Drugi je dan ljeta. Treba obilježiti najduži dan u godini. Dobila sam prve ovogodišnje kruške. Osam komada. Za svakoga po dvije. Je li nekome poručeno ono što sam jučer naglas izrekla: tako mi fali friško voće. Saznala sam da se one prve šljive u narodu zovu „turkinje”, ne smijem taj naziv ubaciti u priču, mogao bi biti protumačen kao uvredljiv, a nije, baš suprotno: slatke sitne okrugle šljive, prošarane crvenkastim tonovima ili svim nijansama žute, prelijepo izgledaju na omanjim stablima, kao da je umjetnik poslagao ukrase, milina za gledati. (Tek drugi dan saznajem da te šljive u Bosni nazivaju „džanarke”, a „turgulje” one kasnojesenske sitne okrugle plave, ni te se ne daju pučiti, što bi u Slavoniji rekli kalati.)
Praznik je. Nije svetac. Smrt fašizmu – sloboda narodu! Poslala sam tu poruku rano jutros Ladislavu i Veljku. Još ću nekim ljudima tokom dana. Ne postim ni za svece, danas nikako. Problem je samo u tome što nitko ne umije odgovarajuće posoliti, dobro napacati i onda osušiti slaninu, ni jedan komad koji sam dobila u zadnjih nekoliko godina nije kakav bi trebao biti. Preslano, premekano, drocavo, pretvrda koža, sluzava koža, poluosušeno, usmrđeno u starim zamrzivačima koji su odavno ispustili plin. Tek ću vidjeti kakav će biti komadić koga danas namjeravam ispržiti. Bez jaja, samo pržena slanina, kruh, luk i zelena salata. Idealna kombinacija za plus trideset i četiri stupnja.
Ne nosim onih šest njihovih krušaka, za svakoga po dvije, samo cvijeće i lampion, sve u ljubičastim tonovima. Takva je i marama od svile s kojom brišem tragove ptičjeg izmeta na granitu, idealna za tu namjenu. I uvijek izazove pažnju kad bude primijećena tamo gdje joj nije mjesto. Oko vrata, to je standardno, svi nose marame, modni detalj, vraga, pokrivač i sakrivač bora na vratu. Na crnoj granitnoj ploči pokazuje se u svoj ljepoti i veličini.
Dilema: na groblje šetnjom ili autom. Prevladava odluka o vožnji, već postaje vruće, pred očima mi je slika žabe koja je iskočila pred mene na prilaznom putu groblju prije dva ljeta, da je samo žaba, o kako bih se obradovala, zastala bih i pomno je zagledala, ali za njom se izvijugala zmija, stala žaba, stala zmija, stala ja, nadmudrujemo se koja će učiniti prvi korak, za jednu bi mogao biti sudbonosan, žaba najmudrija, skoči prema suprotnom šancu, izgubiše se u travi i moguća žrtva i progoniteljica, možda je žaba samo još jedna neimenovana i neidentificirana žrtva parole svih vremena: Smrt fašizmu – sloboda narodu. A i dobila sam kruške pa za danas otpada briga o voću, da je drugačije sigurno bih „na noge”, bez obzira na urezanu panoramu šumarka sa žabom i zmijom, hodom prolazim pored „turkinje”, počastila bih se plodovima ubranim i za današnje dopodne i poslijepodne, briga hoće li me tko vidjeti manja je od želje za okusom šljivastog soka i mesa baš danas, kad je praznik.
Prilično rano za ovako dugačak dan, auto ispred mene skreće na prilaz kojim ću i ja, parkira na mjestu pored koga planiram i ja, beogradska registracija, dobar dan – dobar dan, žena šmrče i briše nos, alergija, jasno je, prerano je za suze. Kod pipe – česme s vodom iz gradskog vodovoda: kome ste vi – a kome vi – ono je kćer – i ja sam bila nečija kćer – s ocem sam joj odavno razgovarala za intervju, dugačak, opširan, u takvom obliku je bio i objavljen. Na parkiralištu se nismo prepoznali, već kod česme jesmo, a nema ni deset metara razdaljine. Što li je moć vode u vrućem ljetnom danu!
Da nisu stigle kruške u zaflekanoj pamučnoj majici i da se nisam istinski obradovala, pet minuta prije njih skrenula bih udesno na prilazni put, prije parkirala, natočila vode, vidjeli bismo se izdaleka, ne bi bilo dovoljno ni za „dobar dan”, njih dvoje ne bi znali da sam to ja, dio njihovih instrukcija iz statistike, kartaških igara, odjeće sa Ponte Rossa, intervjua s ocem, narodnim herojem Jugoslavije. Dok su kćer i zet brisali prašinu sa granitne ploče kojoj su oni došli iz Beograda, odjurila sam kući po poklon (knjigu priča o gradiću našega djetinjstva), podsjetnik na neko prošlo vrijeme, završit će kod sina im u Kanadi, čujem na rastanku, u toj velikoj državi najmanje je tridesetak istih knjiga. Kod neke druge djece, braće i sestara, majki i očeva.
Muškarac je poljubio njenu sliku zalijepljenu za okomito postavljeni granit, neka vrsta zahvale, a postarijeg muškarca sučelice podsjetio je na nogometne rasprave; žena je spomenula onoj, kojoj je vidljiva samo glava do ramena, setove iz Trsta. Dobro sam napravila što nisam ponijela njihove kruške, ne bi im mogla naći mjesto.
U povratku po vodu na Čučkovića vrelo, nikad ne presušuje, kažu da nema magnezija u sebi a da ima tko zna čega iz kuća i štala bez kanalizacije iznad vrela, ljudi nisu skloni mijenjanju mišljenja kao da izgube funkcije svih pet osjetila, kuće i dvorišta iznad godinama su prazni, tri flaše po šest litara.
Iako sam zgodu čula jučer, cijelo mi se jutro vrzma po vijugama: kad se pedesetih godina tek gradila Željezara Sisak, jednom od mladih pregalaca koji je živio u barakama pored buduće „Male porte” roditelji iz Bosne nekako dopremili ovna i ovcu, neka se nađe mlijeka i mesa, tko zna što vrijeme i nepoznato mjesto donose. Uz hrpu ostalog građevinskog materijala naslagane i velike staklene ploče, i baš u doba dana kad se svjetlost najprirodnije prelama na staklu-ogledalu, pred njega naiđe ovan, vidi drugoga – sebe sebi nasuprot, brani svoj teritorij i svoju ženku, zaleti se u borbu s tim drugim – sobom, završi okrvavljen i ranjen, preneražen spoznajom da je protivnik netragom nestao.
I tek je 10.00 sati. I tek je drugi dan ljeta. Ima vremena za prozore i paučinu, more i travu. Stići će i još neka kruška. Danas je Dan antifašističke borbe. Nikako navečer ne biti u kući, makar stigla kiša preko Alpa ili od Mediterana, ili se kapljice kondenzirale u komade leda – tuče – grada, pa krenule udarati po zemlji s večeri; već sutra će mrak početi ranije.
Objavljeno na www.xxzmagazin.com 22.6.2017.; iz knjige „Crveni karanfili“ – Izbor 100 kolumni
Jutro najdužeg dana
Drugi je dan ljeta. Treba obilježiti najduži dan u godini. Dobila sam prve ovogodišnje kruške. Osam komada. Za svakoga po dvije. Je li nekome poručeno ono što sam jučer naglas izrekla: tako mi fali friško voće. Saznala sam da se one prve šljive u narodu zovu „turkinje”, ne smijem taj naziv ubaciti u priču, mogao bi biti protumačen kao uvredljiv, a nije, baš suprotno: slatke sitne okrugle šljive, prošarane crvenkastim tonovima ili svim nijansama žute, prelijepo izgledaju na omanjim stablima, kao da je umjetnik poslagao ukrase, milina za gledati. (Tek drugi dan saznajem da te šljive u Bosni nazivaju „džanarke”, a „turgulje” one kasnojesenske sitne okrugle plave, ni te se ne daju pučiti, što bi u Slavoniji rekli kalati.)
Praznik je. Nije svetac. Smrt fašizmu – sloboda narodu! Poslala sam tu poruku rano jutros Ladislavu i Veljku. Još ću nekim ljudima tokom dana. Ne postim ni za svece, danas nikako. Problem je samo u tome što nitko ne umije odgovarajuće posoliti, dobro napacati i onda osušiti slaninu, ni jedan komad koji sam dobila u zadnjih nekoliko godina nije kakav bi trebao biti. Preslano, premekano, drocavo, pretvrda koža, sluzava koža, poluosušeno, usmrđeno u starim zamrzivačima koji su odavno ispustili plin. Tek ću vidjeti kakav će biti komadić koga danas namjeravam ispržiti. Bez jaja, samo pržena slanina, kruh, luk i zelena salata. Idealna kombinacija za plus trideset i četiri stupnja.
Ne nosim onih šest njihovih krušaka, za svakoga po dvije, samo cvijeće i lampion, sve u ljubičastim tonovima. Takva je i marama od svile s kojom brišem tragove ptičjeg izmeta na granitu, idealna za tu namjenu. I uvijek izazove pažnju kad bude primijećena tamo gdje joj nije mjesto. Oko vrata, to je standardno, svi nose marame, modni detalj, vraga, pokrivač i sakrivač bora na vratu. Na crnoj granitnoj ploči pokazuje se u svoj ljepoti i veličini.
Dilema: na groblje šetnjom ili autom. Prevladava odluka o vožnji, već postaje vruće, pred očima mi je slika žabe koja je iskočila pred mene na prilaznom putu groblju prije dva ljeta, da je samo žaba, o kako bih se obradovala, zastala bih i pomno je zagledala, ali za njom se izvijugala zmija, stala žaba, stala zmija, stala ja, nadmudrujemo se koja će učiniti prvi korak, za jednu bi mogao biti sudbonosan, žaba najmudrija, skoči prema suprotnom šancu, izgubiše se u travi i moguća žrtva i progoniteljica, možda je žaba samo još jedna neimenovana i neidentificirana žrtva parole svih vremena: Smrt fašizmu – sloboda narodu. A i dobila sam kruške pa za danas otpada briga o voću, da je drugačije sigurno bih „na noge”, bez obzira na urezanu panoramu šumarka sa žabom i zmijom, hodom prolazim pored „turkinje”, počastila bih se plodovima ubranim i za današnje dopodne i poslijepodne, briga hoće li me tko vidjeti manja je od želje za okusom šljivastog soka i mesa baš danas, kad je praznik.
Prilično rano za ovako dugačak dan, auto ispred mene skreće na prilaz kojim ću i ja, parkira na mjestu pored koga planiram i ja, beogradska registracija, dobar dan – dobar dan, žena šmrče i briše nos, alergija, jasno je, prerano je za suze. Kod pipe – česme s vodom iz gradskog vodovoda: kome ste vi – a kome vi – ono je kćer – i ja sam bila nečija kćer – s ocem sam joj odavno razgovarala za intervju, dugačak, opširan, u takvom obliku je bio i objavljen. Na parkiralištu se nismo prepoznali, već kod česme jesmo, a nema ni deset metara razdaljine. Što li je moć vode u vrućem ljetnom danu!
Da nisu stigle kruške u zaflekanoj pamučnoj majici i da se nisam istinski obradovala, pet minuta prije njih skrenula bih udesno na prilazni put, prije parkirala, natočila vode, vidjeli bismo se izdaleka, ne bi bilo dovoljno ni za „dobar dan”, njih dvoje ne bi znali da sam to ja, dio njihovih instrukcija iz statistike, kartaških igara, odjeće sa Ponte Rossa, intervjua s ocem, narodnim herojem Jugoslavije. Dok su kćer i zet brisali prašinu sa granitne ploče kojoj su oni došli iz Beograda, odjurila sam kući po poklon (knjigu priča o gradiću našega djetinjstva), podsjetnik na neko prošlo vrijeme, završit će kod sina im u Kanadi, čujem na rastanku, u toj velikoj državi najmanje je tridesetak istih knjiga. Kod neke druge djece, braće i sestara, majki i očeva.
Muškarac je poljubio njenu sliku zalijepljenu za okomito postavljeni granit, neka vrsta zahvale, a postarijeg muškarca sučelice podsjetio je na nogometne rasprave; žena je spomenula onoj, kojoj je vidljiva samo glava do ramena, setove iz Trsta. Dobro sam napravila što nisam ponijela njihove kruške, ne bi im mogla naći mjesto.
U povratku po vodu na Čučkovića vrelo, nikad ne presušuje, kažu da nema magnezija u sebi a da ima tko zna čega iz kuća i štala bez kanalizacije iznad vrela, ljudi nisu skloni mijenjanju mišljenja kao da izgube funkcije svih pet osjetila, kuće i dvorišta iznad godinama su prazni, tri flaše po šest litara.
Iako sam zgodu čula jučer, cijelo mi se jutro vrzma po vijugama: kad se pedesetih godina tek gradila Željezara Sisak, jednom od mladih pregalaca koji je živio u barakama pored buduće „Male porte” roditelji iz Bosne nekako dopremili ovna i ovcu, neka se nađe mlijeka i mesa, tko zna što vrijeme i nepoznato mjesto donose. Uz hrpu ostalog građevinskog materijala naslagane i velike staklene ploče, i baš u doba dana kad se svjetlost najprirodnije prelama na staklu-ogledalu, pred njega naiđe ovan, vidi drugoga – sebe sebi nasuprot, brani svoj teritorij i svoju ženku, zaleti se u borbu s tim drugim – sobom, završi okrvavljen i ranjen, preneražen spoznajom da je protivnik netragom nestao.
I tek je 10.00 sati. I tek je drugi dan ljeta. Ima vremena za prozore i paučinu, more i travu. Stići će i još neka kruška. Danas je Dan antifašističke borbe. Nikako navečer ne biti u kući, makar stigla kiša preko Alpa ili od Mediterana, ili se kapljice kondenzirale u komade leda – tuče – grada, pa krenule udarati po zemlji s večeri; već sutra će mrak početi ranije.
Objavljeno na www.xxzmagazin.com 22.6.2017.; iz knjige „Crveni karanfili“ – Izbor 100 kolumni