Moj pradjed Karlo Stubler tamo je u Bosoviczu, u rumunjskome Banatu, po odlasku u Bosnu ostavio starijega brata. U porodičnom sjećanju bratu se izgubilo ime, ali nije njegovoj kćeri: Regina. I Karlo je jednoj svojoj kćeri, drugoj po rođenju, nadjenuo ime Regina. A tako će se zvati i njegova praunuka, moja prva rodica. Na kraju, ime Regina ponijet će i moja majka, kad je po rođenju, svibnja 1942, ni u matičnome uredu ni u crkvi ne htjedoše upisati kao Javorku. Tako je postala Regina Javorka, i zvat će se tim imenima, sve dok joj, dvadesetak godina kasnije, u istome matičnom uredu, ne zapovjede da bira između dva imena, budući da u našemu društvu socijalističkom ništa ne smije biti dvosmisleno i dvoimeno, pa tako ni ona. Odlučila se za drugo svoje ime, da je sudbina ne bi zamijenila za neku od brojnih porodičnih Regina.
Zna se i po kome su se sve one tako zvale.
Majka pradjeda Karla i brata mu kojem se ne pamti ime prva se tako zvala. Do nas nije došlo po čemu je ta žena bila izuzetna. Jedino što znamo da je rodila dvojicu sinova, i da je njezino ime do danas živo. Ne znamo po čemu je bila velika i važna ta prva Regina Stubler, ali ju to naše neznanje, porodični i historijski zaborav, vjerojatno čine još većom.
Kći pradjedovog brata bila je starija od svih svojih bosanskih rodica i rođaka. Na neki način, bila im je daleki uzor, jer ju nikada nisu sreli. Iako iz seljačke kuće, istina dobrostojeće i švapske, Regina je u Temišvaru redovito pohađala gimnaziju, a onda je u vrijeme balkanskih ratova, dok je porađajuće jugoslavenstvo prolijevalo svoju srpsku krv i umiralo od ljepote u svojim hrvatskim snovima i tuberkuloznim groznicama, Regina pošla u Sofiju na studij medicine. Nije tako često bilo, čak ni među banatskim Švabama, ni u Rumunjskoj koju nazivahu Francuskom Balkana, da početkom dvadesetog stoljeća cura sa sela odlazi u daleki grad, na studij medicine.
A možda Sofija u to vrijeme i nije bila tako daleko od Bosovicza. Bilo je i u Bugarskoj puno Nijemaca, pa su, možda, Stubleri u glavnome gradu imali rodbine ili prijatelja, koji će se za Reginu pobrinuti.
Liječnicom je postala malo po završetku Prvoga svjetskog rata.
Zaposlila se i udala za Bugarina o kojem, također, ne znamo ništa, osim da se prezivao Dragnev.
Moj pradjed Karlo Stubler protjeran je 1920, zajedno s obitelji, iz Dubrovnika, gdje je kao visoki željezničarski činovnik sudjelovao u štrajku. Izgubio je posao i završio u “mjestu zavičajnosti”, u Sarajevu, skupa sa ženom i s troje od četvero svoje djece. Sljedećih godina o njihovom će se preživljavanju brinuti sindikati. Dvojica ili trojica sindikalaca, radnika na željeznici, ložača ili mašinovođa, svojim će plaćama pomagati Karla i njegove, i na taj način će mu djeca završavati škole. U ono vrijeme ranoga kapitalizma na Balkanu takvi su bili običaji i tome su služili sindikati.
Poštovalo se i to što je Karlo Nijemac i obrazovan čovjek, djeca mu se bave glazbom i teže nekom boljem životu od djece ložača i mašinovođa. Činjenica da se žrtvovao za radničku stvar, zbog čega su ga iz Dubrovnika i prognali, nije smjela njegovu obitelj pretvoriti u najgoru sirotinju. Možda, zbog brige o mom pradjedu, neko skretničarsko dijete nije moglo nastaviti škole. Ili je pretjerano tako misliti. Dovoljno je reći da su u to vrijeme vjera i ideali bili na cijeni.
Jedna od Karlovih kćeri, i to baš Regina, najprije se zagledala, a onda i udala, u Vilka Novaka, sina jednoga od porodičnih sindikalnih povjerenika. Iz njihova će se braka roditi moja tetka Nevenka, koja će, opet, roditi moju rodicu Reginu.
Prije Prvoga svjetskog rata, kao mladi i poletni željezničar, Karlo Stubler obilazio je brata u Bosoviczu. Ali nakon što izgubi posao, a pokazat će se da ga je izgubio zauvijek i bit će bez posla sve do smrti, godinama nakon Drugoga svjetskog rata, više neće odlaziti u rodni kraj. Sva će se komunikacija i s bratom i s ostalom rodbinom odvijati preko pisama, ali će, dijelom, biti vrlo živa, dinamična i na neki način plodotvorna. Kao što bi Židovi iz Amerike slali pisma s fotografijama, sitne memorabilije pa čak i prave pakete, rodbini po malim i danas bezimenim galicijskim štetlovima, tako su Karlo i njegovi suobraćali s rođacima u Banatu. Tekla je prepiska između Ilidže i Bosovicza, u kojoj se, istina, i nije znalo što je od toga Amerika, a što Galicija, i hoće li se Ilidžanci zaputiti u Banat ili će Banaćani poći na Ilidžu, ali se desetljećima pripremao susret do kojega nikad neće doći.
U Sofiju su rodici Regini Dragnev pisali njezina imenjakinja Regina Novak i rođak Rudi, Rudolf Stubler, Nano iz mog djetinjstva. Pisana na njemačkome jeziku, pisma su razmjenjivana u redovitom dvomjesečnom ritmu, uz posebne čestitke za Božić i Uskrs, i ta se prepiska održala kroz dvadesete, tridesete i početak četrdesetih, sve dok se epistole nisu raspršile pred užasima rata.
Negdje među ostacima porodične pismohrane, u Kasindolskoj, na Ilidži, u porodičnoj kući Novaka i Ceznera, gdje je ostalo najviše od onoga što je pripadalo Stublerima, postojale su, ili još uvijek postoje, trebalo bi to provjeriti, fotografije Regine Dragnev. Uznosita i lijepa, nasmijana kao što i treba biti kada se za rođake slika, ova sofijska doktorica gleda nas sa slike.
Naše porodično zajedništvo, ono što smo bili i što je činilo naš identitet, bilo je, kao i svako drugo zajedništvo kulture, roda ili kućnoga sljemena, zasnovano na iluziji. Dio iluzije bilo je i to da imamo rodicu u Sofiji, i da će nam ona jednom doći ili ćemo mi ići k njoj. Nikada se s njom nismo rukovali, nismo je zagrlili i izljubili.
Nitko Reginu Dragnev nije dodirnuo, osim Karla Stublera. On ju je, djevojčicu, kao mlad željezničar zabavljao ispred naše kuće u Bosoviczu (i ta kuća je iluzija, ni nju nikada nismo vidjeli…). Ispružio bi svoju desnu preko lijeve noge, ona bi mu sjela na potkoljenicu, i onda bi je ljuljao.
Njegova noga je bila konj na kojem je Regina jahala, daleko.
Po završetku rata, već krajem 1945, kada je i zaživjelo to žalosno dozivanje ljudi i njihovih iluzija, Rudolf Stubler je preko Crvenog križa oglasio potragu za svojom i našom rodicom Reginom Dragnev, rođenom Stubler, liječnicom iz Sofije.
Tražit će ju sljedećih dvadeset godina, preko raznih organizacija, naših i stranih, dok god bude onih koji nekoga traže i dok god se na radio stanicama te potrage za nestalima nekom čudnom žanrovskom transformacijom ne pretvore u emisije želja i pozdrava ili u pomorske večeri, ali je neće naći, niti će se ikada išta o njoj doznati. Regina Dragnev u zemlju je propala, pretvorila se u dim i u ništa, pa je lako zamisliti da je ova priča, zapravo, izmišljena i da nije bilo ni onih koji su tražili, ni onih koje se tražilo.
O ovakvim su potragama pisala barem tri pisca: Amos Oz, David Grossman i Ivan Lovrenović. Oz i Grossman pisali su o traganju za rođacima čije su sudbine zamračene u holokaustu, a Lovrenović je pisao o očevima i stričevima koji su, kao vojnici poraženih ili neprijateljskih vojski, prhnuli u ništa u vrijeme pobjedničkog slavlja i velike odmazde. Ali ima nešto zajedničko Ozovim, Grossmanovim i Lovrenovićevim nestalima: oni koji su ih tražili, mogli su tragačima reći tko su i što su bili ti ljudi, jesu li bili žrtve ili su bili agresori, kako će se to jednom u nas govoriti.
Njezin rođak Rudi, moj dragi Nano, s dvije će strepnje tragati za Reginom Dragnev. Prvu će strepnju podijeliti s milijunima Europljana: je li živa, ako jest gdje je, ako nije, zna li se gdje joj je grob? Druga će strepnja biti samo njegova i naša, porodična: tko je, zapravo, bila Regina Dragnev, naša rodica, iz perspektive ratnih pobjednika, pravde i antifašizma? Naime, koliko god se u tih dvadesetak godina dopisivali, ni Rudi ni ilidžanska Regina nisu ništa znali o njezinim političkim afinitetima. Imala je muža i dvoje djece, radila je u bolnici, brinula se za svoje pacijente, katkad o njima pisala svojim dalekim rođacima, išla je u kazalište, čitala iste knjige kao i oni, sjećala se Bosovicza, raspitivala se o živim i mrtvim rođacima, ali nikada ništa nije rekla, niti su oni njoj govorili, o Hitleru i njemačkome širenju na istok, o komunizmu i o fašizmu, te o svemu drugom što je sada tako važno, ali o čemu se ne pripovijeda u rođačkim pismima.
Što je mislila i tko je 1941. i 1945. bila naša rodica Regina Dragnev, banatska Njemica, udana za Bugarina. Je li kolaborirala s neprijateljem? To pitanje je u mom Nani stvaralo nelagodu, ali svejedno nije odustajao. Nije bio hrabar čovjek, plašio se da mu ne banu jednoga dana na vrata i ne priupitaju ga zašto traži tu ženu i planira li, možda, s njom pokrenuti nekakvu kontrarevoluciju, ali što je drugo mogao kada je to traženje postalo važan dio njegova i našeg porodičnog identiteta. Njemu je bilo važno da nađe rodicu, a nama je danas važno znati tko je bila Regina Dragnev. To će nas vječno neznanje pratiti dok budemo živjeli. Toliko dugo će još trajati i Drugi svjetski rat.
Moj pradjed Karlo Stubler nije se raspitivao o bratu. Odveli su ga iz Bosovicza 1945. i nisu ga više vratili. Karla su na Ilidži spasili njegovi dobri komšije Srbi, jer je i on njih spašavao od ustaša. Zatvorio bi ih u svoju kuću, i stao na prag, a ustaše su bili kukavice i nisu se usudili udariti na Nijemca, pa makar i takvog, nejakog.
Nije se raspitivao o rodbini u Bosoviczu. Nitko nije preostao: prhnuli su 1945, pretvorili se u praznu, bezriječnu i pustu misao, u nešto o čemu se za Karlova života, a ni mnogo kasnije, neće govoriti. Za razliku od židovskih sudbina, njemačke su neizgovorive. To je tako i tako je za mog pradjeda Karla Stublera moralo biti. U kući je sa svojima govorio njemački, ali je o Nijemcima šutio. Od šutnje je sagradio spomenik, jednu malu kulu babilonsku.
Njegov sin Rudolf Stubler često je putovao Europom, ali nije bio u Bosoviczu. Gdje god bi došao, u koji god grad, ušao bi u telefonsku govornicu pa bi listao onaj debeli, lancem privezani imenik. Govorilo se da to Nano čini iz zabave. Prezime Stubler nije često, pa tako od duga vremena traži Stublere. Tako se govorilo.
Meni se čini da je u telefonskim imenicima Beča, Pariza, Berlina, Rima, Lenjingrada i Moskve, Budimpešte, Praga, Amsterdama i Madrida tražio samo Reginu Dragnev. Ali to se više nije dalo izgovoriti, jer nije bilo onoga tko bi mogao čuti i tko bi shvatio smisao ove duge potrage.
Jeste li sreli Reginu Dragnev?
Moj pradjed Karlo Stubler tamo je u Bosoviczu, u rumunjskome Banatu, po odlasku u Bosnu ostavio starijega brata. U porodičnom sjećanju bratu se izgubilo ime, ali nije njegovoj kćeri: Regina. I Karlo je jednoj svojoj kćeri, drugoj po rođenju, nadjenuo ime Regina. A tako će se zvati i njegova praunuka, moja prva rodica. Na kraju, ime Regina ponijet će i moja majka, kad je po rođenju, svibnja 1942, ni u matičnome uredu ni u crkvi ne htjedoše upisati kao Javorku. Tako je postala Regina Javorka, i zvat će se tim imenima, sve dok joj, dvadesetak godina kasnije, u istome matičnom uredu, ne zapovjede da bira između dva imena, budući da u našemu društvu socijalističkom ništa ne smije biti dvosmisleno i dvoimeno, pa tako ni ona. Odlučila se za drugo svoje ime, da je sudbina ne bi zamijenila za neku od brojnih porodičnih Regina.
Zna se i po kome su se sve one tako zvale.
Majka pradjeda Karla i brata mu kojem se ne pamti ime prva se tako zvala. Do nas nije došlo po čemu je ta žena bila izuzetna. Jedino što znamo da je rodila dvojicu sinova, i da je njezino ime do danas živo. Ne znamo po čemu je bila velika i važna ta prva Regina Stubler, ali ju to naše neznanje, porodični i historijski zaborav, vjerojatno čine još većom.
Kći pradjedovog brata bila je starija od svih svojih bosanskih rodica i rođaka. Na neki način, bila im je daleki uzor, jer ju nikada nisu sreli. Iako iz seljačke kuće, istina dobrostojeće i švapske, Regina je u Temišvaru redovito pohađala gimnaziju, a onda je u vrijeme balkanskih ratova, dok je porađajuće jugoslavenstvo prolijevalo svoju srpsku krv i umiralo od ljepote u svojim hrvatskim snovima i tuberkuloznim groznicama, Regina pošla u Sofiju na studij medicine. Nije tako često bilo, čak ni među banatskim Švabama, ni u Rumunjskoj koju nazivahu Francuskom Balkana, da početkom dvadesetog stoljeća cura sa sela odlazi u daleki grad, na studij medicine.
A možda Sofija u to vrijeme i nije bila tako daleko od Bosovicza. Bilo je i u Bugarskoj puno Nijemaca, pa su, možda, Stubleri u glavnome gradu imali rodbine ili prijatelja, koji će se za Reginu pobrinuti.
Liječnicom je postala malo po završetku Prvoga svjetskog rata.
Zaposlila se i udala za Bugarina o kojem, također, ne znamo ništa, osim da se prezivao Dragnev.
Moj pradjed Karlo Stubler protjeran je 1920, zajedno s obitelji, iz Dubrovnika, gdje je kao visoki željezničarski činovnik sudjelovao u štrajku. Izgubio je posao i završio u “mjestu zavičajnosti”, u Sarajevu, skupa sa ženom i s troje od četvero svoje djece. Sljedećih godina o njihovom će se preživljavanju brinuti sindikati. Dvojica ili trojica sindikalaca, radnika na željeznici, ložača ili mašinovođa, svojim će plaćama pomagati Karla i njegove, i na taj način će mu djeca završavati škole. U ono vrijeme ranoga kapitalizma na Balkanu takvi su bili običaji i tome su služili sindikati.
Poštovalo se i to što je Karlo Nijemac i obrazovan čovjek, djeca mu se bave glazbom i teže nekom boljem životu od djece ložača i mašinovođa. Činjenica da se žrtvovao za radničku stvar, zbog čega su ga iz Dubrovnika i prognali, nije smjela njegovu obitelj pretvoriti u najgoru sirotinju. Možda, zbog brige o mom pradjedu, neko skretničarsko dijete nije moglo nastaviti škole. Ili je pretjerano tako misliti. Dovoljno je reći da su u to vrijeme vjera i ideali bili na cijeni.
Jedna od Karlovih kćeri, i to baš Regina, najprije se zagledala, a onda i udala, u Vilka Novaka, sina jednoga od porodičnih sindikalnih povjerenika. Iz njihova će se braka roditi moja tetka Nevenka, koja će, opet, roditi moju rodicu Reginu.
Prije Prvoga svjetskog rata, kao mladi i poletni željezničar, Karlo Stubler obilazio je brata u Bosoviczu. Ali nakon što izgubi posao, a pokazat će se da ga je izgubio zauvijek i bit će bez posla sve do smrti, godinama nakon Drugoga svjetskog rata, više neće odlaziti u rodni kraj. Sva će se komunikacija i s bratom i s ostalom rodbinom odvijati preko pisama, ali će, dijelom, biti vrlo živa, dinamična i na neki način plodotvorna. Kao što bi Židovi iz Amerike slali pisma s fotografijama, sitne memorabilije pa čak i prave pakete, rodbini po malim i danas bezimenim galicijskim štetlovima, tako su Karlo i njegovi suobraćali s rođacima u Banatu. Tekla je prepiska između Ilidže i Bosovicza, u kojoj se, istina, i nije znalo što je od toga Amerika, a što Galicija, i hoće li se Ilidžanci zaputiti u Banat ili će Banaćani poći na Ilidžu, ali se desetljećima pripremao susret do kojega nikad neće doći.
U Sofiju su rodici Regini Dragnev pisali njezina imenjakinja Regina Novak i rođak Rudi, Rudolf Stubler, Nano iz mog djetinjstva. Pisana na njemačkome jeziku, pisma su razmjenjivana u redovitom dvomjesečnom ritmu, uz posebne čestitke za Božić i Uskrs, i ta se prepiska održala kroz dvadesete, tridesete i početak četrdesetih, sve dok se epistole nisu raspršile pred užasima rata.
Negdje među ostacima porodične pismohrane, u Kasindolskoj, na Ilidži, u porodičnoj kući Novaka i Ceznera, gdje je ostalo najviše od onoga što je pripadalo Stublerima, postojale su, ili još uvijek postoje, trebalo bi to provjeriti, fotografije Regine Dragnev. Uznosita i lijepa, nasmijana kao što i treba biti kada se za rođake slika, ova sofijska doktorica gleda nas sa slike.
Naše porodično zajedništvo, ono što smo bili i što je činilo naš identitet, bilo je, kao i svako drugo zajedništvo kulture, roda ili kućnoga sljemena, zasnovano na iluziji. Dio iluzije bilo je i to da imamo rodicu u Sofiji, i da će nam ona jednom doći ili ćemo mi ići k njoj. Nikada se s njom nismo rukovali, nismo je zagrlili i izljubili.
Nitko Reginu Dragnev nije dodirnuo, osim Karla Stublera. On ju je, djevojčicu, kao mlad željezničar zabavljao ispred naše kuće u Bosoviczu (i ta kuća je iluzija, ni nju nikada nismo vidjeli…). Ispružio bi svoju desnu preko lijeve noge, ona bi mu sjela na potkoljenicu, i onda bi je ljuljao.
Njegova noga je bila konj na kojem je Regina jahala, daleko.
Po završetku rata, već krajem 1945, kada je i zaživjelo to žalosno dozivanje ljudi i njihovih iluzija, Rudolf Stubler je preko Crvenog križa oglasio potragu za svojom i našom rodicom Reginom Dragnev, rođenom Stubler, liječnicom iz Sofije.
Tražit će ju sljedećih dvadeset godina, preko raznih organizacija, naših i stranih, dok god bude onih koji nekoga traže i dok god se na radio stanicama te potrage za nestalima nekom čudnom žanrovskom transformacijom ne pretvore u emisije želja i pozdrava ili u pomorske večeri, ali je neće naći, niti će se ikada išta o njoj doznati. Regina Dragnev u zemlju je propala, pretvorila se u dim i u ništa, pa je lako zamisliti da je ova priča, zapravo, izmišljena i da nije bilo ni onih koji su tražili, ni onih koje se tražilo.
O ovakvim su potragama pisala barem tri pisca: Amos Oz, David Grossman i Ivan Lovrenović. Oz i Grossman pisali su o traganju za rođacima čije su sudbine zamračene u holokaustu, a Lovrenović je pisao o očevima i stričevima koji su, kao vojnici poraženih ili neprijateljskih vojski, prhnuli u ništa u vrijeme pobjedničkog slavlja i velike odmazde. Ali ima nešto zajedničko Ozovim, Grossmanovim i Lovrenovićevim nestalima: oni koji su ih tražili, mogli su tragačima reći tko su i što su bili ti ljudi, jesu li bili žrtve ili su bili agresori, kako će se to jednom u nas govoriti.
Njezin rođak Rudi, moj dragi Nano, s dvije će strepnje tragati za Reginom Dragnev. Prvu će strepnju podijeliti s milijunima Europljana: je li živa, ako jest gdje je, ako nije, zna li se gdje joj je grob? Druga će strepnja biti samo njegova i naša, porodična: tko je, zapravo, bila Regina Dragnev, naša rodica, iz perspektive ratnih pobjednika, pravde i antifašizma? Naime, koliko god se u tih dvadesetak godina dopisivali, ni Rudi ni ilidžanska Regina nisu ništa znali o njezinim političkim afinitetima. Imala je muža i dvoje djece, radila je u bolnici, brinula se za svoje pacijente, katkad o njima pisala svojim dalekim rođacima, išla je u kazalište, čitala iste knjige kao i oni, sjećala se Bosovicza, raspitivala se o živim i mrtvim rođacima, ali nikada ništa nije rekla, niti su oni njoj govorili, o Hitleru i njemačkome širenju na istok, o komunizmu i o fašizmu, te o svemu drugom što je sada tako važno, ali o čemu se ne pripovijeda u rođačkim pismima.
Što je mislila i tko je 1941. i 1945. bila naša rodica Regina Dragnev, banatska Njemica, udana za Bugarina. Je li kolaborirala s neprijateljem? To pitanje je u mom Nani stvaralo nelagodu, ali svejedno nije odustajao. Nije bio hrabar čovjek, plašio se da mu ne banu jednoga dana na vrata i ne priupitaju ga zašto traži tu ženu i planira li, možda, s njom pokrenuti nekakvu kontrarevoluciju, ali što je drugo mogao kada je to traženje postalo važan dio njegova i našeg porodičnog identiteta. Njemu je bilo važno da nađe rodicu, a nama je danas važno znati tko je bila Regina Dragnev. To će nas vječno neznanje pratiti dok budemo živjeli. Toliko dugo će još trajati i Drugi svjetski rat.
Moj pradjed Karlo Stubler nije se raspitivao o bratu. Odveli su ga iz Bosovicza 1945. i nisu ga više vratili. Karla su na Ilidži spasili njegovi dobri komšije Srbi, jer je i on njih spašavao od ustaša. Zatvorio bi ih u svoju kuću, i stao na prag, a ustaše su bili kukavice i nisu se usudili udariti na Nijemca, pa makar i takvog, nejakog.
Nije se raspitivao o rodbini u Bosoviczu. Nitko nije preostao: prhnuli su 1945, pretvorili se u praznu, bezriječnu i pustu misao, u nešto o čemu se za Karlova života, a ni mnogo kasnije, neće govoriti. Za razliku od židovskih sudbina, njemačke su neizgovorive. To je tako i tako je za mog pradjeda Karla Stublera moralo biti. U kući je sa svojima govorio njemački, ali je o Nijemcima šutio. Od šutnje je sagradio spomenik, jednu malu kulu babilonsku.
Njegov sin Rudolf Stubler često je putovao Europom, ali nije bio u Bosoviczu. Gdje god bi došao, u koji god grad, ušao bi u telefonsku govornicu pa bi listao onaj debeli, lancem privezani imenik. Govorilo se da to Nano čini iz zabave. Prezime Stubler nije često, pa tako od duga vremena traži Stublere. Tako se govorilo.
Meni se čini da je u telefonskim imenicima Beča, Pariza, Berlina, Rima, Lenjingrada i Moskve, Budimpešte, Praga, Amsterdama i Madrida tražio samo Reginu Dragnev. Ali to se više nije dalo izgovoriti, jer nije bilo onoga tko bi mogao čuti i tko bi shvatio smisao ove duge potrage.