i visoki jorgovan.
Izdaleka ga vidim kako žuri s praznim tačkama, raskopčane košulje. Uđem u magazu i zatvorim prozor. Postavim tanjure i izađem u dvorište. Ugledam tačke premazane crnom, skorenom krvlju, iz šupe se začuju lupanje i psovke. Kroz pukotine među daskama vidim ga kako pije iz zelene staklene boce. Vratim se i pospremim prazne tanjure.
Kraj prozora prođu debele ženske noge, mrve kamen. Prepoznajem rub suknje. Već stoji na vratima s cekerom u ruci. Kosu obojenu u crno nikad ne pokriva maramom. Čelo joj je nisko, obraslo sitnim, gustim dlačicama. Ušne resice se rastegle pod težinom zlatnih naušnica. Nekada male rupice pretvorile se u široke, mlohave otvore. Spužvasta koža visi joj odasvud. Sjedne na štokrlu, a ona zacvili. Iz cekera izvadi kolače. ”Tek sam ih napravila”, kaže. Dok stavlja zdjelu na stol uzme jedan i prinese ga ustima. Palaca jezikom dok uzima drugi. Nudim joj kavu i iz vitrine izvadim mlin i u njega stavim šaku smeđih zrna. Kad se mlin u rukama užari, otvorim ga i zakuham kavu. Izvadim fildžane i šećer. Ona popravi bisere na želatinastom dekolteu. Taj su dekolte voljeli svi muškarci u selu. Ona bi ih zvala da joj popravljaju pukle cijevi, zabijaju čavle, kreče, iznose i unose stvari. Subotom, kad joj je muž u lovu.
Odavno mi je zabranjeno ići k njoj.
Tek što ulijem kavu svjetlo na vratima zakloni njegova crna silueta. Začujem zvuk metalne tacne kako pada na pod i osjetim vrelinu kave na nogama. Riječi iz njegovih usta su zaglušujuće, strašna buka.
Crnilo.
Otvorim oči. Ugledam golu sijalicu kako visi s crnog kabla i čujem zujanje zunzare kraj uha. Polako ustanem i kroz otvorena vrata vidim prve svitce kako prkose sumraku. On leži ispred šupe, glave naslonjene na prazne boce.
Mrak postane gust, a njegovu tišinu poremeti nekoliko zamaha sjekirom. Perunike će zasigurno opet cvasti.