Odavno je sve bilo dogovoreno i njeno je bilo samo da dođe. Odugovlačila je koliko god je mogla, ali je na kraju ipak morala krenuti. Da je neko upitao kako joj je prošao put, Silvana ne bi znala šta odgovoriti jer se ničega nije sjećala. Samo teške crne rupe u grlu koja je bila s njom cijelim putem, prvo na aerodromu onda u avionu dok nije stigla s njom u sobu. Rupa je u sebe usisala sve putnike, sjedišta i pogled kroz prozor pa je bilo kao da je neka nevidljiva ruka uzela i za vrijeme manje od jednog treptaja, preko Atlantika prenijela na drugi kontinent.
Ali prizor koji je gledala ispred sebe nije smjela zaboraviti pa se skoncentrisala da ga pohrani u sjećanje sa što više detalja. Soba je bila svijetla i sunčana. Dan je bio na vrhuncu i sunce je intenzivno sjalo, obojivši sav namještaj i instrumente toplom zlaćanom bojom. To je bolničkoj sobi davalo neki neprirodan, gotovo filmski izgled jer joj je u prirodi da bude bijela i hladna. Aparati su pratili mamine vitalne znakove i Silvana je izdala naredbu da se ugasi sunce, a onda je osmotrila njeno usnulo tijelo. Put joj je bila malo bjelja nego inače, dok joj je tijelo ostalo nepromijenjeno, vitko i čvrsto. Na licu joj je lebdio neki blag izraz, gotovo smiješak. Već je bila tamo gdje je htjela da bude, pomislila je Silvana, i rupa u grlu joj se još produbila.
Tata i brat su je pokušavali utješiti još otkako je mama prvi put rekla da ne želi da joj pohrani svijest. Silvana se ipak sve vrijeme nadala da će promijeniti mišljenje kao što se nadala da će konačno shvatiti šta je ona sve to vrijeme pokušavala učiniti. I prošao je život da od majke zbog svega toga nikada nije dobila priznanje, pa je sve upućivalo da će i svijest morati uzeti protivno njenoj volji. Doživjela je to kao lični poraz i njih dvojica su se i tada vrzmali oko nje, želeći joj olakšati ali nikako ne nalazeći prave riječi pa su joj samo išli na živce. Tata je ispričao neki glupi vic, a onda je upitao da li je jela, dok je brat rekao da je na kraju bilo sve onako kako je željela pa je mama sigurno sretna.
Sretna, šta ti uopće znaš o sreći!?, poželjela mu je uzvratiti, ali se u zadnji tren suzdržala. Imao je pravo, mama je bila najbliže sreći otkako se mogla sjetiti. Ona je cijeli svoj život nastojala da je učini sretnom, ali nikada nije postigla da joj osmijeh bude kao na slici. Nisu bile dovoljne petice, nagrade sa školskih takmičenja, titule učenice generacije, zlatna značka univerziteta a onda stipendija za jedan od najboljih fakulteta na svijetu, M.I.T. koji je izabrala jer je tu mogla da studira jedinu stvar koja joj imala smisla: neuroznanost i AI programiranje. Najviše zbog nje, ali mamu ni to nije usrećilo. Istina, ponosila se njome, ali osmjeh joj je uvijek bio prevučen nekom sjetom koje bi nestalo samo za trenutak. Kao onda kada su išle na putovanje u Zanzibar ili Kankun, ili onda kada ih je obje preplavilo uzbuđenje zbog eksurzije na Mjesec. Ali nikada, baš nikada, morala je na kraju sebi priznati Silvana, nije bila sretna kao što je bila na slici. Onoj prokletoj slici.
Poslušala je tatu i dok je u bolničkoj menzi jela sendvič od šparoga, pogledala ju je na displeju naočala. Toliko puta je analizirala, zumirajući joj svaki milimetar da je znala napamet, ali ništa nije bilo dovoljno da rekonstruiše njenu tajnu. Bila je iz 1995., godine njenog rođenja, i prikazivala je mladi par s djetetom dok sjede u vrtu i piju sok. Muškarac i žena gledaju jedno u drugo, nasmijani, pogled im je pun ljubavi. Ona na sebi ima žutu ljetnu haljinu, on je u plavoj majici bez rukava. Muškarac na krilu ima dijete, malog dječaka, kojem je sva pažnja usmjerena na čašu ispred sebe koju drži objema rukama. Ženina jedna ruka je položena na stomak, trudna je iako se stomak tek nazire. Zrak oko njih je istovremenom žut i ružičast, ispunjen lebdećim tvarima, dijelovima biljaka i insektima. Sparno je, iako nije još ljeto. Zna se po rascvjetalom stablu zove koja im se nalazi iza leđa. Otežalo je od gustih bijelih grozdova kojih je toliko da se kroz sliku osjeti njihov reski, omamljujući miris. I sok koji piju je od zove, a sto ispred njih je prekriven stolnjakom sa sličnim bijelim cvjetovima pa izgleda kao da su uramljeni zovom, koja je uokvirila trenutak čiste sreće. Onaj koji ona, ma koliko da se trudila, nikada nije uspjela reproducirati. Bilo je vrijeme da se vrati u sobu.
Osim nje, pored kreveta stoje tehničar i doktorica. Svojom rukom drži majčinu koja je hladna i papirna, sve je kako treba da bude. Tata i brat stoje pokraj vrata sa spuštenim pogledima. Ruke su isprepleli u šake koje drže ispred sebe, i oni su kakvi trebaju biti u ovom ozbiljnom trenutku. Ljubazna doktorica joj kaže da uzme koliko god vremena joj treba. U redu je, uzvrati, bilo je dovoljno, i proguta sobu. Crna rupa u grlu sve usiše, usnulu mamu s krevetom i aparatima, doktoricu, tehničara, sav preostali namještaj, prozore, vrata i baš kad je stigla do zidova, Silvana se napregne i uz krajnji napor uspije da povrati sve kako je i bilo. Samo u njoj ostane još veća praznina. Tehničar pritisne dugme na aparatu koji je mamu održavao na životu i Silvana zadrži dah. Sva se pretvori u tijelo, prati hoće li se išta desiti. Bilo kakva promjena temperature, svjetlosti, obrisa kontura… Titraj na maminom licu. Ali ništa se ne desi i mamina duša ode sasvim neprimjetno.
Silvana je cijeli svoj život posvetila nauci. Počela je proučavati nanotehnologiju u drugoj deceniji dvijehiljaditih, tačno u zoru trećeg vala AI-a. Ušla je u to strastveno, uronila cijelim svojim bićem, naročito otkako joj se razjasnila njezina životna misija. A ona je podrazumijevala, ni manje ni više, nego mijenjanje svijeta kakav je do tada bio i to na način koji je njoj, s obzirom na mjesto na planeti iz kojeg je potekla, imao najviše smisla. To nije bila mala stvar i od čovjeka je zahtijevao sve vrijeme koje je imao na raspolaganju, i više od toga, pa je Silvana poslu žrtvovala sve druge dijelove sebe, ali ni u jednom trenutku nije požalila. Njezina stvaralačka energija je bila tolika da ju je u potpunosti ispunjavala.
Mama je jedno kraće vrijeme živjela s njom u Americi, a onda se vratila u Bosnu jer se nikada nije uspjela priviknuti. Silvana se nakon njenog odlaska znala osjetiti usamljeno kada bi se navečer vratila kući, pa su joj se ubrzo za stalno pridružili tata i brat. Pratili bi je gdje god bi išla i bili su joj podrška u svemu što je radila. A radila je stvari koje su se mnogima činile kontroverzne pa su je često pratile kritike i osude. Karijera koju je izgradila, tada već žena na sredini šezdesetih, bila je impresivna i bogata priznanjima, ali takva da nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Najviše prozivki je dolazilo iz redova vjerskih fanatika i moralnih čistunaca koji su je čak nazivali moderni dr. Frankenstein, ali je određeni dio dolazio i iz naučnih krugova. Iako se Silvana nije previše time zamarala jer nije imala vremena i bila je usmjerena samo na rad i rezultate koji su proizilazili iz njega.
2.
Na dženazi je bilo više ljudi nego što je očekivala. Bili su tu mamine komšije, tehničar iz bolnice, muškarci koji iz poštovanja dolaze na dženaze posljednjim svjedocima. Nije bilo nijedne žene jer su se islamski običaji pokazali neobično otporni na vrijeme. Dok je hodža učio i klanjala se dženaza, stajala je po strani. Hodža ničim nije pokazao da zna ko je ona i po čemu je poznata te je u potpunosti bio usmjeren na posao koji je obavljao. Tata i brat su klanjali, obojica obučeni u odjeću tamnih tonova. Saginjali su se brzo i gipko, ponavljajući ajete za hodžom na savršenom arapskom. Na kraju su neki veliki i snažni mladići podigli tabut lako kao pero, spustili ga raku i počeli da ga zatrpavaju zemljom. Mama je polako nestajala, tonući sve dublje dok je zemlja nije potpuno progutala. Silvana nije osjećala ništa i bilo joj je kao da posmatra neku dobro uhodanu predstavu.
Konačno su u zemlju zaboli zeleni drveni nišan na kojem je bilo ispisano mamino ime i broj: 1971 – 2058. Dobro se naživjela, basum sagosum, rekao je stariji muškarac. Neka, sada je sa svojim najdražim, komentarisao je drugi. Rodila se, dodao je mladić koji je nosio tabut. Prilazili su joj jedan po jedan i pružali ruku, a onda su svi nestali i ostali su samo njih troje. Silvana je još neko vrijeme stajala, strpljivo čekajući da nešto osjeti. Dan je bio vruć i sunce je do usijanja ugrijalo nadgrobne spomenike. S vremena na vrijeme nadletio bi dron, prosipajući rashladu ali nije bilo ni približno dovoljno. Tada se okrenula i uputila prema Memorijalnom centru.
Gledano odozgo, mezarje je ličilo na cvijet kojem su nišani činili latice. Nije joj trebalo duga da ih nađe, iako je bila samo onaj prvi put kada je uzela DNK i otada ih je posjećivala samo virtualno. Stajali su baš onako kako se i sjećala, dva nišana jedan do drugog. Otac i sin. Na njima su bila ispisana njihova imena i datumi rođenja i smrti:
1970 – 1995
1993 – 1995
Nakon nekog vremena pridružila su joj se i…, njih dvojica. Stali su malo dalje, bacajući poglede u njenom smjeru. Otac vječno zastao u pedesetim, brat u tridesetim. Trebali su joj takvi, u snazi, i zaustavila im je proces starenja, iako je već i sama prešla njihovu dob. Dala im je šansu za život koji im je bio oduzet. Uspjeli su vidjeti kćerkicu i sestru, upoznati je nakon rođenja. Tata je vidio šta je postala i proživio život s puno većom slobodom i izborima nego što bi inače bio slučaj. Razvio je talente koje je imao, proputovao svijetom, ostvario sve misli koje bi mu pale na pamet. Brat je uspio da proslavi treći rođendan, a onda odraste i shvati kakva je osoba i šta ga privlači. Dobio je mogućnost da pogriješi i uči iz pogreške, i iako još nije donio konačnu odluku oko izbora zanimanja, nije žurio jer imao je privilegij vječnosti.
Osvrnula se oko sebe i pogledom prešla preko hiljada bijelih, identičnih nišana. Kao što su imali i oni jer ju je pružila svima njima! To je bila njena životna misija sa kojom se ništa drugo nije moglo uporediti. Ponovo dati život svima kojima je bio nasilno oduzet…
Ali ništa od svega toga mami nije značilo i šta god Silvana s godinama uspjela poboljšati, ona bi se uvijek vraćala na onaj prvi susret. Odabrala je tada da budu baš kao na slici sa zovom da bi joj sve bilo još poznatije. I na početku je išlo glatko, mama je bila opčinjena i u očima joj je vidjela radost. Pričala je s obojicom, smijala se i izgledala baš kao na slici. Sve dok nije postavila ono kobno pitanje: Kakvog je okusa sok od zove?
Tatin odgovor je bio detaljan i tačan, upravo onakav kakav nije smio biti: Sambucus nigra, odgovorio je, ima osvježavajući voćni okus s blago slatkastim-kiselim notama, pomalo između voćnog i cvjetnog. Čim je to čula, iz maminih očiju je nestalo radosti i nakon toga ih više nikada nije htjela ni pogledati.
Na povratku do majčinog mezara zastala je i nabrala zove. Bilo je puno jer je to bilo doba godine kada cvjeta. Položila je buket na tek iskopani majčin mezar, udahnula njegov omamljujući, teški miris i kao da je na jeziku osjetila njegov okus. Tada je odjednom iz nje nahrupila lavina svega što se unutra nalazilo odvajkada. Krivnje, tuge, bijesa, straha, očaja… Kao da se otvorila se crna rupa koju je naslijedila još i prije nego što se rodila i koju je cijeloga života nastojala ispuniti. Opravdati se što je preživjela, dokazati da joj život vrijedi. Sebi, ali možda i više Njoj. Zato joj je i dala njih dvojicu, virtualne kopije muža i sina koje su joj ubili, ali koje nikada nije željela. Nisu je uspjeli utješiti i vratiti joj osmijeh na lice.
Stajala je tako nad majčinim mezarom sve dok nije pala noć, i plakala i plakala, sama pod milim bogom.
Kad je cvjetala zova
Odavno je sve bilo dogovoreno i njeno je bilo samo da dođe. Odugovlačila je koliko god je mogla, ali je na kraju ipak morala krenuti. Da je neko upitao kako joj je prošao put, Silvana ne bi znala šta odgovoriti jer se ničega nije sjećala. Samo teške crne rupe u grlu koja je bila s njom cijelim putem, prvo na aerodromu onda u avionu dok nije stigla s njom u sobu. Rupa je u sebe usisala sve putnike, sjedišta i pogled kroz prozor pa je bilo kao da je neka nevidljiva ruka uzela i za vrijeme manje od jednog treptaja, preko Atlantika prenijela na drugi kontinent.
Ali prizor koji je gledala ispred sebe nije smjela zaboraviti pa se skoncentrisala da ga pohrani u sjećanje sa što više detalja. Soba je bila svijetla i sunčana. Dan je bio na vrhuncu i sunce je intenzivno sjalo, obojivši sav namještaj i instrumente toplom zlaćanom bojom. To je bolničkoj sobi davalo neki neprirodan, gotovo filmski izgled jer joj je u prirodi da bude bijela i hladna. Aparati su pratili mamine vitalne znakove i Silvana je izdala naredbu da se ugasi sunce, a onda je osmotrila njeno usnulo tijelo. Put joj je bila malo bjelja nego inače, dok joj je tijelo ostalo nepromijenjeno, vitko i čvrsto. Na licu joj je lebdio neki blag izraz, gotovo smiješak. Već je bila tamo gdje je htjela da bude, pomislila je Silvana, i rupa u grlu joj se još produbila.
Tata i brat su je pokušavali utješiti još otkako je mama prvi put rekla da ne želi da joj pohrani svijest. Silvana se ipak sve vrijeme nadala da će promijeniti mišljenje kao što se nadala da će konačno shvatiti šta je ona sve to vrijeme pokušavala učiniti. I prošao je život da od majke zbog svega toga nikada nije dobila priznanje, pa je sve upućivalo da će i svijest morati uzeti protivno njenoj volji. Doživjela je to kao lični poraz i njih dvojica su se i tada vrzmali oko nje, želeći joj olakšati ali nikako ne nalazeći prave riječi pa su joj samo išli na živce. Tata je ispričao neki glupi vic, a onda je upitao da li je jela, dok je brat rekao da je na kraju bilo sve onako kako je željela pa je mama sigurno sretna.
Sretna, šta ti uopće znaš o sreći!?, poželjela mu je uzvratiti, ali se u zadnji tren suzdržala. Imao je pravo, mama je bila najbliže sreći otkako se mogla sjetiti. Ona je cijeli svoj život nastojala da je učini sretnom, ali nikada nije postigla da joj osmijeh bude kao na slici. Nisu bile dovoljne petice, nagrade sa školskih takmičenja, titule učenice generacije, zlatna značka univerziteta a onda stipendija za jedan od najboljih fakulteta na svijetu, M.I.T. koji je izabrala jer je tu mogla da studira jedinu stvar koja joj imala smisla: neuroznanost i AI programiranje. Najviše zbog nje, ali mamu ni to nije usrećilo. Istina, ponosila se njome, ali osmjeh joj je uvijek bio prevučen nekom sjetom koje bi nestalo samo za trenutak. Kao onda kada su išle na putovanje u Zanzibar ili Kankun, ili onda kada ih je obje preplavilo uzbuđenje zbog eksurzije na Mjesec. Ali nikada, baš nikada, morala je na kraju sebi priznati Silvana, nije bila sretna kao što je bila na slici. Onoj prokletoj slici.
Poslušala je tatu i dok je u bolničkoj menzi jela sendvič od šparoga, pogledala ju je na displeju naočala. Toliko puta je analizirala, zumirajući joj svaki milimetar da je znala napamet, ali ništa nije bilo dovoljno da rekonstruiše njenu tajnu. Bila je iz 1995., godine njenog rođenja, i prikazivala je mladi par s djetetom dok sjede u vrtu i piju sok. Muškarac i žena gledaju jedno u drugo, nasmijani, pogled im je pun ljubavi. Ona na sebi ima žutu ljetnu haljinu, on je u plavoj majici bez rukava. Muškarac na krilu ima dijete, malog dječaka, kojem je sva pažnja usmjerena na čašu ispred sebe koju drži objema rukama. Ženina jedna ruka je položena na stomak, trudna je iako se stomak tek nazire. Zrak oko njih je istovremenom žut i ružičast, ispunjen lebdećim tvarima, dijelovima biljaka i insektima. Sparno je, iako nije još ljeto. Zna se po rascvjetalom stablu zove koja im se nalazi iza leđa. Otežalo je od gustih bijelih grozdova kojih je toliko da se kroz sliku osjeti njihov reski, omamljujući miris. I sok koji piju je od zove, a sto ispred njih je prekriven stolnjakom sa sličnim bijelim cvjetovima pa izgleda kao da su uramljeni zovom, koja je uokvirila trenutak čiste sreće. Onaj koji ona, ma koliko da se trudila, nikada nije uspjela reproducirati. Bilo je vrijeme da se vrati u sobu.
Osim nje, pored kreveta stoje tehničar i doktorica. Svojom rukom drži majčinu koja je hladna i papirna, sve je kako treba da bude. Tata i brat stoje pokraj vrata sa spuštenim pogledima. Ruke su isprepleli u šake koje drže ispred sebe, i oni su kakvi trebaju biti u ovom ozbiljnom trenutku. Ljubazna doktorica joj kaže da uzme koliko god vremena joj treba. U redu je, uzvrati, bilo je dovoljno, i proguta sobu. Crna rupa u grlu sve usiše, usnulu mamu s krevetom i aparatima, doktoricu, tehničara, sav preostali namještaj, prozore, vrata i baš kad je stigla do zidova, Silvana se napregne i uz krajnji napor uspije da povrati sve kako je i bilo. Samo u njoj ostane još veća praznina. Tehničar pritisne dugme na aparatu koji je mamu održavao na životu i Silvana zadrži dah. Sva se pretvori u tijelo, prati hoće li se išta desiti. Bilo kakva promjena temperature, svjetlosti, obrisa kontura… Titraj na maminom licu. Ali ništa se ne desi i mamina duša ode sasvim neprimjetno.
Silvana je cijeli svoj život posvetila nauci. Počela je proučavati nanotehnologiju u drugoj deceniji dvijehiljaditih, tačno u zoru trećeg vala AI-a. Ušla je u to strastveno, uronila cijelim svojim bićem, naročito otkako joj se razjasnila njezina životna misija. A ona je podrazumijevala, ni manje ni više, nego mijenjanje svijeta kakav je do tada bio i to na način koji je njoj, s obzirom na mjesto na planeti iz kojeg je potekla, imao najviše smisla. To nije bila mala stvar i od čovjeka je zahtijevao sve vrijeme koje je imao na raspolaganju, i više od toga, pa je Silvana poslu žrtvovala sve druge dijelove sebe, ali ni u jednom trenutku nije požalila. Njezina stvaralačka energija je bila tolika da ju je u potpunosti ispunjavala.
Mama je jedno kraće vrijeme živjela s njom u Americi, a onda se vratila u Bosnu jer se nikada nije uspjela priviknuti. Silvana se nakon njenog odlaska znala osjetiti usamljeno kada bi se navečer vratila kući, pa su joj se ubrzo za stalno pridružili tata i brat. Pratili bi je gdje god bi išla i bili su joj podrška u svemu što je radila. A radila je stvari koje su se mnogima činile kontroverzne pa su je često pratile kritike i osude. Karijera koju je izgradila, tada već žena na sredini šezdesetih, bila je impresivna i bogata priznanjima, ali takva da nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Najviše prozivki je dolazilo iz redova vjerskih fanatika i moralnih čistunaca koji su je čak nazivali moderni dr. Frankenstein, ali je određeni dio dolazio i iz naučnih krugova. Iako se Silvana nije previše time zamarala jer nije imala vremena i bila je usmjerena samo na rad i rezultate koji su proizilazili iz njega.
2.
Na dženazi je bilo više ljudi nego što je očekivala. Bili su tu mamine komšije, tehničar iz bolnice, muškarci koji iz poštovanja dolaze na dženaze posljednjim svjedocima. Nije bilo nijedne žene jer su se islamski običaji pokazali neobično otporni na vrijeme. Dok je hodža učio i klanjala se dženaza, stajala je po strani. Hodža ničim nije pokazao da zna ko je ona i po čemu je poznata te je u potpunosti bio usmjeren na posao koji je obavljao. Tata i brat su klanjali, obojica obučeni u odjeću tamnih tonova. Saginjali su se brzo i gipko, ponavljajući ajete za hodžom na savršenom arapskom. Na kraju su neki veliki i snažni mladići podigli tabut lako kao pero, spustili ga raku i počeli da ga zatrpavaju zemljom. Mama je polako nestajala, tonući sve dublje dok je zemlja nije potpuno progutala. Silvana nije osjećala ništa i bilo joj je kao da posmatra neku dobro uhodanu predstavu.
Konačno su u zemlju zaboli zeleni drveni nišan na kojem je bilo ispisano mamino ime i broj: 1971 – 2058. Dobro se naživjela, basum sagosum, rekao je stariji muškarac. Neka, sada je sa svojim najdražim, komentarisao je drugi. Rodila se, dodao je mladić koji je nosio tabut. Prilazili su joj jedan po jedan i pružali ruku, a onda su svi nestali i ostali su samo njih troje. Silvana je još neko vrijeme stajala, strpljivo čekajući da nešto osjeti. Dan je bio vruć i sunce je do usijanja ugrijalo nadgrobne spomenike. S vremena na vrijeme nadletio bi dron, prosipajući rashladu ali nije bilo ni približno dovoljno. Tada se okrenula i uputila prema Memorijalnom centru.
Gledano odozgo, mezarje je ličilo na cvijet kojem su nišani činili latice. Nije joj trebalo duga da ih nađe, iako je bila samo onaj prvi put kada je uzela DNK i otada ih je posjećivala samo virtualno. Stajali su baš onako kako se i sjećala, dva nišana jedan do drugog. Otac i sin. Na njima su bila ispisana njihova imena i datumi rođenja i smrti:
1970 – 1995
1993 – 1995
Nakon nekog vremena pridružila su joj se i…, njih dvojica. Stali su malo dalje, bacajući poglede u njenom smjeru. Otac vječno zastao u pedesetim, brat u tridesetim. Trebali su joj takvi, u snazi, i zaustavila im je proces starenja, iako je već i sama prešla njihovu dob. Dala im je šansu za život koji im je bio oduzet. Uspjeli su vidjeti kćerkicu i sestru, upoznati je nakon rođenja. Tata je vidio šta je postala i proživio život s puno većom slobodom i izborima nego što bi inače bio slučaj. Razvio je talente koje je imao, proputovao svijetom, ostvario sve misli koje bi mu pale na pamet. Brat je uspio da proslavi treći rođendan, a onda odraste i shvati kakva je osoba i šta ga privlači. Dobio je mogućnost da pogriješi i uči iz pogreške, i iako još nije donio konačnu odluku oko izbora zanimanja, nije žurio jer imao je privilegij vječnosti.
Osvrnula se oko sebe i pogledom prešla preko hiljada bijelih, identičnih nišana. Kao što su imali i oni jer ju je pružila svima njima! To je bila njena životna misija sa kojom se ništa drugo nije moglo uporediti. Ponovo dati život svima kojima je bio nasilno oduzet…
Ali ništa od svega toga mami nije značilo i šta god Silvana s godinama uspjela poboljšati, ona bi se uvijek vraćala na onaj prvi susret. Odabrala je tada da budu baš kao na slici sa zovom da bi joj sve bilo još poznatije. I na početku je išlo glatko, mama je bila opčinjena i u očima joj je vidjela radost. Pričala je s obojicom, smijala se i izgledala baš kao na slici. Sve dok nije postavila ono kobno pitanje: Kakvog je okusa sok od zove?
Tatin odgovor je bio detaljan i tačan, upravo onakav kakav nije smio biti: Sambucus nigra, odgovorio je, ima osvježavajući voćni okus s blago slatkastim-kiselim notama, pomalo između voćnog i cvjetnog. Čim je to čula, iz maminih očiju je nestalo radosti i nakon toga ih više nikada nije htjela ni pogledati.
Na povratku do majčinog mezara zastala je i nabrala zove. Bilo je puno jer je to bilo doba godine kada cvjeta. Položila je buket na tek iskopani majčin mezar, udahnula njegov omamljujući, teški miris i kao da je na jeziku osjetila njegov okus. Tada je odjednom iz nje nahrupila lavina svega što se unutra nalazilo odvajkada. Krivnje, tuge, bijesa, straha, očaja… Kao da se otvorila se crna rupa koju je naslijedila još i prije nego što se rodila i koju je cijeloga života nastojala ispuniti. Opravdati se što je preživjela, dokazati da joj život vrijedi. Sebi, ali možda i više Njoj. Zato joj je i dala njih dvojicu, virtualne kopije muža i sina koje su joj ubili, ali koje nikada nije željela. Nisu je uspjeli utješiti i vratiti joj osmijeh na lice.
Stajala je tako nad majčinim mezarom sve dok nije pala noć, i plakala i plakala, sama pod milim bogom.