Imam prijateljicu koja je sa mnom prije dosta godina studirala jezik i književnost. U to vrijeme imala je i pjesničke ambicije, mada neutemeljene na nekakvoj darovitosti. Objavivši nekoliko pjesama prestala je pisati, udala se za imućnog čovjeka, pravnika, i živjela životom uzorne domaćice, ali domaćice koja voli čitati i, naročito, razgovarati o književnosti. Prije nekoliko dana saznao sam, iz osmrtnice u novinama, da joj je muž iznenada umro. Telefonirao sam joj da joj izrazim sućut, a ona mi je tom prigodom rekla da bi se voljela sa mnom vidjeti jer mi želi nešto ispričati. Našli smo se, i evo što mi je rekla:
“S mojim se mužem posljednjih mjeseci događalo nešto neobično: skoro svakog jutra, probudivši se, kazivao mi je da je u snu proživio nešto za šta je tvrdio da je ludo, mada je to zaboravljao, pa nije znao što je usnio. Ja sam ga, međutim, noću slušala, probudio bi me, pa sam mu ujutro govorila da je spavajući pričao, ali na nekom čudnom jeziku koji mi se na mahove činio tuđim. Dosta riječi bilo mi je poznato, ali bilo je tu i nekih glasova kakve nikad ranije nisam čula, a koji kao da su pripadali nekom egzotičnom, azijskom ili afričkom jeziku. ‘Koji je to jezik kojim govoriš u snu a koji je meni nepoznat?’, pitala sam ga, a on bi na to odmahnuo rukom, odgovarajući mi da ne govorim gluposti. Ali vremenom, te njegove ekstravagantne noćne ispovijesti sve više su me čudile. Opsjedala me je sve upornija pomisao da se u njima krije neki smisao. Doista, činilo mi se da ga u tim nevezanim riječima počinjem nazirati, mada teško, pa sam odlučila da koliko god mi to bude moguće bilježim ta njegova noćna kazivanja, iako su ona pokatkad zalazila i s onu stranu artikuliranog govora. Učinila sam to, a kasnije, kad sam to što sam pribilježila stala čitati, presenetila sam se. Bila je to poezija, još neviđena, krajnje čudnovata, ali poezija! Jezik sna kojim je, spavajući, govorio moj muž, bio je jezik poezije. Promislivši, zaključila sam da me to u stvari ne mora čuditi. Poezija izvire iz maštanja, iz snova, onih budnih, ali zašto ne i iz onih snijevanih? Čovjek u snu može da bude ono što mu iz nekih razloga nije dato da bude u budnom stanju. Tako je i moj muž bio pjesnik! Usnuli pjesnik!”
“Sličan Trnoružici, koja čeka svog princa!, rekao sam s osmijehom, “u ovom slučaju svoju princezu, da ga probudi i otkrije mu njegovu pravu prirodu…”
“Rugaš mi se… I on se narugao kad sam mu poslije nekoliko tjedana pokazala to što sam iz noći u noć bilježila. Rekao je: ‘Apsurdno, smiješno, odvratno!’ Iz njega, budnog, progovorila je njegova racionalna i pragmatična priroda jednog pravnika. Kazao mi je da mu to više ne pokazujem i da prestanem zapisivati to što on u snu bunca. Dodao je da to nitko nikad ne smije vidjeti, štoviše, da bilježnicu s tim budalaštinama moram uništiti.”
“I jesi li ga poslušala?”
“Ni govora! I dalje sam svake noći bilježila njegova poetska kazivanja, jecanja, hropce, izraze jedne duboke, potresne agonije, a sve mi je to ličilo na jedan proces, na razvoj čiji sam krajnji cilj i krajnje domete željela da vidim. Jedino u čemu sam riješila poštovati njegovu volju bilo je da to nikome ne pokazujem. Ja ću ostati jedina čitateljica tog nesvakidašnjeg, iznimnog poetskog djela koje čuvam, samo za sebe, evo, u ovoj bilježnici!”
Pred nosom mi je zamahala bilježnicom iz koje je u tom trenutku ispao jedan listić. Dograbio sam ga.
“Ha! Ščepao si ga! Dobro, napravit ću iznimku, prekršit ću zabranu svog muža. Možeš to pročitati. To je posljednje što sam pribilježila, i što nisam stigla prepisati u bilježnicu. A to je, kao što ćeš vidjeti, i onaj krajnji cilj, onaj najdalji domet koji sam očekivala. To je čist, najčistiji mogući izraz.”
Čitao sam:
Hrrr hrr hrr hrr
Hrrrr hrr
Hrr Hrrrr
Puć puć
Hrrr Hrrrr
Puć puć
“Pa da”, rekao sam u sebi, “ovaj krajnji i čisti izražajni domet, bez obzira na to koliko je nov i originalan, bez sumnje već ima za sebe unaprijed spremnu ladicu u prebogatoj teorijskoj i kritičkoj ostavi za literarne kategorije. Uostalom, ova poezija zbilja jeste pravi pravcati jezik sna. Sad mojoj dragoj prijateljici, nekadašnjoj nadobudnoj pjesnikinji, preostaje jedino da praznim listom papira obilježi vječni san svog muža.”
Jezik sna
Imam prijateljicu koja je sa mnom prije dosta godina studirala jezik i književnost. U to vrijeme imala je i pjesničke ambicije, mada neutemeljene na nekakvoj darovitosti. Objavivši nekoliko pjesama prestala je pisati, udala se za imućnog čovjeka, pravnika, i živjela životom uzorne domaćice, ali domaćice koja voli čitati i, naročito, razgovarati o književnosti. Prije nekoliko dana saznao sam, iz osmrtnice u novinama, da joj je muž iznenada umro. Telefonirao sam joj da joj izrazim sućut, a ona mi je tom prigodom rekla da bi se voljela sa mnom vidjeti jer mi želi nešto ispričati. Našli smo se, i evo što mi je rekla:
“S mojim se mužem posljednjih mjeseci događalo nešto neobično: skoro svakog jutra, probudivši se, kazivao mi je da je u snu proživio nešto za šta je tvrdio da je ludo, mada je to zaboravljao, pa nije znao što je usnio. Ja sam ga, međutim, noću slušala, probudio bi me, pa sam mu ujutro govorila da je spavajući pričao, ali na nekom čudnom jeziku koji mi se na mahove činio tuđim. Dosta riječi bilo mi je poznato, ali bilo je tu i nekih glasova kakve nikad ranije nisam čula, a koji kao da su pripadali nekom egzotičnom, azijskom ili afričkom jeziku. ‘Koji je to jezik kojim govoriš u snu a koji je meni nepoznat?’, pitala sam ga, a on bi na to odmahnuo rukom, odgovarajući mi da ne govorim gluposti. Ali vremenom, te njegove ekstravagantne noćne ispovijesti sve više su me čudile. Opsjedala me je sve upornija pomisao da se u njima krije neki smisao. Doista, činilo mi se da ga u tim nevezanim riječima počinjem nazirati, mada teško, pa sam odlučila da koliko god mi to bude moguće bilježim ta njegova noćna kazivanja, iako su ona pokatkad zalazila i s onu stranu artikuliranog govora. Učinila sam to, a kasnije, kad sam to što sam pribilježila stala čitati, presenetila sam se. Bila je to poezija, još neviđena, krajnje čudnovata, ali poezija! Jezik sna kojim je, spavajući, govorio moj muž, bio je jezik poezije. Promislivši, zaključila sam da me to u stvari ne mora čuditi. Poezija izvire iz maštanja, iz snova, onih budnih, ali zašto ne i iz onih snijevanih? Čovjek u snu može da bude ono što mu iz nekih razloga nije dato da bude u budnom stanju. Tako je i moj muž bio pjesnik! Usnuli pjesnik!”
“Sličan Trnoružici, koja čeka svog princa!, rekao sam s osmijehom, “u ovom slučaju svoju princezu, da ga probudi i otkrije mu njegovu pravu prirodu…”
“Rugaš mi se… I on se narugao kad sam mu poslije nekoliko tjedana pokazala to što sam iz noći u noć bilježila. Rekao je: ‘Apsurdno, smiješno, odvratno!’ Iz njega, budnog, progovorila je njegova racionalna i pragmatična priroda jednog pravnika. Kazao mi je da mu to više ne pokazujem i da prestanem zapisivati to što on u snu bunca. Dodao je da to nitko nikad ne smije vidjeti, štoviše, da bilježnicu s tim budalaštinama moram uništiti.”
“I jesi li ga poslušala?”
“Ni govora! I dalje sam svake noći bilježila njegova poetska kazivanja, jecanja, hropce, izraze jedne duboke, potresne agonije, a sve mi je to ličilo na jedan proces, na razvoj čiji sam krajnji cilj i krajnje domete željela da vidim. Jedino u čemu sam riješila poštovati njegovu volju bilo je da to nikome ne pokazujem. Ja ću ostati jedina čitateljica tog nesvakidašnjeg, iznimnog poetskog djela koje čuvam, samo za sebe, evo, u ovoj bilježnici!”
Pred nosom mi je zamahala bilježnicom iz koje je u tom trenutku ispao jedan listić. Dograbio sam ga.
“Ha! Ščepao si ga! Dobro, napravit ću iznimku, prekršit ću zabranu svog muža. Možeš to pročitati. To je posljednje što sam pribilježila, i što nisam stigla prepisati u bilježnicu. A to je, kao što ćeš vidjeti, i onaj krajnji cilj, onaj najdalji domet koji sam očekivala. To je čist, najčistiji mogući izraz.”
Čitao sam:
Hrrr hrr hrr hrr
Hrrrr hrr
Hrr Hrrrr
Puć puć
Hrrr Hrrrr
Puć puć
“Pa da”, rekao sam u sebi, “ovaj krajnji i čisti izražajni domet, bez obzira na to koliko je nov i originalan, bez sumnje već ima za sebe unaprijed spremnu ladicu u prebogatoj teorijskoj i kritičkoj ostavi za literarne kategorije. Uostalom, ova poezija zbilja jeste pravi pravcati jezik sna. Sad mojoj dragoj prijateljici, nekadašnjoj nadobudnoj pjesnikinji, preostaje jedino da praznim listom papira obilježi vječni san svog muža.”