Tekst pisan za programsku knjižicu predstave “Jugoslavija, moja dežela”, u režiji Ivice Buljana, Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani
*
Dva demona Gorana Vojnovića prate kroz život i kroz književnost. Prvi je demon bastardnog identiteta. Drugi je demon sjećanja. Prvi se da naslutiti u Goranovom Ć na kraju prezimena, i to Ć je, znaju Slovenci, metafora ne samo njegove identitarne bastardnosti, nego i specifične tvrdoglavosti i ustrajavanja na nečemu što se mnogima čini posve nevažno: na jedva vidljivoj, gotovo mikroskopskoj razlici u tipografskim oznakama. To Vojnovićevo Ć među tolikim slovenskim Č ne tiče se samo njega, nego se tiče tisuća i desetina tisuća građana Slovenije, izbrisanih i neizbrisanih, uvjerenih Slovenaca, slovenskih nacionalista i onih koji to nisu, koji su odnekud iz svojih južnih pradomovina kao teret ponijeli taj malo čudni tipografski znak i taj suglasnik u prezimenu, malo mekši frikativ koji obično ni sami nisu u stanju izgovoriti. To “meko ć” mnogi su iz praktičnih razloga pretvorili u tvrdo, jer su slovenski štampari i tipografski radnici s njime imali problema i jer im se nije dalo podnositi da netko drugi, recimo nepažljivi općinski matičar, zapisničar na sudu ili prometnik dok ispisuje kaznu, istu stvar čini umjesto njih, pa to Ć po automatizmu većinske tipografije ispisuje kao Č. Drugi su ga prepravili, ili su pristali na prepravljanje, iz razloga socijalne mimikrije – ugodnije je u Sloveniji, kao i u većini europskih društava, biti nevidljiv i neprepoznat po prezimenu, pogotovu ako se još i ne sjećaš južnog prazavičaja, ako tamo nikada nisi bio i ne govoriš srpskohrvatski jezik.
Ali isto tako, bilo je onih, pogotovo nakon lipnja 1991, kratkoga rata i dana slovenske samostalnosti, koji su se tvrdoglavo uhvatili svoga Ć, odlučni da im jedan tipografski znak, više nego sam glas koji on označava, postane sudbina. Biti južnjak i biti čefur nije neka viša niti počasna pripadnost. U tome nema ničega naročito uzvišenog. Južnjaštvo postaje važno pitanje identiteta tek kada je osporeno. Zašto biti južnjak među Slovencima postaje važno tek nakon što postane važno zašto ne biti južnjak među Slovencima.
Goran Vojnović nije zadrt tip. Još manje on je neka bernhardovska, mrziteljska priroda. Prije bi se reklo da je vedar, društven, izrazito inkluzivan u svojim socijalnim i kulturnim nazorima. U vrijeme kada je s romanom “Čefuri raus” ulazio u slovensku književnost i na javnu scenu u državi koja je još uvijek pucala od ponosa zbog činjenice svoga osamostaljenja, Vojnović nije previše vodio računa ni o svojoj autoidentifikaciji, ni o svojim unutrašnjim demonima. Pisao je svoju priču i ništa ga se nije ticalo osim nje, ali način na koji je dočekana njegova priča bio je drukčiji, i bio je takav da je pisca u budućnosti bitno odredio. Na neki način, država, tojest policija, upozorila je pisca na stvarnu dubinu i trajnost njegove književne teme. Kasnija nastojanja slovenske kulturne i političke javnosti, književnih kritičara, komentatora i kroničara, da autoru pruže satisfakciju i osjećaj pune pripadnosti matici slovenske književnosti, neće uroditi prevelikim plodom. Neće pomoći ni kada tadašnja ministrica unutarnjih poslova ospori smisao Vojnovićevog procesuiranja zbog uvrede slovenskoj policiji. Od Gorana Vojnovića nije se moglo proizvesti javnoga mezimca.
Demon identiteta još se, možda, i mogao umiriti. Ali demon sjećanja u njegovom slučaju ne samo da je neumiriv, nego su u njemu Vojnovićevi razlozi za književnost. Nije to ništa originalno: svakome pravom piscu u sjećanju je ono najdragocjenije što ima. Zato je svaka književnost društveno-politički subverzivna: vojska, policija i država osjećaju se ugroženim od sklonosti pojedinca da se sjeća i da pamti. Prvo što učini svaki revolucionarni ili prevratnički režim, što je, naravno, učinio i onaj slovenski, nakon što se Slovenija razdružila od Jugoslavije, jest da nastoji kolektivizirati i nacionalizirati sva individualna sjećanja. Na taj se način prepravlja prošlost, tako se piše povijest, i tako se književnosti oduzima vjerodostojnost. Protiv sklonosti pisaca da se sjećaju država se bori i tako što njezini predstavnici, često i profesori književnosti, književnu imaginaciju svode na – izmišljanje. Iako je prava i najbogatija književna imaginacija, opet, u sjećanju.
“Jugoslavija moja dežela” već u naslovu sadrži upravo to: jednu frazu čiji se puni smisao i stvarno značenje prepoznaje u sjećanju. Vojnović priziva nedužne turističko-patriotske slogane iz druge polovine osamdesetih i iz herojski dana Mladine, zemlju sa “sunčane strane Alpi”, vrijeme kada je “Slovenija (bila) moja dežela”, i kada su partijski komiteti širom Jugoslavije raspravljali o subverzivnosti jednoga slogana i o stvarnom značenju riječi – dežela. Je li to država, pitali su se zabrinuto južnjaci po svojim južnjačkim komitetima, ili je to, ipak, nešto manje od države? Ako je dežela država, treba li se onda sva ta bagra koja zaziva slovensku deželu jednostavno pohapsiti i poslati na Goli otok?
Rasprava je na kraju završena onako kako je završena, Jugoslavija se raspala, turistički slogan pretvorio se u patriotsku deklaraciju, i stvar je dovršena u simulacijama kolektivnog sjećanja. Vojnović ju je vratio na početak: što danas znači to Jugoslavija moja dežela? Što to znači u Sloveniji? Ali i u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni? I što, uopće, znači riječ dežela, upotrijebljena u ovom kontekstu? (Uzgred, da je netko u Beogradu ili Zagrebu vodio računa o punini srpskohrvatskoga jezika, kao i nacional-politički korektnih i razdvojenih srpskog i hrvatskog, riječ dežela danas bi bila upisana u sve srpske i hrvatske rječnike, budući da je u srpske i hrvatske govore ušla, i u njima je ostala prisutna u posljednjih tridesetak godina…)
Za Gorana Vojnovića Jugoslavija je jedan njegov kulturni, književni i književno-politički okvir. Taj okvir je, paradoksalno, i uži i širi od okvira slovenskog jezika i kulture. Slovenija je Vojnovićeva domovina, Jugoslavija je njegov zavičaj. A ponekad je i ovako: Slovenija je njegova država, Jugoslavija mu je domovina. Ne postoje tu čvrst i nepromjenjiv stav i identitet. Smisao je upravo u tome da su svi njegovi identiteti elastični, promjenjivi, podrazumijevajući, inkluzivni. Vojnović je Jugoslaven onoliko koliko mu se osporava pravo na Jugoslaviju. Jugoslavija je njegova fantomska bol, bol amputiranog udova, ruke i noge koju je raznijela mina.
Vladan Borojević, glavni junak romana, u određenom je smislu Vojnovićev alter ego, premda priča nije autobiografska. Vladan je dijete iz srpsko-slovenskog braka, kao i Goran odrastao je u Puli, ali tu prestaje njihova biografska veza. Godine 1991, kada se JNA taktički povlači iz zapadnih republika SFRJ, Vladan stiže s majkom u beogradski hotel Bristol, u neku vrstu purgatorija kroz koji su početkom devedesetih prolazili oficiri JNA koji su pristizali s porodicama kao izbjeglice kojima neće biti priznat izbjeglički status. Njih dvoje u Bristol dolaze sami, a otac odlazi u rat, o čemu će Vladan saznavati mnogo kasnije, tokom sljedeće epohe, one u kojoj će postojati internet.
Vojnović svoju priču, dijelom, zasniva na onim općepoznatim riječima starozavjetnog proroka Jeremije: “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.” Nedeljko Borojević optužen je pred sudom za ratne zločine zbog masakra civila u jednom selu u Slavoniji. Nije mrtav kao što je dječaku govorila majka, nego se negdje skriva. Vladan kreće u potragu za njim, oca kojeg više nema traži po Jugoslaviji koje više nema. Njega će pronaći, a na određeni način pronaći će i nju, Jugoslaviju. Zbog oca će mu trnuti zubi, a Jugoslaviju će osjećati kao izgubljeni dio tijela.
Roman Gorana Vojnovića, kao i kazališno-filmski scenarij koji je iz njega nastao, sadrži jednu od onih intimnih priča koje se same od sebe rastvaraju u sagu o cijelom naraštaju, o jednoj izgubljenoj zemlji, svim njezinim sinovima i kćerima, kojima ne prestaju da trnu zubi. Pripovijest je to o razotkrivanju i o odgovornosti, koja proistječe iz alegorije o kiselom grožđu, kao i iz elementarne činjenice da smo mi svi kćeri i sinovi nekih očeva. Na gotovo isti način na koji su naši roditelji bili za nas odgovorni dok još nismo znali govoriti, tako smo mi odgovorni za njihove riječi i djela, za povijest i pamćenje što su nam ih namrijeli. Jugoslavija je naša dežela, zemlja naše odgovornosti i memorije, domovina svih naših očeva. To je ono o čemu pripovijeda Goran Vojnović.
Ono što emocionalno zbunjuje ljude, što ih nagoni da pokušavaju sve zaboraviti, da ne pamte, da odbace svoja sjećanja i prihvate kolektivna sjećanja nacije, jest dvojnost i dvostrukost pojmova. Kao što je Vladanov otac anđeo zaštitnik i lijepa djetinja uspomena istovremeno kad i ubojica, ratni zločinac, tako je i Jugoslavija idilični okvir naših uspomena istovremeno kad i samouništavajući i uništavajući mehanizam, stroj koji poput tenka gazi po svemu što nam je drago i blisko. Jugoslavija je izvršila samoubojstvo, i pritom ne samo da je ubila stotinjak tisuća ljudi, dojučerašnjih Jugoslavena, uglavnom onih koji su je nekad voljeli, ili su s ljubavlju prema Jugoslaviji otišli i u smrt, nego je negativno odredila budućnost preživjele svoje djece, kao i onih koji će se tek rađati u sjeni njezina nestanka. Dok smo živi, mislit ćemo, pisati i razgovarati o Jugoslaviji, proklinjat ćemo je i zaklinjati joj se, pljuvati po njezinim grobovima i gorko žaliti nad njenim imenom i nad izgubljenom nevinošću nekih danas već vrlo davnih djetinjstva i života. Jugoslavija je nešto najbolje i najgore što se dogodilo u povijestima svih jugoslavenskih naroda. S Jugoslavijom oni su po prvi i posljednji put bili protagonisti u svjetskoj povijesti. S njom smo se rađali, nakon nje smo tonuli nazad u svoju blaženu anonimnost i u magmu izgubljenih i neostvarenih historijskih čežnji. Dobili smo državu i odjavili se iz svjetske povijesti. Sada se trudimo uvjeriti sebe da netko za nas zna. Tina Maze, Novak Đoković, Danis Tanović, Davor Šuker… Imena su koja nadomještaju ono jedno: Jugoslavija.
Činjenica da se stvari ne mogu jednoznačno izraziti, da je mili otac istovremeno i krvavi zločinac, da je naša jedina domovina stroj za ubijanje, da Jugoslaviju mrzimo i kad volimo sve ono što nam je nekada značilo njeno ime, da Jugoslaviju volimo i kad mrzimo sve u što se ona na kraju pretvorila, da smo istovremeno i jedno i drugo, da smo i sinovi svojih dobrih očeva i sinovi ubojica, tjera nas da pristanemo na ucjene svojih nacionalizama i svojih malih država i njihovih policija i represivnih aparata (represivnih aparatića?), pa da u ime kolektivnih istina i jednoznačnih pojmova – sve zaboravimo.
Goran Vojnović je pisac, a piscu nije dana ta komforna mogućnost. Pisac nema pravo na zaborav. On je dužan sjećati se i onoga što je zaboravio, onoga što mu se čini da je zaboravio ili onoga čega se drugi ljudi ne sjećaju, jer se dogodilo prije njihova rođenja. Pisac mora posjedovati prenatalnu memoriju, živo se sjećati života i djetinjstva svojih djedova i baka, pisac se mora sjećati stotina i tisuća tuđih života, ali tako da njegovo sjećanje uvijek ostane – individualno. Te je književne vještine i dužnosti Goran Vojnović maestralno savladao, one su ugrađene u roman i u kazališni scenarij na virtuozan, a opet vrlo prirodan način. Razlog tome je u činjenici što se Goranovi životni i književni razlozi i motivi zapravo ne razlikuju. Ono što čini njegov život i njegov privatni identitet, istovremeno čini i njegovu književnost.
Nije ugodno biti bastard, biti kopile i biti pankrt, naročito u našim balkanskim i maloaustrijskim, patrijarhalnim i nacionalističkim svjetovima. Nije lako ni kada sudbina i povijest odrede da ti se domovina i porijeklo, narodnost i nacionalnost nađu u trajnom nesuglasiju. Konačno, nije lako postati onaj kojeg u školi pitaju: a za koga navijaš kada igraju Slovenija i Bosna? Ali ono što za život nije lako, za književnost je zlatni rudnik. To Goran Vojnović stalo pokazuje.
“Jugoslavija moja dežela” važna je zbog još nečega: ta priča pokazuje koliko je uzaludno svako zatajivanje, prikrivanje, krivotvorenje, maskiranje svojih identiteta… Naime, dok su “Čefuri raus” bili posveta jednome svjesno marginaliziranom svijetu, svijetu južnjačkog geta, koji je poput otoka Jugoslavije preostao na zelenom i osunčanom prostoru preporođene slovenske države, “Jugoslavija moja dežela” tiče se društvene i nacionalne većine, tiče se svih Slovenaca čiji su očevi živjeli prije 1991, koji su služili JNA, makar i kao obični vojnici, i sa čijim su biografijama njihove kćeri i sinovi u nekoj vrsti nesporazuma. A svatko je u nesporazumu s očevom biografijom, pa čak i kada nije dijete ratnoga zločinca.
Razrješavanje odnosa s ocem nužno vodi k razrješavanju odnosa s Jugoslavijom. Tako je to u našem slučaju i tako će to biti dok smo živi. Možda će nas u tom smislu Jugoslavija i nadživjeti, i možda će njezin duh nastaviti da živi kao djedovska i pradjedovska pra-dežela, kao što je kroz dvadeseto stoljeće, u individualnim i porodičnim iskustvima nastavljala da živi Austro-Ugarska. Možda bi naš odnos s Jugoslavijom mogao razriješiti samo neki svemoćni psihoanalitičar. Zamislimo i takvu nacionalističku idilu: da se svi Jugonostalgičari, dakle svi koji se sjećaju života prije 1991, zatvore u koncentracijske logore, u kojima, međutim, ne bi postojale plinske komore ni krematoriji, nego dvorane za kolektivnu psihoanalizu. Bi li Europska Unija financirala takve logore? Bolje je ne postavljati takvo pitanje, jer možda i bi.
Vojnović u kazališnom scenariju nije rasklapao i rekonstruirao svoj roman, e da bi ga prilagodio scenskim potrebama. On takve stvari, srećom, ne radi, jer nije samo pisac, nego je i redatelj. Dakle, umjesto adaptacije i dramatizacije proznoga teksta pisao je nešto sasvim novo, koristeći se onim prednostima kakve kazališni i filmski dijalog imaju pred prozom. Zato tako moćno djeluje samo finale scenarija “Jugoslavija moja dežela”, kada dvojica Borojevića, otac i sin, Nedeljko i Vladan vode svoju prvu i posljednju međusobnu bitku, u uzaludnom pokušaju da razriješe ono što je nerazrješivo.
Otac sinu tu govori iste one rečenice koje bi izgovarao i da je sve drukčije ispalo, i da nije bilo nikakvog ratnog zločina, da nije bilo ni rata, nego da između njih stoji neka mnogo običnija i trivijalnija očinska izdaja. Recimo, postoji u tom scenariju rečenica koju je barem jednom u životu izgovorio svaki otac kada bi se našao pred sinom i pred sinovljevim prijekim sudom, ali ju je izgovorio i skoro svaki ratni zločinac pred onim pravim sudom. Rečenica je to koja se u različitim varijacijama možda najviše puta čula u Haagu:
“Zat stvarno misliš da je bilo sve onako kako sam ja hteo?”
Preko tog strašnog pitanja Vladan lako prođe, bez ikakve potrebe da na njega odgovori. Sin još nije svjestan što tako postavljeno pitanje znači. Znat će to bude li i sam jednom otac, i postavi li isto samoopravdavajuće pitanje svome sinu.
Je li, doista, postojalo nešto što su zločinci željeli, a što se nije ostvarilo? Postoji li, makar u njihovim glavama, nešto, neka čarolija koja bi poništila zločin? Jesu li očevi odlazili od kuće i pojavljivali se nakon što sva djetinjstva prođu s nekom drugom namjerom od one koja je sinovima očigledna?
Otac racionalizira svoju poziciju i daje opravdanje Jugoslaviji u njenoj posljednjoj, samoubilačkoj fazi. Ta njegova posljednja velika replika važna je, pa je još jednom ponovimo zajedno:
“Ne postoji samo ja! Moj život je bila armija. Ja sam bio armija. Ja sam verovao u nju, kao što drugi veruju u boga. U tu armiju. I u državu, čija smo armija bili mi. Da li ti stvarno misliš da je trebalo predati oružje, pa neka uzme ko šta hoće od naše države? Je li? Ja sam verovao da situacija može da se kontroliše. Da mi možemo da sataremo ono nacionalističko divljanje i opet uspostavimo red i mir. Ali je sve izmaklo kontroli, bilo je prekasno. Tu su postojali mnogi različiti interesi, za koje mi na početku nismo znali…”
I to je zapravo sve: tako kako je stvar objasnio Vojnovićev fiktivni Nedeljko Borojević tako bi je, u riječ isto, objasnile tisuće oficira JNA, ratnih zločinaca, ali i onih koji to nisu, a koji su 1991. i nekoliko sljedećih godina ratovali protiv svoje bivše braće i bivših bratskih naroda. Ova vrsta opravdanja, kada se vlastita odgovornost poopćava i pretvara u stav i odgovornost cijele jedne vojske, ne samo da je ubila Jugoslaviju, nego je odredila i dio naših uspomena na tu zemlju. Onaj ružniji dio.
Ali isto tako, dovoljno je zamijeniti neke riječi u Borojevićevoj replici, umjesto starih imena staviti nova, a umjesto JNA upisati naziv neke slovenske nacionalne institucije, i dobit ćemo vrlo svjež i živ nacionalistički govor. Sve je isto, samo rata nema. I uvijek će sve biti isto.
Na kraju otac sinu koji odlazi kaže: “Bit će ti žao, Vladi.”
Sin odgovara: “Bit će mi žao.”
I to je, zapravo, to: zauvijek bit će nam žao. Žalost je posljedica činjenice da se sjećamo i da smo svom sjećanju odgovorni.
Jugoslavija ili fantomska bol
Tekst pisan za programsku knjižicu predstave “Jugoslavija, moja dežela”, u režiji Ivice Buljana, Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani
*
Dva demona Gorana Vojnovića prate kroz život i kroz književnost. Prvi je demon bastardnog identiteta. Drugi je demon sjećanja. Prvi se da naslutiti u Goranovom Ć na kraju prezimena, i to Ć je, znaju Slovenci, metafora ne samo njegove identitarne bastardnosti, nego i specifične tvrdoglavosti i ustrajavanja na nečemu što se mnogima čini posve nevažno: na jedva vidljivoj, gotovo mikroskopskoj razlici u tipografskim oznakama. To Vojnovićevo Ć među tolikim slovenskim Č ne tiče se samo njega, nego se tiče tisuća i desetina tisuća građana Slovenije, izbrisanih i neizbrisanih, uvjerenih Slovenaca, slovenskih nacionalista i onih koji to nisu, koji su odnekud iz svojih južnih pradomovina kao teret ponijeli taj malo čudni tipografski znak i taj suglasnik u prezimenu, malo mekši frikativ koji obično ni sami nisu u stanju izgovoriti. To “meko ć” mnogi su iz praktičnih razloga pretvorili u tvrdo, jer su slovenski štampari i tipografski radnici s njime imali problema i jer im se nije dalo podnositi da netko drugi, recimo nepažljivi općinski matičar, zapisničar na sudu ili prometnik dok ispisuje kaznu, istu stvar čini umjesto njih, pa to Ć po automatizmu većinske tipografije ispisuje kao Č. Drugi su ga prepravili, ili su pristali na prepravljanje, iz razloga socijalne mimikrije – ugodnije je u Sloveniji, kao i u većini europskih društava, biti nevidljiv i neprepoznat po prezimenu, pogotovu ako se još i ne sjećaš južnog prazavičaja, ako tamo nikada nisi bio i ne govoriš srpskohrvatski jezik.
Ali isto tako, bilo je onih, pogotovo nakon lipnja 1991, kratkoga rata i dana slovenske samostalnosti, koji su se tvrdoglavo uhvatili svoga Ć, odlučni da im jedan tipografski znak, više nego sam glas koji on označava, postane sudbina. Biti južnjak i biti čefur nije neka viša niti počasna pripadnost. U tome nema ničega naročito uzvišenog. Južnjaštvo postaje važno pitanje identiteta tek kada je osporeno. Zašto biti južnjak među Slovencima postaje važno tek nakon što postane važno zašto ne biti južnjak među Slovencima.
Goran Vojnović nije zadrt tip. Još manje on je neka bernhardovska, mrziteljska priroda. Prije bi se reklo da je vedar, društven, izrazito inkluzivan u svojim socijalnim i kulturnim nazorima. U vrijeme kada je s romanom “Čefuri raus” ulazio u slovensku književnost i na javnu scenu u državi koja je još uvijek pucala od ponosa zbog činjenice svoga osamostaljenja, Vojnović nije previše vodio računa ni o svojoj autoidentifikaciji, ni o svojim unutrašnjim demonima. Pisao je svoju priču i ništa ga se nije ticalo osim nje, ali način na koji je dočekana njegova priča bio je drukčiji, i bio je takav da je pisca u budućnosti bitno odredio. Na neki način, država, tojest policija, upozorila je pisca na stvarnu dubinu i trajnost njegove književne teme. Kasnija nastojanja slovenske kulturne i političke javnosti, književnih kritičara, komentatora i kroničara, da autoru pruže satisfakciju i osjećaj pune pripadnosti matici slovenske književnosti, neće uroditi prevelikim plodom. Neće pomoći ni kada tadašnja ministrica unutarnjih poslova ospori smisao Vojnovićevog procesuiranja zbog uvrede slovenskoj policiji. Od Gorana Vojnovića nije se moglo proizvesti javnoga mezimca.
Demon identiteta još se, možda, i mogao umiriti. Ali demon sjećanja u njegovom slučaju ne samo da je neumiriv, nego su u njemu Vojnovićevi razlozi za književnost. Nije to ništa originalno: svakome pravom piscu u sjećanju je ono najdragocjenije što ima. Zato je svaka književnost društveno-politički subverzivna: vojska, policija i država osjećaju se ugroženim od sklonosti pojedinca da se sjeća i da pamti. Prvo što učini svaki revolucionarni ili prevratnički režim, što je, naravno, učinio i onaj slovenski, nakon što se Slovenija razdružila od Jugoslavije, jest da nastoji kolektivizirati i nacionalizirati sva individualna sjećanja. Na taj se način prepravlja prošlost, tako se piše povijest, i tako se književnosti oduzima vjerodostojnost. Protiv sklonosti pisaca da se sjećaju država se bori i tako što njezini predstavnici, često i profesori književnosti, književnu imaginaciju svode na – izmišljanje. Iako je prava i najbogatija književna imaginacija, opet, u sjećanju.
“Jugoslavija moja dežela” već u naslovu sadrži upravo to: jednu frazu čiji se puni smisao i stvarno značenje prepoznaje u sjećanju. Vojnović priziva nedužne turističko-patriotske slogane iz druge polovine osamdesetih i iz herojski dana Mladine, zemlju sa “sunčane strane Alpi”, vrijeme kada je “Slovenija (bila) moja dežela”, i kada su partijski komiteti širom Jugoslavije raspravljali o subverzivnosti jednoga slogana i o stvarnom značenju riječi – dežela. Je li to država, pitali su se zabrinuto južnjaci po svojim južnjačkim komitetima, ili je to, ipak, nešto manje od države? Ako je dežela država, treba li se onda sva ta bagra koja zaziva slovensku deželu jednostavno pohapsiti i poslati na Goli otok?
Rasprava je na kraju završena onako kako je završena, Jugoslavija se raspala, turistički slogan pretvorio se u patriotsku deklaraciju, i stvar je dovršena u simulacijama kolektivnog sjećanja. Vojnović ju je vratio na početak: što danas znači to Jugoslavija moja dežela? Što to znači u Sloveniji? Ali i u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni? I što, uopće, znači riječ dežela, upotrijebljena u ovom kontekstu? (Uzgred, da je netko u Beogradu ili Zagrebu vodio računa o punini srpskohrvatskoga jezika, kao i nacional-politički korektnih i razdvojenih srpskog i hrvatskog, riječ dežela danas bi bila upisana u sve srpske i hrvatske rječnike, budući da je u srpske i hrvatske govore ušla, i u njima je ostala prisutna u posljednjih tridesetak godina…)
Za Gorana Vojnovića Jugoslavija je jedan njegov kulturni, književni i književno-politički okvir. Taj okvir je, paradoksalno, i uži i širi od okvira slovenskog jezika i kulture. Slovenija je Vojnovićeva domovina, Jugoslavija je njegov zavičaj. A ponekad je i ovako: Slovenija je njegova država, Jugoslavija mu je domovina. Ne postoje tu čvrst i nepromjenjiv stav i identitet. Smisao je upravo u tome da su svi njegovi identiteti elastični, promjenjivi, podrazumijevajući, inkluzivni. Vojnović je Jugoslaven onoliko koliko mu se osporava pravo na Jugoslaviju. Jugoslavija je njegova fantomska bol, bol amputiranog udova, ruke i noge koju je raznijela mina.
Vladan Borojević, glavni junak romana, u određenom je smislu Vojnovićev alter ego, premda priča nije autobiografska. Vladan je dijete iz srpsko-slovenskog braka, kao i Goran odrastao je u Puli, ali tu prestaje njihova biografska veza. Godine 1991, kada se JNA taktički povlači iz zapadnih republika SFRJ, Vladan stiže s majkom u beogradski hotel Bristol, u neku vrstu purgatorija kroz koji su početkom devedesetih prolazili oficiri JNA koji su pristizali s porodicama kao izbjeglice kojima neće biti priznat izbjeglički status. Njih dvoje u Bristol dolaze sami, a otac odlazi u rat, o čemu će Vladan saznavati mnogo kasnije, tokom sljedeće epohe, one u kojoj će postojati internet.
Vojnović svoju priču, dijelom, zasniva na onim općepoznatim riječima starozavjetnog proroka Jeremije: “Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi.” Nedeljko Borojević optužen je pred sudom za ratne zločine zbog masakra civila u jednom selu u Slavoniji. Nije mrtav kao što je dječaku govorila majka, nego se negdje skriva. Vladan kreće u potragu za njim, oca kojeg više nema traži po Jugoslaviji koje više nema. Njega će pronaći, a na određeni način pronaći će i nju, Jugoslaviju. Zbog oca će mu trnuti zubi, a Jugoslaviju će osjećati kao izgubljeni dio tijela.
Roman Gorana Vojnovića, kao i kazališno-filmski scenarij koji je iz njega nastao, sadrži jednu od onih intimnih priča koje se same od sebe rastvaraju u sagu o cijelom naraštaju, o jednoj izgubljenoj zemlji, svim njezinim sinovima i kćerima, kojima ne prestaju da trnu zubi. Pripovijest je to o razotkrivanju i o odgovornosti, koja proistječe iz alegorije o kiselom grožđu, kao i iz elementarne činjenice da smo mi svi kćeri i sinovi nekih očeva. Na gotovo isti način na koji su naši roditelji bili za nas odgovorni dok još nismo znali govoriti, tako smo mi odgovorni za njihove riječi i djela, za povijest i pamćenje što su nam ih namrijeli. Jugoslavija je naša dežela, zemlja naše odgovornosti i memorije, domovina svih naših očeva. To je ono o čemu pripovijeda Goran Vojnović.
Ono što emocionalno zbunjuje ljude, što ih nagoni da pokušavaju sve zaboraviti, da ne pamte, da odbace svoja sjećanja i prihvate kolektivna sjećanja nacije, jest dvojnost i dvostrukost pojmova. Kao što je Vladanov otac anđeo zaštitnik i lijepa djetinja uspomena istovremeno kad i ubojica, ratni zločinac, tako je i Jugoslavija idilični okvir naših uspomena istovremeno kad i samouništavajući i uništavajući mehanizam, stroj koji poput tenka gazi po svemu što nam je drago i blisko. Jugoslavija je izvršila samoubojstvo, i pritom ne samo da je ubila stotinjak tisuća ljudi, dojučerašnjih Jugoslavena, uglavnom onih koji su je nekad voljeli, ili su s ljubavlju prema Jugoslaviji otišli i u smrt, nego je negativno odredila budućnost preživjele svoje djece, kao i onih koji će se tek rađati u sjeni njezina nestanka. Dok smo živi, mislit ćemo, pisati i razgovarati o Jugoslaviji, proklinjat ćemo je i zaklinjati joj se, pljuvati po njezinim grobovima i gorko žaliti nad njenim imenom i nad izgubljenom nevinošću nekih danas već vrlo davnih djetinjstva i života. Jugoslavija je nešto najbolje i najgore što se dogodilo u povijestima svih jugoslavenskih naroda. S Jugoslavijom oni su po prvi i posljednji put bili protagonisti u svjetskoj povijesti. S njom smo se rađali, nakon nje smo tonuli nazad u svoju blaženu anonimnost i u magmu izgubljenih i neostvarenih historijskih čežnji. Dobili smo državu i odjavili se iz svjetske povijesti. Sada se trudimo uvjeriti sebe da netko za nas zna. Tina Maze, Novak Đoković, Danis Tanović, Davor Šuker… Imena su koja nadomještaju ono jedno: Jugoslavija.
Činjenica da se stvari ne mogu jednoznačno izraziti, da je mili otac istovremeno i krvavi zločinac, da je naša jedina domovina stroj za ubijanje, da Jugoslaviju mrzimo i kad volimo sve ono što nam je nekada značilo njeno ime, da Jugoslaviju volimo i kad mrzimo sve u što se ona na kraju pretvorila, da smo istovremeno i jedno i drugo, da smo i sinovi svojih dobrih očeva i sinovi ubojica, tjera nas da pristanemo na ucjene svojih nacionalizama i svojih malih država i njihovih policija i represivnih aparata (represivnih aparatića?), pa da u ime kolektivnih istina i jednoznačnih pojmova – sve zaboravimo.
Goran Vojnović je pisac, a piscu nije dana ta komforna mogućnost. Pisac nema pravo na zaborav. On je dužan sjećati se i onoga što je zaboravio, onoga što mu se čini da je zaboravio ili onoga čega se drugi ljudi ne sjećaju, jer se dogodilo prije njihova rođenja. Pisac mora posjedovati prenatalnu memoriju, živo se sjećati života i djetinjstva svojih djedova i baka, pisac se mora sjećati stotina i tisuća tuđih života, ali tako da njegovo sjećanje uvijek ostane – individualno. Te je književne vještine i dužnosti Goran Vojnović maestralno savladao, one su ugrađene u roman i u kazališni scenarij na virtuozan, a opet vrlo prirodan način. Razlog tome je u činjenici što se Goranovi životni i književni razlozi i motivi zapravo ne razlikuju. Ono što čini njegov život i njegov privatni identitet, istovremeno čini i njegovu književnost.
Nije ugodno biti bastard, biti kopile i biti pankrt, naročito u našim balkanskim i maloaustrijskim, patrijarhalnim i nacionalističkim svjetovima. Nije lako ni kada sudbina i povijest odrede da ti se domovina i porijeklo, narodnost i nacionalnost nađu u trajnom nesuglasiju. Konačno, nije lako postati onaj kojeg u školi pitaju: a za koga navijaš kada igraju Slovenija i Bosna? Ali ono što za život nije lako, za književnost je zlatni rudnik. To Goran Vojnović stalo pokazuje.
“Jugoslavija moja dežela” važna je zbog još nečega: ta priča pokazuje koliko je uzaludno svako zatajivanje, prikrivanje, krivotvorenje, maskiranje svojih identiteta… Naime, dok su “Čefuri raus” bili posveta jednome svjesno marginaliziranom svijetu, svijetu južnjačkog geta, koji je poput otoka Jugoslavije preostao na zelenom i osunčanom prostoru preporođene slovenske države, “Jugoslavija moja dežela” tiče se društvene i nacionalne većine, tiče se svih Slovenaca čiji su očevi živjeli prije 1991, koji su služili JNA, makar i kao obični vojnici, i sa čijim su biografijama njihove kćeri i sinovi u nekoj vrsti nesporazuma. A svatko je u nesporazumu s očevom biografijom, pa čak i kada nije dijete ratnoga zločinca.
Razrješavanje odnosa s ocem nužno vodi k razrješavanju odnosa s Jugoslavijom. Tako je to u našem slučaju i tako će to biti dok smo živi. Možda će nas u tom smislu Jugoslavija i nadživjeti, i možda će njezin duh nastaviti da živi kao djedovska i pradjedovska pra-dežela, kao što je kroz dvadeseto stoljeće, u individualnim i porodičnim iskustvima nastavljala da živi Austro-Ugarska. Možda bi naš odnos s Jugoslavijom mogao razriješiti samo neki svemoćni psihoanalitičar. Zamislimo i takvu nacionalističku idilu: da se svi Jugonostalgičari, dakle svi koji se sjećaju života prije 1991, zatvore u koncentracijske logore, u kojima, međutim, ne bi postojale plinske komore ni krematoriji, nego dvorane za kolektivnu psihoanalizu. Bi li Europska Unija financirala takve logore? Bolje je ne postavljati takvo pitanje, jer možda i bi.
Vojnović u kazališnom scenariju nije rasklapao i rekonstruirao svoj roman, e da bi ga prilagodio scenskim potrebama. On takve stvari, srećom, ne radi, jer nije samo pisac, nego je i redatelj. Dakle, umjesto adaptacije i dramatizacije proznoga teksta pisao je nešto sasvim novo, koristeći se onim prednostima kakve kazališni i filmski dijalog imaju pred prozom. Zato tako moćno djeluje samo finale scenarija “Jugoslavija moja dežela”, kada dvojica Borojevića, otac i sin, Nedeljko i Vladan vode svoju prvu i posljednju međusobnu bitku, u uzaludnom pokušaju da razriješe ono što je nerazrješivo.
Otac sinu tu govori iste one rečenice koje bi izgovarao i da je sve drukčije ispalo, i da nije bilo nikakvog ratnog zločina, da nije bilo ni rata, nego da između njih stoji neka mnogo običnija i trivijalnija očinska izdaja. Recimo, postoji u tom scenariju rečenica koju je barem jednom u životu izgovorio svaki otac kada bi se našao pred sinom i pred sinovljevim prijekim sudom, ali ju je izgovorio i skoro svaki ratni zločinac pred onim pravim sudom. Rečenica je to koja se u različitim varijacijama možda najviše puta čula u Haagu:
“Zat stvarno misliš da je bilo sve onako kako sam ja hteo?”
Preko tog strašnog pitanja Vladan lako prođe, bez ikakve potrebe da na njega odgovori. Sin još nije svjestan što tako postavljeno pitanje znači. Znat će to bude li i sam jednom otac, i postavi li isto samoopravdavajuće pitanje svome sinu.
Je li, doista, postojalo nešto što su zločinci željeli, a što se nije ostvarilo? Postoji li, makar u njihovim glavama, nešto, neka čarolija koja bi poništila zločin? Jesu li očevi odlazili od kuće i pojavljivali se nakon što sva djetinjstva prođu s nekom drugom namjerom od one koja je sinovima očigledna?
Otac racionalizira svoju poziciju i daje opravdanje Jugoslaviji u njenoj posljednjoj, samoubilačkoj fazi. Ta njegova posljednja velika replika važna je, pa je još jednom ponovimo zajedno:
“Ne postoji samo ja! Moj život je bila armija. Ja sam bio armija. Ja sam verovao u nju, kao što drugi veruju u boga. U tu armiju. I u državu, čija smo armija bili mi. Da li ti stvarno misliš da je trebalo predati oružje, pa neka uzme ko šta hoće od naše države? Je li? Ja sam verovao da situacija može da se kontroliše. Da mi možemo da sataremo ono nacionalističko divljanje i opet uspostavimo red i mir. Ali je sve izmaklo kontroli, bilo je prekasno. Tu su postojali mnogi različiti interesi, za koje mi na početku nismo znali…”
I to je zapravo sve: tako kako je stvar objasnio Vojnovićev fiktivni Nedeljko Borojević tako bi je, u riječ isto, objasnile tisuće oficira JNA, ratnih zločinaca, ali i onih koji to nisu, a koji su 1991. i nekoliko sljedećih godina ratovali protiv svoje bivše braće i bivših bratskih naroda. Ova vrsta opravdanja, kada se vlastita odgovornost poopćava i pretvara u stav i odgovornost cijele jedne vojske, ne samo da je ubila Jugoslaviju, nego je odredila i dio naših uspomena na tu zemlju. Onaj ružniji dio.
Ali isto tako, dovoljno je zamijeniti neke riječi u Borojevićevoj replici, umjesto starih imena staviti nova, a umjesto JNA upisati naziv neke slovenske nacionalne institucije, i dobit ćemo vrlo svjež i živ nacionalistički govor. Sve je isto, samo rata nema. I uvijek će sve biti isto.
Na kraju otac sinu koji odlazi kaže: “Bit će ti žao, Vladi.”
Sin odgovara: “Bit će mi žao.”
I to je, zapravo, to: zauvijek bit će nam žao. Žalost je posljedica činjenice da se sjećamo i da smo svom sjećanju odgovorni.