Sestra Justa nije se plašila metaka i granata. Ali se bojala da ostane zatvorena u kući. Svi prozori u podrumu u kojem su boravile za takvih dana bili su zaklonjeni velikim hrastovim ormarima i debelim enciklopedijama Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, jer je sestra Hijacinta na radiju čula da knjige najbolje štite od metaka i gelera, nije bilo struje, i samo je sve tanji plamen svijeće – jer u podrumu nije bilo zraka ni koliko za njezin plamen- osvjetljavao veliku nisku prostoriju. Eto, zato je morala van. Izlazila je da narodu u mjesnoj zajednici dijeli humanitarnu pomoć, javljala se da odlazi u Bogosloviju po novce i pisma pristigla iz Zagreba, s ukrajinskim je unproforcima odlazila na Dobrinju, jer je govorila ruski, pa da im prevodi. Duša joj je biti vani, zabrinuto je govorila sestra Hijacinta. Jesi li ti, dijete moje, bila nedonošče? Nedonoščad često ne mogu dugo ostati u zatvorenom prostoru. Justa je slegnula ramenima, ne znam, govorila je. Odrasla je po samostanima, kao siroče bez roditelja, i nije znala ništa o okolnostima svoga rođenja. I morala je van, iz podruma i iz kuće u kojoj su se svi plašili prozora.
Išla je uz fasade kuća niz Ulicu Ivana Cankara i opet je na sve strane gruhalo. Nikoga nije bilo vani, samo je odnekud izbio komšija Mato, sestro gdje ste po ovakvom vremenu pošli?, povikao je. Nije znala što da mu kaže, nego je po zraku načinila znak križa. Krstiš muhe, Justa? Govorila bi joj sestra Hijacinta. I zaprijetila bi joj prstom. Ali uspijevalo je. Kad god bi se ljudi oko nje uznemirili, ona bi načinila križ po zraku. Izgovorila bi tiho dvije-tri riječi, tako da je i ne čuju, i oni bi se smirili. Jedino je bilo važno da pripazi da to ne učini nekom muslimanu. Nije red, niti je pristojno. Iako se i oni smire. Svi se smire, misleći da metak ne udara u križ. Naročito ako je križ od zraka.
A onda se pred njom rastvorio Mejtaš. Nikad joj se nije učinio većim i širim. Kao Trg svetog Petra u Rimu, na kojem je samo jednom bila, i slušala našeg Papu. Govorio je talijanski, a Justa je u njegovu govoru čula ruske riječi.
Ali na Mejtašu je bilo šire, jer nije bilo ljudi.
Onda se u jednom trenutku začuo jureći automobil. Pa joj je bljesnulo pred očima, u glavi i u tijelu. Pomislila je da ju je udario auto i da će se sestra Hijacinta ponovo ljutiti na nju. Zatim dugo ničega nije bilo. Protjecalo je vrijeme u kojem se ništa nije zbivalo, vrijeme u kojem nije ništa mislila. Nekoliko puta u sebi se htjela pomoliti. Ali nije bilo riječi. Kao da je netko isključio riječi. Pa se dugo, bez riječi, molila Bogu. Molila se da sestri Hijacinti ne stane srce od brige. I da Papa još dugo živi. Zatim ga je čula i vidjela kako prepunom Trgu svetoga Petra, nad kojim se viju na stotine kao krv crvenih zastava, propovijeda na ruskom.
Mina od osamdeset dva milimetra udarila je u asfalt samo nekoliko metara iza njenih leđa. Našli su je kako nepomično leži, raširenih ruku, kao za let ili kao na križu, i gotovo potpuno golu. Ležala je na trbuhu, geleri su joj razderali i raznijeli svu odjeću, ali su oni krupni, koji čovjeka napola razrežu, nekim čudom prošli mimo sestrina tijela. U leđa i noge zabijali su joj se sve oni sitni, na desetine, možda i koju stotinu njih, veličine zrna riže. Nijedan nije završio u srcu ili u žili kojom protječe velika krv. Probijali su joj pluća, jetru, maternicu i jajnike. Doktor Redžep ih je petnaest izvadio samo iz lijevog bubrega. Ovo još nisam vidio, rekao je.
Između kralježaka tri su najsitnija gelera našla takva mjesta da ih se ne smije dirati. Ugradili su se u život sestre Juste, ili u ono što je od tog života nastalo.
Čekali su da umre. Dežurna liječnica, jedna Slovenka – znale su je još iz davnih vremena, jer bi se znala pojaviti na misi kod Svetog Ante ili u Katedrali, a takvih je bilo malo, pa bi ih se upamtilo – rekla je da će biti čudo ako Justa dočeka jutro. Čudo se, međutim, dogodilo, i ponavlja se cijeloga tjedna.
Bio je utorak kada je postradala sestra Justa, i kad su je onako golu i krvavu, dvojica muslimana iz nekakve brdske brigade prevezli na Koševo. Nismo je pogledali. Tako je Hijacinti rekao mlađi, gotovo dječarac, svijetle puti, plavokos i lijep kao anđeo, dok je stariji, visok i crn, samo šutio i mrgodio se. Nije znala što da mu odgovori. Spustila mu je dlan na obraz, rekla: Neka, sine!, a on je malo uzmaknuo, onako kako od nekih godina dječaci uzmiču pred nježnostima.
Sad je ponedjeljak, kraj je večernje smjene, započeo je policijski sat, i vrlo je mirno. Niotkud se ne čuju pucnjevi ni eksplozije. Kao da je najednom stao rat. Opet je dežurna ona Slovenka, i opet je, kao skoro i svake večeri, Hijacinta uz postelju svoje mlade sestre. Neće biti čudo ako se čudo opet dogodi. Tako je, skoro u šali, rekla doktorica. Hijacinta je slegnula ramenima i nasmiješila se. Pa je iz džepa izvadila naranču. Uzmite, rekla je, ponesite kući. Neka, nemojte. Samo uzmite, insistirala je sestra, to je samo naranča.
Dođe jutro, sestra Justa diše. Hijacinta kao da je nešto naslutila, pa je cijele noći ostala uz nju. Sad čeka tehničara Mehu, komšiju sa Sepetarevca, da je vozi u samostan. Ali Meho nikako da se pojavi. Odnio je vreću amputiranih udova u Francusku bolnicu na spaljivanje, pa ga je nešto zadržalo.
– Udario me je auto. Oprostite mi majko, nisam pazila!
Najednom progovori tijelo s postelje, koje je sedam noći i šest dana šutjelo, jer je duša sestre Juste svo to vrijeme bila zatvorena u sobi bez vrata i prozora. To je više od svega uznemiravalo sestru Hijacintu. Bogu se molila da više ne muči to dijete. Ona se tako strašno plaši mraka i zatvorenog prostora. Molila ga je da Justu uzme k sebi, da je oslobodi ovoga muškog života. Ni za što ona nije, govorila mu je, osim za to da ljudima želi dobro, i da to dobro čini u skladu sa svojim ograničenim mogućnostima. Bog je, međutim, sa sestrom Justom imao druge planove.
– Udario me je auto. Oprostite mi majko, nisam pazila!
Hijacinti, koja se rodila u Kraljevoj Sutjesci kao Kata, i do pred rat živjela je u samostanu u Sesvetama kod Zagreba, a onda su je, po njezinoj molbi, premjestili u Sarajevo, da bude bliže svojima, ili da bude što dalje od onih koje je nikad nisu prihvaćali kao svoju, najprije se učinilo da je nešto krivo čula. Ili da ništa nije čula. Učinilo joj se da je to od nespavanja. I da budna sanja.
– Nije te udario auto. Nego je granata.
– Nisam pazila – rekla je – ne trebate me tješiti, kriva sam.
Skočila je po doktora. Slovenku je na dežurstvu zamijenio doktor Jusuf Jusufović, fin, mladi liječnik. I on je komšija, iz Nikole Kašikovića ulice.
Ali kad su se vratili, Juste ponovo više nije bilo. Strašno se uzbudila, doktor Jusuf morao ju je smirivati. Plakala je, a on ju je zagrlio, kao što bi zagrlio staru majku – tako je on zvao svoju baku, nenu – i govorio joj da se to često događa. Bude se ljudi i nakon višednevne kome. Buđenje jedna je od najvećih zagonetki moderne medicine, rekao joj je. Sad moramo čekati, rekao je još. Možda se pacijentica vrati, a možda ode. Možda se samo pozdravljala s vama.
Tako doktor Jusufović razgovara sa sestrom Hijacintom, uvjeren da je sestra u miru sa smrću. S preseljenjem, kako kaže stara majka. I da joj je dobro i jedno i drugo: ako pacijentica pođe Bogu na istinu, i ako se probudi. Ne zna on da se Hijacintu od prve mogućnosti hvata ista ona jeza kao i njegovu staru majku. Premda u Boga obje vjeruju, u ovo zlo doba, kad insan ne može sebi doći od provrele krvi, mržnje i patnje, čini im se da bi ih smrt mogla trajno osamiti. Nisu više u stanju razgovarati s mrtvima. Stara majka ne sanja svoje nestale, nego sanja rat. Ali doktor to ne razumije, nego se uzda u neki bolji život koji teče usporedo s ovom živom klanicom. Uzda se u one koji vjeruju, e ne bi li i sam, jadan, provjerovao, pa da i njemu bude lakše.
Sestra Justa se, međutim, ne budi. Ali ni ne tone nazad u komu. Ona plovi između različitih stanja svijesti. I često ni sama ne zna s koje se strane zatekla. Jedne od sljedećih noći, opet u ono najgore vrijeme od umiranja, kada noć više nije cijela, a nije se prolomio dan, i kada se oduvijek i posvuda najlakše odlazi, ona će osjetiti kako joj se iznenada vraća snaga. Ono što je pažljivi doktor Redžep pokrpio, to je u ove dana već zacijelilo, a ono što nije mogao ili stigao pokrpiti – jer toliko je tijela oko nas rasporenih i razderanih da nijedno ne može do kraja zakrpiti, nego mu se šavovi u zoru rašivaju, ili čudom zacjeljuju – to je tim upravo takvim jednim čudom zacijelilo. Ona tri oštra metalna fragmenta, zabijena među kralješke, urasla su u kost, ne remeteći njezinu gibljivost, ali ni prenos živčanih podražaja. Samo su je malo žuljali, onako kako pod stopalom koje je dugo koračalo niz pješčanu stazu, i u najfinijoj obući odnekud počinju žuljati kamičci.
Tako se sestra Justa diže iz postelje, za koju je ništa više ne drži. Da nije rat, i da nismo na rubu iščeznuća, držale bi je infuzijske cjevčice, elektrode mjerača pulsa i kardiografa, ali u ratu toga nema. U ratu su ranjenici u svojim posteljama, uglavnom postradali civili s gradskih ulica, djeca, žene i starci, uplašeni mladići koji su se sklanjali od mobilizacije pa su, pogrešno procijenivši životne opasnosti, natrčali na metak ili geler, poput neprivezanih riječnih čamaca, koje, jednog po jednog odnosi matica. Jedno za drugim umiru pred zoru. Onda ih pokrivaju šatorskim krilima. Onda ih umotavaju u one sive deke s crvenom prugom, naslijeđene od JNA, i odvoze ih u mrtvačnicu, odakle će sutra biti razvezeni po priručnim i jednokratnim gradskim grobljima. Mrtvačkih sanduka nema, nema ni crnih plastičnih vreća – obećao je da će ih poslati, koliko god Sarajlijama ustreba, francuski predsjednik Mitterrand – pa ih tako raznose u šatorskim krilima i vojničkim dekama…
Ali Justa noćas ne umire, nego se diže iz kreveta, i bosa, u nekakvoj prevelikoj noćnoj košulji, u koju su se obukli da ne leži gola, korača prema hodniku. Tamo neće biti nikog da je zaustavi. Ovog trenutka, ili jedne od sljedećih noći. Ništa nije sigurno, osim da je noć. I onda će otvoriti teška dvokrilna vrata. Odjeknut će bolnicom škripa, kao da se pokreće nekakva stoljećima zamrla teška metalna zvijer. Zatim će se spustiti niza stube, i izaći van.
Bolnički park je pust. Sve je zamračeno, samo se sa sve četiri strane svijeta vidi povremeno bljeskanje i čuje se mukli tutanj daleke noćne bitke. Povremeno se negdje bliže začuje eksplozija, odjekne rafal iz lake strojnice, dopre usamljen prasak protuavionskog mitraljeza. Noć je živa i topla. Sestra Justa iznenadi se kako je toplo, i kako je sve pod njezinim tabanima glatko i ravno. Pomisli da je pogriješila što se svih ovih godina brinula za obuću. Da je znala kako je biti bosa, nikad ne bi trošila na cipele. Uostalom, za redovnicu je i primjerenije da ide bosa. Sutra će sestrama reći, pa će odsad sve hodati bose…
Jedne od sljedećih noći Justa izbije na ulicu koja pokraj gradskih grobalja, dva katolička i dva pravoslavna, vodi prema gradu. Kako pokraj kojeg prođe, Justa se prekriži, i u mislima se poimence pomoli za sve pokojnike. Ne čudi je što im svakome imena zna. I što se u samo nekoliko trenutaka uspijeva za sve pomoliti. Ili to neće biti nekoliko trenutaka, neko nekoliko stoljeća? Justa nije načisto s vremenom. A onda se pomoli i za sve pravoslavne. Gle čuda, i njihova sva imena zna! Isti nam je križ, isti Krist, rekla je, i to joj se svidjelo. Zašto ranije nije znala ovako lijepo govoriti.
Ide niz ulicu kralja Tomislava. Odozdol prolaze neki vojnici, ona načini znak križa u zraku. Oni joj se osmjehuju. Drago im. Jedan je pita: gdje ste to pošli, sestro? Idem da se s Bogom susretnem. Tamo je ispred kina Dubrovnik. I mi bismo pošli, ali moramo na liniju, kaže joj vojnik. Ali mu svakako recite da smo ga pozdravili.
Hoću, hoću, reći će Justa jedne od tih noći, koje će nekim čudom doživjeti, i uopće joj neće biti čudno da vojnici tako pozdravljaju Boga, kao da im je kum, rođak ili dobar poznanik. Nego, dok mu bude išla, tamo pred kino Dubrovnik, Justa će mu reći što joj se dogodilo. I što se događa drugim sestrama, i majci Hijacinti, koja se ubi od brige. A onda će mu, odmah se sjetila, morati reći i za susjede u Ivana Cankara ulici i u čitavoj mahali. Na kraju, zar mu može prešutjeti i za sve druge? Bogu će se požaliti na ove zle prilike, i moliti ga da učini, da pogleda, da pomogne. Reći će mu, Bože, ja ću ti reći, a ti vidi sam! Ali nemoj im reći da sam ti išta govorila.
Ispred kina Dubrovnik usred je noći bila masa svijeta. Obučeni kao prije rata, žene s torbicama, muški u trapericama, puše, na košuljama im se, u džepovima, ocrtava kutija crvenog marlbora i Zippo upaljač. Šta se ovo događa, upita Justa? Premijera, govori joj djevojka, i začuđeno gleda Justin bolesnički haljetak. Ja sam ranjena, pa zato je ovo tako – objasni joj. Djevojka klimne, ali se brzo okrene na svoju stranu.
Justa će pogledom tražiti Boga među svim tim ljudima. Ali njega nigdje, kao da se sakrio. U neko doba će se Justa uspaničiti: što ako se počne ulaziti u kino, i Bog uđe skupa s ljudima. Ona je bez ulaznice.
Gdje je Bog? – upita čovjeka ispred sebe, u crnom grobarskom odijelu i s polucilindrom. Eno ti ga tamo, odgovori joj pljucnuvši ljusku od koštice, pa pokaza prstom. Bog je sjedio na podu, uz izlog. Iza leđa su mu, iza debelog stakla, na barskim stolicama sjedili neki mladi ljudi i čekali početak filma. Bog im je bio tačno pod stopalima, položenim na sjajnu metalnu šipku.
Što se ovo događa? – upitat će Justa Boga. Ništa, odgovorit će on, uskoro počinje film. Nemamo više puno vremena. Što se to s tobom dogodilo? – pitat će ga. A Bog će slegnuti ramenima, pogledati je najžalosnijim pogledom na svijetu, onako sitan i poguren, nalik Židovu iz Singerovih romana. Uskoro ću ostati sam, reče, i oči mu se napuniše suzama.
Ništa mu nije rekla. Ni za sebe, ni za druge sestre. Nije mu rekla ni to koliko se sestra Hijacinta brine. Prešutjela je komšije s Mejtaša i sve ljude koje je morala spomenuti. Samo mu je rekla da su ga pozdravili neki vojnici, ali da im ne zna imena. Ja ih znam, nasmiješio joj se Bog. Pozdravi i ti njih, rekao je, i poselami ih. Htio joj je šeretski namignuti, ali brada mu se tresla kao da će briznuti u plač.
Ovo je sestri Hijacinti ispričala gospođa Mikulić, kojoj je granata odbila nogu, a nekoliko posljednjih noći ležala je u sobi sa sestrom Justom. Što se to s njom dogodilo? – pitala je sestru Hijacintu.
Sestra Justa pokopana je u zajedničku redovničku grobnicu na Groblju svetog Josipa. Bio je ružan dan, pa su je ispratili samo don Luka, dvojica grobara i sestra Hijacinta.
Justa
Sestra Justa nije se plašila metaka i granata. Ali se bojala da ostane zatvorena u kući. Svi prozori u podrumu u kojem su boravile za takvih dana bili su zaklonjeni velikim hrastovim ormarima i debelim enciklopedijama Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, jer je sestra Hijacinta na radiju čula da knjige najbolje štite od metaka i gelera, nije bilo struje, i samo je sve tanji plamen svijeće – jer u podrumu nije bilo zraka ni koliko za njezin plamen- osvjetljavao veliku nisku prostoriju. Eto, zato je morala van. Izlazila je da narodu u mjesnoj zajednici dijeli humanitarnu pomoć, javljala se da odlazi u Bogosloviju po novce i pisma pristigla iz Zagreba, s ukrajinskim je unproforcima odlazila na Dobrinju, jer je govorila ruski, pa da im prevodi. Duša joj je biti vani, zabrinuto je govorila sestra Hijacinta. Jesi li ti, dijete moje, bila nedonošče? Nedonoščad često ne mogu dugo ostati u zatvorenom prostoru. Justa je slegnula ramenima, ne znam, govorila je. Odrasla je po samostanima, kao siroče bez roditelja, i nije znala ništa o okolnostima svoga rođenja. I morala je van, iz podruma i iz kuće u kojoj su se svi plašili prozora.
Išla je uz fasade kuća niz Ulicu Ivana Cankara i opet je na sve strane gruhalo. Nikoga nije bilo vani, samo je odnekud izbio komšija Mato, sestro gdje ste po ovakvom vremenu pošli?, povikao je. Nije znala što da mu kaže, nego je po zraku načinila znak križa. Krstiš muhe, Justa? Govorila bi joj sestra Hijacinta. I zaprijetila bi joj prstom. Ali uspijevalo je. Kad god bi se ljudi oko nje uznemirili, ona bi načinila križ po zraku. Izgovorila bi tiho dvije-tri riječi, tako da je i ne čuju, i oni bi se smirili. Jedino je bilo važno da pripazi da to ne učini nekom muslimanu. Nije red, niti je pristojno. Iako se i oni smire. Svi se smire, misleći da metak ne udara u križ. Naročito ako je križ od zraka.
A onda se pred njom rastvorio Mejtaš. Nikad joj se nije učinio većim i širim. Kao Trg svetog Petra u Rimu, na kojem je samo jednom bila, i slušala našeg Papu. Govorio je talijanski, a Justa je u njegovu govoru čula ruske riječi.
Ali na Mejtašu je bilo šire, jer nije bilo ljudi.
Onda se u jednom trenutku začuo jureći automobil. Pa joj je bljesnulo pred očima, u glavi i u tijelu. Pomislila je da ju je udario auto i da će se sestra Hijacinta ponovo ljutiti na nju. Zatim dugo ničega nije bilo. Protjecalo je vrijeme u kojem se ništa nije zbivalo, vrijeme u kojem nije ništa mislila. Nekoliko puta u sebi se htjela pomoliti. Ali nije bilo riječi. Kao da je netko isključio riječi. Pa se dugo, bez riječi, molila Bogu. Molila se da sestri Hijacinti ne stane srce od brige. I da Papa još dugo živi. Zatim ga je čula i vidjela kako prepunom Trgu svetoga Petra, nad kojim se viju na stotine kao krv crvenih zastava, propovijeda na ruskom.
Mina od osamdeset dva milimetra udarila je u asfalt samo nekoliko metara iza njenih leđa. Našli su je kako nepomično leži, raširenih ruku, kao za let ili kao na križu, i gotovo potpuno golu. Ležala je na trbuhu, geleri su joj razderali i raznijeli svu odjeću, ali su oni krupni, koji čovjeka napola razrežu, nekim čudom prošli mimo sestrina tijela. U leđa i noge zabijali su joj se sve oni sitni, na desetine, možda i koju stotinu njih, veličine zrna riže. Nijedan nije završio u srcu ili u žili kojom protječe velika krv. Probijali su joj pluća, jetru, maternicu i jajnike. Doktor Redžep ih je petnaest izvadio samo iz lijevog bubrega. Ovo još nisam vidio, rekao je.
Između kralježaka tri su najsitnija gelera našla takva mjesta da ih se ne smije dirati. Ugradili su se u život sestre Juste, ili u ono što je od tog života nastalo.
Čekali su da umre. Dežurna liječnica, jedna Slovenka – znale su je još iz davnih vremena, jer bi se znala pojaviti na misi kod Svetog Ante ili u Katedrali, a takvih je bilo malo, pa bi ih se upamtilo – rekla je da će biti čudo ako Justa dočeka jutro. Čudo se, međutim, dogodilo, i ponavlja se cijeloga tjedna.
Bio je utorak kada je postradala sestra Justa, i kad su je onako golu i krvavu, dvojica muslimana iz nekakve brdske brigade prevezli na Koševo. Nismo je pogledali. Tako je Hijacinti rekao mlađi, gotovo dječarac, svijetle puti, plavokos i lijep kao anđeo, dok je stariji, visok i crn, samo šutio i mrgodio se. Nije znala što da mu odgovori. Spustila mu je dlan na obraz, rekla: Neka, sine!, a on je malo uzmaknuo, onako kako od nekih godina dječaci uzmiču pred nježnostima.
Sad je ponedjeljak, kraj je večernje smjene, započeo je policijski sat, i vrlo je mirno. Niotkud se ne čuju pucnjevi ni eksplozije. Kao da je najednom stao rat. Opet je dežurna ona Slovenka, i opet je, kao skoro i svake večeri, Hijacinta uz postelju svoje mlade sestre. Neće biti čudo ako se čudo opet dogodi. Tako je, skoro u šali, rekla doktorica. Hijacinta je slegnula ramenima i nasmiješila se. Pa je iz džepa izvadila naranču. Uzmite, rekla je, ponesite kući. Neka, nemojte. Samo uzmite, insistirala je sestra, to je samo naranča.
Dođe jutro, sestra Justa diše. Hijacinta kao da je nešto naslutila, pa je cijele noći ostala uz nju. Sad čeka tehničara Mehu, komšiju sa Sepetarevca, da je vozi u samostan. Ali Meho nikako da se pojavi. Odnio je vreću amputiranih udova u Francusku bolnicu na spaljivanje, pa ga je nešto zadržalo.
– Udario me je auto. Oprostite mi majko, nisam pazila!
Najednom progovori tijelo s postelje, koje je sedam noći i šest dana šutjelo, jer je duša sestre Juste svo to vrijeme bila zatvorena u sobi bez vrata i prozora. To je više od svega uznemiravalo sestru Hijacintu. Bogu se molila da više ne muči to dijete. Ona se tako strašno plaši mraka i zatvorenog prostora. Molila ga je da Justu uzme k sebi, da je oslobodi ovoga muškog života. Ni za što ona nije, govorila mu je, osim za to da ljudima želi dobro, i da to dobro čini u skladu sa svojim ograničenim mogućnostima. Bog je, međutim, sa sestrom Justom imao druge planove.
– Udario me je auto. Oprostite mi majko, nisam pazila!
Hijacinti, koja se rodila u Kraljevoj Sutjesci kao Kata, i do pred rat živjela je u samostanu u Sesvetama kod Zagreba, a onda su je, po njezinoj molbi, premjestili u Sarajevo, da bude bliže svojima, ili da bude što dalje od onih koje je nikad nisu prihvaćali kao svoju, najprije se učinilo da je nešto krivo čula. Ili da ništa nije čula. Učinilo joj se da je to od nespavanja. I da budna sanja.
– Nije te udario auto. Nego je granata.
– Nisam pazila – rekla je – ne trebate me tješiti, kriva sam.
Skočila je po doktora. Slovenku je na dežurstvu zamijenio doktor Jusuf Jusufović, fin, mladi liječnik. I on je komšija, iz Nikole Kašikovića ulice.
Ali kad su se vratili, Juste ponovo više nije bilo. Strašno se uzbudila, doktor Jusuf morao ju je smirivati. Plakala je, a on ju je zagrlio, kao što bi zagrlio staru majku – tako je on zvao svoju baku, nenu – i govorio joj da se to često događa. Bude se ljudi i nakon višednevne kome. Buđenje jedna je od najvećih zagonetki moderne medicine, rekao joj je. Sad moramo čekati, rekao je još. Možda se pacijentica vrati, a možda ode. Možda se samo pozdravljala s vama.
Tako doktor Jusufović razgovara sa sestrom Hijacintom, uvjeren da je sestra u miru sa smrću. S preseljenjem, kako kaže stara majka. I da joj je dobro i jedno i drugo: ako pacijentica pođe Bogu na istinu, i ako se probudi. Ne zna on da se Hijacintu od prve mogućnosti hvata ista ona jeza kao i njegovu staru majku. Premda u Boga obje vjeruju, u ovo zlo doba, kad insan ne može sebi doći od provrele krvi, mržnje i patnje, čini im se da bi ih smrt mogla trajno osamiti. Nisu više u stanju razgovarati s mrtvima. Stara majka ne sanja svoje nestale, nego sanja rat. Ali doktor to ne razumije, nego se uzda u neki bolji život koji teče usporedo s ovom živom klanicom. Uzda se u one koji vjeruju, e ne bi li i sam, jadan, provjerovao, pa da i njemu bude lakše.
Sestra Justa se, međutim, ne budi. Ali ni ne tone nazad u komu. Ona plovi između različitih stanja svijesti. I često ni sama ne zna s koje se strane zatekla. Jedne od sljedećih noći, opet u ono najgore vrijeme od umiranja, kada noć više nije cijela, a nije se prolomio dan, i kada se oduvijek i posvuda najlakše odlazi, ona će osjetiti kako joj se iznenada vraća snaga. Ono što je pažljivi doktor Redžep pokrpio, to je u ove dana već zacijelilo, a ono što nije mogao ili stigao pokrpiti – jer toliko je tijela oko nas rasporenih i razderanih da nijedno ne može do kraja zakrpiti, nego mu se šavovi u zoru rašivaju, ili čudom zacjeljuju – to je tim upravo takvim jednim čudom zacijelilo. Ona tri oštra metalna fragmenta, zabijena među kralješke, urasla su u kost, ne remeteći njezinu gibljivost, ali ni prenos živčanih podražaja. Samo su je malo žuljali, onako kako pod stopalom koje je dugo koračalo niz pješčanu stazu, i u najfinijoj obući odnekud počinju žuljati kamičci.
Tako se sestra Justa diže iz postelje, za koju je ništa više ne drži. Da nije rat, i da nismo na rubu iščeznuća, držale bi je infuzijske cjevčice, elektrode mjerača pulsa i kardiografa, ali u ratu toga nema. U ratu su ranjenici u svojim posteljama, uglavnom postradali civili s gradskih ulica, djeca, žene i starci, uplašeni mladići koji su se sklanjali od mobilizacije pa su, pogrešno procijenivši životne opasnosti, natrčali na metak ili geler, poput neprivezanih riječnih čamaca, koje, jednog po jednog odnosi matica. Jedno za drugim umiru pred zoru. Onda ih pokrivaju šatorskim krilima. Onda ih umotavaju u one sive deke s crvenom prugom, naslijeđene od JNA, i odvoze ih u mrtvačnicu, odakle će sutra biti razvezeni po priručnim i jednokratnim gradskim grobljima. Mrtvačkih sanduka nema, nema ni crnih plastičnih vreća – obećao je da će ih poslati, koliko god Sarajlijama ustreba, francuski predsjednik Mitterrand – pa ih tako raznose u šatorskim krilima i vojničkim dekama…
Ali Justa noćas ne umire, nego se diže iz kreveta, i bosa, u nekakvoj prevelikoj noćnoj košulji, u koju su se obukli da ne leži gola, korača prema hodniku. Tamo neće biti nikog da je zaustavi. Ovog trenutka, ili jedne od sljedećih noći. Ništa nije sigurno, osim da je noć. I onda će otvoriti teška dvokrilna vrata. Odjeknut će bolnicom škripa, kao da se pokreće nekakva stoljećima zamrla teška metalna zvijer. Zatim će se spustiti niza stube, i izaći van.
Bolnički park je pust. Sve je zamračeno, samo se sa sve četiri strane svijeta vidi povremeno bljeskanje i čuje se mukli tutanj daleke noćne bitke. Povremeno se negdje bliže začuje eksplozija, odjekne rafal iz lake strojnice, dopre usamljen prasak protuavionskog mitraljeza. Noć je živa i topla. Sestra Justa iznenadi se kako je toplo, i kako je sve pod njezinim tabanima glatko i ravno. Pomisli da je pogriješila što se svih ovih godina brinula za obuću. Da je znala kako je biti bosa, nikad ne bi trošila na cipele. Uostalom, za redovnicu je i primjerenije da ide bosa. Sutra će sestrama reći, pa će odsad sve hodati bose…
Jedne od sljedećih noći Justa izbije na ulicu koja pokraj gradskih grobalja, dva katolička i dva pravoslavna, vodi prema gradu. Kako pokraj kojeg prođe, Justa se prekriži, i u mislima se poimence pomoli za sve pokojnike. Ne čudi je što im svakome imena zna. I što se u samo nekoliko trenutaka uspijeva za sve pomoliti. Ili to neće biti nekoliko trenutaka, neko nekoliko stoljeća? Justa nije načisto s vremenom. A onda se pomoli i za sve pravoslavne. Gle čuda, i njihova sva imena zna! Isti nam je križ, isti Krist, rekla je, i to joj se svidjelo. Zašto ranije nije znala ovako lijepo govoriti.
Ide niz ulicu kralja Tomislava. Odozdol prolaze neki vojnici, ona načini znak križa u zraku. Oni joj se osmjehuju. Drago im. Jedan je pita: gdje ste to pošli, sestro? Idem da se s Bogom susretnem. Tamo je ispred kina Dubrovnik. I mi bismo pošli, ali moramo na liniju, kaže joj vojnik. Ali mu svakako recite da smo ga pozdravili.
Hoću, hoću, reći će Justa jedne od tih noći, koje će nekim čudom doživjeti, i uopće joj neće biti čudno da vojnici tako pozdravljaju Boga, kao da im je kum, rođak ili dobar poznanik. Nego, dok mu bude išla, tamo pred kino Dubrovnik, Justa će mu reći što joj se dogodilo. I što se događa drugim sestrama, i majci Hijacinti, koja se ubi od brige. A onda će mu, odmah se sjetila, morati reći i za susjede u Ivana Cankara ulici i u čitavoj mahali. Na kraju, zar mu može prešutjeti i za sve druge? Bogu će se požaliti na ove zle prilike, i moliti ga da učini, da pogleda, da pomogne. Reći će mu, Bože, ja ću ti reći, a ti vidi sam! Ali nemoj im reći da sam ti išta govorila.
Ispred kina Dubrovnik usred je noći bila masa svijeta. Obučeni kao prije rata, žene s torbicama, muški u trapericama, puše, na košuljama im se, u džepovima, ocrtava kutija crvenog marlbora i Zippo upaljač. Šta se ovo događa, upita Justa? Premijera, govori joj djevojka, i začuđeno gleda Justin bolesnički haljetak. Ja sam ranjena, pa zato je ovo tako – objasni joj. Djevojka klimne, ali se brzo okrene na svoju stranu.
Justa će pogledom tražiti Boga među svim tim ljudima. Ali njega nigdje, kao da se sakrio. U neko doba će se Justa uspaničiti: što ako se počne ulaziti u kino, i Bog uđe skupa s ljudima. Ona je bez ulaznice.
Gdje je Bog? – upita čovjeka ispred sebe, u crnom grobarskom odijelu i s polucilindrom. Eno ti ga tamo, odgovori joj pljucnuvši ljusku od koštice, pa pokaza prstom. Bog je sjedio na podu, uz izlog. Iza leđa su mu, iza debelog stakla, na barskim stolicama sjedili neki mladi ljudi i čekali početak filma. Bog im je bio tačno pod stopalima, položenim na sjajnu metalnu šipku.
Što se ovo događa? – upitat će Justa Boga. Ništa, odgovorit će on, uskoro počinje film. Nemamo više puno vremena. Što se to s tobom dogodilo? – pitat će ga. A Bog će slegnuti ramenima, pogledati je najžalosnijim pogledom na svijetu, onako sitan i poguren, nalik Židovu iz Singerovih romana. Uskoro ću ostati sam, reče, i oči mu se napuniše suzama.
Ništa mu nije rekla. Ni za sebe, ni za druge sestre. Nije mu rekla ni to koliko se sestra Hijacinta brine. Prešutjela je komšije s Mejtaša i sve ljude koje je morala spomenuti. Samo mu je rekla da su ga pozdravili neki vojnici, ali da im ne zna imena. Ja ih znam, nasmiješio joj se Bog. Pozdravi i ti njih, rekao je, i poselami ih. Htio joj je šeretski namignuti, ali brada mu se tresla kao da će briznuti u plač.
Ovo je sestri Hijacinti ispričala gospođa Mikulić, kojoj je granata odbila nogu, a nekoliko posljednjih noći ležala je u sobi sa sestrom Justom. Što se to s njom dogodilo? – pitala je sestru Hijacintu.
Sestra Justa pokopana je u zajedničku redovničku grobnicu na Groblju svetog Josipa. Bio je ružan dan, pa su je ispratili samo don Luka, dvojica grobara i sestra Hijacinta.