Jesu li Dubrovčani Dalmatinci

Vrag će ga znati kome je prvom u ovo sumorno hrvatsko ljeto na um palo da postavi jedno od onih pitanja koje čovjeku na um padnu dok vlak već satima stoji na otvorenoj pruzi, upaljen je crveni signal, nitko više ne zna kad ćemo se pokrenuti, mašinovođa drijema u kabini, kondukteri su nervozni: jesu li Dubrovčani Dalmatinci? U suštini, pitanje je poput onog je li lubenica voćka ili povrćka, je li koralj flora ili fauna, je li Andrić Srbin ili Hrvat? No, dok za lubenice i pomorsko raslinje (ili podmorsku gamad?) još i postoje odgovori, o Andriću i o Dubrovčanima možemo bezbrižno dumati do kraja svijeta, pouzdanog odgovora nećemo naći. Uostalom, takva se pitanja i ne postavljaju zbog odgovora, nego zbog brbljanja ili podjarivanja publike. U civilizacijski i kulturno opustošenim krajinama, vlast i telalbaše žive, uglavnom, od podjarivanja publike.

Nikada u svojoj povijesti, još od stoljeća sedmoga, kada su Cavtaćani umakli iz rodnoga Epidauruma, navodno pred nekulturom i primitivizmom Avara i Slavena, i na morskoj hridi po imenu Laus ogradili sebi Dubrovnik, pa sve do 1808. i pada Dubrovačke republike u ruke onih koji su na Dubrovnik krenuli kao ozbiljna neprijateljska vojska, a u Grad ušli bez ikakvih gubitaka, kao turisti, taj grad i njegova gravitirajuća okolica, ili njegov državni teritorij iz onih slavnih doba, nije pripadao istoj državi kao Dalmacija. Ili ono što se Dalmacijom kolokvijalno zove. Ne samo da Dubrovčani sve do pada nikad nisu imali istoga cara, kralja ili dužda kao Dalmatinci, nego su veći dio vremena u tih tisuću godina susjedovanja bili, barem formalno, krvni neprijatelji. Dalmatinci su, ako do bola pojednostavimo tu kratku i lelujavu povijest naših identiteta, bili uglavnom pod mletačkom vlašću, i gledali su kako da Dubrovniku otkinu koji komadićak njegova teritorija, a Dubrovnik se uzdao u svoga moćnog carigradskog zaštitnika, i bio je spreman sa cijelim Istokom, koliko god Istok bio dubok i dalek, ući u savez, samo da se izbori protiv Venecije. Dakle, Dalmacije. Pogledajte samo tu veličanstvenu Lastovsku bunu, koja je trajala od 1602. do 1606, kada su se boljestojeći Lastovci odali secesionizmu, dostojnom svih današnjih južnih osetija, sjevernih cipara i istočnih timora, u čemu su imali kompletnu vojnu potporu venecijanske mornarice i armade, koja je u ta doba bila moćnija od američke Šeste flote. Dubrovčanima, kojih nikada nije bilo ni za jedne poštene epidemije kuge – pa su zato i izumili karantenu – i vazda su bili pred izumiranjem, čemu je doprinosio striktan i vrlo konzervativan zakon o nasljeđivanju plemstva – u današnji terminima: zakon o državljanstvu, naravno nije bilo ni na kraj pameti da se Veneciji i njezinim dalmatinskim postrojbama suprotstave snagom oružja. Umjesto toga, oni su vrlo lukavo, vehementno, udvorno, urnebesno i cirkusantski, nadigli cijeli tad poznati svijet i proizveli: Lastovsku krizu. Sudbina otoka odlučivala se na španjolskim i austrijskim dvorovima, uz moćno brundanje turskoga sultana. I naravno, Mlečani su do nogu potučeni, bez ispaljenog topovskog džuleta, bez ijedne potopljene gajete, i povukli su se s Lastova pred kraj četvrte godine krize. A što je bilo s nesretnim pobunjenicima, to vam je bolje i ne znati. Svoj identitet i subjektivitet, Dubrovačka je republika branila surovo i krajnje konzervativno i konsekventno. Stoga ni značenje riječi Sloboda, koja se tako romantično vezuje za Dubrovnik, nema ama baš nikakve veze sa Slobodom i slobodarskim tradicijama prosvjetiteljske i prosvijećene Europe. Dubrovačka je sloboda bila vezana uz instituciju Republike, dakle, države i državne tradicije, i ničega naročito libertinskog u svemu tome nije bilo.

Pa kako je Dubrovnik imao snažan subjektivitet, i mogao je oko svojih potreba animirati cijelu Europu, a Dalmacija je bila podložna subjektivitetu Venecije, i mijenjala se identitetski onako kako su se mijenjale povijesne okolnosti i tuđinske vlasti, ispada da bi, možda, pravilnije bilo upitati se, dok tako čekamo zeleni signal na otvorenoj pruzi, jesu li Dalmatinci, možda, Dubrovčani? S kulturnoga, povijesnog i identitetskog gledišta takvo bi pitanje, možda, imalo više smisla. Naime, koliko god Dubrovnik teritorijalno bio manji od Dalmacije – koja, uglavnom, i nema jasnih teritorijalnih granica – on je u svakom drugom smislu veći, prisutniji, postojaniji. Iako, ne znamo koliko ta postojanost, iz današnje perspektive gledano, ima smisla. Ako Dubrovnik treba da bude muzej Vlahušićeva i HNS-ovog Golfsburga, koji će biti izgrađen na Srđu, tada subjektivitet i postojanost mogu predstavljati samo smetnju, čim nadilaze okvire i značaj folklornoga društva, koje će tancati uz zvuke lijerice, tako da gospari mogu u miru glasno podrigivati na crnjak, češnjak i japansku sabljarku kad im u posjet iz Zagreba dođe ministrica kulture. No, u tom slučaju, Dubrovčani više nisu ništa – ili poput nogometnoga kluba svoje ime prodaju kakvoj međunarodnoj korporaciji, i postaju Dojčetelekomštat ili Frankfurt am Majn – pa samim tim nisu ni Dalmatinci.

Granice neke regije u Hrvatskoj su, skoro u pravilu, granice jednoga govora ili dijalekta. Govor Dubrovnika i većeg dijela ozemlja nekadašnje Dubrovačke republike jasno se razlikuje od dalmatinskih govora. Kultura Dubrovnika razvijala se, dakle, u jednome jeziku, a kulture Dalmacije u drugome jeziku, ili u drugim jezicima. Istina, postojala je komunikacija, ali Dubrovnik je vrlo živo komunicirao i sa svojim hercegovačkim zaleđem, pa nitko ne pita jesu li Dubrovčani Hercegovci, još je življe komunicirao s Bosnom, a ne daj Bože reći da su Dubrovčani Bosanci, dok je u Istanbulu vazda bilo više Dubrovčana – bogme, dobro raspoređenih unutar struktura – nego u glavnome gradu Dalmacije Zadru, ili, recimo, u Splitu, pa nikoga tko bi danas ustvrdio kako su Dubrovčani, shodno tome, naprimjer Turci. O odnosima Dubrovnika sa srednjevjekovnom srpskom državom, s takozvanim Dušanovim carstvom, ne bismo smjeli ništa ni govoriti, ne zarad činjenica, nego zbog vlastite fizičke sigurnosti. Što god bismo o tome kazali, vodstvo Hrvatskog društva pisaca vjerojatno bi animiralo huligane da nas napadaju po ulici. I ne bi im bilo prvi put. Stoga, računajte da Srbe u priči o Dubrovniku nismo ni spomenuli. Srba naprosto nema, ni u Dubrovniku, ni u Dalmaciji.

Mogli bismo tako i dalje, sve dokazujući da Dubrovnik nije Dalmacija, i da Dubrovčani nisu Dalmatinci. Ali postoji jedan vrlo snažan suprotni dokaz. Ustvari, postoji dokaz koji je nadmoćan svemu drugom što bi nam uopće u povijesti ili u aktualitetu Dubrovnika moglo pasti na pamet: Ako Dubrovčani ustvrde da su Dalmatinci, onda pada u vodu svaka dalja rasprava. Tada su oni doista Dalmatinci, kao što je i današnji Dubrovnik dio Dalmacije. U tom slučaju, dopušten je samo drukčiji razgovor o nekom jučerašnjem, davnašnjem Dubrovniku, ali ta vrsta razgovora nikada i nikako ne može utjecati na današnje stanje stvari. Živi identitet nekoga svijeta, svejedno govorimo li o Zagrepčanima, Dubrovčanima ili Tršćanima, onakav je kakvim ga odrede živi ljudi. Nije važno što o tome misle akademici, političari, vojskovođe i drugi razbojnici, koji bolje od vas znaju što vi zapravo jeste. Naravno, to se odnosi na sve, ali baš sve slučajeve i obrasce deklariranja, pa ukoliko, recimo, značajan dio katoličkoga stanovništva Vojvodine sebe deklarira kao Bunjevce, prostački je kada netko u Zagrebu te ljude smatra odnarođenim Hrvatima. Isto tako, muslimani u Bosni ogromnom su većinom Bošnjaci, i nisu Hrvati, niti s Hrvatima ikakvih – osim komšijskih, domovinskih, nadidentitetskih, svekulturnih, jezičkih – veza mogu imati, ali svaki bosanski musliman ima pravo, ne manje nego bilo koji bosanski katolik, da se osjeća pripadnikom hrvatskoga naroda. Osjećaj je temeljni kriterij nacionalne, zavičajne, regionalne, kulturne pripadnosti.

Dakle, što kažu današnji Dubrovčani, jesu li ili nisu Dalmatinci? O tome bi se, možda, mogla provesti anketa. Ali kakav bi bio njezin smisao? Zapravo nikakav, osim što bismo doznali jednu bizarnost više. I doznali bismo koliko se današnji Dubrovčani razlikuju od Dubrovčana iz vremena Iva i Luja Vojnovića, ali i onih još ranijih vremena patricijske Republike i njezinoga slavnog veleizdajnika i pisca Marina Držića. Vjerojatno se izrazito razlikuju, no pitanje je na koji se način ta razlika artikulira. I artikulira li se uopće?

To je, možda, temeljno pitanje današnjega Dubrovnika, svakako važnije od budalaste upitanosti nad eventualnim dubrovačkim dalmatinstvom: kako se artikulira identitet današnjega Dubrovnika, i tko ga, zapravo, artikulira? Mladi polihistor i kroničar Dubrovnika, gospar Ivan Vigjen, i najustrajniji graditelj dubrovačke materijalne i nematerijalne povijesti Niko Kapetanić? Ili gradonačelnik Andro Vlahušić, kojemu upomoć stižu premijer Milanović, sa stranačkom poglavarkom Vesnom Pusić i graditeljima Golfsburga? Ili današnji Dubrovnik artikulira Luko Paljetak, to rijetko autentično čuđenje u svijetu, dok opjevava grad koji, malo po malo, nestaje? Kako gospar Luko što u Dubrovniku opjeva, tako toga više ne bude. Za njegova ljudskoga vijeka, koji još uvijek nije ni prosječno dug, nestalo je jednoga Dubrovnika, a o ovome drugom teško da bi i bezobrazniji pjesnik mogao išta spjevati?

Kada ministrica kulture Andrea Zlatar, u brizi za temu i sadržaj poezije gospara Luka, dolazi u Dubrovnik da bi se izvoljela prošetati Vilom Kaboga, koja je obnovljena marom njezina prethodnika i njegove ekipe u Ministarstvu, ona zapravo čini isto što i vlasnici vikendica na jugu, koji u ova doba godine odlaze da rastvore grilje i otvore prozore na svojim građevinama, upuste sunce da raznese i raščini svu vlagu i zimu prethodnoga godišnjeg doba. To je, naime, jedna vrlo privatna gesta, koja se nipošto ne bi smjela ticati šire društvene zajednice. Jer zaboga, što nas briga hoće li gospoda ove godine piturati škure, ili će to ostaviti za sljedeće ljeto. U neoliberalnom kapitalizmu, koji zastupa stranka ministrice Zlatar, kao i sama ministrica, dok obilazi Dubrovnik, da provjeri kako napreduju pripreme za izgradnju Golfsburga i kakve su šanse da se gospari Vigjen i Kapetanić pošalju na višegodišnji službeni put, kao što je to učinjeno s gosparom Slavenom Toljem, dok gradonačelnik Vlahušić ne definira Dubrovnik za novi milenij, pituranje škura i obnova Vile Kaboga jednako je privatan zahvat. Klijentelizam ministrice Zlatar, vidljiv na svakome koraku, i u svim područjima takozvanoga kulturnog sektora, za koji je zadužena ekipa iz Runjaninove 2, gdje je svatko svakome prijatelj, rođak i kum, u savršenoj je opreci s eventualnim javnim interesom u otvorenju obnovljene Vile Kaboga. Ako je htjela pokazati, a jest, da Dubrovnik i okolicu Dubrovnika ne obnavlja Niko Kapetanić, s Društvom prijatelja dubrovačke starine, nego Dubrovnik obnavlja android, fantom ili avet iz Ministarstva kulture, tada na Vilu Kaboga imamo pravo gledati kao na androidovo ili, možda, ministričino privatno predsoblje.

Postoji, naravno, i drugi način na koji bismo mogli gledati na povijesni trenutak u kojem će se postaviti to budalasto pitanje jesu li Dubrovčani Dalmatinci, ili možda nisu. Kada prvoga srpnja, dakle, za samo nekoliko dana, Hrvatska uđe u Europsku Uniju, prostor nekadašnje Dubrovačke republike naći će se teritorijalno odvojen od ostatka Unije. Ne bi to bilo dramatično, da nije prethodno odlučeno kako to treba da bude dramatično. A ako već treba, onda će u zbilji i biti dramatično. Eno, u Neumu su već podignuti granični prijelazi na kojima, s hrvatske strane, vlada režim kakav nikada nije vladao na granici Slovenije i Hrvatske, od vremena kada su Slovenci ušli u Uniju. Ne govorimo o ceremoniji prelaska granice i njezinim birokratskim elementima, nego o načinu na koji smo odlučili tu ceremoniju provoditi, ne bismo li što zornije sebi dokazali kako nam je domovina raspolovljena. I tako smo, poslužimo se jezičnim genijem naših dragih susjeda, da drugima napakostimo – sebi secnuli neku stvar. Secnuli smo Dubrovnik, a sada se pitamo je li Dubrovnik Dalmacija. Ako nije, eto ti separatizma. Makar umišljenog, fantomskog, klijentelističkog, čiji je cilj da se građanstvo senzibilizira ili da se, s ciljem izgradnje Golfsburga, pobudi nacionalizam u ljudima. I da onda Andro Vlahušić postane branitelj hrvatstva u najjužnijem, amputiranom, kraku Hrvatske, a da se posljednji dubrovački gospari proglase za nacionalne izdajnike i secesioniste, koji govore o nekom nedalmatinskom Dubrovniku? Nakazno je, zazorno, u ljudskom smislu odvratno, ali osjeti li investitor i tu potrebu, požele li tehnomenadžeri i takvo što, HNS-ovac Andro Vlahušić mogao bi se ispostaviti kao branitelj hrvatskoga Dubrovnika, kao Frano Supilo naših dana, kao martir Crvene Hrvatske pred vajkadašnjim članom i dužnosnikom HDZ-a, vrlo konzervativnim Hrvatom Nikom Kapetanićem. Uostalom, pogled sa Srđa, s otvorenih pendžera Golfsburga, mogao bi biti još i ljepši ukoliko se u Dubrovniku insceniraju folklorne plemenske borbe, kao u Namibiji u vrijeme njemačke kolonizacije. U tim bi borbama drugi akter ove priče, gospar Ivan Vigjen, koji je sa svojom listom Srđ je Grad, i njezinim suverenim ulaskom u Gradsko vijeće, ozbiljno ojadio HNS-ove i SDP-ove vizionare napretka, mogao stradati tako što bi ga u čelo pogodila golfska loptica, doletjela sa Srđa. To bi izazvalo trenutačnu amneziju, i stvar bi bila riješena. Samo je još amnezija potrebna da bi se ostvarile ambiciozne zamisli Andra Vlahušića u definiranju budućega Dubrovnika. Koji će takav, još ljepši, stariji i moderniji, biti dalmatinski Vir za treće tisućljeće, pri čemu će se eventualno proučavanje povijesti i kulture nekadašnjega grada vršiti isključivo uz pomoć bakteriološke analize. Ništa drugo se tu više neće moći proučiti.

Dubrovčani mogu, ali i ne moraju biti Dalmatinci. Grad u kojem žive, živeći uglavnom izvan njegove napuštene stare jezgre, za njih je njihov jedini životni prostor. I tako o njemu razmišljaju, kao o životnom prostoru. Iz zagrebačke perspektive, Dubrovčani su jedino i samo Dubrovčani. A Dubrovnik je prostor memorije, kulturnoga i civilizacijskog sjećanja, prostor jednoga od rijetkih posve izvjesnih hrvatskih identiteta. Sve osim Dubrovnika uglavnom je mit, legenda i guslarski deseterac. Zato bi Dubrovnik Hrvatskoj trebao biti važan, mnogo važniji od Golfsburga. U Dubrovniku smo bili ljudi i Europljani, a u Golfsburgu možemo biti samo sobarice i panduri, koji se, honorarno, mogu za bolje novce podati igračicama i igračima golfa.

Miljenko Jergović 23. 06. 2013.