Dok hodam Sarajevom, najčešće sam stvor koji je svoju pustoš izveo da je prošeta kao svoga kućnog ljubimca Lindu, mađarskog pulija i našeg ratnoga druga, a jedan od najtežih mojih dana bio je onaj kad sam je morao odnijeti veterinaru da je injekcijom uspava.
U tim šetnjama, pokašto čak pomišljam da ću toliko biti prazan samo kad umrem, i dok zagledam ljude koji prolaze kraj mene, jer uglavnom ne prolazim ja kraj njih: toliko me nema u tim trenucima, nerijetko mi kroz glavu prođu Zmajevi stihovi:
Jer se meni tako čini Da vas gledam s drugog sveta.
A kako iz takve pustoši nastaju tolike pjesme mogao sam tek naslućivati, sve dok mi tu stvar nije precizno objasnio engleski romansijer i pjesnik Džon Vejn: “I have nothing to say. And I am saying it. That’s poetry“. Ni ja nemam ama baš ništa da kažem, i obično ćutim kako mi je glava božanstveno prazna, ali, kad sjednem za kompjuter da to i priopćim, najčešće nikome, ali da ipak priopćim, navrve metafore i ritmovi koji su me prisilili da u jednoj pjesmi napišem:
Iz tog utješno svjetlo sviće: Do konca tvojih dana Tvoja sluškinja vjerna biće Ta pustoš raspjevana.
Ali se u tim šetnjama još uvijek događa da mi glava, nizašto i ni krošto – ili pak zato što moji koraci u nju pumpaju više krvi? – postane “šumna košnica asocijacija“, kako bi rekao Dušan Matić, i tada osjetim da sam skroz živ, čak se znam i glasno smijati, i baš me briga što će ljudi koji me poznaju pomisliti da sam šišiknuo – krasan crnogorski glagol za ludilo – a kako da se ne nasmijem kad isplivaju, recimo, Darinkine riječi o lažovima iz Montenegra: “Sve se bojim e ne umiju slagat! Nijesu to imali od koga naučit! Ne da im obraz da lažu!”
Ukratko, osoba sam koja živi sa knjigama i drugoga (čitaj: pravog) života odavno i nema, niti ga je, ako ću po istini zboriti, ikad imala, ako izuzmem djetinjstvo i četrdeset četiri mjeseca opsade Sarajeva: sve ostalo sam potrošio na život sa priviđenjima i za priviđenja. Ipak, kao insan koji čita i pravi knjige, u tim šetnjama, u trenucima kad kao Lazar ustajem iz mrtvih, često se osjetim vrlo povlaštenim, jer ono što sam iz pročitanog zauvijek upamtio, ili što sam vlastoručno napisao, umnožava moje osjećajne i uopšte duhovne veze sa svijetom i životom, iz kojih sam podavno isključen.
Za lijepog dana, nerijetko mi u svijesti sam od sebe iskrsne jedan stih Damjana Bednog:
И правит солнце хороводом!
(I upravlja sunce kolom!)
Ne čini mi se da je Damjan Bedni osobito značajan ruski pjesnik, ali nezaboravna mi je ova slika što svijet pretvara u kolo u kojemu je sunce – kec!
Ili ako po kojega guzonju vidim paunski šetati ulicom Ferhadija, nekad se sjetim Vladimira Nabokova: „Чем банальней музыка, тем ближе она к сердцу” („Što je banalnija muzika, bliža je srcu”), načelo kojeg se ovi politički diplaši strogo drže: što su trivijalnije njihove kajde o BiH, bliže su srcu gomile. Ali mi češće naumpadne veličanstven stih Osipa Mandeljštama:
Власть отвратительна, как руки брадобрея.
(Vlast je odvratna kao bricine ruke).
A nakon čitanja eseja u kojem Josif Brodski kaže da je Osip Mandeljštam najveći ruski pjesnik 20. stoljeća, nastavio sam prevoditi njegove pjesme, kojih sam do rata s mukom preveo petnaestak, i nedavno objavio knjigu od 264 strane.
Najbolje pjesme Josifa Brodskog su, najčešće, preduge za pamćenje, ali nije svagda tako. Ruski galerist Marat Geljman kaže: “Danas, kada ruska televizija ili vlada pričaju o kulturnim ličnostima, koriste termin ‘peta kolona’. Za njih, mi smo neprijatelji, a činjenica da smo deo globalne kulturne zajednice čini to još legitimnijim u njihovim očima”. Stoga bismo Vladimira Putina mogli zvati Staljinom nastavljenim drugim sredstvima, jer ono što se sad zove “globalna kulturna zajednica” u doba Kobe Džugašvilija zvalo se “svjetska kultura”, a o obračunu sa njom govori i izvrsna pjesma “Jednom tiraninu” Josifa Brodskog, koju ponekad sebi kazujem u sarajevskim šetnjama:
Tu je svraćao: ne hlače jahaće još, već drap kaput; suzdržani zgúro. Hapseći stalne goste kafea će svršiti potom sa svjetskom kulturom.
Ko da se time svetio (Vremenu,
ne njima) za svu bijedu, poniženja,
odvratnu kafu, dosadu, gloženja
u svakom svome ajncu izgubljenu.
I tu osvetu vrijeme pojede.
Tu je sad gužva, i mnogi se smije, a ploče trešte. No kad za sto sjedeš, nekako bi se osvrnuo prije.
Plastika, nikal – no sve drukše, pritom natrij-bromidom kolači te more. I iz teatra, prije no zatvore,
kašto navrati tu, al ikognito.
Kad on ulazi, svima je ustati. Jednim – službeno, ostalim – od sreće. On dlan iz zgloba ručnoga pokreće ugodnost ovoj večeri da vrati. Ispija kafu, bolju nego onda,
i kiflu jede, stisnut u fotelji,
tako ukusnu da i mrtvi: ”o da!”
uskliknuli bi, kad bi oživjeli.
U poeziji Josifa Brodskog aluzije, očiti, skriveni, parodirani citati, ili polucitati – to je stašni sud: mislim da mi je lakše bilo prevesti 700 kompjuterskih strana njegove poezije nego uz te pjesme napraviti, služeći se internetom, osamdesetak strana bilješki koje objašnjavaju samo dio podzemne igre značenja u njima.
U ovoj pjesmi “svjetska kultura” je citat, što je veoma važno znati: Osip Mandeljštam je ruski akmeizam definisao kao “čežnju za svjetskom kulturom”, što treba čitati prvenstveno kao definiciju njegove poezije. Mandeljštam je platio glavom svoju pjesmu o Staljinu, a iz SSSR-a šutnuti Brodski je, pored ostalog, dalje razvijao i produbljivao pjesničko iskustvo akmeizma, pogotovo najvećeg među njima, Osipa Emiljeviča Mandeljštama. Kao da je, ovdje, računao čak i sa igrom imena: na Osipovu pjesmu naslanja se Josifova pjesma o Josifu Visarionoviču.
2. Kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu gotovo svagda vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova:
La mer est plus belle
Que les cathedrals.
More je ljepše
Nego katedrale.
Ove stihove godinama nosim sa sobom kao svoj trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono bar mnogo dublje ih prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima mnogo više ljepote, jer more od tebe ništa ne zahtijeva, ništa ti ne nameće i ne propisuje, jer ne zna ni da te ima.
Uz to, bez ovih stihova, pomislio sam, ne bi bilo moguće da docnije Pol Valeri, od Verlena mnogo veći pjesnik, u pjesmi “Morsko groblje” more nazove “Minervin hram prosti“ (“simple temple à Minerve“). Mada moram dodati da sam se u Puli sjetio i Kranjčevićevoga stiha: “I more vječno, jedino i samo”, riječi posve prazne, ali o moru nagovještavaju sve.
Da Kranjčević nije samo veliki hrvatski nego i moj pjesnik, saznao sam prije otprilike četrdeset i osam godina, kad sam iščitao njegove sabrane pjesme, i to pod utjecajem izvrsnog eseja profesora Midhata Begića koji nam je, na trećoj i četvrtoj godini, predavao modernu književnost. Marka Darinkina, rođenog pod Staninim Kršem, esej jednoga Muslimana je nagnao da iščita jednog Hrvata i zauvijek ga prisvoji, zato mi je, danas, veoma drago pomisliti da sam živio u tom i takvom Sarajevu, od kojeg nije, na žalost, ostalo gotovo ništa.
Kasnije sam čitao i veliki Krležin esej o Kranjčeviću koji je učvrstio moju vjeru u Silvijevu veličinu, i još pamtim da je u tom eseju Krleža citirao stihove: “Na noge se, kanibale, što si istim slasnim zubom / jeo mozak poluboga kao i rep magareći”, a pamtim i Krležin komentar: Nikad se neće znati kakav je to kanibal koji jede mozgove polubogova i magareće repove, ali to je savršeno nevažno kod ocjene estetske vrijednosti ovih stihova (navedeno po sjećanju).
Jedan zagrebački kritičar – na žalost, više ne znam kako se zvao – prikazao je moju knjigu “Osmatračnica” iz 1974.godine: zaboravio sam šta je u njemu rekao, osim pitanja: “Prepoznajem li ja to u njemu Kranjčevića?” Da sam tog kritičara poznavao, telefonirao bih mu i rekao:”Naravno da prepoznaješ”. Danas ne mogu uprijeti prstom u stihove i pjesme iz “Osmatračnice” koji ne bi bili mogući bez Kranjčevića, ali nema sumnje da bih pisao malo drukčije da nisam čitao autora pjesme “Zadnji Adam”.
3. Ili, kad mi na duši lakne, jer sam, pred izlazak u šetnju, dio njenih tereta povjerio kompjuteru, naumpadne mi Moskov Selim iz istoimene priče grčkog pisca Jorgosa Vizinosa: “Reci mi, tako ti Boga u koga vjeruješ, je li istina da bi i kamen, ako bi našao koga da mu kaže svoje dertove, postao lakši?” Pošto sam prvenstveno pjesnik, posve je prirodno što i iz proze pamtim uglavnom poeziju.
4. Ili, kad ugledam turčinke – riječ koja te poziva da krunicu tog cvijeta vidiš kao fes – prvo se sjetim Dučićevih stihova: “veselo je cveto / turčinak u njenom govoru i smehu“, potom iskrsne Desanka Maksimović, koju sam svega jednom vidio uživo, ne sjećam ni gdje, ni kada, jedino pamtim da sam, na književnoj večeri, pročitao pjesmu u kojoj postoje ovi stihovi:
Pogledaj, bulke nagnule su glave,
ko bogomajke s vizantijskih freski –
i da mi je Desanka, nakon završetka te večeri, prišla i kazala: “One bulke su vam krasne“. U šta, naravno, nisam ni sumnjao, ali ne vjerujem da je zamijetila užitak sa kojim sam, u toj slici, pomiješao – male bule i bogorodice!
5. Jer duhovno sam oduvijek bio Jugosloven, a kao takav ću se i poderati. Jeste, u svakovečernjim šetnjama Sarajevom, presrećan sam kad mojoj duši dojadi da bude pokojnica koja još hoda, pa se, rečeno Darinkinim jezikom, “nanoži i okopijeri”, i pokaže mi kolika je Jugoslovenka. Nacija je u nas odavno postala profanacija, i to gadna, svih bitnih ljudskih vrijednosti.
6.U jednoj od tih šetnji sjetio sam se Hamze Huma. Nakon jedne književne večeri, negdje u unutrašnjosti BiH, jedan relativno mlad pjesnik je, od pola pive, rekao: “Ja sam najveći živi pjesnik u Bosni i Hercegovini“. „Ćuti, budalo!“, kazao mu je Hamza.“Ti pojma nemaš da je svaki pjesnik najveći!“
Hamzu sam, svojedobno, često slušao na književnim večerima, ali sam zaboravio sve, osim jedne stvari koja se ponavljala, valjda je zato i preživjela: “A sad ću vam pročitati“, rekao bi, “’Labudovu pjesmu’ koju sam napisao juče, prije šesnaest godina”. Našto bi se mnogi nasmijali.
Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege sa pjesnikom u sebi koji je zaćutao u starosti, što je značilo i način da se duhovno digne nad tu ne baš veselu činjenicu, nego je to bila i puna istina: u mojoj duši, opsada Sarajeva počela je juče, prije 22 godine, jer ovaj život proleti dok si rekao JNA. Još pamtim početak te pjesme:
Znam, nemam te druže,
al ti opet pišem
po jatu lasta što nad glavom kruže.
Ti stihovi žive od sudara onog što znamo o životu i onoga što poduzimamo protiv tog znanja da ga poreknemo, ili da ga suzbijemo, ili bar da donekle duhovno njime ovladamo, jer duša je šira od svega što znamo o svijetu. Očekivalo bi se da kaže “nema te“, ali umjesto ovog bezličnog obrta, dođe prvo lice koje je vrlo sugestivno, jer njegovo značenje nije precizno fiksirano i pomalo lebdi: možda je njegov drug umro, a možda ga je samo izgubio. No čak ako se obraća mrtvome, oblik “nemam“ djeluje snažnije: nije umro nikom, njego njemu, Hamzi Humi, nemanje drugova ide podruku sa starošću, drug je stavljen na spisak gubitaka od kojih se ljudski život, u tom dobu, uglavnom i sastoji.
Pjesnik se ne miri sa tim nemanjem, zato i pruža ruku za nemogućim: obraćajući se onom koga, bukvalno ili metaforično, nema, poseže za jatom lasta kao posrednikom bilo između dva svijeta, bilo između dva čovjeka čija je veza umrla, njegov duh nadlijeće, skupa sa lastama, ljudsku sudbinu. Te laste su uzete iz folklora, ali otud i potiče njina snaga. Jer folklor je plod svijeta koji ne poznaje pismo, a pjesnik po lastama ne šalje haber, kao u narodnoj pjesmi, već po njima piše, jednim potezom je slio usmenu i pismenu kulturu i napravio sliku divno pomjerenu, jer piše se po papiru a ne po lastama, i istodobno posve tačnu, da ne kažem realističnu u zbilji višoj od svakodnevne.
Ni kruženje lasta nije lišeno poetske čari. Ta slika u mojoj mašti priziva vrane i gavrane koji kruže nad mrtvacem, mada je mogućno da na ovaj način pjesnike čitaju samo pjesnicii da u glavi “običnog“ čitaoca može ne iskrsnuti ova asocijacija, ali je jedno sigurno: ne moraš biti pjesnik da u tom letu ukrug vidiš odsustvo nade: laste neće odnijeti pjesmu drugu, jer su postale znamen života u krugu iz kojeg nema izlaska.
Tu je i fina dvosmislica u riječi “opet“. Pošto je u ovim stihovima prisutan foklor, tom prilogu dajemo narodsku boju, čitamo ga kao ipak, ali može značiti i ponovo, stoga i ta riječ doprinosi prelivnosti značenja ovih stihova:1) pišem ti uprkos tome što znam da te nema, i 2) ne činim to prvi put.
7. Ali ta Jugoslovenka u meni često ne može da sama sebe ne truje, jer ne može da se ne sjeti stvari od kojih joj se zanebesa. Već sam u napisao: pustiti onu Dodikovu magaricu, zvanu Rajko Vasić, da njače po novinama i na internetu zločin je protiv čovječnosti. Sreća je njegova što nikad neće znati kolika je stoka. Čitajući tekst u kojem vječni Vasić Vječnu Vatru u Sarajevu naziva Vječnim Plinom, sjetio sam se Radomira Konstantinovića koji je, kad iza rata dolazio u Sarajevo, rekao da su Srbi, danas, narod “dubinski fašiziran“.
Iznad Vječne Vatre piše: “Hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju boraca bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, crnogorskih i srpskih brigada slavne Jugoslovenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih rodoljuba Srba, muslimana i Hrvata 6. aprila 1945. oslobođeno je Sarajevo…“
Ne znam koliko je, u borbama za oslobođenje Sarajeva, poginulo Srba, ali još pamtim da je Tito negdje rekao da ih je u njegovoj armiji bilo najviše, a na internetu sam našao da su, prema nepotpunim podacima, samo iz 13. divizije, u borbama za oslobođenje Sarajeva poginula 62 Srbina. Danas Rajko Vasić, križanac hajvana i naciste, izvadio staru upuhljanu karinu pa piša po njihovoj uspomeni. Sa njim bi samo toljagom vrijedilo diskutirati, kaže mi jedan prijatelj. A ja ću: Varaš se! Ja sam sa sela i dobro znamda marva, od motke, bude još veća marva.
Potom sam se, pojma nemam zašto, sjetio riječi: “Nedavno u Vašingtonu govorio mi je Josif Brodski da upravo priprema knjigu eseja, i da se njoj više raduje nego svim svojim pesničkim i drugim delima“. Ovo je 2006. godine rekao Budimir Dubak, piskaralo koje, ako je suditi po prilogu “nedavno“, nije znalo da je Brodski umro 1996. godine. Kao svi Montenegrinjci, i ovaj ima golem dar za lažno predstavljanje: Veliko Ništa poteže za Brodskim jer hoće da je Nešto. Ono sa Brodskim pričalo! Ono! Miloševićevom vodonoši i škrabalu kakvih staje devetnaest u kilo ispovijedao se Josif Brodski koji je rekao da Srbiju kao agresora treba osuditi da plaća ratne reparacije BIH, a u pjesmi napisanoj u odbranu bosanskih muslimana, obraćajući se Zapadu, pored ostalog je kazao:
Pero vremena oštro, krvi žedno, što neće da žrtva i dželat su jedno, kazaće da zadnja ološ i alaša vrsta je vaša.
(preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović)
Taj i takav Brodski,dakle, divanio je o književnosti sa Slobinim lovačkim hrtom i piscem koji zapravo nije Dubak već budak.
U tim šetnjama konačno sam našao i valjanu devizu koja će mi trajati do kraja života: “Biti na odstojanju od Crne Gore. Iz poštovanja“. Tamo sam išao samo kad poželim da se “nauzmem crnog“, kako bi rekao Milan Milišić, a pošto danas svog crnila imam dovoljno, čak i za izvoz, nema više posebnih razloga da tamo idem, izuzmem li Gusinje, čiji sam počasni građanin.
Inače, Crna Gora je najljepša kad nije tu. Kad joj se divim sa bezbjednoga razmaka. To je možda najljepša zemlja pod nebom, ali šta joj to vrijedi kad lopatom možeš zgrtati njen ološ s tri prsta, crnogorski ili srpski, svejedno, jer ne vidim bitnu razliku između Miodraga Perovića zvanog Miško Kesedžija i Andrije Mandića, četničkog nadvojvode od Mojkovca, ni između Jevrema Brkovića zvanog Špijun iz Pipera i Budimira Dubaka: iz svih progovara bit pravoslavne Crne Gore kakvu znam oduvijek.
Ipak, u tim šetnjama, gotovo uvijek naiđe trenutak kad se trgnem, kao uboden, dođem mozgu, i korim sebe što puštam da mi hajvani truju dušu, zatim bježim u stihove kojih se sjećam gotovo namjerno.
Često su to stihovi Josifa Brodskog, a preveo sam ih oko dvadeset i dvije tisuće, i evo jedan od meni najdražih: ”Боль / всегда учила жить (“Bol je svagda učila živjeti”), mada znam da su pjesnički moćniji njegovi stihovi: “И если погаснет свет / зажжет свой фонарик боль (“I ako zgasne svjetlost / upaliće svoj fenjerić bol”), na koje se, odmah, sam od sebe, nadoveže Goranov stih iz “Jame”: “I vrisak, bijel još i sad u sljepoći”. I boga pitaj gdje će me, potom, iz Sarajeva, odvesti taj lanac sjećanja, možda čak do stihova poljskog pjesnika Jana Lehonja: “Nema neba ni zemlje, ponora ni pakla, / Jest samo Betriče. Ni nje upravo nema”, ali ma gdje da se zaustavim, znam da je to jedini moj pravi život. Taj život sa književnošću. Sve ostalo su priviđenja, osim moje kćeri Ivane i njene majke, a moje, da oprostiš, žene, kako su nekad govorili u Crnoj Gori.
Jugoslovenka
Dok hodam Sarajevom, najčešće sam stvor koji je svoju pustoš izveo da je prošeta kao svoga kućnog ljubimca Lindu, mađarskog pulija i našeg ratnoga druga, a jedan od najtežih mojih dana bio je onaj kad sam je morao odnijeti veterinaru da je injekcijom uspava.
U tim šetnjama, pokašto čak pomišljam da ću toliko biti prazan samo kad umrem, i dok zagledam ljude koji prolaze kraj mene, jer uglavnom ne prolazim ja kraj njih: toliko me nema u tim trenucima, nerijetko mi kroz glavu prođu Zmajevi stihovi:
Jer se meni tako čini
Da vas gledam s drugog sveta.
A kako iz takve pustoši nastaju tolike pjesme mogao sam tek naslućivati, sve dok mi tu stvar nije precizno objasnio engleski romansijer i pjesnik Džon Vejn: “I have nothing to say. And I am saying it. That’s poetry“. Ni ja nemam ama baš ništa da kažem, i obično ćutim kako mi je glava božanstveno prazna, ali, kad sjednem za kompjuter da to i priopćim, najčešće nikome, ali da ipak priopćim, navrve metafore i ritmovi koji su me prisilili da u jednoj pjesmi napišem:
Iz tog utješno svjetlo sviće:
Do konca tvojih dana
Tvoja sluškinja vjerna biće
Ta pustoš raspjevana.
Ali se u tim šetnjama još uvijek događa da mi glava, nizašto i ni krošto – ili pak zato što moji koraci u nju pumpaju više krvi? – postane “šumna košnica asocijacija“, kako bi rekao Dušan Matić, i tada osjetim da sam skroz živ, čak se znam i glasno smijati, i baš me briga što će ljudi koji me poznaju pomisliti da sam šišiknuo – krasan crnogorski glagol za ludilo – a kako da se ne nasmijem kad isplivaju, recimo, Darinkine riječi o lažovima iz Montenegra: “Sve se bojim e ne umiju slagat! Nijesu to imali od koga naučit! Ne da im obraz da lažu!”
Ukratko, osoba sam koja živi sa knjigama i drugoga (čitaj: pravog) života odavno i nema, niti ga je, ako ću po istini zboriti, ikad imala, ako izuzmem djetinjstvo i četrdeset četiri mjeseca opsade Sarajeva: sve ostalo sam potrošio na život sa priviđenjima i za priviđenja. Ipak, kao insan koji čita i pravi knjige, u tim šetnjama, u trenucima kad kao Lazar ustajem iz mrtvih, često se osjetim vrlo povlaštenim, jer ono što sam iz pročitanog zauvijek upamtio, ili što sam vlastoručno napisao, umnožava moje osjećajne i uopšte duhovne veze sa svijetom i životom, iz kojih sam podavno isključen.
Za lijepog dana, nerijetko mi u svijesti sam od sebe iskrsne jedan stih Damjana Bednog:
И правит солнце хороводом!
(I upravlja sunce kolom!)
Ne čini mi se da je Damjan Bedni osobito značajan ruski pjesnik, ali nezaboravna mi je ova slika što svijet pretvara u kolo u kojemu je sunce – kec!
Ili ako po kojega guzonju vidim paunski šetati ulicom Ferhadija, nekad se sjetim Vladimira Nabokova: „Чем банальней музыка, тем ближе она к сердцу” („Što je banalnija muzika, bliža je srcu”), načelo kojeg se ovi politički diplaši strogo drže: što su trivijalnije njihove kajde o BiH, bliže su srcu gomile. Ali mi češće naumpadne veličanstven stih Osipa Mandeljštama:
Власть отвратительна, как руки брадобрея.
(Vlast je odvratna kao bricine ruke).
A nakon čitanja eseja u kojem Josif Brodski kaže da je Osip Mandeljštam najveći ruski pjesnik 20. stoljeća, nastavio sam prevoditi njegove pjesme, kojih sam do rata s mukom preveo petnaestak, i nedavno objavio knjigu od 264 strane.
Najbolje pjesme Josifa Brodskog su, najčešće, preduge za pamćenje, ali nije svagda tako. Ruski galerist Marat Geljman kaže: “Danas, kada ruska televizija ili vlada pričaju o kulturnim ličnostima, koriste termin ‘peta kolona’. Za njih, mi smo neprijatelji, a činjenica da smo deo globalne kulturne zajednice čini to još legitimnijim u njihovim očima”. Stoga bismo Vladimira Putina mogli zvati Staljinom nastavljenim drugim sredstvima, jer ono što se sad zove “globalna kulturna zajednica” u doba Kobe Džugašvilija zvalo se “svjetska kultura”, a o obračunu sa njom govori i izvrsna pjesma “Jednom tiraninu” Josifa Brodskog, koju ponekad sebi kazujem u sarajevskim šetnjama:
Tu je svraćao: ne hlače jahaće
još, već drap kaput; suzdržani zgúro.
Hapseći stalne goste kafea će
svršiti potom sa svjetskom kulturom.
Ko da se time svetio (Vremenu,
ne njima) za svu bijedu, poniženja,
odvratnu kafu, dosadu, gloženja
u svakom svome ajncu izgubljenu.
I tu osvetu vrijeme pojede.
Tu je sad gužva, i mnogi se smije,
a ploče trešte. No kad za sto sjedeš,
nekako bi se osvrnuo prije.
Plastika, nikal – no sve drukše, pritom
natrij-bromidom kolači te more.
I iz teatra, prije no zatvore,
kašto navrati tu, al ikognito.
Kad on ulazi, svima je ustati.
Jednim – službeno, ostalim – od sreće.
On dlan iz zgloba ručnoga pokreće
ugodnost ovoj večeri da vrati.
Ispija kafu, bolju nego onda,
i kiflu jede, stisnut u fotelji,
tako ukusnu da i mrtvi: ”o da!”
uskliknuli bi, kad bi oživjeli.
U poeziji Josifa Brodskog aluzije, očiti, skriveni, parodirani citati, ili polucitati – to je stašni sud: mislim da mi je lakše bilo prevesti 700 kompjuterskih strana njegove poezije nego uz te pjesme napraviti, služeći se internetom, osamdesetak strana bilješki koje objašnjavaju samo dio podzemne igre značenja u njima.
U ovoj pjesmi “svjetska kultura” je citat, što je veoma važno znati: Osip Mandeljštam je ruski akmeizam definisao kao “čežnju za svjetskom kulturom”, što treba čitati prvenstveno kao definiciju njegove poezije. Mandeljštam je platio glavom svoju pjesmu o Staljinu, a iz SSSR-a šutnuti Brodski je, pored ostalog, dalje razvijao i produbljivao pjesničko iskustvo akmeizma, pogotovo najvećeg među njima, Osipa Emiljeviča Mandeljštama. Kao da je, ovdje, računao čak i sa igrom imena: na Osipovu pjesmu naslanja se Josifova pjesma o Josifu Visarionoviču.
2. Kad ponovo ugledam Jadran – a more ide u mali broj stvari koje se mogu gotovo svagda vidjeti kao prvi put – često se sjetim Verlenovih stihova:
La mer est plus belle
Que les cathedrals.
More je ljepše
Nego katedrale.
Ove stihove godinama nosim sa sobom kao svoj trajni duhovni prtljag, ali čini mi se da sam ih, nedavno, kad sam u Puli šetao kraj mora, ako ne shvatio do kraja, a ono bar mnogo dublje ih prisvojio: pred morem obuzima me spokoj kakav jamačno osjeća vjernik kad uđe u bogomolju, ali u tom spokoju ima mnogo više ljepote, jer more od tebe ništa ne zahtijeva, ništa ti ne nameće i ne propisuje, jer ne zna ni da te ima.
Uz to, bez ovih stihova, pomislio sam, ne bi bilo moguće da docnije Pol Valeri, od Verlena mnogo veći pjesnik, u pjesmi “Morsko groblje” more nazove “Minervin hram prosti“ (“simple temple à Minerve“). Mada moram dodati da sam se u Puli sjetio i Kranjčevićevoga stiha: “I more vječno, jedino i samo”, riječi posve prazne, ali o moru nagovještavaju sve.
Da Kranjčević nije samo veliki hrvatski nego i moj pjesnik, saznao sam prije otprilike četrdeset i osam godina, kad sam iščitao njegove sabrane pjesme, i to pod utjecajem izvrsnog eseja profesora Midhata Begića koji nam je, na trećoj i četvrtoj godini, predavao modernu književnost. Marka Darinkina, rođenog pod Staninim Kršem, esej jednoga Muslimana je nagnao da iščita jednog Hrvata i zauvijek ga prisvoji, zato mi je, danas, veoma drago pomisliti da sam živio u tom i takvom Sarajevu, od kojeg nije, na žalost, ostalo gotovo ništa.
Kasnije sam čitao i veliki Krležin esej o Kranjčeviću koji je učvrstio moju vjeru u Silvijevu veličinu, i još pamtim da je u tom eseju Krleža citirao stihove: “Na noge se, kanibale, što si istim slasnim zubom / jeo mozak poluboga kao i rep magareći”, a pamtim i Krležin komentar: Nikad se neće znati kakav je to kanibal koji jede mozgove polubogova i magareće repove, ali to je savršeno nevažno kod ocjene estetske vrijednosti ovih stihova (navedeno po sjećanju).
Jedan zagrebački kritičar – na žalost, više ne znam kako se zvao – prikazao je moju knjigu “Osmatračnica” iz 1974.godine: zaboravio sam šta je u njemu rekao, osim pitanja: “Prepoznajem li ja to u njemu Kranjčevića?” Da sam tog kritičara poznavao, telefonirao bih mu i rekao:”Naravno da prepoznaješ”. Danas ne mogu uprijeti prstom u stihove i pjesme iz “Osmatračnice” koji ne bi bili mogući bez Kranjčevića, ali nema sumnje da bih pisao malo drukčije da nisam čitao autora pjesme “Zadnji Adam”.
3. Ili, kad mi na duši lakne, jer sam, pred izlazak u šetnju, dio njenih tereta povjerio kompjuteru, naumpadne mi Moskov Selim iz istoimene priče grčkog pisca Jorgosa Vizinosa: “Reci mi, tako ti Boga u koga vjeruješ, je li istina da bi i kamen, ako bi našao koga da mu kaže svoje dertove, postao lakši?” Pošto sam prvenstveno pjesnik, posve je prirodno što i iz proze pamtim uglavnom poeziju.
4. Ili, kad ugledam turčinke – riječ koja te poziva da krunicu tog cvijeta vidiš kao fes – prvo se sjetim Dučićevih stihova: “veselo je cveto / turčinak u njenom govoru i smehu“, potom iskrsne Desanka Maksimović, koju sam svega jednom vidio uživo, ne sjećam ni gdje, ni kada, jedino pamtim da sam, na književnoj večeri, pročitao pjesmu u kojoj postoje ovi stihovi:
Pogledaj, bulke nagnule su glave,
ko bogomajke s vizantijskih freski –
i da mi je Desanka, nakon završetka te večeri, prišla i kazala: “One bulke su vam krasne“. U šta, naravno, nisam ni sumnjao, ali ne vjerujem da je zamijetila užitak sa kojim sam, u toj slici, pomiješao – male bule i bogorodice!
5. Jer duhovno sam oduvijek bio Jugosloven, a kao takav ću se i poderati. Jeste, u svakovečernjim šetnjama Sarajevom, presrećan sam kad mojoj duši dojadi da bude pokojnica koja još hoda, pa se, rečeno Darinkinim jezikom, “nanoži i okopijeri”, i pokaže mi kolika je Jugoslovenka. Nacija je u nas odavno postala profanacija, i to gadna, svih bitnih ljudskih vrijednosti.
6. U jednoj od tih šetnji sjetio sam se Hamze Huma. Nakon jedne književne večeri, negdje u unutrašnjosti BiH, jedan relativno mlad pjesnik je, od pola pive, rekao: “Ja sam najveći živi pjesnik u Bosni i Hercegovini“. „Ćuti, budalo!“, kazao mu je Hamza.“Ti pojma nemaš da je svaki pjesnik najveći!“
Hamzu sam, svojedobno, često slušao na književnim večerima, ali sam zaboravio sve, osim jedne stvari koja se ponavljala, valjda je zato i preživjela: “A sad ću vam pročitati“, rekao bi, “’Labudovu pjesmu’ koju sam napisao juče, prije šesnaest godina”. Našto bi se mnogi nasmijali.
Sad znam da ta dosjetka nije bila tek Hamzino tjeranje šege sa pjesnikom u sebi koji je zaćutao u starosti, što je značilo i način da se duhovno digne nad tu ne baš veselu činjenicu, nego je to bila i puna istina: u mojoj duši, opsada Sarajeva počela je juče, prije 22 godine, jer ovaj život proleti dok si rekao JNA. Još pamtim početak te pjesme:
Znam, nemam te druže,
al ti opet pišem
po jatu lasta što nad glavom kruže.
Ti stihovi žive od sudara onog što znamo o životu i onoga što poduzimamo protiv tog znanja da ga poreknemo, ili da ga suzbijemo, ili bar da donekle duhovno njime ovladamo, jer duša je šira od svega što znamo o svijetu. Očekivalo bi se da kaže “nema te“, ali umjesto ovog bezličnog obrta, dođe prvo lice koje je vrlo sugestivno, jer njegovo značenje nije precizno fiksirano i pomalo lebdi: možda je njegov drug umro, a možda ga je samo izgubio. No čak ako se obraća mrtvome, oblik “nemam“ djeluje snažnije: nije umro nikom, njego njemu, Hamzi Humi, nemanje drugova ide podruku sa starošću, drug je stavljen na spisak gubitaka od kojih se ljudski život, u tom dobu, uglavnom i sastoji.
Pjesnik se ne miri sa tim nemanjem, zato i pruža ruku za nemogućim: obraćajući se onom koga, bukvalno ili metaforično, nema, poseže za jatom lasta kao posrednikom bilo između dva svijeta, bilo između dva čovjeka čija je veza umrla, njegov duh nadlijeće, skupa sa lastama, ljudsku sudbinu. Te laste su uzete iz folklora, ali otud i potiče njina snaga. Jer folklor je plod svijeta koji ne poznaje pismo, a pjesnik po lastama ne šalje haber, kao u narodnoj pjesmi, već po njima piše, jednim potezom je slio usmenu i pismenu kulturu i napravio sliku divno pomjerenu, jer piše se po papiru a ne po lastama, i istodobno posve tačnu, da ne kažem realističnu u zbilji višoj od svakodnevne.
Ni kruženje lasta nije lišeno poetske čari. Ta slika u mojoj mašti priziva vrane i gavrane koji kruže nad mrtvacem, mada je mogućno da na ovaj način pjesnike čitaju samo pjesnici i da u glavi “običnog“ čitaoca može ne iskrsnuti ova asocijacija, ali je jedno sigurno: ne moraš biti pjesnik da u tom letu ukrug vidiš odsustvo nade: laste neće odnijeti pjesmu drugu, jer su postale znamen života u krugu iz kojeg nema izlaska.
Tu je i fina dvosmislica u riječi “opet“. Pošto je u ovim stihovima prisutan foklor, tom prilogu dajemo narodsku boju, čitamo ga kao ipak, ali može značiti i ponovo, stoga i ta riječ doprinosi prelivnosti značenja ovih stihova:1) pišem ti uprkos tome što znam da te nema, i 2) ne činim to prvi put.
7. Ali ta Jugoslovenka u meni često ne može da sama sebe ne truje, jer ne može da se ne sjeti stvari od kojih joj se zanebesa. Već sam u napisao: pustiti onu Dodikovu magaricu, zvanu Rajko Vasić, da njače po novinama i na internetu zločin je protiv čovječnosti. Sreća je njegova što nikad neće znati kolika je stoka. Čitajući tekst u kojem vječni Vasić Vječnu Vatru u Sarajevu naziva Vječnim Plinom, sjetio sam se Radomira Konstantinovića koji je, kad iza rata dolazio u Sarajevo, rekao da su Srbi, danas, narod “dubinski fašiziran“.
Iznad Vječne Vatre piše: “Hrabrošću i zajednički prolivenom krvlju boraca bosansko-hercegovačkih, hrvatskih, crnogorskih i srpskih brigada slavne Jugoslovenske armije, zajedničkim naporima i žrtvama sarajevskih rodoljuba Srba, muslimana i Hrvata 6. aprila 1945. oslobođeno je Sarajevo…“
Ne znam koliko je, u borbama za oslobođenje Sarajeva, poginulo Srba, ali još pamtim da je Tito negdje rekao da ih je u njegovoj armiji bilo najviše, a na internetu sam našao da su, prema nepotpunim podacima, samo iz 13. divizije, u borbama za oslobođenje Sarajeva poginula 62 Srbina. Danas Rajko Vasić, križanac hajvana i naciste, izvadio staru upuhljanu karinu pa piša po njihovoj uspomeni. Sa njim bi samo toljagom vrijedilo diskutirati, kaže mi jedan prijatelj. A ja ću: Varaš se! Ja sam sa sela i dobro znam da marva, od motke, bude još veća marva.
Potom sam se, pojma nemam zašto, sjetio riječi: “Nedavno u Vašingtonu govorio mi je Josif Brodski da upravo priprema knjigu eseja, i da se njoj više raduje nego svim svojim pesničkim i drugim delima“. Ovo je 2006. godine rekao Budimir Dubak, piskaralo koje, ako je suditi po prilogu “nedavno“, nije znalo da je Brodski umro 1996. godine. Kao svi Montenegrinjci, i ovaj ima golem dar za lažno predstavljanje: Veliko Ništa poteže za Brodskim jer hoće da je Nešto. Ono sa Brodskim pričalo! Ono! Miloševićevom vodonoši i škrabalu kakvih staje devetnaest u kilo ispovijedao se Josif Brodski koji je rekao da Srbiju kao agresora treba osuditi da plaća ratne reparacije BIH, a u pjesmi napisanoj u odbranu bosanskih muslimana, obraćajući se Zapadu, pored ostalog je kazao:
Pero vremena oštro, krvi žedno,
što neće da žrtva i dželat su jedno,
kazaće da zadnja ološ i alaša
vrsta je vaša.
(preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović)
Taj i takav Brodski,dakle, divanio je o književnosti sa Slobinim lovačkim hrtom i piscem koji zapravo nije Dubak već budak.
U tim šetnjama konačno sam našao i valjanu devizu koja će mi trajati do kraja života: “Biti na odstojanju od Crne Gore. Iz poštovanja“. Tamo sam išao samo kad poželim da se “nauzmem crnog“, kako bi rekao Milan Milišić, a pošto danas svog crnila imam dovoljno, čak i za izvoz, nema više posebnih razloga da tamo idem, izuzmem li Gusinje, čiji sam počasni građanin.
Inače, Crna Gora je najljepša kad nije tu. Kad joj se divim sa bezbjednoga razmaka. To je možda najljepša zemlja pod nebom, ali šta joj to vrijedi kad lopatom možeš zgrtati njen ološ s tri prsta, crnogorski ili srpski, svejedno, jer ne vidim bitnu razliku između Miodraga Perovića zvanog Miško Kesedžija i Andrije Mandića, četničkog nadvojvode od Mojkovca, ni između Jevrema Brkovića zvanog Špijun iz Pipera i Budimira Dubaka: iz svih progovara bit pravoslavne Crne Gore kakvu znam oduvijek.
Ipak, u tim šetnjama, gotovo uvijek naiđe trenutak kad se trgnem, kao uboden, dođem mozgu, i korim sebe što puštam da mi hajvani truju dušu, zatim bježim u stihove kojih se sjećam gotovo namjerno.
Često su to stihovi Josifa Brodskog, a preveo sam ih oko dvadeset i dvije tisuće, i evo jedan od meni najdražih: ”Боль / всегда учила жить (“Bol je svagda učila živjeti”), mada znam da su pjesnički moćniji njegovi stihovi: “И если погаснет свет / зажжет свой фонарик боль (“I ako zgasne svjetlost / upaliće svoj fenjerić bol”), na koje se, odmah, sam od sebe, nadoveže Goranov stih iz “Jame”: “I vrisak, bijel još i sad u sljepoći”. I boga pitaj gdje će me, potom, iz Sarajeva, odvesti taj lanac sjećanja, možda čak do stihova poljskog pjesnika Jana Lehonja: “Nema neba ni zemlje, ponora ni pakla, / Jest samo Betriče. Ni nje upravo nema”, ali ma gdje da se zaustavim, znam da je to jedini moj pravi život. Taj život sa književnošću. Sve ostalo su priviđenja, osim moje kćeri Ivane i njene majke, a moje, da oprostiš, žene, kako su nekad govorili u Crnoj Gori.