10. oktobar
Prijavio sam se za poslove šofera, radnika na terminalu, radnika u industriji zabave, čistača hotela, osobnog asistenta, Empedokla. Kupio sam i sabrane pjesme Wernera Aspenströma na švedskom jer to što čekam ne prolazi kroz predgrađa.
13. oktobar
Švedska je kao mrtva priroda s konjskim žvalama. Preko tajanstvenog pejzaža čuje se glas Herzoga.
17. oktobar
Antropolog Frazer tvrdi da je magija bila pogrešna interpretacija prirodnih zakona koji vladaju svijetom. Ali prirodni zakon nije ništa drugo nego interpretacija, zakoni ne postoje u prirodi napisani, nego u umu koji ih spoznaje. Takva je spoznaja bliža izumu nego otkriću. Ako jabuka pada, to nije zakon gravitacije, nego jabuka pada.
20. oktobar
Do poda stao na gas i kroz šumu ledenu krčio mjesečinu. To sam sinoć radio.
26. oktobar
Neki tropi visoke frekvencije u mojoj porodici koji mi sada padaju na pamet:
– ženo, ti si pametna ko bizmark
– šta se šepuriš u tom mantilu ko grof ćano
– japaran si ko šiba
– vidi ga što je ko zrno
– budali je more do koljena
27. oktobar
Njemu smeta: kad se pjeva u tušu, kad se ne spusti daska poslije pišanja (“da čestice mokraće ne dođu na četkicu za zube”), kad se ostavi šolja na stolu, kad ima puno stvari na stolu, kad se poslije pušenja na balkonu upaljač ne vrati u kutiju, kad u svakom trenutku u sobi nema tri upaljača, kad ona kaže srpsku riječ fabrika. Njoj je svejedno ali je dresirana. Da bi tu plimu govana kao činjenicu sakrila pred sobom, ona se pravi da joj smetaju iste stvari, samo još više. Dresura postala je tako njena unutrašnjost i ona više sebe od nje ne razlikuje.
Književnosti pristaje prašina, kako je ispravno tvrdio pisac, a fašizmu izosan.
3. novembar
Bio sam na dejtu s doktorom medicine koji u slobodno vrijeme kopa po smeću. Jučer je u kontejneru pored Lidla našao dvadeset litara sojinog mlijeka, neke skroz upotrebljive jabuke i pelene s greškom.
20. novembar
Došla prva pošta sa Zavoda za zapošljavanje. Tko ga uopće može izgovoriti na švedskom (Arbetsförmedlingen), njemu takva pošta ne dolazi. Pozvan sam na razgovor.
23. novembar
Tvornica plastične ambalaže ponosno upozorava posjetitelja da je pušenje u njenom krugu zabranjeno vec šest godina. Tvornica plastične ambalaže. Logika.
24. novembar
Na livadi iza ničega, toplane i kružnog toka, na esplanadi odakle se širi pogled na druge štale, Renzo Piano podigao divan muzej koji izgleda kao štala. U njemu trenutno izložba koja sva apelira na čovjekovu gornju regiju, savjest i održivi razvoj, a sve ostalo na donju: dizajnerski dućan s dezodoransima, polupapučama i keramikom, jak vozni park, švedski demokrat koji nesmetan u svom postojanju žvače kobasicu.
25. novembar
Osoba koja pravi sendviče u Subwayu zove se “sandwich artist”. Rođenje tragedije iz duha zimske.
28. novembar
Zviždim na križanju Školske i Tekstilne ulice.
30. novembar
Ona se zove Sania, vodi me u neku gluhu sobu iza stakla na Zavodu za zapošljavanje, na poziv pali zvučnik iz kojeg se javlja prevodilac Samir i tako Sania, Samir i ja, ni po zemlji ni po vodi, na jeziku naših sjevernih majki pričamo u kutiju.
1. decembar
Odsutno sve je ništa. Prisutno ništa je ništa. Sve je ništa i nemoguć je preko breze sporazum. Tako ni čovjek ne mora službeno biti komunist da bi se slagao s marksističkom dijagnozom društva. Može biti Pasolini, papa Franjo, švedski sindikati.
2. prosinac
Ekonomija uči kako što više stvari protjerati kroz guzicu za što manje para. Zatim cijela nauka o tome. Lik poduzetnika koji bdije nad skicama, kojemu se kod stola obraćaju vladari, jer on je čuvar znanja kao što je nekada (nikada) bio znanstvenik. Ekonomija je pojela temu. To je i pobjeda marksizma kojoj se teško radovati i poraz aristokracije kojem se teško radovati.
3. decembar
Inženjer Dieste gradio je krilate krovove od jednog sloja cigle i tvrdio da siromašni imaju svoju formu, dakle svoj način otpora, krila. Čitam u fusnoti nekoliko tekstova o tom izvanrednom Urugvajcu, nećaku pjesnika Rafaela Diestea čiji Geometrijski testament visi na štriku za veš u dvorištu Oscara Amalfitana.
“Naravno da je to bila Dišanova fora. Iz njegovog boravka u Buenos Airesu postoji ili se čuva samo jedan ready-made. Iako je čitav njegov život bio ready-made, što je način smirivanja sudbine i u isti mah slanja znakova uzbune. S tim u vezi Kalvin Tomkins piše: Povodom venčanja njegove sestre Suzane s njegovim prijateljem Žanom Krotijem, 14. aprila 1919. godine u Parizu, Marsel Dišan je poštom poslao poklon srećnom paru. Posredi su bila uputstva za vešanje geometrijskog rada o prozor njegovog apartmana pomoću užeta, kako bi vetar mogao da lista knjigu, odabere probleme, prelazi stranice i trga ih.” (Bolaño, 2666, str. 254)
4. decembar
Šta tržištu treba? Aplikacije. Šta ja znam o aplikacijama? Ništa. Šta meni treba? Ne znam. Polagao psihotest za poštara u Lundu.
8. decembar
U velikoj panici i puno prije vremena kupio sam nesagledivu zimsku jaknu koja stoji mi kao viktorijansko ronilačko odijelo.
20. decembar
Stazama kojim hodam u prostoru izmedu Zavoda za zapošljavanje, autobusne stanice i škole Johan Orre uglavnom ne susrećem Šveđane nego mi se povremeno čini da to snijeg pada u Alepu pa mi nekako bude drago.
25. decembar
U Göteborgu sam svjetlucavom. Švercam se u tramvaju. Hosana, hosana u visini.
10.januar
Sirijci naranču uporno zovu portugali.
28. januar
Pita me jedna gospođa jel hladno sad u Siriji i jedva se raspoznaje razlika između morala i orala u dobrostivom tonu njenog pitanja.
30. januar
onaj koji neće da mu uđe voda sagradi kuću
onaj koji neće da mu uđe voda sagradi kuću
od malo veljače i vjetra
9. februar
Pod jakom osamom dostavljao novine kroz šumu cijelu noć. Strpljiva kiša preko sloja leda stvorila solidnu vodicu. Dva puta su me izvlačili iz blata. Nisam odradio posao za koji sam plaćen, više od pola novina nije dostavljeno. Ako sam, pored ostalog, i posve očajan distributer novina, dobar sam – šta? Glupom pitanju dodajem općenit osjećaj suvišnosti. Poslije vrelog tuša čitam Borgesova druga istraživanja. Na jednom mjestu on piše o Atenjanima koji po prvi put na sceni vide drugog glumca. “Toga dana, jednog pradavnog proljeća, u kazalištu boje meda, što li su mislili, što li su osjećali?”, piše Borges i ta daleka, osjećajna bića koja u sandalama, u kazalištu boje meda, pred sud svog uma u polukrugu izvode jedan incident star tri tisuće godina, sve to pomaže.
17. februar
Jednom godišnje idem na magnet. Rezultati ove pretrage uvijek su dvosmisleni i ono što zatim slijedi podsjeća na skolastičku raspravu o konjskim zubima. Kirurg koji mi je iz glave izvadio tumor veličine globure, jedan vrlo ugledni i cijenjeni stručnjak, tvrdi da je proces odstranjen u potpunosti. Svi neuroradiolozi, međutim, tvrde da je odstranjena samo polovica. Ako je filozofija zaista radost interpretacije, kako je mislio Adorno, onda više nema naknadne racionalizacije. Kad me zakopčaju i pošalju u trbuh magneta ja uvijek zaspem.
20. februar
Tko u mislima stalno mora da prolazi kroz genitalnu regiju i kome je zbog malo (lažne) gadljivosti odbojna cijela jedna istina frazirana analno, neka od Freuda čita samo poglavlje o omaškama u govoru. U njima se svakodnevno cakli simptom. Ja sam, evo, na svoje uši jednom čuo mamu Ugrešićku da kaže “inženjeri ruskih duša”.
21. februar
Sad kad smo lijepo razumjeli trokut, kaže filozof, sad ćemo razumjeti zašto je to krivo.
22. februar
Dragi Borise Davidoviču,
piše se tako kao da je jedina bitka na ovome svijetu ona izmedu naroda i države, ili slobode i nužnosti, ili Krista i Inkvizitora, i uvijek se neke dvije povišene univerzalije tuku iznad naših jedinih i konkretnih glava. (A negdje bliže, negdje bliže bi se mogla donijeti odluka o meni, vice Vlado Gotovac). Tako i kod Herlinga-Gruđinjskog citira se Solženjicinov prigovor (str.81) protiv gubitka pamćenja naroda kao da samo policija uvodi narod u zaborav i kao da je samo zaborav naroda veliki gubitak. Kad će nam jedan zaboravljeni pojedinac postati veliki gubitak? Nikad. Pojedinac, kaže Gruđinjski, mora prestati sa svojim kukavičlukom i mijenjati sigurnost mrtva života za “neprestanu sumnju žive duše”. Pojedincu pisac zapravo predlaže tiraniju hrabrosti: on mora biti Mandeljštam da bi postao Mandeljštam. Kakva perverzija!
25. februar
Miguel de Unamuno (1864-1934)
MOLITVA BEZBOŽNIČKA
Bože, koga nema, ti mene usliši,
i počuj mi jecaj u svom ništavilu,
ti, što nas bednike nikada ne liši
utehe zbog greha. Svu nam žudnje silu
krasiš i čuješ nam molitve i jade.
Čak i kad te moja misao ne traži,
sve se više sećam priča kojim znade
dadilja da meni tužne noći blaži.
O, Bože moj, ti si veliki toliko
da ideja jesi jedino! Sve krilo
stvarnosti je malo, mada je golema,
da te obuhvati. I patim ko niko,
jer da tebe ima, Bože koga nema,
i mene bi stvarno tad na svetu bilo.
26. februar
Govori bez prestanka. Tako ona diše.
7. mart
Logika trgovine umjetninama. Jedan povlašteni idiot, s dobro poznatom reputacijom povlaštenog idiota, kupi neki neopisivo loš “piece of art”, što gori to bolji, za dvadeset tisuća funti. Drugi jednako povlašteni idiot pozeleni od zavisti i kupi je od prvog za četrdeset tisuća funti. Treći već pregovara za dvjesto tisuća, napetost ne popušta i on pristaje na tristo. Četvrti kaže bez pet milijuna ne dolazi u obzir – to je Damien Hirst.
15. mart
Dragi Stevane,
pročitao sam izvrsnu Pazovu knjigu, hvala ti još jednom na preporuci. Sigurno ću joj se više puta vraćati. Čini mi se da svako studiranje jezika mora prvo priznati problem treće riječi, odnosno metajezika: za riječ “riječ” moramo pronaći neku drugu riječ koja joj je kopno. Paz ovo ispravno uočava kada piše o problemu jezika kao predmeta istraživanja ali ne misli dalje ovaj problem kako mi se čini da bi trebalo. Strukturalna lingvistika De Saussureova, koja se, koliko znam, prva problemu približava pojmom znaka (znak/označitelj/označeno) ne spominje se uopće, premda se prepoznaju napori Romana Jakobsona, koji ju je kasnije nastavljao. Čini mi se da to stvara određenu zbrku među pojmovima kao što su riječ, govor, jezik, pismo. Ne razumijem zašto se uopće ne određuje prema sosirovskom razlikovanju jezika (langue), govora (parole) i jezične aktivnosti (langage) ako već navodi Jakobsona. Pošto Pazov tekst lomi žanr po uglovima i kreće se izmedu eseja i znanstvene rasprave, ne znam koliko vrijedi spominjati Wittgensteina ali njegov Logičko-filozofski traktat jeste upravo jedna metajezička studija, možda i najradikalnija. Takoder, metafora nije se zahvatila polemički u svojoj suštini. Metafora je zapravo logička greška koja kaže “A je B”. (Ima o toj najvažnijoj logičkoj uvredi jedna sjajna pjesma kanadske pjesnikinje Anne Carson pod naslovom “Esej o onome o čemu najviše mislim”). Kada pjesnik Pazovog formata ispravno primjećuje da je čovjek metafora samog sebe i da se sav jezik kristalizira u metaforu, mislim da bi rekao još više imajući u vidu ovu jednostavnu istinu. Sjajni su, svakako, pasusi u kojima o metafori raspravlja kao o kontradikciji. Meni su naročito bliski jer sam o njima i sam na sličan način razmišljao. Mislim da se kontradikcija odbija principom a prihvaća osjetilom uma. Prvo je obaveza filozofije, drugo mogućnost književnosti. “Osjetilo uma” je ovdje jedna nezamisliva konstrukcija sposobna da primi ukupnu poetsku dispoziciju, i zvuk i smisao, i asemiju i polisemiju, i luk i liru. Pjesma je upravo to jedinstvo suprotnosti, zato valjda i nije slučajno što Paz za naslov knjige bira motive iz jednog fragmenta Heraklita melankoličnog: “Ne shvaćaju kako se sa sobom slaže ono što je različito: (to je) unatrag okrenuta harmonija kao kod luka i lire.” Skladno je, dakle, samo ono što je raspeto izmedu dvije krajnosti. Pjesma je čovjek a čovjek je živa mogućnost smrti. Kad Paz kaže da poezija nema namjeru da tješi čovjeka zbog smrti nego želi da mu omogući da spozna kako su život i smrt nerazdvojni, onda to Marija Čudina pjeva ovako:
***
Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.
Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda.
Takoder, neprispodobiva je Pazova sposobnost da sociološki kontekstualizira poeziju i da, tvrdeći da je glas pjesnikov uvijek društveni i opci (sic!), gradi zaista veličanstvene sinteze po kojima je i poema “Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj” jedna zakonita društvena pojava. On je polihistor od kojeg se neću moći oporaviti.
Osim toga, ja sam vrlo dobro. Putujem početkom sljedećeg mjeseca na Brač, tamo ću cijelo ljeto voziti taksi i popravljati svijet. Piši mi kako ste vi.
Južna boja
10. oktobar
Prijavio sam se za poslove šofera, radnika na terminalu, radnika u industriji zabave, čistača hotela, osobnog asistenta, Empedokla. Kupio sam i sabrane pjesme Wernera Aspenströma na švedskom jer to što čekam ne prolazi kroz predgrađa.
13. oktobar
Švedska je kao mrtva priroda s konjskim žvalama. Preko tajanstvenog pejzaža čuje se glas Herzoga.
17. oktobar
Antropolog Frazer tvrdi da je magija bila pogrešna interpretacija prirodnih zakona koji vladaju svijetom. Ali prirodni zakon nije ništa drugo nego interpretacija, zakoni ne postoje u prirodi napisani, nego u umu koji ih spoznaje. Takva je spoznaja bliža izumu nego otkriću. Ako jabuka pada, to nije zakon gravitacije, nego jabuka pada.
20. oktobar
Do poda stao na gas i kroz šumu ledenu krčio mjesečinu. To sam sinoć radio.
26. oktobar
Neki tropi visoke frekvencije u mojoj porodici koji mi sada padaju na pamet:
– ženo, ti si pametna ko bizmark
– šta se šepuriš u tom mantilu ko grof ćano
– japaran si ko šiba
– vidi ga što je ko zrno
– budali je more do koljena
27. oktobar
Njemu smeta: kad se pjeva u tušu, kad se ne spusti daska poslije pišanja (“da čestice mokraće ne dođu na četkicu za zube”), kad se ostavi šolja na stolu, kad ima puno stvari na stolu, kad se poslije pušenja na balkonu upaljač ne vrati u kutiju, kad u svakom trenutku u sobi nema tri upaljača, kad ona kaže srpsku riječ fabrika. Njoj je svejedno ali je dresirana. Da bi tu plimu govana kao činjenicu sakrila pred sobom, ona se pravi da joj smetaju iste stvari, samo još više. Dresura postala je tako njena unutrašnjost i ona više sebe od nje ne razlikuje.
Književnosti pristaje prašina, kako je ispravno tvrdio pisac, a fašizmu izosan.
3. novembar
Bio sam na dejtu s doktorom medicine koji u slobodno vrijeme kopa po smeću. Jučer je u kontejneru pored Lidla našao dvadeset litara sojinog mlijeka, neke skroz upotrebljive jabuke i pelene s greškom.
20. novembar
Došla prva pošta sa Zavoda za zapošljavanje. Tko ga uopće može izgovoriti na švedskom (Arbetsförmedlingen), njemu takva pošta ne dolazi. Pozvan sam na razgovor.
23. novembar
Tvornica plastične ambalaže ponosno upozorava posjetitelja da je pušenje u njenom krugu zabranjeno vec šest godina. Tvornica plastične ambalaže. Logika.
24. novembar
Na livadi iza ničega, toplane i kružnog toka, na esplanadi odakle se širi pogled na druge štale, Renzo Piano podigao divan muzej koji izgleda kao štala. U njemu trenutno izložba koja sva apelira na čovjekovu gornju regiju, savjest i održivi razvoj, a sve ostalo na donju: dizajnerski dućan s dezodoransima, polupapučama i keramikom, jak vozni park, švedski demokrat koji nesmetan u svom postojanju žvače kobasicu.
25. novembar
Osoba koja pravi sendviče u Subwayu zove se “sandwich artist”. Rođenje tragedije iz duha zimske.
28. novembar
Zviždim na križanju Školske i Tekstilne ulice.
30. novembar
Ona se zove Sania, vodi me u neku gluhu sobu iza stakla na Zavodu za zapošljavanje, na poziv pali zvučnik iz kojeg se javlja prevodilac Samir i tako Sania, Samir i ja, ni po zemlji ni po vodi, na jeziku naših sjevernih majki pričamo u kutiju.
1. decembar
Odsutno sve je ništa. Prisutno ništa je ništa. Sve je ništa i nemoguć je preko breze sporazum. Tako ni čovjek ne mora službeno biti komunist da bi se slagao s marksističkom dijagnozom društva. Može biti Pasolini, papa Franjo, švedski sindikati.
2. prosinac
Ekonomija uči kako što više stvari protjerati kroz guzicu za što manje para. Zatim cijela nauka o tome. Lik poduzetnika koji bdije nad skicama, kojemu se kod stola obraćaju vladari, jer on je čuvar znanja kao što je nekada (nikada) bio znanstvenik. Ekonomija je pojela temu. To je i pobjeda marksizma kojoj se teško radovati i poraz aristokracije kojem se teško radovati.
3. decembar
Inženjer Dieste gradio je krilate krovove od jednog sloja cigle i tvrdio da siromašni imaju svoju formu, dakle svoj način otpora, krila. Čitam u fusnoti nekoliko tekstova o tom izvanrednom Urugvajcu, nećaku pjesnika Rafaela Diestea čiji Geometrijski testament visi na štriku za veš u dvorištu Oscara Amalfitana.
“Naravno da je to bila Dišanova fora. Iz njegovog boravka u Buenos Airesu postoji ili se čuva samo jedan ready-made. Iako je čitav njegov život bio ready-made, što je način smirivanja sudbine i u isti mah slanja znakova uzbune. S tim u vezi Kalvin Tomkins piše: Povodom venčanja njegove sestre Suzane s njegovim prijateljem Žanom Krotijem, 14. aprila 1919. godine u Parizu, Marsel Dišan je poštom poslao poklon srećnom paru. Posredi su bila uputstva za vešanje geometrijskog rada o prozor njegovog apartmana pomoću užeta, kako bi vetar mogao da lista knjigu, odabere probleme, prelazi stranice i trga ih.” (Bolaño, 2666, str. 254)
4. decembar
Šta tržištu treba? Aplikacije. Šta ja znam o aplikacijama? Ništa. Šta meni treba? Ne znam. Polagao psihotest za poštara u Lundu.
8. decembar
U velikoj panici i puno prije vremena kupio sam nesagledivu zimsku jaknu koja stoji mi kao viktorijansko ronilačko odijelo.
20. decembar
Stazama kojim hodam u prostoru izmedu Zavoda za zapošljavanje, autobusne stanice i škole Johan Orre uglavnom ne susrećem Šveđane nego mi se povremeno čini da to snijeg pada u Alepu pa mi nekako bude drago.
25. decembar
U Göteborgu sam svjetlucavom. Švercam se u tramvaju. Hosana, hosana u visini.
10.januar
Sirijci naranču uporno zovu portugali.
28. januar
Pita me jedna gospođa jel hladno sad u Siriji i jedva se raspoznaje razlika između morala i orala u dobrostivom tonu njenog pitanja.
30. januar
onaj koji neće da mu uđe voda sagradi kuću
onaj koji neće da mu uđe voda sagradi kuću
od malo veljače i vjetra
9. februar
Pod jakom osamom dostavljao novine kroz šumu cijelu noć. Strpljiva kiša preko sloja leda stvorila solidnu vodicu. Dva puta su me izvlačili iz blata. Nisam odradio posao za koji sam plaćen, više od pola novina nije dostavljeno. Ako sam, pored ostalog, i posve očajan distributer novina, dobar sam – šta? Glupom pitanju dodajem općenit osjećaj suvišnosti. Poslije vrelog tuša čitam Borgesova druga istraživanja. Na jednom mjestu on piše o Atenjanima koji po prvi put na sceni vide drugog glumca. “Toga dana, jednog pradavnog proljeća, u kazalištu boje meda, što li su mislili, što li su osjećali?”, piše Borges i ta daleka, osjećajna bića koja u sandalama, u kazalištu boje meda, pred sud svog uma u polukrugu izvode jedan incident star tri tisuće godina, sve to pomaže.
17. februar
Jednom godišnje idem na magnet. Rezultati ove pretrage uvijek su dvosmisleni i ono što zatim slijedi podsjeća na skolastičku raspravu o konjskim zubima. Kirurg koji mi je iz glave izvadio tumor veličine globure, jedan vrlo ugledni i cijenjeni stručnjak, tvrdi da je proces odstranjen u potpunosti. Svi neuroradiolozi, međutim, tvrde da je odstranjena samo polovica. Ako je filozofija zaista radost interpretacije, kako je mislio Adorno, onda više nema naknadne racionalizacije. Kad me zakopčaju i pošalju u trbuh magneta ja uvijek zaspem.
20. februar
Tko u mislima stalno mora da prolazi kroz genitalnu regiju i kome je zbog malo (lažne) gadljivosti odbojna cijela jedna istina frazirana analno, neka od Freuda čita samo poglavlje o omaškama u govoru. U njima se svakodnevno cakli simptom. Ja sam, evo, na svoje uši jednom čuo mamu Ugrešićku da kaže “inženjeri ruskih duša”.
21. februar
Sad kad smo lijepo razumjeli trokut, kaže filozof, sad ćemo razumjeti zašto je to krivo.
22. februar
Dragi Borise Davidoviču,
piše se tako kao da je jedina bitka na ovome svijetu ona izmedu naroda i države, ili slobode i nužnosti, ili Krista i Inkvizitora, i uvijek se neke dvije povišene univerzalije tuku iznad naših jedinih i konkretnih glava. (A negdje bliže, negdje bliže bi se mogla donijeti odluka o meni, vice Vlado Gotovac). Tako i kod Herlinga-Gruđinjskog citira se Solženjicinov prigovor (str.81) protiv gubitka pamćenja naroda kao da samo policija uvodi narod u zaborav i kao da je samo zaborav naroda veliki gubitak. Kad će nam jedan zaboravljeni pojedinac postati veliki gubitak? Nikad. Pojedinac, kaže Gruđinjski, mora prestati sa svojim kukavičlukom i mijenjati sigurnost mrtva života za “neprestanu sumnju žive duše”. Pojedincu pisac zapravo predlaže tiraniju hrabrosti: on mora biti Mandeljštam da bi postao Mandeljštam. Kakva perverzija!
25. februar
Miguel de Unamuno (1864-1934)
MOLITVA BEZBOŽNIČKA
Bože, koga nema, ti mene usliši,
i počuj mi jecaj u svom ništavilu,
ti, što nas bednike nikada ne liši
utehe zbog greha. Svu nam žudnje silu
krasiš i čuješ nam molitve i jade.
Čak i kad te moja misao ne traži,
sve se više sećam priča kojim znade
dadilja da meni tužne noći blaži.
O, Bože moj, ti si veliki toliko
da ideja jesi jedino! Sve krilo
stvarnosti je malo, mada je golema,
da te obuhvati. I patim ko niko,
jer da tebe ima, Bože koga nema,
i mene bi stvarno tad na svetu bilo.
26. februar
Govori bez prestanka. Tako ona diše.
7. mart
Logika trgovine umjetninama. Jedan povlašteni idiot, s dobro poznatom reputacijom povlaštenog idiota, kupi neki neopisivo loš “piece of art”, što gori to bolji, za dvadeset tisuća funti. Drugi jednako povlašteni idiot pozeleni od zavisti i kupi je od prvog za četrdeset tisuća funti. Treći već pregovara za dvjesto tisuća, napetost ne popušta i on pristaje na tristo. Četvrti kaže bez pet milijuna ne dolazi u obzir – to je Damien Hirst.
15. mart
Dragi Stevane,
pročitao sam izvrsnu Pazovu knjigu, hvala ti još jednom na preporuci. Sigurno ću joj se više puta vraćati. Čini mi se da svako studiranje jezika mora prvo priznati problem treće riječi, odnosno metajezika: za riječ “riječ” moramo pronaći neku drugu riječ koja joj je kopno. Paz ovo ispravno uočava kada piše o problemu jezika kao predmeta istraživanja ali ne misli dalje ovaj problem kako mi se čini da bi trebalo. Strukturalna lingvistika De Saussureova, koja se, koliko znam, prva problemu približava pojmom znaka (znak/označitelj/označeno) ne spominje se uopće, premda se prepoznaju napori Romana Jakobsona, koji ju je kasnije nastavljao. Čini mi se da to stvara određenu zbrku među pojmovima kao što su riječ, govor, jezik, pismo. Ne razumijem zašto se uopće ne određuje prema sosirovskom razlikovanju jezika (langue), govora (parole) i jezične aktivnosti (langage) ako već navodi Jakobsona. Pošto Pazov tekst lomi žanr po uglovima i kreće se izmedu eseja i znanstvene rasprave, ne znam koliko vrijedi spominjati Wittgensteina ali njegov Logičko-filozofski traktat jeste upravo jedna metajezička studija, možda i najradikalnija. Takoder, metafora nije se zahvatila polemički u svojoj suštini. Metafora je zapravo logička greška koja kaže “A je B”. (Ima o toj najvažnijoj logičkoj uvredi jedna sjajna pjesma kanadske pjesnikinje Anne Carson pod naslovom “Esej o onome o čemu najviše mislim”). Kada pjesnik Pazovog formata ispravno primjećuje da je čovjek metafora samog sebe i da se sav jezik kristalizira u metaforu, mislim da bi rekao još više imajući u vidu ovu jednostavnu istinu. Sjajni su, svakako, pasusi u kojima o metafori raspravlja kao o kontradikciji. Meni su naročito bliski jer sam o njima i sam na sličan način razmišljao. Mislim da se kontradikcija odbija principom a prihvaća osjetilom uma. Prvo je obaveza filozofije, drugo mogućnost književnosti. “Osjetilo uma” je ovdje jedna nezamisliva konstrukcija sposobna da primi ukupnu poetsku dispoziciju, i zvuk i smisao, i asemiju i polisemiju, i luk i liru. Pjesma je upravo to jedinstvo suprotnosti, zato valjda i nije slučajno što Paz za naslov knjige bira motive iz jednog fragmenta Heraklita melankoličnog: “Ne shvaćaju kako se sa sobom slaže ono što je različito: (to je) unatrag okrenuta harmonija kao kod luka i lire.” Skladno je, dakle, samo ono što je raspeto izmedu dvije krajnosti. Pjesma je čovjek a čovjek je živa mogućnost smrti. Kad Paz kaže da poezija nema namjeru da tješi čovjeka zbog smrti nego želi da mu omogući da spozna kako su život i smrt nerazdvojni, onda to Marija Čudina pjeva ovako:
***
Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.
Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda.
Takoder, neprispodobiva je Pazova sposobnost da sociološki kontekstualizira poeziju i da, tvrdeći da je glas pjesnikov uvijek društveni i opci (sic!), gradi zaista veličanstvene sinteze po kojima je i poema “Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj” jedna zakonita društvena pojava. On je polihistor od kojeg se neću moći oporaviti.
Osim toga, ja sam vrlo dobro. Putujem početkom sljedećeg mjeseca na Brač, tamo ću cijelo ljeto voziti taksi i popravljati svijet. Piši mi kako ste vi.
Puno pozdrava,
Goran