Jutros je malo mirnija i spokojnija u svom toku
Možda zbog toga što dan počinje suncem.
Nikad toliki spokoj nijesam uočio ranije
U ovoj ćudljivo lijepoj rijeci.
Kako je izgledala onoga jutra
Kada je “car mostarski” Ali paša Rizvanbegović
Krenuo sa svojom pratnjom za Dubrovnik
Da se sretene sa predvoditeljem naroda crnogorskoga
P. P. Njegošem i potpiše ugovor o granici
Između Crne Gore i Hercegovine
U dijelu Grahova koje opet bijaše sporno.
Taj ugovor je potvrđen pobratimstvom
Što mu davaše garanciju, osim pred njima dvojicom,
Ne i pred Portom i Carigradom,
Koji taj ugovor više doživljavahu kao ličnu stvar,
Kao, recimo, što je pobratimstvo.
Da li je onog jutra bila spokojnija ova rijeka
I da li ju je Rizvanbegović umilostivio svojim inače
Prijekim i ćudljivim pogledom?
Pogledom koji je kažu mogao uplašti
I jednu ovako neustrašivu rijeku.
Ili su to, možda, preuveličavali njegovi podanici,
Koji bijahu skloni preuveličivanju, kao i svi podanci.
Susret u Dubrovniku, prema pisanju ondašnje štampe,
I savremenika koji su ga opisali,
Bio je opušten i uveseljavajući, srdačan i nasmijan.
Čitav Dubrovnik je bio na nogama tih dana
I živio od tog događaja poslije, dugo.
Rizvanbegović nije krio oduševljenje svojim pobratimom.
A više od njega bijaše oduševljena njegova hanuma
Izgledom, stasom i glasom
Vladara crnogorskoga
Pa se ona posebno i dvostruko radovala.
Na taj put ga je pratila
ista ova rijeka,
Možda samo gdjegdje promijenjena u toku
U odnosu na ovaj današnji.
Na put je ona mnoge pratila i ispratila,
Kao što je mnoge dočekala sa puta.
Mnoge karavane koji su slijedili njen tok
I one koji su se vraćali uzvodno, ka njenom izvoru.
Mnogi narodi i mnogi karavani, kretali su se
Od njenog izvora ka utoku i obratno.
Ko je prvi izgovorio njeno ime, pitam se jutros.
Dok je gledam kako žuri nekuda.
Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani? Da
Li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.
Naro i Narona – očigledne su sličnosti. Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.
Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.
I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka, na čijim obalama i mi danas Živimo.
Aheront! Kako li se zove? Rijeka koju nikako da nadjača ovu rijeku Života, koja
svejedno teče danas, kao i dvije hiljade godina.
I pije, od pamtivijeka.
Te dvije uporedne rijeke, grabe podjednako,
I po gdjegdje se dodiruju, a
Nikako da se susretnu, nikako da se spoje. Jedna drugu bi da pobijede
Ali ni to ne mogu. Svaka teče svojim tokom, ka
Istom moru.
I jutros osjećam te dvije rijeke, kako me dodiruju,
Svaka svojim talasom.
Rijeka života i rijeka smrti.
Dok gledam Naro,
Ljepoticu sa zelenim očima – koja nadvaladava
Onu drugu
Nevidljivu Naro
Jutros je malo mirnija
Jutros je malo mirnija i spokojnija u svom toku
Možda zbog toga što dan počinje suncem.
Nikad toliki spokoj nijesam uočio ranije
U ovoj ćudljivo lijepoj rijeci.
Kako je izgledala onoga jutra
Kada je “car mostarski” Ali paša Rizvanbegović
Krenuo sa svojom pratnjom za Dubrovnik
Da se sretene sa predvoditeljem naroda crnogorskoga
P. P. Njegošem i potpiše ugovor o granici
Između Crne Gore i Hercegovine
U dijelu Grahova koje opet bijaše sporno.
Taj ugovor je potvrđen pobratimstvom
Što mu davaše garanciju, osim pred njima dvojicom,
Ne i pred Portom i Carigradom,
Koji taj ugovor više doživljavahu kao ličnu stvar,
Kao, recimo, što je pobratimstvo.
Da li je onog jutra bila spokojnija ova rijeka
I da li ju je Rizvanbegović umilostivio svojim inače
Prijekim i ćudljivim pogledom?
Pogledom koji je kažu mogao uplašti
I jednu ovako neustrašivu rijeku.
Ili su to, možda, preuveličavali njegovi podanici,
Koji bijahu skloni preuveličivanju, kao i svi podanci.
Susret u Dubrovniku, prema pisanju ondašnje štampe,
I savremenika koji su ga opisali,
Bio je opušten i uveseljavajući, srdačan i nasmijan.
Čitav Dubrovnik je bio na nogama tih dana
I živio od tog događaja poslije, dugo.
Rizvanbegović nije krio oduševljenje svojim pobratimom.
A više od njega bijaše oduševljena njegova hanuma
Izgledom, stasom i glasom
Vladara crnogorskoga
Pa se ona posebno i dvostruko radovala.
Na taj put ga je pratila
ista ova rijeka,
Možda samo gdjegdje promijenjena u toku
U odnosu na ovaj današnji.
Na put je ona mnoge pratila i ispratila,
Kao što je mnoge dočekala sa puta.
Mnoge karavane koji su slijedili njen tok
I one koji su se vraćali uzvodno, ka njenom izvoru.
Mnogi narodi i mnogi karavani, kretali su se
Od njenog izvora ka utoku i obratno.
Ko je prvi izgovorio njeno ime, pitam se jutros.
Dok je gledam kako žuri nekuda.
Ko su bili prvi stanovnici njenih obala?
Gdje su njihovi grobovi, gdje je njihov jezik?
Žive li oni u sadašnjim stanovnicima. Jesu li bili Naronjani? Da
Li su dobili ime po Naroni – mjestu pored kojeg ona
Odvajkada protiče.
Naro i Narona – očigledne su sličnosti. Između imena nekdašnjeg grada
I današnje rijeke.
Pred kojom su ostali nemoćni rušitelji i varvari.
Koliko je toga ona odnijela
I darovala moru.
I ona druga neumitna, nevidljiva rijeka, na čijim obalama i mi danas Živimo.
Aheront! Kako li se zove? Rijeka koju nikako da nadjača ovu rijeku Života, koja
svejedno teče danas, kao i dvije hiljade godina.
I pije, od pamtivijeka.
Te dvije uporedne rijeke, grabe podjednako,
I po gdjegdje se dodiruju, a
Nikako da se susretnu, nikako da se spoje. Jedna drugu bi da pobijede
Ali ni to ne mogu. Svaka teče svojim tokom, ka
Istom moru.
I jutros osjećam te dvije rijeke, kako me dodiruju,
Svaka svojim talasom.
Rijeka života i rijeka smrti.
Dok gledam Naro,
Ljepoticu sa zelenim očima – koja nadvaladava
Onu drugu
Nevidljivu Naro
U meni.
*
Mostar, 6. juna 2013.