Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio.
A eto, pogodio je njega, koji je u to kratko vrijeme svoga ratovanja, možda u desetak ili petnaest dana, ostao upamćen kao junak.
Govori se: e, da nam je on ostao živ, sve bi ovo bilo drukčije!
Govori se: e, da je on sad tu, ne bi oni mogli ovako!
Govori se: bio je kao dvojica njih, po visini, ali kao stotinu, po srčanosti!
Toliko se o njemu govorilo da se jednoga dana, četvrtoga ratnog proljeća, dok su neprijateljski topovi raskravljivali led zimskog primirja, pojavio u gradu.
Sav blatnjav, satrula je već ona uniforma na njemu, samo s lijevom čizmom, desna mu noga bosa, po nožnim mu prstima izrasle kandže kao u orla, a na grudima, tamo gdje ga je pogodilo, rupica, kao da mu je moljac izgrizao bluzu, i mrlja, kao da se zalio kavom.
Hoda i začuđeno gleda uokolo. Grad razrušen. Ljudi omršali, usukali se i otanjili, a na licu im se naizmjence jave patnja neka nepojamna i zlo nekakvo i podlost, što se upravo i te patnje rađaju. Pa on čas sklanja pogled od tih lica, jer ne možeš nenaviknut tek tako zuriti u nečiju patnju, čas se u njih zapilji, jer junak ne sklanja pogleda od zla ljudskog i podlosti.
Uto ga prepoznaju, pa se preobraze.
Ni patnje ni zla, samo čudo i čuđenje!
Junak je ustao iz groba učas se proširi glas, sve do u ona najudaljenija predgrađa. Kako se to ovakva vijest prenosi, nitko ne zna.
Prvo su mu se začudili.
Zatim su se poželjeli pred njim pokazati.
Onda su, minut-dva kasnije, postali zlovoljni.
Zašto si došao? Zašto nisi mrtav kakav si nam bio? I kakav je to način, mi te gorko žalimo, svaki te dan spominjemo, uspoređujemo s tobom ovaj naš muški i ratnički jad, pa govorimo da te nitko nije dostojan, govorimo da bi sve bilo drukčije i rat da bi odavno kraju došao, govorimo da bismo neprijatelja odbacili preko granice, raskinuli bismo opsadu grada, živjeli bismo kao sretni i slobodni ljudi, samo da nam nisi poginuo, a ti nam sad ovako ustaješ iz groba, naokolo hramaš u toj jednoj čizmetini, plašiš nam starce, i sve se ko nečemu čudiš? Čemu se ti to čudiš, junače?
A on, junak, da bi zaplakao! Niz obraz mu, blatnjav i crn od zdrave i zrele grobljanske zemlje, u kojoj kroz duge naraštaje, u aleji zaslužnih, trunu junaci, poteče iz oka.
Šta je to?, dreknuše neki.
Zagraktaše, zagrajaše nerazumljivo neke žene, udovice u crnoj udovičkoj opravi, i one koje se nikad nisu udavale, ali, eto, dobra je prilika među udovice se umiješati, žaliti gorko nevjenčane svoje muževe, i grakatati, i grajati kad ovako zatreba.
A njemu za onim mlazom, tankim kao konac djevojački, pojavi se bijela koža.
Kao da je živ, kao da smo prije rata.
Pa se u mjestu okrete, da bi bježao, da bi nas sve skupa nevidio.
Ali ljudi nadiru sa svih strana, i kako god se on okrene, eto ti njih. Pa se nesretnik vrti, ne zna kamo da pođe, gdje da udari, a niz ono drugo oko poteče mu još jedna kap, pa ponese pred sobom blato, i ostavi za sobom još jedan bijeli, čisti trag, prijeratni.
Ama ljudi, nisam ovo ja!, povika, sav izvan sebe.
Ja sam avet, priviđenje!
Jesi, nego šta si, đavo, sam đavo si ti!, zagraktaše udovice.
I dok se s njima nadglasavao, sve korak po korak uzmičući unatraške kroz masu, junak je sve više bivao samo još jedan uplašen čovjek, izluđen ratom i opsadom, životom u kavezu, među istim takvim, izbezumljenim i uplašenim ljudima, od kojih se samo po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo. I upravo to je u ljudima probudilo bijes. Ništa čovjeka tako ne ponizi kao naivna i posve bezazlena dobrota onih koji ustaju iz grobova, nakon što ih se u patnji i nevolji, i u zlu svojemu i zlovolji, godinama zazivalo.
Špijun, špijun, to je neprijateljski špijun!, povikaše udovice.
Masa se na to uzbiba i zatalasa, uzdiže se kao nakvasalo crno tijesto, digoše se ruke, stegnuše oznojene i prljave šake, pa krenuše na njega.
Udovice zavrištaše.
Iz muških se grudi prolomi uzdah, sjeverac kao da je zapuhao niz hrastovu šumu.
Pa krenuše na njega.
Ali nije ga više bilo.
Počeše udarati jedni druge. Šake su se spuštahu po glavama, lomljahu se prsti po tvrdim lubanjama, bubnjahu i dobovahu po gornjim dijelovima leđa, čupahu jedni drugim bubrege iz bubrežnih ležišta, a zatim dugo očajavahu onako krvavi, dok ležahu po trgovima i ulicama i hvatahu dah.
Srećom, započe granatiranje, što ih vrati u svijest, najprije udovice, a za njima i njihovu muškadiju, pa se razbježaše po skloništima i podrumima.
Mjesec-dva junaka se nije spominjalo.
A onda netko reče da bi rat odavno bio gotov i da bismo sad u miru i tišini žalovali svoje mrtve, da nam on nije poginuo, da ga nije strefio metak lutalica.
Junak
Poginuo odmah na početku rata. Strefio ga metak lutalica, ispaljen tko zna otkud i iz kojih razloga. Iz očaja ili obijesti, u nastupu ludila, u veselju. Ali sigurno ne da bi nekoga pogodio.
A eto, pogodio je njega, koji je u to kratko vrijeme svoga ratovanja, možda u desetak ili petnaest dana, ostao upamćen kao junak.
Govori se: e, da nam je on ostao živ, sve bi ovo bilo drukčije!
Govori se: e, da je on sad tu, ne bi oni mogli ovako!
Govori se: bio je kao dvojica njih, po visini, ali kao stotinu, po srčanosti!
Toliko se o njemu govorilo da se jednoga dana, četvrtoga ratnog proljeća, dok su neprijateljski topovi raskravljivali led zimskog primirja, pojavio u gradu.
Sav blatnjav, satrula je već ona uniforma na njemu, samo s lijevom čizmom, desna mu noga bosa, po nožnim mu prstima izrasle kandže kao u orla, a na grudima, tamo gdje ga je pogodilo, rupica, kao da mu je moljac izgrizao bluzu, i mrlja, kao da se zalio kavom.
Hoda i začuđeno gleda uokolo. Grad razrušen. Ljudi omršali, usukali se i otanjili, a na licu im se naizmjence jave patnja neka nepojamna i zlo nekakvo i podlost, što se upravo i te patnje rađaju. Pa on čas sklanja pogled od tih lica, jer ne možeš nenaviknut tek tako zuriti u nečiju patnju, čas se u njih zapilji, jer junak ne sklanja pogleda od zla ljudskog i podlosti.
Uto ga prepoznaju, pa se preobraze.
Ni patnje ni zla, samo čudo i čuđenje!
Junak je ustao iz groba učas se proširi glas, sve do u ona najudaljenija predgrađa. Kako se to ovakva vijest prenosi, nitko ne zna.
Prvo su mu se začudili.
Zatim su se poželjeli pred njim pokazati.
Onda su, minut-dva kasnije, postali zlovoljni.
Zašto si došao? Zašto nisi mrtav kakav si nam bio? I kakav je to način, mi te gorko žalimo, svaki te dan spominjemo, uspoređujemo s tobom ovaj naš muški i ratnički jad, pa govorimo da te nitko nije dostojan, govorimo da bi sve bilo drukčije i rat da bi odavno kraju došao, govorimo da bismo neprijatelja odbacili preko granice, raskinuli bismo opsadu grada, živjeli bismo kao sretni i slobodni ljudi, samo da nam nisi poginuo, a ti nam sad ovako ustaješ iz groba, naokolo hramaš u toj jednoj čizmetini, plašiš nam starce, i sve se ko nečemu čudiš? Čemu se ti to čudiš, junače?
A on, junak, da bi zaplakao! Niz obraz mu, blatnjav i crn od zdrave i zrele grobljanske zemlje, u kojoj kroz duge naraštaje, u aleji zaslužnih, trunu junaci, poteče iz oka.
Šta je to?, dreknuše neki.
Zagraktaše, zagrajaše nerazumljivo neke žene, udovice u crnoj udovičkoj opravi, i one koje se nikad nisu udavale, ali, eto, dobra je prilika među udovice se umiješati, žaliti gorko nevjenčane svoje muževe, i grakatati, i grajati kad ovako zatreba.
A njemu za onim mlazom, tankim kao konac djevojački, pojavi se bijela koža.
Kao da je živ, kao da smo prije rata.
Pa se u mjestu okrete, da bi bježao, da bi nas sve skupa nevidio.
Ali ljudi nadiru sa svih strana, i kako god se on okrene, eto ti njih. Pa se nesretnik vrti, ne zna kamo da pođe, gdje da udari, a niz ono drugo oko poteče mu još jedna kap, pa ponese pred sobom blato, i ostavi za sobom još jedan bijeli, čisti trag, prijeratni.
Ama ljudi, nisam ovo ja!, povika, sav izvan sebe.
Ja sam avet, priviđenje!
Jesi, nego šta si, đavo, sam đavo si ti!, zagraktaše udovice.
I dok se s njima nadglasavao, sve korak po korak uzmičući unatraške kroz masu, junak je sve više bivao samo još jedan uplašen čovjek, izluđen ratom i opsadom, životom u kavezu, među istim takvim, izbezumljenim i uplašenim ljudima, od kojih se samo po jednome razlikovao. Nije se prozlio, jer je na vrijeme poginuo. I upravo to je u ljudima probudilo bijes. Ništa čovjeka tako ne ponizi kao naivna i posve bezazlena dobrota onih koji ustaju iz grobova, nakon što ih se u patnji i nevolji, i u zlu svojemu i zlovolji, godinama zazivalo.
Špijun, špijun, to je neprijateljski špijun!, povikaše udovice.
Masa se na to uzbiba i zatalasa, uzdiže se kao nakvasalo crno tijesto, digoše se ruke, stegnuše oznojene i prljave šake, pa krenuše na njega.
Udovice zavrištaše.
Iz muških se grudi prolomi uzdah, sjeverac kao da je zapuhao niz hrastovu šumu.
Pa krenuše na njega.
Ali nije ga više bilo.
Počeše udarati jedni druge. Šake su se spuštahu po glavama, lomljahu se prsti po tvrdim lubanjama, bubnjahu i dobovahu po gornjim dijelovima leđa, čupahu jedni drugim bubrege iz bubrežnih ležišta, a zatim dugo očajavahu onako krvavi, dok ležahu po trgovima i ulicama i hvatahu dah.
Srećom, započe granatiranje, što ih vrati u svijest, najprije udovice, a za njima i njihovu muškadiju, pa se razbježaše po skloništima i podrumima.
Mjesec-dva junaka se nije spominjalo.
A onda netko reče da bi rat odavno bio gotov i da bismo sad u miru i tišini žalovali svoje mrtve, da nam on nije poginuo, da ga nije strefio metak lutalica.