Samo jednom sam u životu vidio Josipa Vaništu. Susret uživo, u svojem stanu u Križanićevoj ulici, zahtijevao je umjetnik osobno, kao uvjet za sudjelovanje u tekstu što sam ga prije nekoliko godina na temu pisama, i zašto ih više ne pišemo, objavio u novinama. Drugi je uvjet bio da svoju izjavu preda pismeno. Ne sjećam se kada sam sretnije i lakše, služeći mnoge delikatne duše naših veličina, pristao na ove uvjete. I služio veću.
Umjetnik me primio u prostranoj sobi koja gleda na gimnazije. Sva je u mliječnom svjetlu i osnovnim linijama misovskog asketizma. Nema viška, nema manjka, nema jedne jedine slike! Jedna zelena, primarno zelena kalijeva peć stoji nasuprot kauča boje staračkih zjenica i dva crna Miesova prijestolja iz Barcelone. (Ni jedna jedina slika). Pokušaj da na jedno prijestolje sjednem detronizirat će umjetnik uviđavnom gestom gospodina, s pažnjom koja ne bi da predozira gosta sujetom ili nepoštivanjem, čak i ako njegov odgoj i njegov senzibilitet to upravo zaslužuju, čak i ako još gore zahtijeva nepovredivost Miesovog prijestolja.
Izjavu mi je, natipkanu na dva lista papira, uručio u bijeloj koverti. Na prvom, sentimentalnom listu, crvenom je bojom napisao jedan, na drugom, sentimentalnom, dva. Zatim smo razgovarali.
Ja ništa osim dvije prijesne gluposti, na koje sam unaprijed znao odgovor, nisam bio u stanju pitati. Odakle ste, a znao sam da je iz Karlovca, i idete li još ponekad na fakultet, a znao sam da ne ide. Na obje ove gluposti umjetnik je učtivo odgovorio. Nikada ga nisam pitao zašto u sobi nema ni jedne jedine slike, možda je soba za prolaznike, možda su slike za prolaznike?
Potom je govorio o Stanku Lasiću, o tome kako mu i dalje piše, i kako pisma sporo putuju, tjedan dana do Stubičkih Toplica. Govorio je o Slavku Goldsteinu, o tome kako ih je Krleža, njih trojicu, zvao “moji karlovački dečki”. Govorio je o Krleži.
Popili smo zatim krkavinu, metvicu, stolisnik i limun, sve u jednom čaju. Pozdravili smo se i ja sam primijetio, svaki pokret Josipa Vanište jedna je japanska škola čaja.
Josip Vaništa ili škola čaja
Samo jednom sam u životu vidio Josipa Vaništu. Susret uživo, u svojem stanu u Križanićevoj ulici, zahtijevao je umjetnik osobno, kao uvjet za sudjelovanje u tekstu što sam ga prije nekoliko godina na temu pisama, i zašto ih više ne pišemo, objavio u novinama. Drugi je uvjet bio da svoju izjavu preda pismeno. Ne sjećam se kada sam sretnije i lakše, služeći mnoge delikatne duše naših veličina, pristao na ove uvjete. I služio veću.
Umjetnik me primio u prostranoj sobi koja gleda na gimnazije. Sva je u mliječnom svjetlu i osnovnim linijama misovskog asketizma. Nema viška, nema manjka, nema jedne jedine slike! Jedna zelena, primarno zelena kalijeva peć stoji nasuprot kauča boje staračkih zjenica i dva crna Miesova prijestolja iz Barcelone. (Ni jedna jedina slika). Pokušaj da na jedno prijestolje sjednem detronizirat će umjetnik uviđavnom gestom gospodina, s pažnjom koja ne bi da predozira gosta sujetom ili nepoštivanjem, čak i ako njegov odgoj i njegov senzibilitet to upravo zaslužuju, čak i ako još gore zahtijeva nepovredivost Miesovog prijestolja.
Izjavu mi je, natipkanu na dva lista papira, uručio u bijeloj koverti. Na prvom, sentimentalnom listu, crvenom je bojom napisao jedan, na drugom, sentimentalnom, dva. Zatim smo razgovarali.
Ja ništa osim dvije prijesne gluposti, na koje sam unaprijed znao odgovor, nisam bio u stanju pitati. Odakle ste, a znao sam da je iz Karlovca, i idete li još ponekad na fakultet, a znao sam da ne ide. Na obje ove gluposti umjetnik je učtivo odgovorio. Nikada ga nisam pitao zašto u sobi nema ni jedne jedine slike, možda je soba za prolaznike, možda su slike za prolaznike?
Potom je govorio o Stanku Lasiću, o tome kako mu i dalje piše, i kako pisma sporo putuju, tjedan dana do Stubičkih Toplica. Govorio je o Slavku Goldsteinu, o tome kako ih je Krleža, njih trojicu, zvao “moji karlovački dečki”. Govorio je o Krleži.
Popili smo zatim krkavinu, metvicu, stolisnik i limun, sve u jednom čaju. Pozdravili smo se i ja sam primijetio, svaki pokret Josipa Vanište jedna je japanska škola čaja.