Prema članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara – čitam u Narodnim novinama iz 1999. godine – nematerijalna kulturna dobra mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito jezik, dijalekti, govori, toponimika i usmena književnost svih vrsta, tradicijska umijeća i obrti, te folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote.
Pobrojimo redom: ples, predaja, igra, obred, običaj i druge tradicionalne pučke vrednote. Po svakoj pojedinačnoj odrednici iz ovakve definicije nematerijalne kulturne baštine – uključujući u širem smislu i jezik, dijalekt, govor i toponimiku – Košarkaški klub Jugoplastika iz Splita zadovoljava sve uvjete da ga Ministarstvo kulture proglasi ugroženim nematerijalnim kulturnim dobrom i uvrsti u program hitne zaštite.
Možda se kapetan i veliki dobri žuti duh Jugoplastike Nikola Vujčić samo efektno zajebavao, ali stvar uopće nije zajebancija. Više od dvadeset godina prošlo je otkako je europskom košarkaškom prvaku promijenjeno slavno ime, nekadašnji sponzor nestao u privatizacijskoj pljački, a klub potonuo u živo blato nacionalne seoske lige, pa ipak publika i danas u tom neobičnom tradicionalnom pučkom obredu – prenoseći ga predajom s generacije na generaciju – navija za Ju-go-plas-ti-ku i skandira Ju-go-plas-ti-ci.
Jugoplastika je više od jednog košarkaškog kluba ili mrtve tvornice: to je poruka, tradicija i običaj, čuvanje identiteta i svjetonazora, otpor zaboravu, pohlepi i ideologiji. Ako je Sinjska alka tako mnogo više od čuvanja uspomene na herojsku pobjedu nad Turcima 1715., bogami je i Jugoplastika mnogo više od čuvanja uspomene na herojsku pobjedu nad Maccabijem u Münchenu 1989. Pa ako se zaštićeni sinjski vitezovi iz turskih vremena bez historijske nelagode mogu zvati alaj-čauši i harambaše, mogu, jebiga, i splitski biti Jugoplastika.
Akademske skeptike s nadmoćnim smiješkom – kojima je to zgodan štos, ali bi ipak da sačuvaju ozbiljnost institucije kulturnog dobra, pa pitaju kakve veze s kulturom imaju jedan košarkaški klub i jedan nestali industrijski div – upozoravam stoga da Košarkaški klub Jugoplastika s kulturom ima jednako toliko veze koliko i tradicionalni šestinski kišobran, dalmatinski sir iz mišine, šaranje tikvica u Slavoniji, frizerski obrt Kincl iz Zagreba ili bilo koje drugo od stotinjak ugroženih i zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara s liste Ministarstva kulture: dakle svake pojedinačne pobrojane veze iz članka 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kojim se precizno navodi što se može nazivati kulturno baštinom.
Stvari valja nazvati pravim imenom. A splitska se košarka zove Jugoplastika.
JU-GO-PLAS-TI-KA!
Prema članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara – čitam u Narodnim novinama iz 1999. godine – nematerijalna kulturna dobra mogu biti razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito jezik, dijalekti, govori, toponimika i usmena književnost svih vrsta, tradicijska umijeća i obrti, te folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, predaje, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote.
Pobrojimo redom: ples, predaja, igra, obred, običaj i druge tradicionalne pučke vrednote. Po svakoj pojedinačnoj odrednici iz ovakve definicije nematerijalne kulturne baštine – uključujući u širem smislu i jezik, dijalekt, govor i toponimiku – Košarkaški klub Jugoplastika iz Splita zadovoljava sve uvjete da ga Ministarstvo kulture proglasi ugroženim nematerijalnim kulturnim dobrom i uvrsti u program hitne zaštite.
Možda se kapetan i veliki dobri žuti duh Jugoplastike Nikola Vujčić samo efektno zajebavao, ali stvar uopće nije zajebancija. Više od dvadeset godina prošlo je otkako je europskom košarkaškom prvaku promijenjeno slavno ime, nekadašnji sponzor nestao u privatizacijskoj pljački, a klub potonuo u živo blato nacionalne seoske lige, pa ipak publika i danas u tom neobičnom tradicionalnom pučkom obredu – prenoseći ga predajom s generacije na generaciju – navija za Ju-go-plas-ti-ku i skandira Ju-go-plas-ti-ci.
Jugoplastika je više od jednog košarkaškog kluba ili mrtve tvornice: to je poruka, tradicija i običaj, čuvanje identiteta i svjetonazora, otpor zaboravu, pohlepi i ideologiji. Ako je Sinjska alka tako mnogo više od čuvanja uspomene na herojsku pobjedu nad Turcima 1715., bogami je i Jugoplastika mnogo više od čuvanja uspomene na herojsku pobjedu nad Maccabijem u Münchenu 1989. Pa ako se zaštićeni sinjski vitezovi iz turskih vremena bez historijske nelagode mogu zvati alaj-čauši i harambaše, mogu, jebiga, i splitski biti Jugoplastika.
Akademske skeptike s nadmoćnim smiješkom – kojima je to zgodan štos, ali bi ipak da sačuvaju ozbiljnost institucije kulturnog dobra, pa pitaju kakve veze s kulturom imaju jedan košarkaški klub i jedan nestali industrijski div – upozoravam stoga da Košarkaški klub Jugoplastika s kulturom ima jednako toliko veze koliko i tradicionalni šestinski kišobran, dalmatinski sir iz mišine, šaranje tikvica u Slavoniji, frizerski obrt Kincl iz Zagreba ili bilo koje drugo od stotinjak ugroženih i zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara s liste Ministarstva kulture: dakle svake pojedinačne pobrojane veze iz članka 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, kojim se precizno navodi što se može nazivati kulturno baštinom.
Stvari valja nazvati pravim imenom. A splitska se košarka zove Jugoplastika.