U Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, pri novoj poslovnoj zgradi Svjetlosti, bile su stube za gore i stube za dolje. Nije ih bilo mnogo, tih stuba. A čini mi se da su, barem one za gore, bile prekrivene, umekšane nekakvim ćilimima, itisonima. Dolje se išlo u klub, u bučnu i zadimljenu kafanu, gdje su pisci na izmaku vijeka iznosili svoje vječne, intimne i nacionalne ispovijedi. Gore se, uz pet-šest stepenika, išlo u kancelarije. Pamtim te prostorije: u jednoj je, vazda uredne frizure, kontrolirajući nebo nad bosanskohercegovačkom književnošću i tle pod tim nebom, sjedila poslovna sekretarica Tanja Čengić. U drugoj je prostoriji bio sekretar udruženja, a u trećoj sekretar gradske podružnice. Ili su se sve te funkcije nekako drukčije zvale. Ali istina jest da ih je bilo troje. Uz Tanju Čengić u jednoj je kancelariji sjedio Miroslav Toholj, u drugoj Josip Osti.
Češće sam se penjao gore, nego što sam silazio dolje. Tek sam objavio prvu knjigu pjesama, i nisam pio. Nisam se ni družio sa starim piscima. Nisam bio voljan slušati njihove ispovijedi, ni podnositi sitne uvrede i podbadanja namijenjena mladima. Gore sam išao zbog te dvojice ljudi, s kojima sam imao neke privatne odnose. Toholj bio je pisac u nailasku. Distanciran od donjega svijeta, autor tri ili već četiri vrlo zanimljive i uzbudljive prozne knjige. Da nije bilo onoga što će tek biti, i da je naša zajednička povijest drukčije potekla, bio bi Toholj veliki jugoslavenski pisac. U tom ratu koji će tek doći ljudi su gubili živote. Gubili su domove, albume s fotografijama, rodna mjesta i gradove, djecu i braću su gubili, a Miroslav Toholj izgubio je vlastitu književnost. Velik gubitak, a nikoga da taj gubitak evidentira, niti da požali gubitnika.
Josip Osti bio je u to vrijeme vitak i fizički neobično žilav četrdesetogodišnjak. Bojom glasa podsjećao je na mog tetka Nacija Ceznera, a naglascima i specifičnim govornim leksikom na Nonetove drugove s preferansa. Bio je to govor i jezik starih Sarajlija, uglavnom kuferaša, činovnika na pošti i željeznici, koji su još uvijek, u svojim metaforama i stegnutim akcentima, u tom nikad bližem dodiru Istoka i Zapada, ostvarenom u lakom i prirodnom miješanju domaćih germanizama s domaćim turcizmima, živjeli u neka prethodna sarajevska doba. Osti je, kao i svi oni, pomalo bio čovjek iz jučerašnjice. Ili se njegov sarajevski život, kao i životi tih igrača preferansa, odvijao u nekom paralelnom vremenu, koje je usporedo teklo s Toholjevim i mojim vremenom.
Prevodio je, i to vrlo vrijedno, bogato i tačno, sa slovenskog, i imao je svoje veze u Ljubljani, koje su se ovdje, u ovoj zgradi sa stubama koje vode gore i koje vode dolje, uveliko precjenjivale. Bivajući u sarajevskoj prošlosti i u ljubljanskoj sadašnjosti, Josip Osti imao je taj privilegij da ne bude tu. O njemu se u donjim prostorijama zlobno govorilo kao o pjesničkom antitalentu. Zbilja, bio je tad mnogo bolji prevoditelj, nego pjesnik. Po ključu, računalo ga se kao Hrvata, ali on je, uglavnom, izbjegavao da bude to na način na koji se i u tom Sarajevu jedino i moglo biti Hrvatom. Izbjegavao je krajnje konfliktnu situaciju da bude od onih koji su najmalobrojniji u tom gradu i zemlji, i baš zato što su najmalobrojniji, uzima ih se kao najkrivlje za svako zlo. A ponajviše za zlo ustaštva, frankovluka i crkvenjaštva. Tako je Osti, kao i mnogi kuferaši tih generacija, plovio rubom sarajevskog horizonta. Poput jedra koje na dječjim crtežima ukrasi beskrajnu modrinu mora.
Volio sam ga tada zbog njegovih prijevoda, zbog naglasaka i zbog riječi koje je izgovarao.
II
Stanovao je u Nemanjinoj ulici, negdje na početku, iznad kafića Bugatti, preko puta minimarketa, tamo bliže Mejtašu. Stan je bio visokih stropova, vrlo tih, prostran i zamračen. Imao je mačka. Prinosio mi je kafu, išao po knjige kojim će me darivati. Bio je rastrčan u svom stanu; tu se tek vidjelo da je bivši atletski prvak. U kancelariji i na ulici nije mu se to primjećivalo. U vratu je vazda bio malo pognut, poput srednjeprugaša koji iščekuje zvuk startnog pištolja. Jednom smo se, da ne zaboravim, jednoga vrlo ranog jutra, zapravo je to bilo u cik zore, slučajno sreli u dnu Dalmatinske. Nije mi bilo drago što ga srećem, jer sam se vraćao s nekog otužnog rođendanskog slavlja, i zapravo sam bio mrtav pijan. Srećom, on je uglavnom govorio, tako da nisam morao zaplitati jezikom. Pratio je moj nesigurni korak, nije uzbrdo žurio, i nije previše ispitivao. I pravio se da ne primjećuje da sam popio. Bilo je to lijepo, zato pamtim.
O tom njegovom stanu u Nemanjinoj često sam mislio tokom života pod opsadom. Znao sam da je otišao, da nije u Sarajevu. I onda sam mislio o tome tko li je, Bože, i kako ušao u taj stan? I tko se, Bože, i kako uselio u život tog čovjeka, koji se, sav taj njegov život, odvijao u nekom paralelnom vremenskom toku? I onda sam mislio kako je taj, koji se uselio u Ostijev stan, u samo jednom burnom naletu uklonio i izokrenuo sve ono od čega je bilo načinjeno Ostijevo vrijeme. A stan je, da se razumijemo, bio lijep, tako da se u njega nije naselila nikakva izbjeglička istočnobosanska sirotinja.
U Sloveniju Osti je stigao po ljubavi. Ta ljubav se ticala žene koju sam prethodno bio upoznao. Ali više se ta ljubav, ipak, ticala književnosti, jezika i identiteta. Ne znam kako su ga tamo prihvatili, i čime je Josip Osti sve to platio, kakvim poniženjem duše i kakvom tugom, ali on je, prije nego što se zemlja oko sunca dvaput okrenula, već postao uspješan, slavljen i slavan pisac. Već je 1994. dobio Vilenicu, veliku slovensku i srednjoeuropsku književnu nagradu, koju će sve do najnovijih nagrada, uz tek poneki ustupak kriterijima svakodnevice, dobivati stvarno veliki srednjoeuropski pisci. U času kad ju je dobio, Osti nije bio veliki srednjoeuropski, pa ni veliki bosanski niti slovenski pisac, ali to će, nekim divnim čudom, nekom tugom, dobrotom i bolom, i nekim iznenada otkrivenim talentom, ubrzo postati. Za razliku od čovjeka iz susjedne kancelarije, Miroslava Toholja, koji je u ratu izgubio književnost, Josip Osti je u tom istom ratu književnost stekao. Pisanje je ugađanje instrumenta, ugađanje vlastitog glasa i jezika s unutrašnjim čovjekovim bićem i sa svijetom u kojem se čovjek zatekao. Većini pisaca nikad ne uspije ono što je Ostiju uspjelo tim čudom progonstva. Pritom, u tim svojim dobrim i pametnim pjesničkim i proznim knjigama, sad pisanim na dva jezika, nije se on mnogo odmakao od onoga prijeratnog sebe. Samo što je sad živio u vremenu u kojem su živjeli i ljudi kojima je u Sloveniji bio okružen, i koji su ga voljeli. Ostiju je bilo potrebno da ga ljudi vole. I mnogo je u to uložio. Nekad mi se činilo da je previše u to uložio. A danas, dok slušam, uglavnom iz Slovenije i na slovenskom, glasove koji ga ispraćaju, sretan sam zbog Pepija i onoga što njima znači Pepijeva smrt.
III
Fotografiju mi je poslao Andraž Gombač, novinar i fotograf Primorskih novica. Snimio nas je početkom prosinca 2016, na pulskome sajmu knjiga. Nikad ranije nisam vidio ovu sliku. I vjerojatno je ne bih ni vidio da Josip Osti nije umro. Bio je već bolestan, i to se vidi po umornom i zabrinutom izrazu lica. Nikada prije on nije izgledao zabrinuto. Na ovoj je fotografiji, u toj grimasi zabrinutosti koja ga je činila mnogo starijim, uhvaćena Pepijeva smrt. Ona mu daje privid kakvoga samouvjerenog klasika. A on to nije bio ni kad ga je već među Slovencima proslavila njegova književnost. Naselio se u Kosovelov Tomaj, na njegov Kras, i tu je poživio duže od cijeloga jednog Kosovelova života. A svejedno kratko. Da je moglo biti da ne bude rata živio bi u Nemanjinoj, odmah na početku, iznad Bugattija, kafića ispred kojeg se u ove ljetne dane skupljao i do kasne noći larmao neki silan mladi svijet.
Josip Osti, tri slike
I
U Udruženju književnika Bosne i Hercegovine, pri novoj poslovnoj zgradi Svjetlosti, bile su stube za gore i stube za dolje. Nije ih bilo mnogo, tih stuba. A čini mi se da su, barem one za gore, bile prekrivene, umekšane nekakvim ćilimima, itisonima. Dolje se išlo u klub, u bučnu i zadimljenu kafanu, gdje su pisci na izmaku vijeka iznosili svoje vječne, intimne i nacionalne ispovijedi. Gore se, uz pet-šest stepenika, išlo u kancelarije. Pamtim te prostorije: u jednoj je, vazda uredne frizure, kontrolirajući nebo nad bosanskohercegovačkom književnošću i tle pod tim nebom, sjedila poslovna sekretarica Tanja Čengić. U drugoj je prostoriji bio sekretar udruženja, a u trećoj sekretar gradske podružnice. Ili su se sve te funkcije nekako drukčije zvale. Ali istina jest da ih je bilo troje. Uz Tanju Čengić u jednoj je kancelariji sjedio Miroslav Toholj, u drugoj Josip Osti.
Češće sam se penjao gore, nego što sam silazio dolje. Tek sam objavio prvu knjigu pjesama, i nisam pio. Nisam se ni družio sa starim piscima. Nisam bio voljan slušati njihove ispovijedi, ni podnositi sitne uvrede i podbadanja namijenjena mladima. Gore sam išao zbog te dvojice ljudi, s kojima sam imao neke privatne odnose. Toholj bio je pisac u nailasku. Distanciran od donjega svijeta, autor tri ili već četiri vrlo zanimljive i uzbudljive prozne knjige. Da nije bilo onoga što će tek biti, i da je naša zajednička povijest drukčije potekla, bio bi Toholj veliki jugoslavenski pisac. U tom ratu koji će tek doći ljudi su gubili živote. Gubili su domove, albume s fotografijama, rodna mjesta i gradove, djecu i braću su gubili, a Miroslav Toholj izgubio je vlastitu književnost. Velik gubitak, a nikoga da taj gubitak evidentira, niti da požali gubitnika.
Josip Osti bio je u to vrijeme vitak i fizički neobično žilav četrdesetogodišnjak. Bojom glasa podsjećao je na mog tetka Nacija Ceznera, a naglascima i specifičnim govornim leksikom na Nonetove drugove s preferansa. Bio je to govor i jezik starih Sarajlija, uglavnom kuferaša, činovnika na pošti i željeznici, koji su još uvijek, u svojim metaforama i stegnutim akcentima, u tom nikad bližem dodiru Istoka i Zapada, ostvarenom u lakom i prirodnom miješanju domaćih germanizama s domaćim turcizmima, živjeli u neka prethodna sarajevska doba. Osti je, kao i svi oni, pomalo bio čovjek iz jučerašnjice. Ili se njegov sarajevski život, kao i životi tih igrača preferansa, odvijao u nekom paralelnom vremenu, koje je usporedo teklo s Toholjevim i mojim vremenom.
Prevodio je, i to vrlo vrijedno, bogato i tačno, sa slovenskog, i imao je svoje veze u Ljubljani, koje su se ovdje, u ovoj zgradi sa stubama koje vode gore i koje vode dolje, uveliko precjenjivale. Bivajući u sarajevskoj prošlosti i u ljubljanskoj sadašnjosti, Josip Osti imao je taj privilegij da ne bude tu. O njemu se u donjim prostorijama zlobno govorilo kao o pjesničkom antitalentu. Zbilja, bio je tad mnogo bolji prevoditelj, nego pjesnik. Po ključu, računalo ga se kao Hrvata, ali on je, uglavnom, izbjegavao da bude to na način na koji se i u tom Sarajevu jedino i moglo biti Hrvatom. Izbjegavao je krajnje konfliktnu situaciju da bude od onih koji su najmalobrojniji u tom gradu i zemlji, i baš zato što su najmalobrojniji, uzima ih se kao najkrivlje za svako zlo. A ponajviše za zlo ustaštva, frankovluka i crkvenjaštva. Tako je Osti, kao i mnogi kuferaši tih generacija, plovio rubom sarajevskog horizonta. Poput jedra koje na dječjim crtežima ukrasi beskrajnu modrinu mora.
Volio sam ga tada zbog njegovih prijevoda, zbog naglasaka i zbog riječi koje je izgovarao.
II
Stanovao je u Nemanjinoj ulici, negdje na početku, iznad kafića Bugatti, preko puta minimarketa, tamo bliže Mejtašu. Stan je bio visokih stropova, vrlo tih, prostran i zamračen. Imao je mačka. Prinosio mi je kafu, išao po knjige kojim će me darivati. Bio je rastrčan u svom stanu; tu se tek vidjelo da je bivši atletski prvak. U kancelariji i na ulici nije mu se to primjećivalo. U vratu je vazda bio malo pognut, poput srednjeprugaša koji iščekuje zvuk startnog pištolja. Jednom smo se, da ne zaboravim, jednoga vrlo ranog jutra, zapravo je to bilo u cik zore, slučajno sreli u dnu Dalmatinske. Nije mi bilo drago što ga srećem, jer sam se vraćao s nekog otužnog rođendanskog slavlja, i zapravo sam bio mrtav pijan. Srećom, on je uglavnom govorio, tako da nisam morao zaplitati jezikom. Pratio je moj nesigurni korak, nije uzbrdo žurio, i nije previše ispitivao. I pravio se da ne primjećuje da sam popio. Bilo je to lijepo, zato pamtim.
O tom njegovom stanu u Nemanjinoj često sam mislio tokom života pod opsadom. Znao sam da je otišao, da nije u Sarajevu. I onda sam mislio o tome tko li je, Bože, i kako ušao u taj stan? I tko se, Bože, i kako uselio u život tog čovjeka, koji se, sav taj njegov život, odvijao u nekom paralelnom vremenskom toku? I onda sam mislio kako je taj, koji se uselio u Ostijev stan, u samo jednom burnom naletu uklonio i izokrenuo sve ono od čega je bilo načinjeno Ostijevo vrijeme. A stan je, da se razumijemo, bio lijep, tako da se u njega nije naselila nikakva izbjeglička istočnobosanska sirotinja.
U Sloveniju Osti je stigao po ljubavi. Ta ljubav se ticala žene koju sam prethodno bio upoznao. Ali više se ta ljubav, ipak, ticala književnosti, jezika i identiteta. Ne znam kako su ga tamo prihvatili, i čime je Josip Osti sve to platio, kakvim poniženjem duše i kakvom tugom, ali on je, prije nego što se zemlja oko sunca dvaput okrenula, već postao uspješan, slavljen i slavan pisac. Već je 1994. dobio Vilenicu, veliku slovensku i srednjoeuropsku književnu nagradu, koju će sve do najnovijih nagrada, uz tek poneki ustupak kriterijima svakodnevice, dobivati stvarno veliki srednjoeuropski pisci. U času kad ju je dobio, Osti nije bio veliki srednjoeuropski, pa ni veliki bosanski niti slovenski pisac, ali to će, nekim divnim čudom, nekom tugom, dobrotom i bolom, i nekim iznenada otkrivenim talentom, ubrzo postati. Za razliku od čovjeka iz susjedne kancelarije, Miroslava Toholja, koji je u ratu izgubio književnost, Josip Osti je u tom istom ratu književnost stekao. Pisanje je ugađanje instrumenta, ugađanje vlastitog glasa i jezika s unutrašnjim čovjekovim bićem i sa svijetom u kojem se čovjek zatekao. Većini pisaca nikad ne uspije ono što je Ostiju uspjelo tim čudom progonstva. Pritom, u tim svojim dobrim i pametnim pjesničkim i proznim knjigama, sad pisanim na dva jezika, nije se on mnogo odmakao od onoga prijeratnog sebe. Samo što je sad živio u vremenu u kojem su živjeli i ljudi kojima je u Sloveniji bio okružen, i koji su ga voljeli. Ostiju je bilo potrebno da ga ljudi vole. I mnogo je u to uložio. Nekad mi se činilo da je previše u to uložio. A danas, dok slušam, uglavnom iz Slovenije i na slovenskom, glasove koji ga ispraćaju, sretan sam zbog Pepija i onoga što njima znači Pepijeva smrt.
III
Fotografiju mi je poslao Andraž Gombač, novinar i fotograf Primorskih novica. Snimio nas je početkom prosinca 2016, na pulskome sajmu knjiga. Nikad ranije nisam vidio ovu sliku. I vjerojatno je ne bih ni vidio da Josip Osti nije umro. Bio je već bolestan, i to se vidi po umornom i zabrinutom izrazu lica. Nikada prije on nije izgledao zabrinuto. Na ovoj je fotografiji, u toj grimasi zabrinutosti koja ga je činila mnogo starijim, uhvaćena Pepijeva smrt. Ona mu daje privid kakvoga samouvjerenog klasika. A on to nije bio ni kad ga je već među Slovencima proslavila njegova književnost. Naselio se u Kosovelov Tomaj, na njegov Kras, i tu je poživio duže od cijeloga jednog Kosovelova života. A svejedno kratko. Da je moglo biti da ne bude rata živio bi u Nemanjinoj, odmah na početku, iznad Bugattija, kafića ispred kojeg se u ove ljetne dane skupljao i do kasne noći larmao neki silan mladi svijet.
Foto Andraž Gombač