Nakon što na Kvarneru minu tri marčanske bure, a ispred Ville Angioline prestanu se njihati šareni travanjski tulipani, negdje iza Prvog maja, može se govoriti o opatijskom proljeću u punoj snazi. Vrijeme je to u kojem se dokono pije kava na terasama, počinju pristizati prvi strani turisti, mahom “hokejaši” u šarenim autobusima, i vrijeme je to u kojem Opatijce počinju buditi – kosići.
Mali crni ptići žutih kljunića za mene su osobno bili najvažniji vjesnici zrelog proljeća na Liburniji. Ako su prve kamelije u parku naznaka dužih i toplijih dana, a zelene šparuge prvi znak vegetativne obnove, ranojutarnja pjesma kosa siguran je znak da se priroda probudila. I glasno nas poziva da se i mi trgnemo.
Kosići u pravilu počinju kantat pred zoru da probude spavače lakog sna, ali i da ljubavnike upozore na skoro svitanje. Tako ih bar ja pamtim i svaki put kad čujem kosa sjetim se nekog dugog zagrljaja, neke mladenačke afere, neke seksualne vratolomije. Fikut kosića moj je intimni vremeplov koji me podsjeti na lijepe stvari u životu, a to je tako dragocjeni niz asocijacija da je vrijedan inicijative da se kos kao životinjska vrsta i zakonom zaštiti. Nije Duško Jeličić slučajno opjevao milozvučni poj kosa još na svojoj legendarnoj kaseti naslovljenoj “Petersin i češanj” u Bonacinom evergrinu „Marija“. Tog se bisera Duletovog opusa lako prisjetiti, pa i dijela kada mu Ona “piše da bi otela čut kako kantaju kosići…”
Cvrkut kosa za mnoge je gošće Opatije podsjetnik na neku daleku romantičnu epizodu. Podsjetnik na nekog lokalnog Don Juana ili na partnera u cvijetu mladosti. U parku, lungo mare, na Slatini, u hotelskoj sobi, na barci, svejedno. U svakom kantunu Opatije naći će se malo trave, grm ili mala palma i pod njom kosić. I svaku će noćnu avanturu kosići pozdraviti. Fi-fi-fik, pjevaju oni, mada će se neki zakleti da su umjesto jednog ‘i’ čuli neki drugi vokal.
Fikanje kosića sušta je suprotnost tuljenju tvorničke sirene koja poziva maljčike na rad. Fikut je poziv na dionizijske svečanosti u prirodi, cvrkut kosa hrabri omladinu na ljubakanje u travi, u sjeni parkovnog zelenila. Kos nam poručuje da nas čeka u grmlju željan voajerske ćiribimbe u parove isprepletenih ruku, nogu i jezika. Ako znanstvenici, čija istraživanja svakodnevno pune zadnje stranice naših novina, ikada dešifriraju o čemu cvrkuću kosići, ne bih se iznenadio otkriću kako je fikanje zov prirode na fukanje.
Kosići kantaju i u ono doba noći kada su ljubavi na svom vrhuncu, kada se na kušinima šapće, kada se u škuribandi više ne dahće. Cvrkut kosića opatijska je himna ljubavnim podvizima. Svakako je bila u ono vrijeme kada se ovaj grad mogao podičiti bogatim noćnim životom, kada su se u dva ujutro vodile rasprave treba li krenuti put Madone ili je ipak bolje svratiti do Mildea. Da sad ne spominjem Frap, Teachers, 48 i kako se sve nisu zvali ti klubovi prije dvadestak godina.
Ako je na nekoj mojoj imaginarnoj listi pas čovjekov najbolji prijatelj, i crni kosić sigurno zaslužuje visoko mjesto. Kod mene sigurno, jer nije bilo proljetnog jutra da me nisu pozdravili kada sam ispraćao dragu ili se umoran vraćao domu svome u zoru. Nisam ih ni morao vidjeti, a ni oni mene. Fi-fi-fik, začulo bi se iz mraka, a ja bih se osjetio sigurno. Doma sam, dobro je, kosići fikaju.
Nevolja je što, čini mi se, i kosića ima sve manje. Ako za pčele ne znamo zašto nestaju, za kosiće znamo. Smanjujemo im životni prostor, širimo se, gradimo, betoniramo i asfaltiramo. A svaki kubik betona više, u Opatiji je možda jedan kosić manje. Ptičji orkestar svira i dalje, nastupi su i dalje zapaženi, ali kao da je sve više sivih zona bez njihova fikutanja.
Kosićima smo se na neki način odužili jer su indirektno dobili cijeli kvart ponad cimitera, ali možda je moguće i kakvo radikalnije rješenje. Na grbu Grada Opatije iznad kule na sredini kruništa stoji srebrnkasto-bijeli orao koji svojom glavom gleda ulijevo, raskriljenih je i poluuzdignutih krila, s crvenim kljunom i kandžama. Ponekad se pitam smijemo li zaboraviti na heraldička pravila pa iz grba ukloniti orla kojeg nitko u gradu nije vidio posljednjih stotinu godina. A da na njegovo mjesto stavimo mićega kosića, našega susedića.
RetrOpatija/6
Kad kosići fikaju
Nakon što na Kvarneru minu tri marčanske bure, a ispred Ville Angioline prestanu se njihati šareni travanjski tulipani, negdje iza Prvog maja, može se govoriti o opatijskom proljeću u punoj snazi. Vrijeme je to u kojem se dokono pije kava na terasama, počinju pristizati prvi strani turisti, mahom “hokejaši” u šarenim autobusima, i vrijeme je to u kojem Opatijce počinju buditi – kosići.
Mali crni ptići žutih kljunića za mene su osobno bili najvažniji vjesnici zrelog proljeća na Liburniji. Ako su prve kamelije u parku naznaka dužih i toplijih dana, a zelene šparuge prvi znak vegetativne obnove, ranojutarnja pjesma kosa siguran je znak da se priroda probudila. I glasno nas poziva da se i mi trgnemo.
Kosići u pravilu počinju kantat pred zoru da probude spavače lakog sna, ali i da ljubavnike upozore na skoro svitanje. Tako ih bar ja pamtim i svaki put kad čujem kosa sjetim se nekog dugog zagrljaja, neke mladenačke afere, neke seksualne vratolomije. Fikut kosića moj je intimni vremeplov koji me podsjeti na lijepe stvari u životu, a to je tako dragocjeni niz asocijacija da je vrijedan inicijative da se kos kao životinjska vrsta i zakonom zaštiti. Nije Duško Jeličić slučajno opjevao milozvučni poj kosa još na svojoj legendarnoj kaseti naslovljenoj “Petersin i češanj” u Bonacinom evergrinu „Marija“. Tog se bisera Duletovog opusa lako prisjetiti, pa i dijela kada mu Ona “piše da bi otela čut kako kantaju kosići…”
Cvrkut kosa za mnoge je gošće Opatije podsjetnik na neku daleku romantičnu epizodu. Podsjetnik na nekog lokalnog Don Juana ili na partnera u cvijetu mladosti. U parku, lungo mare, na Slatini, u hotelskoj sobi, na barci, svejedno. U svakom kantunu Opatije naći će se malo trave, grm ili mala palma i pod njom kosić. I svaku će noćnu avanturu kosići pozdraviti. Fi-fi-fik, pjevaju oni, mada će se neki zakleti da su umjesto jednog ‘i’ čuli neki drugi vokal.
Fikanje kosića sušta je suprotnost tuljenju tvorničke sirene koja poziva maljčike na rad. Fikut je poziv na dionizijske svečanosti u prirodi, cvrkut kosa hrabri omladinu na ljubakanje u travi, u sjeni parkovnog zelenila. Kos nam poručuje da nas čeka u grmlju željan voajerske ćiribimbe u parove isprepletenih ruku, nogu i jezika. Ako znanstvenici, čija istraživanja svakodnevno pune zadnje stranice naših novina, ikada dešifriraju o čemu cvrkuću kosići, ne bih se iznenadio otkriću kako je fikanje zov prirode na fukanje.
Kosići kantaju i u ono doba noći kada su ljubavi na svom vrhuncu, kada se na kušinima šapće, kada se u škuribandi više ne dahće. Cvrkut kosića opatijska je himna ljubavnim podvizima. Svakako je bila u ono vrijeme kada se ovaj grad mogao podičiti bogatim noćnim životom, kada su se u dva ujutro vodile rasprave treba li krenuti put Madone ili je ipak bolje svratiti do Mildea. Da sad ne spominjem Frap, Teachers, 48 i kako se sve nisu zvali ti klubovi prije dvadestak godina.
Ako je na nekoj mojoj imaginarnoj listi pas čovjekov najbolji prijatelj, i crni kosić sigurno zaslužuje visoko mjesto. Kod mene sigurno, jer nije bilo proljetnog jutra da me nisu pozdravili kada sam ispraćao dragu ili se umoran vraćao domu svome u zoru. Nisam ih ni morao vidjeti, a ni oni mene. Fi-fi-fik, začulo bi se iz mraka, a ja bih se osjetio sigurno. Doma sam, dobro je, kosići fikaju.
Nevolja je što, čini mi se, i kosića ima sve manje. Ako za pčele ne znamo zašto nestaju, za kosiće znamo. Smanjujemo im životni prostor, širimo se, gradimo, betoniramo i asfaltiramo. A svaki kubik betona više, u Opatiji je možda jedan kosić manje. Ptičji orkestar svira i dalje, nastupi su i dalje zapaženi, ali kao da je sve više sivih zona bez njihova fikutanja.
Kosićima smo se na neki način odužili jer su indirektno dobili cijeli kvart ponad cimitera, ali možda je moguće i kakvo radikalnije rješenje. Na grbu Grada Opatije iznad kule na sredini kruništa stoji srebrnkasto-bijeli orao koji svojom glavom gleda ulijevo, raskriljenih je i poluuzdignutih krila, s crvenim kljunom i kandžama. Ponekad se pitam smijemo li zaboraviti na heraldička pravila pa iz grba ukloniti orla kojeg nitko u gradu nije vidio posljednjih stotinu godina. A da na njegovo mjesto stavimo mićega kosića, našega susedića.