Pred jutro sanjam polaganje ispita iz Starije hrvatske književnosti.
Nikada nisam studirao književnost, ali oni to ne znaju.
Uzimam ceduljicu, na njoj je pitanje: pjesnik Dritun Kupelić Orfelin.
O njemu ništa ne znam, ali ni komisija o tom pjesniku ništa ne zna. Osjećam to i bude mi lakše. U trenutku dok se spreman da izmislim djela, život i sudbinu Drituna Kupelića Orfelina, postajem svjestan svoga sna.
I postepeno se budim, ponavljajući njegovo ime, jer znam, ako ga ne budem ponavljao, Dritun Kupelić Orfelin bit će zauvijek zaboravljen.
Pjesnik stvoren u snu, kao već odavno mrtav, a njegovo djelo dovršeno.
Uzimam papir i zapisujem ime.
Zatim se oblačim, perem zube, izlazim na zimu. Znam, kada se večeras vratim kući, pročitat ću ime koje sam zaboravio.
*
Mačak Roki
Pada gust snijeg, puše sjeverac, dvanaest je ispod nule.
Takvo je nekad bilo vrijeme u februaru.
Ali svi su, ipak, iznenađeni.
I bijelo-riđi mačak, naš susjed, kojega svako jutro hranimo.
Gleda nas u čudu, što se ovo okolo događa, diže jednu pa drugu šapu sa zaleđene terase, i tako stoji kao tronožac, izmjenjujući jednu, pa drugu, pa treću i četvrtu nogu.
Zemlja je ovih dana hladna, poput mrtvaca u hladnjaku prosekture. Vikend je i on čeka ponedjeljak da bude pokopan.
Mačak to ne zna.
On za smrt ne zna.
Slobodan je i kada zima stisne.
*
Jahorina
Živjeli smo u strahu od mećave.
Ako se iznenada spusti na skijašku stazu, ako snijeg zamete i više se ništa ne vidi, a ti na skijama, spuštaš se na padinu i Bog zna s koje ćeš strane Jahorine završiti. Zatrpan u smetovima, smrznut, mrtav.
O tome bi se pričalo svake zime.
Ili bi netko nestao u mećavi, ili bi ga izmislili.
Ali priča je uvijek ovako završavala: našli su ga mrtvog ama ni pedeset metara od hotela. Uvijek tako, skoro spašeni.
Još tri jednominutne novele
Dritun
Pred jutro sanjam polaganje ispita iz Starije hrvatske književnosti.
Nikada nisam studirao književnost, ali oni to ne znaju.
Uzimam ceduljicu, na njoj je pitanje: pjesnik Dritun Kupelić Orfelin.
O njemu ništa ne znam, ali ni komisija o tom pjesniku ništa ne zna. Osjećam to i bude mi lakše. U trenutku dok se spreman da izmislim djela, život i sudbinu Drituna Kupelića Orfelina, postajem svjestan svoga sna.
I postepeno se budim, ponavljajući njegovo ime, jer znam, ako ga ne budem ponavljao, Dritun Kupelić Orfelin bit će zauvijek zaboravljen.
Pjesnik stvoren u snu, kao već odavno mrtav, a njegovo djelo dovršeno.
Uzimam papir i zapisujem ime.
Zatim se oblačim, perem zube, izlazim na zimu. Znam, kada se večeras vratim kući, pročitat ću ime koje sam zaboravio.
*
Mačak Roki
Pada gust snijeg, puše sjeverac, dvanaest je ispod nule.
Takvo je nekad bilo vrijeme u februaru.
Ali svi su, ipak, iznenađeni.
I bijelo-riđi mačak, naš susjed, kojega svako jutro hranimo.
Gleda nas u čudu, što se ovo okolo događa, diže jednu pa drugu šapu sa zaleđene terase, i tako stoji kao tronožac, izmjenjujući jednu, pa drugu, pa treću i četvrtu nogu.
Zemlja je ovih dana hladna, poput mrtvaca u hladnjaku prosekture. Vikend je i on čeka ponedjeljak da bude pokopan.
Mačak to ne zna.
On za smrt ne zna.
Slobodan je i kada zima stisne.
*
Jahorina
Živjeli smo u strahu od mećave.
Ako se iznenada spusti na skijašku stazu, ako snijeg zamete i više se ništa ne vidi, a ti na skijama, spuštaš se na padinu i Bog zna s koje ćeš strane Jahorine završiti. Zatrpan u smetovima, smrznut, mrtav.
O tome bi se pričalo svake zime.
Ili bi netko nestao u mećavi, ili bi ga izmislili.
Ali priča je uvijek ovako završavala: našli su ga mrtvog ama ni pedeset metara od hotela. Uvijek tako, skoro spašeni.