Čovjek je danas svoj samo onoliko i onda koliko je i kada je u sukobu sa cijelim svijetom. Izgleda ti ovo kao isprazna parola? Varaš se, druškane moj. Da si na svojoj koži osjetio kako te bezočno jašu i satiru kad svima povlađuješ zarad nekog nepostojećeg ili neuhvatljivog mira, drugačiju bi pjesmu pjevao. Ti misliš da ja sa svojih jalovih trideset sedam i diplomom ekonomskog fakulteta koju je već počela da nagriza patina volim džvonjati u ovom tvom kafiću? Radije bih da sagorijevam ili ljenčarim u kancelariji, sasvim svejedno šta od tog dvoga, ili da, kad posla već nema, pustim kod kuće tiho Šestu simfoniju Gustava Malera, pa s Basarom ili Beli Markovićem u ruci, opružen na kauču, uživam kao mladi britanski gospodičić čekajući mjesto u Domu lordova. Ali, meni se, druškane moj, ne osmjehuju ni radno mjesto na benzinskoj pumpi, ni odbornička klupa, kamoli nešto slično Gornjem ili Donjem domu. Povlađuj, povlađuj, cijelog života samo povlađuj. E neću više, okrenuću i ja list! Nego, daj mi još jedno pivo, platiću kad budem imao…
Eto, danas sam opet izjurio iz kuće glavom bez obzira. Ni doručkovao nisam. Ćalac počeo da gnjavi: „Kakav doručak, sada je vrijeme ručku, ali ti to ne vidiš krmeljavim očima! Ne može takva misao u tu tvoju tintaru dok je ne provjetriš i iz nje istreseš oblake duvanskog dima koji si noćas nakupio po tim jazbinama u kojima samo mumljate i ljumate kao pećinski ljudi! A mi smo u tvojim godinama… ma kakvi u tvojim godinama, mnogo mlađi… mi smo čašicama jogurta jurišali na Skupštinu i rušili vlast. Da, da, majkoviću! Rušili istrošenu i uspostavljali novu, demokratskiju vlast, a poslije mitinga žurili na radno mjesto, da ne trpi proces proizvodnje. A vi, gotovani i ljenčuge, vi biste da vam se sve servira na tanjiru, pa još i zlatni escajg da dobijete, da ne biste slučajno zaprljali ruke masnoćom iz jela i znojem s naših žuljevitih ruku.”
„Ma idi, čovječe”! obrecnuo sam se na oca. „Lako je vama bilo izvesti jogurt-revoluciju. Bio viši standard, imalo se. De ti danas, druškane moj, kupi jogurt i izvedi revoluciju! To bih ja volio da vidim. Nema novca ni za jogurt kojim ćeš prehraniti porodicu, kamoli za tamo neke revolucije.”
Otac prvo problijedio, pa pocrvenio, a onda pozelenio. Vidim, sad će bujica iz njega, zapljusnuće me toliko da neću moći ni disati, te ti ja na vrata…
Daj mi, molim te, jednu cigaretu, nestalo mi… Hvala…
Ja na vrata, kadli se deda ispriječi. „Opet u grad, je li?! Landranje, zijevanje i hvatanje zjala. Kakva li ste to vi generacija, bože me dragi sačuvaj! Spavate do ručka, a čim istrljate krmelj iz očiju, eto vas za računarom. Globalna mreža, je li?! Premrežavate svijet, a ne hajete za ono što vam se događa kod kuće, pred nosom. Briga vas za društvo i društvene promjene. Doručkujete kad pošten svijet poslije ručka sklanja suđe sa stola. Onda u grad, pa kući tek na večeru. Da makar večerate kao ljudi. Ubacite nekoliko zalogaja u usta, pa opet u vucaranje, sve do zore…”
Tu deda malo zastade, upališe mu se u očima prituljene lampice, glas mu se stanji, ali nakratko, pa se opet zaori predsobljem: „A kako smo mi šezdsetosmaši… I Titi su se, bogami, tresle gaće, da ne spominjem one niže od njega. Studirali, radili i mijenjali svijet. A vi…?”
“Lako je vama, deda, bilo da budete šezdesetosmaši!” prekidam ga bježeći iz kuće. „Imali ste protiv koga i protiv čega da se bunite. A gdje mi da radimo i protiv koga mi da se bunimo, druškane moj?!”
Još je deda nešto nabrajao, još je mitingovao, ali mu se glas izgubi pred pradedovim brundanjem: „Ideš u krčmu, da dereš pantalone na turu, je li?! E, da mene neko nešto pita, ja bih tebe i te tvoje sve u stroj, pa pravac na izgradnju pruge! Da se zagledaš u moje dlanove, mislim da bi na njima još vidio akcijaške žuljeve iz četrdeset devete, pedesete, koje li…” Šmugnu pradeda u dvorišnu šupu, iz koje je maločas bio tek provirio, i otud se zaori pjesma: „Šamac – Sarajevo, to je naša meta,/ izgraditi prugu još ovoga ljeta…”
Nego, daj mi još jedno pivo… Ne, ne, nemoj… Pozajmi mi nešto sitniša da kupim nekolioko čaša jogurta, pa neka ćalac njima udari na šezdesetosmaše, a šezdesetosmaši neka sami smisle kako će i čime na akcijaše iz pedesetih prošlog vijeka.
Jogurt za šezdesetosmaše
(priča/esej)
Čovjek je danas svoj samo onoliko i onda koliko je i kada je u sukobu sa cijelim svijetom. Izgleda ti ovo kao isprazna parola? Varaš se, druškane moj. Da si na svojoj koži osjetio kako te bezočno jašu i satiru kad svima povlađuješ zarad nekog nepostojećeg ili neuhvatljivog mira, drugačiju bi pjesmu pjevao. Ti misliš da ja sa svojih jalovih trideset sedam i diplomom ekonomskog fakulteta koju je već počela da nagriza patina volim džvonjati u ovom tvom kafiću? Radije bih da sagorijevam ili ljenčarim u kancelariji, sasvim svejedno šta od tog dvoga, ili da, kad posla već nema, pustim kod kuće tiho Šestu simfoniju Gustava Malera, pa s Basarom ili Beli Markovićem u ruci, opružen na kauču, uživam kao mladi britanski gospodičić čekajući mjesto u Domu lordova. Ali, meni se, druškane moj, ne osmjehuju ni radno mjesto na benzinskoj pumpi, ni odbornička klupa, kamoli nešto slično Gornjem ili Donjem domu. Povlađuj, povlađuj, cijelog života samo povlađuj. E neću više, okrenuću i ja list! Nego, daj mi još jedno pivo, platiću kad budem imao…
Eto, danas sam opet izjurio iz kuće glavom bez obzira. Ni doručkovao nisam. Ćalac počeo da gnjavi: „Kakav doručak, sada je vrijeme ručku, ali ti to ne vidiš krmeljavim očima! Ne može takva misao u tu tvoju tintaru dok je ne provjetriš i iz nje istreseš oblake duvanskog dima koji si noćas nakupio po tim jazbinama u kojima samo mumljate i ljumate kao pećinski ljudi! A mi smo u tvojim godinama… ma kakvi u tvojim godinama, mnogo mlađi… mi smo čašicama jogurta jurišali na Skupštinu i rušili vlast. Da, da, majkoviću! Rušili istrošenu i uspostavljali novu, demokratskiju vlast, a poslije mitinga žurili na radno mjesto, da ne trpi proces proizvodnje. A vi, gotovani i ljenčuge, vi biste da vam se sve servira na tanjiru, pa još i zlatni escajg da dobijete, da ne biste slučajno zaprljali ruke masnoćom iz jela i znojem s naših žuljevitih ruku.”
„Ma idi, čovječe”! obrecnuo sam se na oca. „Lako je vama bilo izvesti jogurt-revoluciju. Bio viši standard, imalo se. De ti danas, druškane moj, kupi jogurt i izvedi revoluciju! To bih ja volio da vidim. Nema novca ni za jogurt kojim ćeš prehraniti porodicu, kamoli za tamo neke revolucije.”
Otac prvo problijedio, pa pocrvenio, a onda pozelenio. Vidim, sad će bujica iz njega, zapljusnuće me toliko da neću moći ni disati, te ti ja na vrata…
Daj mi, molim te, jednu cigaretu, nestalo mi… Hvala…
Ja na vrata, kadli se deda ispriječi. „Opet u grad, je li?! Landranje, zijevanje i hvatanje zjala. Kakva li ste to vi generacija, bože me dragi sačuvaj! Spavate do ručka, a čim istrljate krmelj iz očiju, eto vas za računarom. Globalna mreža, je li?! Premrežavate svijet, a ne hajete za ono što vam se događa kod kuće, pred nosom. Briga vas za društvo i društvene promjene. Doručkujete kad pošten svijet poslije ručka sklanja suđe sa stola. Onda u grad, pa kući tek na večeru. Da makar večerate kao ljudi. Ubacite nekoliko zalogaja u usta, pa opet u vucaranje, sve do zore…”
Tu deda malo zastade, upališe mu se u očima prituljene lampice, glas mu se stanji, ali nakratko, pa se opet zaori predsobljem: „A kako smo mi šezdsetosmaši… I Titi su se, bogami, tresle gaće, da ne spominjem one niže od njega. Studirali, radili i mijenjali svijet. A vi…?”
“Lako je vama, deda, bilo da budete šezdesetosmaši!” prekidam ga bježeći iz kuće. „Imali ste protiv koga i protiv čega da se bunite. A gdje mi da radimo i protiv koga mi da se bunimo, druškane moj?!”
Još je deda nešto nabrajao, još je mitingovao, ali mu se glas izgubi pred pradedovim brundanjem: „Ideš u krčmu, da dereš pantalone na turu, je li?! E, da mene neko nešto pita, ja bih tebe i te tvoje sve u stroj, pa pravac na izgradnju pruge! Da se zagledaš u moje dlanove, mislim da bi na njima još vidio akcijaške žuljeve iz četrdeset devete, pedesete, koje li…” Šmugnu pradeda u dvorišnu šupu, iz koje je maločas bio tek provirio, i otud se zaori pjesma: „Šamac – Sarajevo, to je naša meta,/ izgraditi prugu još ovoga ljeta…”
Nego, daj mi još jedno pivo… Ne, ne, nemoj… Pozajmi mi nešto sitniša da kupim nekolioko čaša jogurta, pa neka ćalac njima udari na šezdesetosmaše, a šezdesetosmaši neka sami smisle kako će i čime na akcijaše iz pedesetih prošlog vijeka.