Arapi su, vele, izmislili astronomiju, ali kako to da ne opisaše tako važnu nebesku pojavu zbog koje je Mjesec triput veći ako se asker boji? Ovo si je pitanje bezbroj puta postavio Abdulrahman Šiško dok je sam, usred noći i ukrajinske pustopoljine, čamio u hrastovoj šumici, ako se šumom može nazvati sedam stabala i među njima jedan ljeskov grm, i tražio snagu da pretrči nekih petstotinjak metara do iste takve, samo malo gušće hrastove šumice. Izdržale bi noge, bilo je u njima još snage, iako već treći dan ništa nije jeo, ali mu se činilo da će mu puknuti srce u grudima ako krene prema čistini. Rusi su mogli nahrupiti sa svake strane, bijesni i svirepi, željni osvete za ono što su naši činili otkako su prije četiri mjeseca prekoračili granice carstva. Ne daj bože znati baš za svako zlo za kojim nam je poletjela ruka, ali da smo spalili više od stotinu sela i pregazili četiri grada, da smo salijevali istopljeno olovo u grla ljudi pronađenih u zemunicama, da smo ženama odsijecali dojke i puštali ih da okolo trče dok ne iskrvare, da smo se pritom držali za trbuhe od smijeha, da smo monasima smudili brade i tjerali ih da piju vlastitu mokraću i da smo sve to radili najprije zbog straha, a da smo zatim činili i ono što se nikome ne može reći, niti se može sebi priznati, to Abdulrahman Šiško nije mogao pred samim sobom poreći, iako vlastitom rukom nikoga nije ubio, niti je ikome zapalio kuću. Ne zato što je bio bolji od ostalih, nego zato što je znao da će se ratna sreća jednom okrenuti i da nema kraja zemlji Rusiji.
Nakon prve bitke u kojoj smo za manje od pola sata posjekli pijanu kozačku četu, pa se kroz smijeh govorilo kako nam je rakijski zadah umirućih pokvario abdest, neprijateljsku vojsku četiri mjeseca nismo sreli. Selim-paši to ne bi drago pa je usporavao napredovanje, na istom bi mjestu konačili po tri noći, i sve je govorio da nije dobro i da je od nadmoćnoga dvostruko naoružanijeg i brojnijeg neprijatelja gore samo to da neprijatelja nikako nema. Ako nema ljudi koji se bore, tada protiv tebe zarati drveće, a kad i drveća ponestane, onda svaki klas žita biva vojnik tuđinske vojske. A u Ukrajini barem žita ne fali.
U neka doba počeli smo se iza leđa smijati ostarjelom Selim-paši. Najveći junak u povijesti carevine, koji je sa svojom vojskom stizao do šama i Bagdada, pred kojim su drhtali Beč i Pešta, i nije gubio megdana čak ni onda kada bi popuštala podrška sa sve tri strane, a to se događalo sve češće otkako je mladi sultan namjerio bez očeve pameti dostići njegovu slavu, taj je Selim-paša sad bivao sve smrknutiji i šutljiviji što smo dalje grabili preko ruske zemlje. Činilo se kako mu je sa svakim korakom sve manje zraka u plućima i snage u udovima, pa se uvlači u sebe i nestaje kao ledenica koja se topi na kućnoj strehi i prije nego što se sasvim istopi, odlomit će se i poletjet prema zemlji.
Nismo znali šta mu je, palili smo i ubijali, topili olovo u kazanima za hranu i trovali dušu dok bi on stajao sa strane i šutio. Nije nam govorio ni da je dobro, ni da je zlo ono što činimo. Poslije sam mislio da nam je trebao reći, sigurno je i Abdulrahmanu Šiški to padalo na um dok je čamio u onoj šumici, zamrzit će ga kao psa oni koji prežive Ukrajinu, ali kako godine budu prolazile i bude se bližio dan kada će po volji Božjoj poći s ovoga svijeta, počet će se miriti sa Selim-pašinom sjenom. Ono što nam je mogao reći naše uši ionako ne bi čule, niti naše sitne pameti dokučile zašto nije mudro da gazimo rusku zemlju većom brzinom od one koja je u ratu prirodna.
Evo šta bi nam Selim-paša kazao da smo mu mogli povjerovati: stari se ratnik, izdanak bogate izmirske loze, u više navrata zamjerio onima koji su u Stambolu grijali guzice na minderima i savjetovali starog sultana na koju stranu da okrene vojsku. A bilo je to u vrijeme kad se na neku stranu moralo poći, jer je carevina bila na vrhuncu snage i slutilo se vrijeme opadanja, pa je valjalo opasati tuđih zemalja dok se još može. Selim-paša bio je osoran preko svake mjere, razbijao je kad bi mu se smješkali i povlačili dimove, rušio bi nargile i gazio po jastucima, hvatao bi uglednike za bradu, unosio im se u lica, a sultanovo ime izgovarao je kao da se radi o posljednjem uškopljenom etiopskom robu, bez počasti u tonu i riječi.
Glasovi o visokom Selimovom namu i hrabrosti, o nedostižnom vojničkom umijeću i poznavanju prirodnih i ljudskih sila pomoću kojih se pobjeđuje u ratu, stizali su do staroga sultana gotovo u isto vrijeme sa svjedočanstvima o Selimovoj neposlušnosti i oholosti te nezabilježenom manjku poštovanja prema nadređenima i prema simbolima carevine. Očekivalo se da Selim-pašu pošalje u progonstvo, barem na dvije-tri godine dok ne ohladi glavu. Ali sultan to nije učinio. Zato što se nije htio odreći vojnika u punoj snazi, najboljeg kojeg je imao, ili zato što je na neki čudan način uživao u Selimovom ponašanju i stalnom ponižavaju onih koji se sultanima vazda najviše dodvoravaju, to nikada nećemo saznati. Ali nakon što je jednom prilikom i njemu proturječio i nakon što je sultan zvao stražu da izvede bezobraznika iz njegovih odaja, svi su bili uvjereni da su Selimovi dani odbrojani i da je pogubljenje samo pitanje dana. I opet ništa! Umjesto da ga smakne, sultan je Selim-paši dao da vodi vojsku u rat koji po njegovome sudu nije mogao biti dobiven. Uz goleme gubitke, što u ljudstvu, što u konjima, a što u carskoj blagajni, Selim je izašao kao pobjednik i iz rata u koji nije vjerovao. Primljen je u Stambolu s najvišim počastima i divljenjima, pa se mislilo kako je mudri sultan na taj način kupio mir njegove duše. Ništa kao velika i jedinstvena slava, ona koja se do kraja svijeta pamti i o kojoj se pišu knjige, ne potkupi i najtvrđega čovjeka. Ali ne i Selim-pašu. Ostao je kakav je i bio. Zagonetka u vladavini hladnoga i okrutnog sultana koji je kao od šale skidao glave čim bi naslutio da noge pod njima koračaju a da pred njim koljena ne zadrhte.
Kada je stari sultan napokon ispustio dušu, a naslijedio ga lakoumni sin, Selim-paša već je navršio sedamdesetu. Godine ga nisu nimalo izmijenile, ni u pameti ni u snazi. Jak kao bik koračao je Stambolom, a pratila ga je legenda kako bi se koplje salomilo ako bi ga ko probao iz potaje probosti, a vratne bi žile, svaka deblja od stabla mlade topole, zaustavile i najoštriju sablju kojom bi ga pokušali posjeći. Jedini koji bi Selim-paši mogao doći glave je on sam, ako mu mladi sultan pošalje katil ferman. Jedino je on dovoljno snažan da svilenu mahramu toliko stegne da samom sebi oduzme dah.
Pa hoće li mladi sultan to i učiniti, hoće li Selim-paši odaslati katil ferman prije nego što mu se ovaj prvi puta suprotstavi? Nije dosta pametan da to učini, govorilo se. Ne zna budalina ko mu glavu nosi, šaptao je svijet, sjećajući se slavnih dana i već žaleći za mrkim satrapom kojega niko nije u oči smio pogledati. Naime, mladi se sultan neprestano smijao, savjetnike tapšao po ramenu kao da su mu kockarska braća. Šetao je dvorom okružen sve samim ljepoticama, raspustio je harem ili je u harem pretvorio Visoku portu, a pričalo se da mu ni muški nisu mrski. Služili su ga polugoli robovi, uglavnom sudanski crnci, čija su tijela bila premazana bademovim uljem i svaki je mišić, oprosti mi Bože, bubrio poput dojki haremskih djevojaka i zamagljivao pamet svima koji na tako nešto nisu navikli. Ko zna gdje je mladi sultan sve to naučio i iz kakve se priče ispilio. Otac ga je slao okolo, u Damask i Jerusalim na škole, pa u Beč i Rim na pregovore, i ko zna na kakve se sve običaje navikao.
Osim što je u prvim mjesecima vladavine pokazao iznimnu izdržljivost u teferičenju i raspusnome životu, pa bi mu jato trbušnih plesačica maksuz dovedenih iz Bejruta plesalo bez prestanka po tri noći i četiri dana, i što je iz Beča unajmio orkestar koji je svirao nekakvu novu muziku od koje bi svi osim njega pozaspali i sanjali bezbožničke snove, mladi je sultan isplanirao nekoliko vojnih pohoda od kojih je najveći, ali i najluđi bio onaj na Rusiju. Trebalo je osvojiti Kijev, doći pod Moskvu i stati na vrhove Kavkaza, te tako zasvagda odgurnuti istočni krst od kapija islama i započeti doba dugoga mira. Nije bez pameti bio taj njegov plan, ali niko nije mogao sebi doći kada je sultan iznio kako ga misli ostvariti. Poslat će svoga slavnog vojskovođu s askerijom sastavljenom od alaše prikupljene s rubnih krajina carstva, od aga i begova koji su se iskvarili i osiromašili pa im treba dokazivanje, od friških poturčenjaka i od onih kojima je smrtna kazna oproštena, od tokmaka ponositih što im se vojna vještina prenosi s koljena na koljeno i od Bosanaca kao takvih – oni su uvijek dovoljno tvrdoglavi i budalasti da sunu u vatru, da podmeću glave pod točkove kada se kola zaglave u blatu i da se dokazuju pred svijetom i kada ih niko ne gleda.
Šest mjeseci prikupljala se takva askerija, a Selim-paša je bez riječi prigovora i bez pozdrava stao na čelo ordije i pošao osvajati Rusiju. Već tada je znao da neće stići do Kijeva i Moskve, niti će vidjeti Karpate, jer to nije ni bio pravi cilj prve vojne mladoga sultana. Selim-paša bio je osuđen da bude poražen, pregažen i osramoćen u dubokoj mračnoj zemlji Rusiji i da zasvagda iz narodnih i dvorskih priča nestane njegova ratnička legenda. Deset hiljada ljudi koji će glavama platiti ostvarenje te ideje ionako nisu prevelika cijena. Mladi je sultan kanio očistiti sve đubre koje se za vladavine njegova oca nakupilo po zakucima carevine.
Jesu li Rusi o tome nešto znali i je li, možda, iz Stambola preko uhoda pušten glas o lažnim osvajačkim namjerama, o tome se ništa ne zna, ali možemo sumnjati da je bilo baš tako. Zbog čega bi nas inače pustili da pregazimo pola Ukrajine i da koljemo i palimo sve nemoćno što nam se našlo na putu, pa da nas onda dočekaju usred močvara pokraj rijeke široke kao more i u samo četiri dana moćnu tursku ordiju pretvore u krdo očajnika koji ne znaju na koju bi stranu bježali?
Ne zna se mjesto gdje je pao slavni Selim-paša. Ali ime mu je prestalo biti slavno prije nego što se šačica preživjelih i s uma sunovraćenih Bosanaca vratila kući. Kada ih je rod rođeni napokon prepoznao, Selim-paše se već niko, u Stambolu ili izvan njega, nije sjećao. Mladi je sultan uspio u svojim namjerama i nije ostao upamćen po osvojenim zemljama, niti po dobroj vladavini, nego po tome što se od njegovog doba u Stambolu slušala bečka muzika. Ime će mu se spominjati i u najtajnijoj od svih dvorskih legendi, onoj koja se prenosila pogledima jer je bila zapisana u oku koje je vidjelo sve.
Na dvoru po toj legendi bješe dječak po imenu Šujab. Doveli su ga iz jednog nubijskog plemena znamenitog po visokom stasu, uskim bokovima i pjevačkom daru. Šujab je za vrelih ljetnih noći velikom kineskom lepezom hladio zrak iznad sultanova uzglavlja, dok bi danju dvorio goste, poklisare iz kršćanskoga svijeta, uhode raznih vrsta i glasnike koji bi sultanu prenosili poruke koje nisu smjele biti zapisane. Ako bi koga trebalo otrovati, a trebalo je mnoge koji su previše znali i koje ni sultan, ni onaj koji bi ih sultanu slao, ne bi rado vidjeli među živima, tada im je Šujab donosio otrovanu hranu. Imao je tako čiste oči i blag osmijeh da ni najopreznija žrtva ne bi posumnjala. Ne zna se koliko ih je tako otrovao, niti se zna koliko je bilo onih koji su ga gledali s divljenjem i rado bi iz Šujabove ruke bili otrovani. Legenda dalje veli da ga je, kad je navršio petnaestu, sultan kanio otpustiti s dvora i poslati u visoke službe. Bio je prerastao svoj posao i došlo je vrijeme da ga zamijeni drugi, opet iz plemena uskih bokova, da se nikad ne očeše o svijet koji dvori. Kad je čuo šta sultan namjerava, Šujab je pao pred njega, plakao i molio da ga svijetli gospodar svojom rukom posiječe, samo neka ga ne tjera od sebe. Zove li se to ljubav ili nekako drukčije, nije nam poznato, kao ni to je li sultan Šujabu dao povoda da srcem tako oslijepi, ali legenda kaže da je sultan dječaku rekao da postoji samo jedno mjesto na dvoru koje mu po milosti može biti dodijeljeno. Ako pristane na njega, viđat će sultana skoro svaki dan, do kraja života. A ako ne pristane, što mu je svakako puno razumnije, neće ga vidjeti više nikad. Može biti rob, haremski čuvar i sluga, ali u tom ga slučaju moraju prvo uškopiti. Sultan je bio zaprepašten onim što je Šujab odabrao, ali je naredio najboljim hećimima stambolskim da što bezbolnije liše zaljubljenog mladića njegovih muških moći. Tako je Šujab zauvijek ostao uz onoga kojeg je tako ljubio.
Legenda vjerojatno nije istinita, ali i takva najbolje ocrtava lik čovjeka koji, da bi uništio Selim-pašu, započinje lažni rat i u njemu žrtvuje deset hiljada Bosanaca i njima sličnih. Među kojima sam bio i ja, ali i Abdulrahman Šiško koji još uvijek usred noći pune sjajne mjesečine pokušava skupiti hrabrosti da iz jedne pretrči u drugu hrastovu šumicu.
U času kada je skoro odlučio, pa samo što nije iskočio i potrčao, u času kada je bezmjerni strah još narastao, a srce je krenulo u topot divljih arapskih konja, nešto je šušnulo u ljeskovom grmu. Odmah zatim začulo se dugo šššššššššš, kakvo ništa na dunjaluku nije u stanju ispustiti osim čovjeka. Meazalah! viknuo je Šiško i isukao sablju. Ako odgovori, tada je naš, a ako ne odgovori, tada je utvara. Odgovora nije bilo i Šiško je skočio na grm i urlajući razmahivao sabljom. Udarao je dugo ne gledajući, stiskao je oči i nadao se da će svega nestati i da će se sljedećeg trenutka probuditi kod kuće, udarao je i ništa osim sebe nije čuo, ni osjećao.
Kada se konačno smirio i otvorio oči, vidio je krvavu sablju, krv mu je bila po košulji, osjetio ju je na jeziku kad je oblizao usnu. Da ne pogleda koga je ubio, Abdulrahman Šiško potrčao je prema čistini. Pet minuta kasnije bio je sakriven u sljedećoj šumici, pa je nastavio dalje, bježeći od nečega što mu se činilo strašnijim od najgorega straha. To nešto nije ni bilo strah, nego misao da je ubio, a da ne zna koga. Da mu je ta pamet bila, sigurno bi zavirio u grm, ali kada mu se kroz glavu premetnulo sve što je mahnitajući mogao posjeći, bio je već daleko i mogao je samo ispočetka listati svoj spisak. Ubio je, možda, čovjeka koji se danima sakrivao u onoj šumi i ništa mu na pameti nije bilo osim da spašava glavu. Gledao ga je iz grmlja pa dok mu je Šiško bio okrenut leđima, mogao je iskočiti i zadaviti ga. Znao je zašto to nije učinio. A može biti da je ubio neko dijete, siroče kojem su već pogubili oca i mater. Ili je ubio ženu. Ili ženu i dijete na sisi. Možda je zaplakalo, mater je izgovorila šššššššššš, kao što bi svaka majka na ovome svijetu, a on ih je onda posjekao.
Najgore od svega bilo je što je Abdulrahman Šiško pobio i čovjeka koji njega nije htio ubiti, i dvoje djece, muško i žensko, i ženu, i majku s novorođenčetom, i sve one koji mu nisu na pamet pali. Samo zato što nije pogledao u ljeskov grm.
Bilo je kasno ljeto kada je došao kući. Rat u koji ga je poslalo bio je već odavno izgubljen i zaboravljen, a Sarajevo ko Sarajevo, drijemalo je u dolini. Gazde su žmirkale na suncu ispred svojih dućana, telali su talambasali, hamali su psovali, dječurlija se okolo naganjala, a Latinluk se smješkao. On je stajao nasred Atmejdana i nije znao na koju stranu da krene. Činilo mu se da je najnesretniji čovjek na svijetu. Žalio je što je ostao živ, a plašio se kakva će ga kazna stići čim izdahne. Između dva svijeta, ovog privremenog i onog vječnog, birao je kao između dva užasa i dva džehennema. To što je jedan gori, ne daje čovjeku ni utjehe, a ni želje da živi u onom koji je manje strašan.
Da je znao za mene i za moju sudbinu, bilo bi mu lakše tog dana na Atmejdanu. Ali niti se takve stvari mogu znati, niti se zbog toga smijemo ljutiti.
Već sutra mu se posrećilo. Prolazio je kraj radnje gazde Kemala Kurta, onog istog brice od kojega je pobjegao nakon što mu je pljunuo u brk jer ga je gazda ošamario kada je britvom porezao mušteriju, ali umjesto da mu to bude za cijeli život upamćeno, starac ga je pozvao k sebi i rekao mu: Eto, sad si bio gdje si bio, radio što si radio i vidio ono što bi bilo bolje da nisi, pa si vjerujem pametniji. I uzeo ga je da nastavi tamo gdje je prije petnaest godina stao kao brijački šegrt, puka sirotinja s Golobrdice kojoj je Bog dao višak oholosti a manjak razuma, pa je u jednom času pomislio da mu je suđeno biti veliki ratnik i da će se kući vratiti kao gazija.
E, puste mladosti, mislila je poletjeti sve dok joj nije na dušu spušten kamen.
Ubrzo je Abdulrahman Šiško shvatio čemu taj kamen služi i zašto je morao doživjeti ono što je doživio. Da nije one noći u hrastovoj šumici ubio, možda bi zauvijek ostao isti. Ovako je radio svoj posao, malo pomalo popravljao kućicu na Golobrdici, da bi se druge godine i oženio za Hadžiru, lijepu curu, sirotu kao i on. Babo joj se nije vratio iz istoga rata iz kojega Šiško jest, a mater joj umrla od žalosti. Ili od neke druge boljke kojoj se ne zna ime, pa se onda žalošću zove. Osim ljubavi, s Hadžirom ga je vezivao taj rat. Mogli su o njemu pričati, mogli su i šutjeti. A lijepo je kad imaš nekoga s kime možeš šutjeti o istoj stvari.
Hadžira mu je u deset godina izrodila sedam kćeri. Kada je osmi puta zanijela, Abdulrahman Šiško bio je siguran da će mu se roditi sin. Tako su mu se posložili brojevi, u takvu vjeru. Imat će sedam cura i jednoga momka. Nekome je to nesreća, jer kako poudavati toliku ženskadiju, ali on nije imao takvih briga. Naći će one svoju nafaku, a sin će popraviti ono što je babo u svome životu pokvario.
Dok je Hadžira osmi puta nosila, Šiško se držao pravila koje je sam izmislio i koje nije imalo uporište ni u jednom njemu poznatom vjerovanju. Kad god bi pomislio na rat, izmolio bi u mislima po jednu dovu. Zato je tih mjeseci djelovao šutljivo. Nije mogao u isto vrijeme razgovarati s mušterijama i moliti se Bogu, nego je rezuckao kose i brade i sve vrijeme zazivao njegovo ime. Ti ili držiš bulbula pod jezikom ili si samome sebi nešto jako skrivio, govorio mu je Ismet Teftedarija, jedan od onih koji su se vratili, a Šiško bi slegnuo ramenima i smješkao se stisnutih usana, baš kao da se boji da mu bulbul ne pobjegne.
Kada je Hadžira rodila, uzalud je sjedio podimljen za stolom na kojem je ležalo dijete i čekao da se među nogama nešto pojavi. Legla je nula na nulu i tako je nastao broj osam. Djevojčici je nadjenuo ime Jilduza, po jednoj od hiljadu hiljada zvijezda iz one noći nad Ukrajinom. Svaka od njih vidjela je koliki je tada bio njegov strah i šta je zbog tog straha učinio. Ako već nije dobio sina, neka u tom imenu bude sačuvan njegov strah.
Možda bi Abdulrahman Šiško nadjenuo osmoj kćeri neko običnije ime, neko koje ne bi imalo veze s njim, da mu je moglo pasti na pamet da ja nisam imao ni sina, ni kćeri, ni žene nisam imao. Barem ne svoje, niti one koja bi svojom voljom pod mene legla.
Jilduza nije bila nalik sestrama. Jača i krupnija od njih, tvrda kao zvuk svoga imena, ne bi proplakala kad bi ih mater svake subote pred spavanje šibala. Naredila bi im da skinu gaće, pa bi se presamitile preko sećije, od najstarije do Jilduze i svaka bi vrbovim prutom dobila onoliko udaraca koliko je puta zgriješila od prošle subote. Bio je to način da se osam cura drži u suri, jer da ih je kažnjavala preko sedmice, ne bi imala vremena ni za šta drugo. Ovako bi Hadžira subotom navečer stegnula srce i popravljala djecu. Sestre bi tulile i prije nego što prvu ošine, a Jilduza je šutjela i ne bi se pomaknula ili pustila glasa ni nakon što je udari deseta šiba. Nije shvaćala zašto sestre plaču dok ih mater tuče i zašto ona koja je najviše skrivila, pa je najviše i dobila, dva dana ne može sjediti. Dok je bila sasvim mala, mislila je da je smisao kazne u nagrđivanju, u ružnim crvenim prugama koje ostaju po debelom mesu i sutra se pretvaraju u još grđe ljubičaste masnice, ali kasnije je shvatila da tu postoji još nešto. Jilduza nije znala šta je to, a bila je dovoljno oprezna da ne upita.
Allah ju nije častio jedinim darom kojega bi se svaki čovjek i svaki živi stvor rado odrekao, darom da osjeti bol.
Dugo je to bila Jilduzina tajna, sve dok jednom nije pokipilo mlijeko, a onda golim rukama zgrabila lonac i prenijela ga do sofre. Babo ju je gledao otvorenih usta, a onda joj dugo melemom od romanijskih trava vidao opekline. Ništa nije upitao, niti mu je ona išta rekla, ali od toga dana zabranio je materi da Jilduzu šiba skupa sa sestrama. Ako bi nešto zgriješila, neka se to njemu kaže, a on će postupiti onako kako očevi to rade sa sinovima. Kada se Hadžira pobunila, na čaršiji je kupio srebrenu iglu dugu dva pedlja, onakvu kakve derviši koriste kada čine zikr. Jilduza je tom iglom probola obraze. Mogu i jezik, rekla je, mogu šta god mi kažeš. Nakon toga ju mater više nikada nije udarila.
Čim navrše dvanaestu, djevojčice postaju žene i dolazi vrijeme kada se moraju pokriti jer je sramota i grijeh da ih gledaju muške oči. Sestre su već hodale pod zarovima i ašikovale s momcima samo ako ih niko drugi ne gleda, kada je na Jilduzu došao red. Hoćeš li biti kao one? pitao je Abdulrahman Šiško svoju osmu kćer, ali ga nije razumjela. A kako bi drukčije nego kao one? Tako da niko nikad ne sazna da si žensko, da se nikada ne udaješ, da se nikada u momka ne zagledaš i da živiš onako kako muški žive.
Više od svega želio je da Jilduza pristane, ali se plašio da joj naredi. Ne toliko Boga, koliko se bojao vlastitog djeteta. Ako ju unesreći, bit će to gori jad od svih jada kakve je otac u stanju učiniti. Ali Jilduzi se dopalo da bude različita od sestara i da na tajnu koju je nosila u sebi pridoda još jednu, ovog puta veću i privlačniju. Ona će gledati svijet onakav kakav jest, a nju će svi vidjeti onakvom kakva nije.
Mater je plakala kao da joj umire dijete, a babo je rekao – od sada nisi Jilduza, nego si Jilduz, pa je uzeo makaze i britvu i ošišao je u muško. Obukli su joj suknene čakšire i košulju pa je takvu pustili iz kuće. Komšiluku je u početku bilo nešto čudno, odakle berberu Šiški najednom sin, ali ni to čudo nije dugo trajalo. U gladnim i surovim vremenima, a takvo je svako vrijeme u kojem se dugo ne ratuje pa vlast umisli da je neprijatelj među narodom, ljudi prestaju voditi računa o tuđim poslovima i umjesto da gledaju čemu će se čuditi, traže ono što je obično i svakodnevno. Živiš i ne sumnjaš ni u koga, da drugi ne bi posumnjao u tebe.
Jilduza, koju bi dalje trebalo zvati Jilduz, potpuno se uživjela u novu ulogu. Hodala je kao muško, glas joj se produbio, pa ju je babo uskoro dao kod abadžije Saliha Prce na zanat. Dobro joj je išlo, imala je snage u rukama i vještine u prstima i bilo bi od nje dobra abadžiluka da se opet svijet nije izvrnuo naglavce. Na sjevernim granicama carstva gomilale su se ruske trupe, pričalo se da se Moskalju zamantalo od tamjana i da je namjerio od Stambola načiniti Konstantinopolj. Koliko god Sarajlije o tome ne imale pojma i koliko god u Stambolu takve priče izazivale podsmijeh, u oba grada se slutilo da stižu vremena ratova. Jedni će se opet zabavljati, a drugi će ginuti za njihovu slavu.
A ni sultan više nije bio mlad da se po vas dan zabavlja i smije.
Abdulrahmanu Šiški mrak je na oči pao, zanebesalo mu se i smorilo ga kada je shvatio da će Jilduz na onaj put s kojega se on jedva jedvice vratio. Ako se uopće vratio i ako se povratkom može zvati gledanje očima koje su vidjele najgora zla i milovanje rukama koje je okrvavio u noći svog najvećeg straha. Hadžira je plakala i po cijele dane ponavljala jednu istu majčinsku dovu: E, kćeri moja, što te babo posinio da mi mlada gineš, dat će Allah groma da spali Moskalja.
Ali niti je Bog zadužen za ratove među ljudima, niti je do njega bilo da razotkrije prevaru s kojom je Jilduza postala muško. S navršenih devetnaest opraštala se od Golobrdice, mahale u kojoj je odrasla, a komšiluk je izvirivao iz avlija, vela havle vela kuvetile, Bože mili lijepe askeruše, snebivala se starčad, starije žene su lomile prste nad kaldrmom, počinjao je rat i vrijeme kada se ljudi opet slobodno iščuđavaju jedni pred drugima i čuda se nizaju za neka buduća sjećanja. A Jilduz je plakao djevojačkim suzama, jer se muškima nije naučio, padao je po ishaviješćenoj materi, dok je babo sklanjao pogled u stranu. Prije nego što će poći u rat, sin mu se ponovo pretvorio u kćer. Izgubio ga je ovako ili onako.
Tako je Jilduza naučila šta je bol, a da od tog nauka nije imala koristi. Jer je došao prekasno.
Sirotinji su svi ratovi isti, jer je sirotinja budalasta pa gine i vjeruje kako je žrtva beskrajnome Bogu mila. A on ustvari okrene glavu na drugu stranu da ne gleda kako mu stvorenja odlaze u štetu. Stvorio je i jedne i druge, krst i polumjesec je stvorio, ljude s obje strane koji jednako vjeruju u jedinoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, pa kad im sablja odcapari glavu, posljednja misao glavi je da pada u blato na svetome putu i u svetome ratu. I da će duša otići u raj u kojem su valjda, iako se o tome ništa ne govori, razdvojene odaje onih koji padoše pod krstom i nas koje mlad mjesec čuva. Ako nisu razdvojene, pa ako je i džennet udešen da se duše miješaju jedne s drugima, tada smo zalud krvavili sablje.
Sirotinji su, velim, svi ratovi isti, ali zapravo jedan drugome nisu ni nalik. Moj i Abdulrahmana Šiške rat poveo je mlad čovjek, svijetli vladar, da bi dohakao slavnome starcu Selimpaši. Pobijedio je čim se Selim-paše više niko ne sjeća. Ali ovaj rat došao mu je, sultanu, kao kazna za onaj prošli. Njegove se oči više onako ne smiju, na dvoru više nema trbušnih plesačica, utihnula je bečka muzika, ljepotice u haremu od bijesa jedna na drugu puštaju nokte, a Šujabu se ispod očiju nakupilo tuge za tri života, jer je njegova ljubav ostarila kao i on. Samo što je iza tih očiju isti onaj nubijski dječak, trovač čarobnoga osmijeha, jer kad su mu najbolji stambolski hećimi razrezali kesu među nogama, obrali dvije mlade zerdelije i užarenim nožem spalili žile koje vode prema srcu, Šujab je bio osuđen da mu duša ne ostari. Pa sad ne znaš ko je gore prošao: sultan koji se sjeća mladosti ili Šujab koji najjasnije vidi kako izgleda starost.
Eto, takav je bio svijetli vladar kada je okupio sve najbolje vojskovođe i upitao ih za glave na ramenima. Jesu li ili nisu tu? dreknuo je i svi su mu, osim najmlađega, ljutog i ne baš po pameti slavnog bimbaše Abdulkadira, odgovorili da su im glave tu, spremne vojsku da povedu. Sultan se nasmijao u taj smijeh sabirući svu gorčinu staračkoga prezira i rekao im: Nisu, ordijo, vaše glave su posječene, a ja vam naređujem da ih uzmete pod ruku i odnesete pred Moskalja. Allah neka se smiluje pa da to bude dosta. A ako ne bude dosta, derat ću vam kožu s leđa, vama i svima vašim, pa ću je poslati ruskome caru da ima po čemu gazati kad ujutro ustaje iz kreveta.
Najbolji vojnici carevine bili su zaprepašteni sultanovim riječima, ali ono najgore tek je došlo. Bimbašu Abdulkadira u dvije je minute unaprijedio i u časti postarao za barem trideset godina vojne karijere i postavio ga na čelo svekolike askerije.
Malo je reći da mu taj potez nije bio bez pameti. Abdulkadir bio je poput kurjaka usred hladne zime, kad zagrize u žrtvu više ne zna pustiti. Bez žene i djece, bez imena i porijekla, čak i bez ambicija, a sasvim sigurno bez prave vjere, jer se Božja misao ne zabija u bukovo drvo, Abdulkadir bio je kao stvoren za kratak svirep boj i za rat u kojem se puno ne planira, jer se ništa veliko ne misli ni ostvariti. Pravi vojskovođe šalju se u osvajanja, a abdulkadiri služe tome da obrane granice. Oni neprijatelja zaplaše, ali i ogade mu zemlju na koju je krenuo. Šta će mu zemlja kojoj krvoloci brane ime i čast.
U četiri mjeseca koliko je trebalo da se sva askerija skupi na granicama carstva, i zadnji je jado koji vođu nikad i ne vidi upoznao Abdulkadirovu ćud. Najkraćim putem, kao da mu je neko povukao ravnu crtu po mapi, gonio ih je prema Rusiji. Ako bi mu se na putu našlo selo, on bi ga pregazio, posred njiva i oranica, ne vodeći računa što će konji polomiti noge ili što bi se na kraju krajeva s tog pohoda neko trebao i vratiti, ako ništa drugo da sultanu preda izvještaj. Bilo bi, naravno, brže da se išlo normalnim drumovima, onako kako vojska to inače čini, ali u njegovoj je glavi čak i to predstavljalo odstupanje od onoga što je svijetli sultan naredio. Stići na megdan najkraćim putem i bez nepotrebnog zadržavanja. Bolje da konji stradaju, a za njima i konjanici koji ne mogu sve to izdržati, nego da Rusi predosjete i krenu naprijed.
Kada je shvatio da pješadija takvu jurnjavu ne može stizati, nego će svako logorovanje i sačekivanje trajati po sedam dana, Abdulkadir je smislio novu, do tada neviđenu, ratničku strategiju. On i osamsto konjanika poći će naprijed i napasti bez čekanja. Računao je da pješacima neće trebati više od petnaest dana da ih stignu, a toliko će oni izdržati što boreći se, što se sakrivajući da Moskalj povjeruje kako je bez po muke dobio bitku.
I treba li reći da je anadolskom bimbaši Abdulkadiru računica bila kriva. U samoubilačkom pohodu izginula je sva konjica. Preživješe tek četvorica. I on peti. Rusi, međutim, nisu znali da ispred njih više nema nikoga i da bi tek sad mogli zagaziti naprijed i daleko stići, nego su čekali i vidali rane.
Pune tri sedmice trebalo je pješadiji da stigne na obalu plitke, hladne i bezimene rijeke koju će Bosanci između sebe nazvati Drinom, iako Drini nije ni nalik, dok joj drugi neće davati imena. U vrbiku uz samu vodu stolovao je strašni Abdulkadir, izranjavljen i prljav vrebao je na drugu obalu. Samo je on među vrbama preko vode vidio gamad rusku, stotine i hiljade njih, i bio je spreman grkljane im zubima gristi.
Rusa tamo nije bilo, a Abdulkadir je sišao s uma od poraza. Ili od toga što će mu se smijati kad u Stambolu čuju da je žrtvovao najbolje ljude, uključujući i sve one koji su mu do jučer bili nadređeni, a da pješadiji ne fali dlaka s glave, osim što je malo umorna.
Jilduz je slušao kako se iz vrbika čuje neljudska dreka, uvlačio je glavu među ramena i zvjerao oko sebe. Ništa mu nije bilo jasno, drukčije je zamišljao rat. Prvo četiri mjeseca nije vidio neprijatelja, a sada je, biva, stigao pred njega, ali umjesto da navale, sjede tu na zelenoj travi i gledaju kako jedan po jedan u vrbiku nestaju oni koji su ih doveli tu. Abdulkadir postavlja i smjenjuje, a koga smijeni, taj se živ više ne pojavljuje.
Lud je, lud je, lud je, šaptao je Resul, Travničanin uz kojega se Jilduz sve vrijeme držao kao uz nekog svoga. Mladić se plašio puno više od njega, i dok su bili na putu sve je vrijeme ponavljao: e da nam je sad moj Bedrija, dahiru da sastavi, džine da okupi, ne bi nam mladima trebalo ginuti, džini bi Moskalja za svagda potukli.
Džabe mu Jilduz govorio da nije dobro tako misliti i s te strane očekivati spas, nego valja gledati da se spašava živa glava, a da se ne izgubi obraz. Da ti se ne počnu podsmjehivati. Jer ako do toga dođe, tem si propao kao čovjek, tem ćeš prije izgubiti glavu. Ali Resul je nastavljao po svome, da mu je Bedrija, dahiru da sastavi i džine da okupi. A kako samo dužina daha u glasu razlikuje muškoga Bedriju od ženske Bedrije, tako ga počeše začikavati da mu fale materini skuti i da ga je koliko do sinoć uspavljivala pričama o džinima, pa mu se sad nešto pobrkalo. Kad se ljudi počeše smijati, Resulu je već bilo kasno da objašnjava kako je Bedrija njegov rođeni brat, čuveni travnički džinhodža kojem se išlo ako bi ko nagrajisao i koji bi znao jednako lako dahiru sastaviti, a poslije je razasuti.
Pustili su ga na miru tek nakon što ih je put sasvim smorio i nakon što su se strahovi s vremenom skoro izjednačili. Kako je Rusija bivala bliže, tako je sa džinima bilo manje šale. Resul se sasvim okrenuo Jilduzu, valjda i zato što je osjećao da i u njemu ima nešto što ga čini ranjivim. Možda ne strah, jer Jilduz se ne boji, govori da je smrt ništa dok čupa nokat koji mu je na nožnom palcu urastao u meso. Poteže ga, a kad nokat neće van, uzima kamen i udari dvaput po njemu. Sutra će biti zreo, kaže. Lakše je to nego razbiti orah. Ništa.
Resulu se tad zanebesa, kao da Bedrija sakuplja džine.
Ali sada se činilo da su sve to bili dobri dani i lijepe uspomene. Abdulkadir je drečao u vrbiku i samo se čekalo čija će se glava sljedeća zakotrljati. Lud je, lud je, lud je, ponavljao je Resul. Jilduz je šutio zagledan u travu. Dolje je trajao život, mrav je žurio uz list maslačka, dvije sitne žute baje naganjale su se između vlati i gazile po nekim još sitnijim bajama, proletjela je pčelica manja od dječjeg nokta. Da kako može, opet bi se pretvorio u ono što nije, u tog mrava ili u žutu baju.
Pala je noć, a od uha do uha prenosio se glas da ujutro kreću u napad. Malo ko je nakon toga mogao zaspati. Bila je noć bez mjeseca, Resul se tresao od straha, povremeno se čuo Abdulkadirov bijesni povik, jedina svjetlost dolazila je s rijeke. Kao da je negdje pri izvoru prikupila mjesečine i sad je nosi na sebi. Toliko da se vidi ona i ništa osim nje.
Jilduz je poželio da zagrli druga. Ako to učini, Resul se više neće tresti.
Oko pet su krenuli preko rijeke. Ta ruska Drina jedva da im je sezala do pasa. Lako su je pregazili, a bilo bi bolje da je bila tako duboka da ne mogu preko, makar se svi podavili. Jer ono što je slijedilo bilo je gore od smrti. U onom našem, mome i Šiškinom ratu, toga nije bilo. Razbili su nas i potukli, skoro milosrdno, a onda su nas jednog po jednog mjesecima naganjali i sustizali. Stradali smo svako za sebe, ne kao sad – svi odjednom. To je valjda razlika između izgubljenih i dobijenih bitaka.
Anadolski bimbaša Abdulkadir je s ordijom pješaka do nogu potukao Ruse. U Stambolu nikome nije bilo jasno kako je to mogao učiniti, a da je osim njega preživio još samo jedan konjanik. Priču o porazu, kada su svoje glave položili i slavni vojskovođe kojima je sultan rekao da glave ionako više nemaju, niko nije ni mogao, a ni znao ispričati. Barem ne u Stambolu. U Sarajevu, Travniku i Livnu ionako će se svašta govoriti, kao što se vazda govori, pa je svejedno je li istina ili nije. Abdulkadir se vratio kao junak, ali se ponašao kao blesa i ponavljao riječi bez smisla i reda, pa ga nisu pustili pred sultana. Izgubljena mu se pamet više nije vratila. Bio je već potpuno lud kada je vojsku poveo u odlučnu bitku, ali ni to niko neće saznati. A možda bi trebalo.
Nakon što su ga mjesec dana podnosili takvog blentavog, naređeno je da se Abdulkadira skloni. Vezan je, strpan u kavez i tako sproveden u mjesto rođenja, da se tamo brinu za njega. Neko vrijeme njegov se kismet poput riže prosipao stambolskim sokacima, govorilo se da nikad ne bi poludio samo da je ostao bimbaša, da ne smiješ sanjati snove koji su veći nego što ti je pamet, da fukari nema teže kazne nego kad je sultan pašom imenuje, a onda je i nesretni Abdulkadir bio zaboravljen. Neznatan i jadan nije zavrijedio ni da se premetne u poučnu poslovicu ili narodnu izreku.
Resul je preživio tako što se Jilduzu sve vrijeme sklanjao za leđa. A Jilduz je pucao dok je bilo džebane, s mrtvih je uzimao sablje i bodeže, sjekao i udarao na sve strane i išao naprijed brže od ostalih. Kad god bi se okrenuo ili kad bi učinio korak nazad, sudarao se s Resulom, i nije mu bilo druge nego da nadire. Ako se ne plašiš boli, tada lakše paziš da te ne ubiju. Tako je Jilduzovo ratničko umijeće iznenadilo sve koji su se uz njega ili, češće, iza njega tukli, što će mu priskrbiti neočekivan ugled kod vojske.
U danima koji su uslijedili nije bilo ružnih riječi i podsmijeha. Nisu više drugovali samo Bosanci s Bosancima, Arnauti s Arnautima, Turci s Turcima, nego su se počeli međusobno miješati i razgovarati, pa se vidjelo kako je čudna ta naša carevina, od stotine jezika i adeta sastavljena da se ljudi jedni s drugima često ni pogledima ne mogu sporazumjeti. Ali čim to primijetiš, znači da ti ne smeta i da ti je odjednom postao drag onaj crni Misirac i da ti je šepavi Solunac urokljivih očiju čudom postao toliko blizak da bi mu sad pričao šta najviše voliš da ti žena skuha za ručak. Takve prilike rijetko dođu, a traju kratko. Nakon bitke, potresa ili poplave muškarci bivaju kao braća rođena ili, tačnije rečeno, kao kone kad se sastanu oko jufki za pitu.
A njih dvojica nisu jedan drugoga mogli u oči pogledati. Navečer bi legli na dva kraja logora, ako bi se jedan umivao na potoku, drugi ne bi prilazio dok ovaj ne završi, a ako bi se uz vatru zapodjenula priča, svaki bi sjedio na svojoj strani i ne bi progovorio sve dok drugi ne ode. Jilduz je nožem skidao koru s komada drveta koje bi usput nalazio, a Resul bi se negdje sakrivao i klanjao svih pet namaza. Iako su na putu, a putnik je oslobođen obaveze, on se jedini od sve vojske svaki put pomolio.
Trudili su se jedan drugome biti stranci, ali takav trud vazda je uzaludan. Jilduzu se počeše širiti bokovi, toke na grudima samo što se ne raskinu, a kose rastu, kalpak da podignu. Za druge je ostao isti, junak iz bitke vrijedan je poštovanja, ali njemu se sve promijenilo. Kada bi ugledao svoje lice na površini vode ili u nečijoj zjenici, vidio je ženu. A kada bi mu za kraj oka zapela Resulova prilika, osjećao je milinu u cijelom tijelu, pa bi mu se bokovi još proširili, toke zaškripale, a jedan bi se zlatni konac negdje raskinuo.
Kada je stvarao svijet, Bog načini tri vrste razumnih bića. Insana ili čovjeka načinio je od zemlje, nesavršenog i slabog, ali samo čovjek je most između dobra i zla. Džine je stvorio od plamena i zato su džini nevidljivi. Ali kako vatra može i grijati i paliti, tako i džina ima dobrih i zlih. Meleke je načinio od svjetla i oni su vazda dobri i Bogu vjerni. Iblis je također bio džin, ali tako zao i ohol da ga je Bog prokleo i nazvao šejtanom. Iblis je zavodnik, Iblis je ljubavnik ljudskih duša. Sastavljanje dahire opasna je stvar, jer nije lako razdvojiti dobre od loših džina, a nespretnima se zna dogoditi da u dahiru prizovu šejtana.
Resul je bio uvjeren da je previše spominjući brata Bedriju, dahiru i džine, dozvao Iblisa. Zaljubio se u Jilduza, u njegovu ljepotu i snagu, u njegovo tješenje, u to kako hoda i kako govori. Nije mogao podnijeti da ga ne gleda, hvatala ga je srdžba kada bi Jilduz s nekim razgovarao, a noću bi maštao o tome da mu se prikrade i smjesti se u njegovo lijegalo, s leđa da ga zagrli, u krilo cijelog da ga primi i tako da zaspi. Najgore je što bi za jedan takav san bio spreman vječno podnositi džehennemske muke.
A da nije bio kukavica, sada bi u lijepom snivao džennetu. Pogodilo bi ga rusko tane i posjekla sablja, a ne bi ovo doživio. Niti bi mu tako draga bila pomisao na bitku, kada je Jilduzu bio najbliže u životu i kada je zapravo pobijedio šejtan u njemu. Eh, da je znao da ni Jilduzu nikad ljepše nije bilo nego kad je ubijajući ljude mislio samo njega da spasi.
Devet mjeseci, kao devet godina, proteklo je do povratka kući. Svijet nije vidio duljeg negledanja. Askerija se malo pomalo rasipala, sve dok ih kod Kladnja nije ostalo stotinjak. Oni što će prema Travniku, Turbetu i Zenici skreću desno, a ostali nastavljaju pravo. Izgrliše se i izljubiše, onako ukrug, kao da će zaigrati kolo.
Njihov zagrljaj trajao je tek da dvaput trepneš, ali da su se iz zagrljaja mrtvi srušili, svaki na svoju stranu, grom kao da je raspolutio jablana, to ne bi bilo neobično. Nakon toga su ostali mokri do gole kože, po vodi koja se s njih cijedila još dugo se moglo doći do Travnika i Sarajeva, a da je Bosna sretnija zemlja pa da se na nju ovakve priče primaju, od mjesta na kojem su se zagrlili Jilduz i Resul, zauvijek bi potekle dvije rijeke.
Abdulrahmanu Šiški i ženi mu Hadžiri samo što srce nije prepuklo od sreće kad im se dijete vratilo iz rata. Ma vidi ga što se razjačao! Neka, neka, sad će ju majka pitama u svilu razmekšati!
Kako je te večeri u postelju legla, tako se Jilduza sutra iz nje nije mogla dići. Ili je donijela sa sobom neku nepoznatu vojničku bolest, ili je nešto drugo bilo u pitanju, ali što su dani prolazili, to je bivala sve slabija i slabija. Toliko da ju ni babo više nije zvao muškim imenom. Veći dio vremena provodila je u nekom polusnu. Tada bi spominjala džine, plitku Drinu i svakakve besmislice, zbog čega je Hadžira bez prestanka plakala, a Šiško je šutio, držao se za glavu i razrogačenim crnim očima gutao strah.
Slagao bih da kažem kako ga žalim. A više nemam iz čega lagati.
Kada bi se Jilduza nakratko razbudila, tri neudate sestre posjedale bi oko nje, babo bi se rastrčao da po čaršiji sakupi i ostale četiri, da je vide. Ali kad bi ih doveo, ona bi već sanjala džine i tu svoju plitku Drinu, tako da je Šiško budnu nije ni vidio. Niti je čuo kako bi se smijala dok bi s materom i sestrama pričala one ženske priče od kojih se svako muško mršti, pa ne zna reći da su mu drage i da bi se i sam smijao. I Jilduza se nekada mrštila.
Petnaestog dana bolesti uhvatila ga je za ruku kada je opet htio potrčati u čaršiju. Čekaj, rekla mu je, ispuni mi želju i otiđi do Travnika. Potraži džinhodžu Bedriju, svi znaju za njega, a on neka te uputi svome bratu, Resul se zove. Njemu kaži da ga tražim. I da se ne plaši, jer nije ono što on misli da jest. Ako ne htjedne poći s tobom, ispričaj mu sve, reci mu da sam žensko, a da si ti htio sina. Ako ni tad ne htjedne, zakuni ga dragim Bogom i životom i kaži mu da meni sad trebaju njegova leđa, kao što su na megdanu njemu trebala moja. Kad mu to kažeš, sigurno će poći.
Šiško je pošao u Travnik i lako našao džinhodžu, ali kad ga je pitao za Resula, on se smrknuo i kazao da mu brata nema. Rekli su mu da je malo prije karaule rekao – hajte vi, sad ću ja. Mislili su da ga je pripelo da piša i već će ih stići, ali se više nije pojavio. Tražili su ga okolo, nije mogao u zemlju propasti, niti su ga u ovo doba godine mogli izjesti vuci, niti ga je oko Travnika imao ko napasti. A nije mogao u pet minuta sići s pameti, pa da ne zna kud je i zašto pošao. Tražio ga je Bedrija na sve strane, u sedam je dana zajedno s Resulovim ratnim drugovima prevrnuo svaki grm, zavirio u svaku pojatu i kuću, čak je išao i u Guču goru, u manastir pitati fratre jesu li gdje vidjeli takvog, ali nigdje ni traga.
I onda mi je, govori Bedrija Šiški, prišao jedan Resulov drug i kazao da ima nešto u vezi s Resulom što se ne bi smjelo reći. Šta, pitam ga, odma reci. On se snebiva, zvjera okolo, kaže da je možda ništa i da ne bi smio griješiti dušu, ali da se moj Resul u nekog zagledao. I bi mi lakše kad sam to čuo, sve dok ne reče u koga. Otelo mu se srce za drugim askerom. Smračilo mi se pred očima, progovorit ne mogu, pa od muke zviznuh čovjeka posred nosa. Pade on na zemlju, a ovi drugi, isto Resulovi drugovi, govore mi – nemoj, efendija, istina je. Šta je istina kad niste ni čuli? Nismo, ali šta ti je drugo mogao reći pa da ga udariš. Pa kako ih niste posjekli obojicu, kako im niste odsjekli uši i nos zarezali?
Oni na to ušutiše, svaki gleda na drugu stranu, ne bi li drugi progovorio, pa se javi taj što sam ga udario: ništa im nismo napravili jer se nisu ni dodirnuli. Nakon nekog vremena nisu se više ni gledali. Pa kako ste onda znali? Tako, veli on, i ti bi znao da si ih vidio.
Eto, to je cijela priča. Moga brata Resula više nema. Znam to. Dalje neka mu Allah sudi, ja neću. A ko si ti pa se raspituješ za njega?
Abdulrahman Šiško htjede nešto slagati, ali kako naći laž vezanu za mladića kojega u životu nije sreo.
U san mi je došao Resul Travničanin, brat džinhodže Bedrije, pa sam htio provjeriti ima li u mom snu živih ljudi, promrsi Šiško. A džinhodža mu se zagledao u oči, mjerka mu jagodice i čelo, kao da će mu skloniti trepavicu koja samo što mu ne upadne u oko, i kaže: Sreća tvoja što si tako star da u ovom zadnjem ratu nisi mogao biti. Malo mlađi da si, ne bih te pustio živoga. Sad bježi i da se više nikad nisi u Travniku pojavio.
Džigericu ću ti u zubima pronosat!
Te riječi Abdulrahman Šiško je čuo kad je već dobro potegnuo niz sokak i nije se osvrnuo. Do Sarajeva mu se činilo da ga džinhodža prati, njegove su ga oči probadale po vratu i potiljku, ali se nijednom nije okrenuo i pogledao. To da se ne okrene i ne pogleda izgleda da je Šiškov običaj cijeloga života.
Ali Jilduzi više nije mogao slagati. Ispričao joj je sve po redu, a ona se okrenula prema zidu i zaplakala. Nakon što je prestala, još se samo po dahu u ogledalu moglo poznati da je živa. Ležala je tako širom otvorenih očiju koje više nisu vidjele, sve dok dva dana kasnije nije izdahnula. Bez glasa i promjene na licu, samo se ogledalo više nije orosilo. Kažu da melek poviri kroz prozor umrloga. Ako je bio tu, onda je i on bio tih.
Abdulrahman Šiško dao je da se na mezarju postave dva nišana, iako je bila samo jedna dženaza. Ili je nekoga potplatio, ili je opet samoga sebe prevario. Jedan je nišan obični ženski, gdje leži Jilduza Šiško, djevojka preko čijega lica se zar nikada nije spustio. Drugi nišan je muški, podignut junaku ko zna kojeg po redu boja s Rusima, junaku koji se vratio kući, a ipak umro od rata. U prvom mezaru leži Jilduza, a drugi je mezar prazan. Ali opet se ne može reći da u njemu baš ničega nema. Da nije razloga zbog kojih je postavljen, ne bi bilo ni Jilduzine najveće sreće, ni njezine najveće nesreće. Nekad to Allah ugodi tako da nam se čini kako ista rijeka uzvodno i nizvodno teče i kako je tačno da je dunja u džennetu rasla, a na džehennem grane naslonila.
I sve zato što čovjek učini nešto zbog čega Bog tako mora ugoditi stvari. Ali njega mi nije žao. Abdulrahmana Šiške mi nije žao. Jer mi ga nema čime biti žao. Nakon što tri noći nisam stao ni trenuo, zaspao sam četvrte u ljeskovom grmu u Ukrajini, i nisam se više budio.
Jilduz
Priča iz zbirke “Inšallah Madona, inšallah”
Arapi su, vele, izmislili astronomiju, ali kako to da ne opisaše tako važnu nebesku pojavu zbog koje je Mjesec triput veći ako se asker boji? Ovo si je pitanje bezbroj puta postavio Abdulrahman Šiško dok je sam, usred noći i ukrajinske pustopoljine, čamio u hrastovoj šumici, ako se šumom može nazvati sedam stabala i među njima jedan ljeskov grm, i tražio snagu da pretrči nekih petstotinjak metara do iste takve, samo malo gušće hrastove šumice. Izdržale bi noge, bilo je u njima još snage, iako već treći dan ništa nije jeo, ali mu se činilo da će mu puknuti srce u grudima ako krene prema čistini. Rusi su mogli nahrupiti sa svake strane, bijesni i svirepi, željni osvete za ono što su naši činili otkako su prije četiri mjeseca prekoračili granice carstva. Ne daj bože znati baš za svako zlo za kojim nam je poletjela ruka, ali da smo spalili više od stotinu sela i pregazili četiri grada, da smo salijevali istopljeno olovo u grla ljudi pronađenih u zemunicama, da smo ženama odsijecali dojke i puštali ih da okolo trče dok ne iskrvare, da smo se pritom držali za trbuhe od smijeha, da smo monasima smudili brade i tjerali ih da piju vlastitu mokraću i da smo sve to radili najprije zbog straha, a da smo zatim činili i ono što se nikome ne može reći, niti se može sebi priznati, to Abdulrahman Šiško nije mogao pred samim sobom poreći, iako vlastitom rukom nikoga nije ubio, niti je ikome zapalio kuću. Ne zato što je bio bolji od ostalih, nego zato što je znao da će se ratna sreća jednom okrenuti i da nema kraja zemlji Rusiji.
Nakon prve bitke u kojoj smo za manje od pola sata posjekli pijanu kozačku četu, pa se kroz smijeh govorilo kako nam je rakijski zadah umirućih pokvario abdest, neprijateljsku vojsku četiri mjeseca nismo sreli. Selim-paši to ne bi drago pa je usporavao napredovanje, na istom bi mjestu konačili po tri noći, i sve je govorio da nije dobro i da je od nadmoćnoga dvostruko naoružanijeg i brojnijeg neprijatelja gore samo to da neprijatelja nikako nema. Ako nema ljudi koji se bore, tada protiv tebe zarati drveće, a kad i drveća ponestane, onda svaki klas žita biva vojnik tuđinske vojske. A u Ukrajini barem žita ne fali.
U neka doba počeli smo se iza leđa smijati ostarjelom Selim-paši. Najveći junak u povijesti carevine, koji je sa svojom vojskom stizao do šama i Bagdada, pred kojim su drhtali Beč i Pešta, i nije gubio megdana čak ni onda kada bi popuštala podrška sa sve tri strane, a to se događalo sve češće otkako je mladi sultan namjerio bez očeve pameti dostići njegovu slavu, taj je Selim-paša sad bivao sve smrknutiji i šutljiviji što smo dalje grabili preko ruske zemlje. Činilo se kako mu je sa svakim korakom sve manje zraka u plućima i snage u udovima, pa se uvlači u sebe i nestaje kao ledenica koja se topi na kućnoj strehi i prije nego što se sasvim istopi, odlomit će se i poletjet prema zemlji.
Nismo znali šta mu je, palili smo i ubijali, topili olovo u kazanima za hranu i trovali dušu dok bi on stajao sa strane i šutio. Nije nam govorio ni da je dobro, ni da je zlo ono što činimo. Poslije sam mislio da nam je trebao reći, sigurno je i Abdulrahmanu Šiški to padalo na um dok je čamio u onoj šumici, zamrzit će ga kao psa oni koji prežive Ukrajinu, ali kako godine budu prolazile i bude se bližio dan kada će po volji Božjoj poći s ovoga svijeta, počet će se miriti sa Selim-pašinom sjenom. Ono što nam je mogao reći naše uši ionako ne bi čule, niti naše sitne pameti dokučile zašto nije mudro da gazimo rusku zemlju većom brzinom od one koja je u ratu prirodna.
Evo šta bi nam Selim-paša kazao da smo mu mogli povjerovati: stari se ratnik, izdanak bogate izmirske loze, u više navrata zamjerio onima koji su u Stambolu grijali guzice na minderima i savjetovali starog sultana na koju stranu da okrene vojsku. A bilo je to u vrijeme kad se na neku stranu moralo poći, jer je carevina bila na vrhuncu snage i slutilo se vrijeme opadanja, pa je valjalo opasati tuđih zemalja dok se još može. Selim-paša bio je osoran preko svake mjere, razbijao je kad bi mu se smješkali i povlačili dimove, rušio bi nargile i gazio po jastucima, hvatao bi uglednike za bradu, unosio im se u lica, a sultanovo ime izgovarao je kao da se radi o posljednjem uškopljenom etiopskom robu, bez počasti u tonu i riječi.
Glasovi o visokom Selimovom namu i hrabrosti, o nedostižnom vojničkom umijeću i poznavanju prirodnih i ljudskih sila pomoću kojih se pobjeđuje u ratu, stizali su do staroga sultana gotovo u isto vrijeme sa svjedočanstvima o Selimovoj neposlušnosti i oholosti te nezabilježenom manjku poštovanja prema nadređenima i prema simbolima carevine. Očekivalo se da Selim-pašu pošalje u progonstvo, barem na dvije-tri godine dok ne ohladi glavu. Ali sultan to nije učinio. Zato što se nije htio odreći vojnika u punoj snazi, najboljeg kojeg je imao, ili zato što je na neki čudan način uživao u Selimovom ponašanju i stalnom ponižavaju onih koji se sultanima vazda najviše dodvoravaju, to nikada nećemo saznati. Ali nakon što je jednom prilikom i njemu proturječio i nakon što je sultan zvao stražu da izvede bezobraznika iz njegovih odaja, svi su bili uvjereni da su Selimovi dani odbrojani i da je pogubljenje samo pitanje dana. I opet ništa! Umjesto da ga smakne, sultan je Selim-paši dao da vodi vojsku u rat koji po njegovome sudu nije mogao biti dobiven. Uz goleme gubitke, što u ljudstvu, što u konjima, a što u carskoj blagajni, Selim je izašao kao pobjednik i iz rata u koji nije vjerovao. Primljen je u Stambolu s najvišim počastima i divljenjima, pa se mislilo kako je mudri sultan na taj način kupio mir njegove duše. Ništa kao velika i jedinstvena slava, ona koja se do kraja svijeta pamti i o kojoj se pišu knjige, ne potkupi i najtvrđega čovjeka. Ali ne i Selim-pašu. Ostao je kakav je i bio. Zagonetka u vladavini hladnoga i okrutnog sultana koji je kao od šale skidao glave čim bi naslutio da noge pod njima koračaju a da pred njim koljena ne zadrhte.
Kada je stari sultan napokon ispustio dušu, a naslijedio ga lakoumni sin, Selim-paša već je navršio sedamdesetu. Godine ga nisu nimalo izmijenile, ni u pameti ni u snazi. Jak kao bik koračao je Stambolom, a pratila ga je legenda kako bi se koplje salomilo ako bi ga ko probao iz potaje probosti, a vratne bi žile, svaka deblja od stabla mlade topole, zaustavile i najoštriju sablju kojom bi ga pokušali posjeći. Jedini koji bi Selim-paši mogao doći glave je on sam, ako mu mladi sultan pošalje katil ferman. Jedino je on dovoljno snažan da svilenu mahramu toliko stegne da samom sebi oduzme dah.
Pa hoće li mladi sultan to i učiniti, hoće li Selim-paši odaslati katil ferman prije nego što mu se ovaj prvi puta suprotstavi? Nije dosta pametan da to učini, govorilo se. Ne zna budalina ko mu glavu nosi, šaptao je svijet, sjećajući se slavnih dana i već žaleći za mrkim satrapom kojega niko nije u oči smio pogledati. Naime, mladi se sultan neprestano smijao, savjetnike tapšao po ramenu kao da su mu kockarska braća. Šetao je dvorom okružen sve samim ljepoticama, raspustio je harem ili je u harem pretvorio Visoku portu, a pričalo se da mu ni muški nisu mrski. Služili su ga polugoli robovi, uglavnom sudanski crnci, čija su tijela bila premazana bademovim uljem i svaki je mišić, oprosti mi Bože, bubrio poput dojki haremskih djevojaka i zamagljivao pamet svima koji na tako nešto nisu navikli. Ko zna gdje je mladi sultan sve to naučio i iz kakve se priče ispilio. Otac ga je slao okolo, u Damask i Jerusalim na škole, pa u Beč i Rim na pregovore, i ko zna na kakve se sve običaje navikao.
Osim što je u prvim mjesecima vladavine pokazao iznimnu izdržljivost u teferičenju i raspusnome životu, pa bi mu jato trbušnih plesačica maksuz dovedenih iz Bejruta plesalo bez prestanka po tri noći i četiri dana, i što je iz Beča unajmio orkestar koji je svirao nekakvu novu muziku od koje bi svi osim njega pozaspali i sanjali bezbožničke snove, mladi je sultan isplanirao nekoliko vojnih pohoda od kojih je najveći, ali i najluđi bio onaj na Rusiju. Trebalo je osvojiti Kijev, doći pod Moskvu i stati na vrhove Kavkaza, te tako zasvagda odgurnuti istočni krst od kapija islama i započeti doba dugoga mira. Nije bez pameti bio taj njegov plan, ali niko nije mogao sebi doći kada je sultan iznio kako ga misli ostvariti. Poslat će svoga slavnog vojskovođu s askerijom sastavljenom od alaše prikupljene s rubnih krajina carstva, od aga i begova koji su se iskvarili i osiromašili pa im treba dokazivanje, od friških poturčenjaka i od onih kojima je smrtna kazna oproštena, od tokmaka ponositih što im se vojna vještina prenosi s koljena na koljeno i od Bosanaca kao takvih – oni su uvijek dovoljno tvrdoglavi i budalasti da sunu u vatru, da podmeću glave pod točkove kada se kola zaglave u blatu i da se dokazuju pred svijetom i kada ih niko ne gleda.
Šest mjeseci prikupljala se takva askerija, a Selim-paša je bez riječi prigovora i bez pozdrava stao na čelo ordije i pošao osvajati Rusiju. Već tada je znao da neće stići do Kijeva i Moskve, niti će vidjeti Karpate, jer to nije ni bio pravi cilj prve vojne mladoga sultana. Selim-paša bio je osuđen da bude poražen, pregažen i osramoćen u dubokoj mračnoj zemlji Rusiji i da zasvagda iz narodnih i dvorskih priča nestane njegova ratnička legenda. Deset hiljada ljudi koji će glavama platiti ostvarenje te ideje ionako nisu prevelika cijena. Mladi je sultan kanio očistiti sve đubre koje se za vladavine njegova oca nakupilo po zakucima carevine.
Jesu li Rusi o tome nešto znali i je li, možda, iz Stambola preko uhoda pušten glas o lažnim osvajačkim namjerama, o tome se ništa ne zna, ali možemo sumnjati da je bilo baš tako. Zbog čega bi nas inače pustili da pregazimo pola Ukrajine i da koljemo i palimo sve nemoćno što nam se našlo na putu, pa da nas onda dočekaju usred močvara pokraj rijeke široke kao more i u samo četiri dana moćnu tursku ordiju pretvore u krdo očajnika koji ne znaju na koju bi stranu bježali?
Ne zna se mjesto gdje je pao slavni Selim-paša. Ali ime mu je prestalo biti slavno prije nego što se šačica preživjelih i s uma sunovraćenih Bosanaca vratila kući. Kada ih je rod rođeni napokon prepoznao, Selim-paše se već niko, u Stambolu ili izvan njega, nije sjećao. Mladi je sultan uspio u svojim namjerama i nije ostao upamćen po osvojenim zemljama, niti po dobroj vladavini, nego po tome što se od njegovog doba u Stambolu slušala bečka muzika. Ime će mu se spominjati i u najtajnijoj od svih dvorskih legendi, onoj koja se prenosila pogledima jer je bila zapisana u oku koje je vidjelo sve.
Na dvoru po toj legendi bješe dječak po imenu Šujab. Doveli su ga iz jednog nubijskog plemena znamenitog po visokom stasu, uskim bokovima i pjevačkom daru. Šujab je za vrelih ljetnih noći velikom kineskom lepezom hladio zrak iznad sultanova uzglavlja, dok bi danju dvorio goste, poklisare iz kršćanskoga svijeta, uhode raznih vrsta i glasnike koji bi sultanu prenosili poruke koje nisu smjele biti zapisane. Ako bi koga trebalo otrovati, a trebalo je mnoge koji su previše znali i koje ni sultan, ni onaj koji bi ih sultanu slao, ne bi rado vidjeli među živima, tada im je Šujab donosio otrovanu hranu. Imao je tako čiste oči i blag osmijeh da ni najopreznija žrtva ne bi posumnjala. Ne zna se koliko ih je tako otrovao, niti se zna koliko je bilo onih koji su ga gledali s divljenjem i rado bi iz Šujabove ruke bili otrovani. Legenda dalje veli da ga je, kad je navršio petnaestu, sultan kanio otpustiti s dvora i poslati u visoke službe. Bio je prerastao svoj posao i došlo je vrijeme da ga zamijeni drugi, opet iz plemena uskih bokova, da se nikad ne očeše o svijet koji dvori. Kad je čuo šta sultan namjerava, Šujab je pao pred njega, plakao i molio da ga svijetli gospodar svojom rukom posiječe, samo neka ga ne tjera od sebe. Zove li se to ljubav ili nekako drukčije, nije nam poznato, kao ni to je li sultan Šujabu dao povoda da srcem tako oslijepi, ali legenda kaže da je sultan dječaku rekao da postoji samo jedno mjesto na dvoru koje mu po milosti može biti dodijeljeno. Ako pristane na njega, viđat će sultana skoro svaki dan, do kraja života. A ako ne pristane, što mu je svakako puno razumnije, neće ga vidjeti više nikad. Može biti rob, haremski čuvar i sluga, ali u tom ga slučaju moraju prvo uškopiti. Sultan je bio zaprepašten onim što je Šujab odabrao, ali je naredio najboljim hećimima stambolskim da što bezbolnije liše zaljubljenog mladića njegovih muških moći. Tako je Šujab zauvijek ostao uz onoga kojeg je tako ljubio.
Legenda vjerojatno nije istinita, ali i takva najbolje ocrtava lik čovjeka koji, da bi uništio Selim-pašu, započinje lažni rat i u njemu žrtvuje deset hiljada Bosanaca i njima sličnih. Među kojima sam bio i ja, ali i Abdulrahman Šiško koji još uvijek usred noći pune sjajne mjesečine pokušava skupiti hrabrosti da iz jedne pretrči u drugu hrastovu šumicu.
U času kada je skoro odlučio, pa samo što nije iskočio i potrčao, u času kada je bezmjerni strah još narastao, a srce je krenulo u topot divljih arapskih konja, nešto je šušnulo u ljeskovom grmu. Odmah zatim začulo se dugo šššššššššš, kakvo ništa na dunjaluku nije u stanju ispustiti osim čovjeka. Meazalah! viknuo je Šiško i isukao sablju. Ako odgovori, tada je naš, a ako ne odgovori, tada je utvara. Odgovora nije bilo i Šiško je skočio na grm i urlajući razmahivao sabljom. Udarao je dugo ne gledajući, stiskao je oči i nadao se da će svega nestati i da će se sljedećeg trenutka probuditi kod kuće, udarao je i ništa osim sebe nije čuo, ni osjećao.
Kada se konačno smirio i otvorio oči, vidio je krvavu sablju, krv mu je bila po košulji, osjetio ju je na jeziku kad je oblizao usnu. Da ne pogleda koga je ubio, Abdulrahman Šiško potrčao je prema čistini. Pet minuta kasnije bio je sakriven u sljedećoj šumici, pa je nastavio dalje, bježeći od nečega što mu se činilo strašnijim od najgorega straha. To nešto nije ni bilo strah, nego misao da je ubio, a da ne zna koga. Da mu je ta pamet bila, sigurno bi zavirio u grm, ali kada mu se kroz glavu premetnulo sve što je mahnitajući mogao posjeći, bio je već daleko i mogao je samo ispočetka listati svoj spisak. Ubio je, možda, čovjeka koji se danima sakrivao u onoj šumi i ništa mu na pameti nije bilo osim da spašava glavu. Gledao ga je iz grmlja pa dok mu je Šiško bio okrenut leđima, mogao je iskočiti i zadaviti ga. Znao je zašto to nije učinio. A može biti da je ubio neko dijete, siroče kojem su već pogubili oca i mater. Ili je ubio ženu. Ili ženu i dijete na sisi. Možda je zaplakalo, mater je izgovorila šššššššššš, kao što bi svaka majka na ovome svijetu, a on ih je onda posjekao.
Najgore od svega bilo je što je Abdulrahman Šiško pobio i čovjeka koji njega nije htio ubiti, i dvoje djece, muško i žensko, i ženu, i majku s novorođenčetom, i sve one koji mu nisu na pamet pali. Samo zato što nije pogledao u ljeskov grm.
Bilo je kasno ljeto kada je došao kući. Rat u koji ga je poslalo bio je već odavno izgubljen i zaboravljen, a Sarajevo ko Sarajevo, drijemalo je u dolini. Gazde su žmirkale na suncu ispred svojih dućana, telali su talambasali, hamali su psovali, dječurlija se okolo naganjala, a Latinluk se smješkao. On je stajao nasred Atmejdana i nije znao na koju stranu da krene. Činilo mu se da je najnesretniji čovjek na svijetu. Žalio je što je ostao živ, a plašio se kakva će ga kazna stići čim izdahne. Između dva svijeta, ovog privremenog i onog vječnog, birao je kao između dva užasa i dva džehennema. To što je jedan gori, ne daje čovjeku ni utjehe, a ni želje da živi u onom koji je manje strašan.
Da je znao za mene i za moju sudbinu, bilo bi mu lakše tog dana na Atmejdanu. Ali niti se takve stvari mogu znati, niti se zbog toga smijemo ljutiti.
Već sutra mu se posrećilo. Prolazio je kraj radnje gazde Kemala Kurta, onog istog brice od kojega je pobjegao nakon što mu je pljunuo u brk jer ga je gazda ošamario kada je britvom porezao mušteriju, ali umjesto da mu to bude za cijeli život upamćeno, starac ga je pozvao k sebi i rekao mu: Eto, sad si bio gdje si bio, radio što si radio i vidio ono što bi bilo bolje da nisi, pa si vjerujem pametniji. I uzeo ga je da nastavi tamo gdje je prije petnaest godina stao kao brijački šegrt, puka sirotinja s Golobrdice kojoj je Bog dao višak oholosti a manjak razuma, pa je u jednom času pomislio da mu je suđeno biti veliki ratnik i da će se kući vratiti kao gazija.
E, puste mladosti, mislila je poletjeti sve dok joj nije na dušu spušten kamen.
Ubrzo je Abdulrahman Šiško shvatio čemu taj kamen služi i zašto je morao doživjeti ono što je doživio. Da nije one noći u hrastovoj šumici ubio, možda bi zauvijek ostao isti. Ovako je radio svoj posao, malo pomalo popravljao kućicu na Golobrdici, da bi se druge godine i oženio za Hadžiru, lijepu curu, sirotu kao i on. Babo joj se nije vratio iz istoga rata iz kojega Šiško jest, a mater joj umrla od žalosti. Ili od neke druge boljke kojoj se ne zna ime, pa se onda žalošću zove. Osim ljubavi, s Hadžirom ga je vezivao taj rat. Mogli su o njemu pričati, mogli su i šutjeti. A lijepo je kad imaš nekoga s kime možeš šutjeti o istoj stvari.
Hadžira mu je u deset godina izrodila sedam kćeri. Kada je osmi puta zanijela, Abdulrahman Šiško bio je siguran da će mu se roditi sin. Tako su mu se posložili brojevi, u takvu vjeru. Imat će sedam cura i jednoga momka. Nekome je to nesreća, jer kako poudavati toliku ženskadiju, ali on nije imao takvih briga. Naći će one svoju nafaku, a sin će popraviti ono što je babo u svome životu pokvario.
Dok je Hadžira osmi puta nosila, Šiško se držao pravila koje je sam izmislio i koje nije imalo uporište ni u jednom njemu poznatom vjerovanju. Kad god bi pomislio na rat, izmolio bi u mislima po jednu dovu. Zato je tih mjeseci djelovao šutljivo. Nije mogao u isto vrijeme razgovarati s mušterijama i moliti se Bogu, nego je rezuckao kose i brade i sve vrijeme zazivao njegovo ime. Ti ili držiš bulbula pod jezikom ili si samome sebi nešto jako skrivio, govorio mu je Ismet Teftedarija, jedan od onih koji su se vratili, a Šiško bi slegnuo ramenima i smješkao se stisnutih usana, baš kao da se boji da mu bulbul ne pobjegne.
Kada je Hadžira rodila, uzalud je sjedio podimljen za stolom na kojem je ležalo dijete i čekao da se među nogama nešto pojavi. Legla je nula na nulu i tako je nastao broj osam. Djevojčici je nadjenuo ime Jilduza, po jednoj od hiljadu hiljada zvijezda iz one noći nad Ukrajinom. Svaka od njih vidjela je koliki je tada bio njegov strah i šta je zbog tog straha učinio. Ako već nije dobio sina, neka u tom imenu bude sačuvan njegov strah.
Možda bi Abdulrahman Šiško nadjenuo osmoj kćeri neko običnije ime, neko koje ne bi imalo veze s njim, da mu je moglo pasti na pamet da ja nisam imao ni sina, ni kćeri, ni žene nisam imao. Barem ne svoje, niti one koja bi svojom voljom pod mene legla.
Jilduza nije bila nalik sestrama. Jača i krupnija od njih, tvrda kao zvuk svoga imena, ne bi proplakala kad bi ih mater svake subote pred spavanje šibala. Naredila bi im da skinu gaće, pa bi se presamitile preko sećije, od najstarije do Jilduze i svaka bi vrbovim prutom dobila onoliko udaraca koliko je puta zgriješila od prošle subote. Bio je to način da se osam cura drži u suri, jer da ih je kažnjavala preko sedmice, ne bi imala vremena ni za šta drugo. Ovako bi Hadžira subotom navečer stegnula srce i popravljala djecu. Sestre bi tulile i prije nego što prvu ošine, a Jilduza je šutjela i ne bi se pomaknula ili pustila glasa ni nakon što je udari deseta šiba. Nije shvaćala zašto sestre plaču dok ih mater tuče i zašto ona koja je najviše skrivila, pa je najviše i dobila, dva dana ne može sjediti. Dok je bila sasvim mala, mislila je da je smisao kazne u nagrđivanju, u ružnim crvenim prugama koje ostaju po debelom mesu i sutra se pretvaraju u još grđe ljubičaste masnice, ali kasnije je shvatila da tu postoji još nešto. Jilduza nije znala šta je to, a bila je dovoljno oprezna da ne upita.
Allah ju nije častio jedinim darom kojega bi se svaki čovjek i svaki živi stvor rado odrekao, darom da osjeti bol.
Dugo je to bila Jilduzina tajna, sve dok jednom nije pokipilo mlijeko, a onda golim rukama zgrabila lonac i prenijela ga do sofre. Babo ju je gledao otvorenih usta, a onda joj dugo melemom od romanijskih trava vidao opekline. Ništa nije upitao, niti mu je ona išta rekla, ali od toga dana zabranio je materi da Jilduzu šiba skupa sa sestrama. Ako bi nešto zgriješila, neka se to njemu kaže, a on će postupiti onako kako očevi to rade sa sinovima. Kada se Hadžira pobunila, na čaršiji je kupio srebrenu iglu dugu dva pedlja, onakvu kakve derviši koriste kada čine zikr. Jilduza je tom iglom probola obraze. Mogu i jezik, rekla je, mogu šta god mi kažeš. Nakon toga ju mater više nikada nije udarila.
Čim navrše dvanaestu, djevojčice postaju žene i dolazi vrijeme kada se moraju pokriti jer je sramota i grijeh da ih gledaju muške oči. Sestre su već hodale pod zarovima i ašikovale s momcima samo ako ih niko drugi ne gleda, kada je na Jilduzu došao red. Hoćeš li biti kao one? pitao je Abdulrahman Šiško svoju osmu kćer, ali ga nije razumjela. A kako bi drukčije nego kao one? Tako da niko nikad ne sazna da si žensko, da se nikada ne udaješ, da se nikada u momka ne zagledaš i da živiš onako kako muški žive.
Više od svega želio je da Jilduza pristane, ali se plašio da joj naredi. Ne toliko Boga, koliko se bojao vlastitog djeteta. Ako ju unesreći, bit će to gori jad od svih jada kakve je otac u stanju učiniti. Ali Jilduzi se dopalo da bude različita od sestara i da na tajnu koju je nosila u sebi pridoda još jednu, ovog puta veću i privlačniju. Ona će gledati svijet onakav kakav jest, a nju će svi vidjeti onakvom kakva nije.
Mater je plakala kao da joj umire dijete, a babo je rekao – od sada nisi Jilduza, nego si Jilduz, pa je uzeo makaze i britvu i ošišao je u muško. Obukli su joj suknene čakšire i košulju pa je takvu pustili iz kuće. Komšiluku je u početku bilo nešto čudno, odakle berberu Šiški najednom sin, ali ni to čudo nije dugo trajalo. U gladnim i surovim vremenima, a takvo je svako vrijeme u kojem se dugo ne ratuje pa vlast umisli da je neprijatelj među narodom, ljudi prestaju voditi računa o tuđim poslovima i umjesto da gledaju čemu će se čuditi, traže ono što je obično i svakodnevno. Živiš i ne sumnjaš ni u koga, da drugi ne bi posumnjao u tebe.
Jilduza, koju bi dalje trebalo zvati Jilduz, potpuno se uživjela u novu ulogu. Hodala je kao muško, glas joj se produbio, pa ju je babo uskoro dao kod abadžije Saliha Prce na zanat. Dobro joj je išlo, imala je snage u rukama i vještine u prstima i bilo bi od nje dobra abadžiluka da se opet svijet nije izvrnuo naglavce. Na sjevernim granicama carstva gomilale su se ruske trupe, pričalo se da se Moskalju zamantalo od tamjana i da je namjerio od Stambola načiniti Konstantinopolj. Koliko god Sarajlije o tome ne imale pojma i koliko god u Stambolu takve priče izazivale podsmijeh, u oba grada se slutilo da stižu vremena ratova. Jedni će se opet zabavljati, a drugi će ginuti za njihovu slavu.
A ni sultan više nije bio mlad da se po vas dan zabavlja i smije.
Abdulrahmanu Šiški mrak je na oči pao, zanebesalo mu se i smorilo ga kada je shvatio da će Jilduz na onaj put s kojega se on jedva jedvice vratio. Ako se uopće vratio i ako se povratkom može zvati gledanje očima koje su vidjele najgora zla i milovanje rukama koje je okrvavio u noći svog najvećeg straha. Hadžira je plakala i po cijele dane ponavljala jednu istu majčinsku dovu: E, kćeri moja, što te babo posinio da mi mlada gineš, dat će Allah groma da spali Moskalja.
Ali niti je Bog zadužen za ratove među ljudima, niti je do njega bilo da razotkrije prevaru s kojom je Jilduza postala muško. S navršenih devetnaest opraštala se od Golobrdice, mahale u kojoj je odrasla, a komšiluk je izvirivao iz avlija, vela havle vela kuvetile, Bože mili lijepe askeruše, snebivala se starčad, starije žene su lomile prste nad kaldrmom, počinjao je rat i vrijeme kada se ljudi opet slobodno iščuđavaju jedni pred drugima i čuda se nizaju za neka buduća sjećanja. A Jilduz je plakao djevojačkim suzama, jer se muškima nije naučio, padao je po ishaviješćenoj materi, dok je babo sklanjao pogled u stranu. Prije nego što će poći u rat, sin mu se ponovo pretvorio u kćer. Izgubio ga je ovako ili onako.
Tako je Jilduza naučila šta je bol, a da od tog nauka nije imala koristi. Jer je došao prekasno.
Sirotinji su svi ratovi isti, jer je sirotinja budalasta pa gine i vjeruje kako je žrtva beskrajnome Bogu mila. A on ustvari okrene glavu na drugu stranu da ne gleda kako mu stvorenja odlaze u štetu. Stvorio je i jedne i druge, krst i polumjesec je stvorio, ljude s obje strane koji jednako vjeruju u jedinoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, pa kad im sablja odcapari glavu, posljednja misao glavi je da pada u blato na svetome putu i u svetome ratu. I da će duša otići u raj u kojem su valjda, iako se o tome ništa ne govori, razdvojene odaje onih koji padoše pod krstom i nas koje mlad mjesec čuva. Ako nisu razdvojene, pa ako je i džennet udešen da se duše miješaju jedne s drugima, tada smo zalud krvavili sablje.
Sirotinji su, velim, svi ratovi isti, ali zapravo jedan drugome nisu ni nalik. Moj i Abdulrahmana Šiške rat poveo je mlad čovjek, svijetli vladar, da bi dohakao slavnome starcu Selimpaši. Pobijedio je čim se Selim-paše više niko ne sjeća. Ali ovaj rat došao mu je, sultanu, kao kazna za onaj prošli. Njegove se oči više onako ne smiju, na dvoru više nema trbušnih plesačica, utihnula je bečka muzika, ljepotice u haremu od bijesa jedna na drugu puštaju nokte, a Šujabu se ispod očiju nakupilo tuge za tri života, jer je njegova ljubav ostarila kao i on. Samo što je iza tih očiju isti onaj nubijski dječak, trovač čarobnoga osmijeha, jer kad su mu najbolji stambolski hećimi razrezali kesu među nogama, obrali dvije mlade zerdelije i užarenim nožem spalili žile koje vode prema srcu, Šujab je bio osuđen da mu duša ne ostari. Pa sad ne znaš ko je gore prošao: sultan koji se sjeća mladosti ili Šujab koji najjasnije vidi kako izgleda starost.
Eto, takav je bio svijetli vladar kada je okupio sve najbolje vojskovođe i upitao ih za glave na ramenima. Jesu li ili nisu tu? dreknuo je i svi su mu, osim najmlađega, ljutog i ne baš po pameti slavnog bimbaše Abdulkadira, odgovorili da su im glave tu, spremne vojsku da povedu. Sultan se nasmijao u taj smijeh sabirući svu gorčinu staračkoga prezira i rekao im: Nisu, ordijo, vaše glave su posječene, a ja vam naređujem da ih uzmete pod ruku i odnesete pred Moskalja. Allah neka se smiluje pa da to bude dosta. A ako ne bude dosta, derat ću vam kožu s leđa, vama i svima vašim, pa ću je poslati ruskome caru da ima po čemu gazati kad ujutro ustaje iz kreveta.
Najbolji vojnici carevine bili su zaprepašteni sultanovim riječima, ali ono najgore tek je došlo. Bimbašu Abdulkadira u dvije je minute unaprijedio i u časti postarao za barem trideset godina vojne karijere i postavio ga na čelo svekolike askerije.
Malo je reći da mu taj potez nije bio bez pameti. Abdulkadir bio je poput kurjaka usred hladne zime, kad zagrize u žrtvu više ne zna pustiti. Bez žene i djece, bez imena i porijekla, čak i bez ambicija, a sasvim sigurno bez prave vjere, jer se Božja misao ne zabija u bukovo drvo, Abdulkadir bio je kao stvoren za kratak svirep boj i za rat u kojem se puno ne planira, jer se ništa veliko ne misli ni ostvariti. Pravi vojskovođe šalju se u osvajanja, a abdulkadiri služe tome da obrane granice. Oni neprijatelja zaplaše, ali i ogade mu zemlju na koju je krenuo. Šta će mu zemlja kojoj krvoloci brane ime i čast.
U četiri mjeseca koliko je trebalo da se sva askerija skupi na granicama carstva, i zadnji je jado koji vođu nikad i ne vidi upoznao Abdulkadirovu ćud. Najkraćim putem, kao da mu je neko povukao ravnu crtu po mapi, gonio ih je prema Rusiji. Ako bi mu se na putu našlo selo, on bi ga pregazio, posred njiva i oranica, ne vodeći računa što će konji polomiti noge ili što bi se na kraju krajeva s tog pohoda neko trebao i vratiti, ako ništa drugo da sultanu preda izvještaj. Bilo bi, naravno, brže da se išlo normalnim drumovima, onako kako vojska to inače čini, ali u njegovoj je glavi čak i to predstavljalo odstupanje od onoga što je svijetli sultan naredio. Stići na megdan najkraćim putem i bez nepotrebnog zadržavanja. Bolje da konji stradaju, a za njima i konjanici koji ne mogu sve to izdržati, nego da Rusi predosjete i krenu naprijed.
Kada je shvatio da pješadija takvu jurnjavu ne može stizati, nego će svako logorovanje i sačekivanje trajati po sedam dana, Abdulkadir je smislio novu, do tada neviđenu, ratničku strategiju. On i osamsto konjanika poći će naprijed i napasti bez čekanja. Računao je da pješacima neće trebati više od petnaest dana da ih stignu, a toliko će oni izdržati što boreći se, što se sakrivajući da Moskalj povjeruje kako je bez po muke dobio bitku.
I treba li reći da je anadolskom bimbaši Abdulkadiru računica bila kriva. U samoubilačkom pohodu izginula je sva konjica. Preživješe tek četvorica. I on peti. Rusi, međutim, nisu znali da ispred njih više nema nikoga i da bi tek sad mogli zagaziti naprijed i daleko stići, nego su čekali i vidali rane.
Pune tri sedmice trebalo je pješadiji da stigne na obalu plitke, hladne i bezimene rijeke koju će Bosanci između sebe nazvati Drinom, iako Drini nije ni nalik, dok joj drugi neće davati imena. U vrbiku uz samu vodu stolovao je strašni Abdulkadir, izranjavljen i prljav vrebao je na drugu obalu. Samo je on među vrbama preko vode vidio gamad rusku, stotine i hiljade njih, i bio je spreman grkljane im zubima gristi.
Rusa tamo nije bilo, a Abdulkadir je sišao s uma od poraza. Ili od toga što će mu se smijati kad u Stambolu čuju da je žrtvovao najbolje ljude, uključujući i sve one koji su mu do jučer bili nadređeni, a da pješadiji ne fali dlaka s glave, osim što je malo umorna.
Jilduz je slušao kako se iz vrbika čuje neljudska dreka, uvlačio je glavu među ramena i zvjerao oko sebe. Ništa mu nije bilo jasno, drukčije je zamišljao rat. Prvo četiri mjeseca nije vidio neprijatelja, a sada je, biva, stigao pred njega, ali umjesto da navale, sjede tu na zelenoj travi i gledaju kako jedan po jedan u vrbiku nestaju oni koji su ih doveli tu. Abdulkadir postavlja i smjenjuje, a koga smijeni, taj se živ više ne pojavljuje.
Lud je, lud je, lud je, šaptao je Resul, Travničanin uz kojega se Jilduz sve vrijeme držao kao uz nekog svoga. Mladić se plašio puno više od njega, i dok su bili na putu sve je vrijeme ponavljao: e da nam je sad moj Bedrija, dahiru da sastavi, džine da okupi, ne bi nam mladima trebalo ginuti, džini bi Moskalja za svagda potukli.
Džabe mu Jilduz govorio da nije dobro tako misliti i s te strane očekivati spas, nego valja gledati da se spašava živa glava, a da se ne izgubi obraz. Da ti se ne počnu podsmjehivati. Jer ako do toga dođe, tem si propao kao čovjek, tem ćeš prije izgubiti glavu. Ali Resul je nastavljao po svome, da mu je Bedrija, dahiru da sastavi i džine da okupi. A kako samo dužina daha u glasu razlikuje muškoga Bedriju od ženske Bedrije, tako ga počeše začikavati da mu fale materini skuti i da ga je koliko do sinoć uspavljivala pričama o džinima, pa mu se sad nešto pobrkalo. Kad se ljudi počeše smijati, Resulu je već bilo kasno da objašnjava kako je Bedrija njegov rođeni brat, čuveni travnički džinhodža kojem se išlo ako bi ko nagrajisao i koji bi znao jednako lako dahiru sastaviti, a poslije je razasuti.
Pustili su ga na miru tek nakon što ih je put sasvim smorio i nakon što su se strahovi s vremenom skoro izjednačili. Kako je Rusija bivala bliže, tako je sa džinima bilo manje šale. Resul se sasvim okrenuo Jilduzu, valjda i zato što je osjećao da i u njemu ima nešto što ga čini ranjivim. Možda ne strah, jer Jilduz se ne boji, govori da je smrt ništa dok čupa nokat koji mu je na nožnom palcu urastao u meso. Poteže ga, a kad nokat neće van, uzima kamen i udari dvaput po njemu. Sutra će biti zreo, kaže. Lakše je to nego razbiti orah. Ništa.
Resulu se tad zanebesa, kao da Bedrija sakuplja džine.
Ali sada se činilo da su sve to bili dobri dani i lijepe uspomene. Abdulkadir je drečao u vrbiku i samo se čekalo čija će se glava sljedeća zakotrljati. Lud je, lud je, lud je, ponavljao je Resul. Jilduz je šutio zagledan u travu. Dolje je trajao život, mrav je žurio uz list maslačka, dvije sitne žute baje naganjale su se između vlati i gazile po nekim još sitnijim bajama, proletjela je pčelica manja od dječjeg nokta. Da kako može, opet bi se pretvorio u ono što nije, u tog mrava ili u žutu baju.
Pala je noć, a od uha do uha prenosio se glas da ujutro kreću u napad. Malo ko je nakon toga mogao zaspati. Bila je noć bez mjeseca, Resul se tresao od straha, povremeno se čuo Abdulkadirov bijesni povik, jedina svjetlost dolazila je s rijeke. Kao da je negdje pri izvoru prikupila mjesečine i sad je nosi na sebi. Toliko da se vidi ona i ništa osim nje.
Jilduz je poželio da zagrli druga. Ako to učini, Resul se više neće tresti.
Oko pet su krenuli preko rijeke. Ta ruska Drina jedva da im je sezala do pasa. Lako su je pregazili, a bilo bi bolje da je bila tako duboka da ne mogu preko, makar se svi podavili. Jer ono što je slijedilo bilo je gore od smrti. U onom našem, mome i Šiškinom ratu, toga nije bilo. Razbili su nas i potukli, skoro milosrdno, a onda su nas jednog po jednog mjesecima naganjali i sustizali. Stradali smo svako za sebe, ne kao sad – svi odjednom. To je valjda razlika između izgubljenih i dobijenih bitaka.
Anadolski bimbaša Abdulkadir je s ordijom pješaka do nogu potukao Ruse. U Stambolu nikome nije bilo jasno kako je to mogao učiniti, a da je osim njega preživio još samo jedan konjanik. Priču o porazu, kada su svoje glave položili i slavni vojskovođe kojima je sultan rekao da glave ionako više nemaju, niko nije ni mogao, a ni znao ispričati. Barem ne u Stambolu. U Sarajevu, Travniku i Livnu ionako će se svašta govoriti, kao što se vazda govori, pa je svejedno je li istina ili nije. Abdulkadir se vratio kao junak, ali se ponašao kao blesa i ponavljao riječi bez smisla i reda, pa ga nisu pustili pred sultana. Izgubljena mu se pamet više nije vratila. Bio je već potpuno lud kada je vojsku poveo u odlučnu bitku, ali ni to niko neće saznati. A možda bi trebalo.
Nakon što su ga mjesec dana podnosili takvog blentavog, naređeno je da se Abdulkadira skloni. Vezan je, strpan u kavez i tako sproveden u mjesto rođenja, da se tamo brinu za njega. Neko vrijeme njegov se kismet poput riže prosipao stambolskim sokacima, govorilo se da nikad ne bi poludio samo da je ostao bimbaša, da ne smiješ sanjati snove koji su veći nego što ti je pamet, da fukari nema teže kazne nego kad je sultan pašom imenuje, a onda je i nesretni Abdulkadir bio zaboravljen. Neznatan i jadan nije zavrijedio ni da se premetne u poučnu poslovicu ili narodnu izreku.
Resul je preživio tako što se Jilduzu sve vrijeme sklanjao za leđa. A Jilduz je pucao dok je bilo džebane, s mrtvih je uzimao sablje i bodeže, sjekao i udarao na sve strane i išao naprijed brže od ostalih. Kad god bi se okrenuo ili kad bi učinio korak nazad, sudarao se s Resulom, i nije mu bilo druge nego da nadire. Ako se ne plašiš boli, tada lakše paziš da te ne ubiju. Tako je Jilduzovo ratničko umijeće iznenadilo sve koji su se uz njega ili, češće, iza njega tukli, što će mu priskrbiti neočekivan ugled kod vojske.
U danima koji su uslijedili nije bilo ružnih riječi i podsmijeha. Nisu više drugovali samo Bosanci s Bosancima, Arnauti s Arnautima, Turci s Turcima, nego su se počeli međusobno miješati i razgovarati, pa se vidjelo kako je čudna ta naša carevina, od stotine jezika i adeta sastavljena da se ljudi jedni s drugima često ni pogledima ne mogu sporazumjeti. Ali čim to primijetiš, znači da ti ne smeta i da ti je odjednom postao drag onaj crni Misirac i da ti je šepavi Solunac urokljivih očiju čudom postao toliko blizak da bi mu sad pričao šta najviše voliš da ti žena skuha za ručak. Takve prilike rijetko dođu, a traju kratko. Nakon bitke, potresa ili poplave muškarci bivaju kao braća rođena ili, tačnije rečeno, kao kone kad se sastanu oko jufki za pitu.
A njih dvojica nisu jedan drugoga mogli u oči pogledati. Navečer bi legli na dva kraja logora, ako bi se jedan umivao na potoku, drugi ne bi prilazio dok ovaj ne završi, a ako bi se uz vatru zapodjenula priča, svaki bi sjedio na svojoj strani i ne bi progovorio sve dok drugi ne ode. Jilduz je nožem skidao koru s komada drveta koje bi usput nalazio, a Resul bi se negdje sakrivao i klanjao svih pet namaza. Iako su na putu, a putnik je oslobođen obaveze, on se jedini od sve vojske svaki put pomolio.
Trudili su se jedan drugome biti stranci, ali takav trud vazda je uzaludan. Jilduzu se počeše širiti bokovi, toke na grudima samo što se ne raskinu, a kose rastu, kalpak da podignu. Za druge je ostao isti, junak iz bitke vrijedan je poštovanja, ali njemu se sve promijenilo. Kada bi ugledao svoje lice na površini vode ili u nečijoj zjenici, vidio je ženu. A kada bi mu za kraj oka zapela Resulova prilika, osjećao je milinu u cijelom tijelu, pa bi mu se bokovi još proširili, toke zaškripale, a jedan bi se zlatni konac negdje raskinuo.
Kada je stvarao svijet, Bog načini tri vrste razumnih bića. Insana ili čovjeka načinio je od zemlje, nesavršenog i slabog, ali samo čovjek je most između dobra i zla. Džine je stvorio od plamena i zato su džini nevidljivi. Ali kako vatra može i grijati i paliti, tako i džina ima dobrih i zlih. Meleke je načinio od svjetla i oni su vazda dobri i Bogu vjerni. Iblis je također bio džin, ali tako zao i ohol da ga je Bog prokleo i nazvao šejtanom. Iblis je zavodnik, Iblis je ljubavnik ljudskih duša. Sastavljanje dahire opasna je stvar, jer nije lako razdvojiti dobre od loših džina, a nespretnima se zna dogoditi da u dahiru prizovu šejtana.
Resul je bio uvjeren da je previše spominjući brata Bedriju, dahiru i džine, dozvao Iblisa. Zaljubio se u Jilduza, u njegovu ljepotu i snagu, u njegovo tješenje, u to kako hoda i kako govori. Nije mogao podnijeti da ga ne gleda, hvatala ga je srdžba kada bi Jilduz s nekim razgovarao, a noću bi maštao o tome da mu se prikrade i smjesti se u njegovo lijegalo, s leđa da ga zagrli, u krilo cijelog da ga primi i tako da zaspi. Najgore je što bi za jedan takav san bio spreman vječno podnositi džehennemske muke.
A da nije bio kukavica, sada bi u lijepom snivao džennetu. Pogodilo bi ga rusko tane i posjekla sablja, a ne bi ovo doživio. Niti bi mu tako draga bila pomisao na bitku, kada je Jilduzu bio najbliže u životu i kada je zapravo pobijedio šejtan u njemu. Eh, da je znao da ni Jilduzu nikad ljepše nije bilo nego kad je ubijajući ljude mislio samo njega da spasi.
Devet mjeseci, kao devet godina, proteklo je do povratka kući. Svijet nije vidio duljeg negledanja. Askerija se malo pomalo rasipala, sve dok ih kod Kladnja nije ostalo stotinjak. Oni što će prema Travniku, Turbetu i Zenici skreću desno, a ostali nastavljaju pravo. Izgrliše se i izljubiše, onako ukrug, kao da će zaigrati kolo.
Njihov zagrljaj trajao je tek da dvaput trepneš, ali da su se iz zagrljaja mrtvi srušili, svaki na svoju stranu, grom kao da je raspolutio jablana, to ne bi bilo neobično. Nakon toga su ostali mokri do gole kože, po vodi koja se s njih cijedila još dugo se moglo doći do Travnika i Sarajeva, a da je Bosna sretnija zemlja pa da se na nju ovakve priče primaju, od mjesta na kojem su se zagrlili Jilduz i Resul, zauvijek bi potekle dvije rijeke.
Abdulrahmanu Šiški i ženi mu Hadžiri samo što srce nije prepuklo od sreće kad im se dijete vratilo iz rata. Ma vidi ga što se razjačao! Neka, neka, sad će ju majka pitama u svilu razmekšati!
Kako je te večeri u postelju legla, tako se Jilduza sutra iz nje nije mogla dići. Ili je donijela sa sobom neku nepoznatu vojničku bolest, ili je nešto drugo bilo u pitanju, ali što su dani prolazili, to je bivala sve slabija i slabija. Toliko da ju ni babo više nije zvao muškim imenom. Veći dio vremena provodila je u nekom polusnu. Tada bi spominjala džine, plitku Drinu i svakakve besmislice, zbog čega je Hadžira bez prestanka plakala, a Šiško je šutio, držao se za glavu i razrogačenim crnim očima gutao strah.
Slagao bih da kažem kako ga žalim. A više nemam iz čega lagati.
Kada bi se Jilduza nakratko razbudila, tri neudate sestre posjedale bi oko nje, babo bi se rastrčao da po čaršiji sakupi i ostale četiri, da je vide. Ali kad bi ih doveo, ona bi već sanjala džine i tu svoju plitku Drinu, tako da je Šiško budnu nije ni vidio. Niti je čuo kako bi se smijala dok bi s materom i sestrama pričala one ženske priče od kojih se svako muško mršti, pa ne zna reći da su mu drage i da bi se i sam smijao. I Jilduza se nekada mrštila.
Petnaestog dana bolesti uhvatila ga je za ruku kada je opet htio potrčati u čaršiju. Čekaj, rekla mu je, ispuni mi želju i otiđi do Travnika. Potraži džinhodžu Bedriju, svi znaju za njega, a on neka te uputi svome bratu, Resul se zove. Njemu kaži da ga tražim. I da se ne plaši, jer nije ono što on misli da jest. Ako ne htjedne poći s tobom, ispričaj mu sve, reci mu da sam žensko, a da si ti htio sina. Ako ni tad ne htjedne, zakuni ga dragim Bogom i životom i kaži mu da meni sad trebaju njegova leđa, kao što su na megdanu njemu trebala moja. Kad mu to kažeš, sigurno će poći.
Šiško je pošao u Travnik i lako našao džinhodžu, ali kad ga je pitao za Resula, on se smrknuo i kazao da mu brata nema. Rekli su mu da je malo prije karaule rekao – hajte vi, sad ću ja. Mislili su da ga je pripelo da piša i već će ih stići, ali se više nije pojavio. Tražili su ga okolo, nije mogao u zemlju propasti, niti su ga u ovo doba godine mogli izjesti vuci, niti ga je oko Travnika imao ko napasti. A nije mogao u pet minuta sići s pameti, pa da ne zna kud je i zašto pošao. Tražio ga je Bedrija na sve strane, u sedam je dana zajedno s Resulovim ratnim drugovima prevrnuo svaki grm, zavirio u svaku pojatu i kuću, čak je išao i u Guču goru, u manastir pitati fratre jesu li gdje vidjeli takvog, ali nigdje ni traga.
I onda mi je, govori Bedrija Šiški, prišao jedan Resulov drug i kazao da ima nešto u vezi s Resulom što se ne bi smjelo reći. Šta, pitam ga, odma reci. On se snebiva, zvjera okolo, kaže da je možda ništa i da ne bi smio griješiti dušu, ali da se moj Resul u nekog zagledao. I bi mi lakše kad sam to čuo, sve dok ne reče u koga. Otelo mu se srce za drugim askerom. Smračilo mi se pred očima, progovorit ne mogu, pa od muke zviznuh čovjeka posred nosa. Pade on na zemlju, a ovi drugi, isto Resulovi drugovi, govore mi – nemoj, efendija, istina je. Šta je istina kad niste ni čuli? Nismo, ali šta ti je drugo mogao reći pa da ga udariš. Pa kako ih niste posjekli obojicu, kako im niste odsjekli uši i nos zarezali?
Oni na to ušutiše, svaki gleda na drugu stranu, ne bi li drugi progovorio, pa se javi taj što sam ga udario: ništa im nismo napravili jer se nisu ni dodirnuli. Nakon nekog vremena nisu se više ni gledali. Pa kako ste onda znali? Tako, veli on, i ti bi znao da si ih vidio.
Eto, to je cijela priča. Moga brata Resula više nema. Znam to. Dalje neka mu Allah sudi, ja neću. A ko si ti pa se raspituješ za njega?
Abdulrahman Šiško htjede nešto slagati, ali kako naći laž vezanu za mladića kojega u životu nije sreo.
U san mi je došao Resul Travničanin, brat džinhodže Bedrije, pa sam htio provjeriti ima li u mom snu živih ljudi, promrsi Šiško. A džinhodža mu se zagledao u oči, mjerka mu jagodice i čelo, kao da će mu skloniti trepavicu koja samo što mu ne upadne u oko, i kaže: Sreća tvoja što si tako star da u ovom zadnjem ratu nisi mogao biti. Malo mlađi da si, ne bih te pustio živoga. Sad bježi i da se više nikad nisi u Travniku pojavio.
Džigericu ću ti u zubima pronosat!
Te riječi Abdulrahman Šiško je čuo kad je već dobro potegnuo niz sokak i nije se osvrnuo. Do Sarajeva mu se činilo da ga džinhodža prati, njegove su ga oči probadale po vratu i potiljku, ali se nijednom nije okrenuo i pogledao. To da se ne okrene i ne pogleda izgleda da je Šiškov običaj cijeloga života.
Ali Jilduzi više nije mogao slagati. Ispričao joj je sve po redu, a ona se okrenula prema zidu i zaplakala. Nakon što je prestala, još se samo po dahu u ogledalu moglo poznati da je živa. Ležala je tako širom otvorenih očiju koje više nisu vidjele, sve dok dva dana kasnije nije izdahnula. Bez glasa i promjene na licu, samo se ogledalo više nije orosilo. Kažu da melek poviri kroz prozor umrloga. Ako je bio tu, onda je i on bio tih.
Abdulrahman Šiško dao je da se na mezarju postave dva nišana, iako je bila samo jedna dženaza. Ili je nekoga potplatio, ili je opet samoga sebe prevario. Jedan je nišan obični ženski, gdje leži Jilduza Šiško, djevojka preko čijega lica se zar nikada nije spustio. Drugi nišan je muški, podignut junaku ko zna kojeg po redu boja s Rusima, junaku koji se vratio kući, a ipak umro od rata. U prvom mezaru leži Jilduza, a drugi je mezar prazan. Ali opet se ne može reći da u njemu baš ničega nema. Da nije razloga zbog kojih je postavljen, ne bi bilo ni Jilduzine najveće sreće, ni njezine najveće nesreće. Nekad to Allah ugodi tako da nam se čini kako ista rijeka uzvodno i nizvodno teče i kako je tačno da je dunja u džennetu rasla, a na džehennem grane naslonila.
I sve zato što čovjek učini nešto zbog čega Bog tako mora ugoditi stvari. Ali njega mi nije žao. Abdulrahmana Šiške mi nije žao. Jer mi ga nema čime biti žao. Nakon što tri noći nisam stao ni trenuo, zaspao sam četvrte u ljeskovom grmu u Ukrajini, i nisam se više budio.