Sa godinama mi sve manje ovisimo
O proticanju vremena, njegovim zavijucima. Mrak
ponekad nastaje na sredini zagrljaja kraj prozora.
Ljeto se završava na sredini ljubavi, i ljubav
se produži ujesen. Čovjek umire
na sredini razgovora i dijeli se na dva dijela,
ali jedna te ista kiša pada nad otišlim dijelom
i nad onim koji je ostao na mjestu.
Sve to i stvara ritam plesa.
Čudan ritam. Ja više ne znam
ko je plesač, a ko je samo marioneta.
Ne tako davno našao sam kod kuće stari fotos
na njemu – djevojčica (ona je već umrla) i ja,
još sasvim djeca, sjedimo zagrljeni,
kraj zida, pod kruškom. Djevojčica jednom rukom
obgrlila je mene, a drugom nas.
JA SAM ČOVJEK, JEDAN-JEDINI
Ja sam čovjek, jedan-jedini, a ne – demokratija
s vlašću izvršnom, i punom ljubavi, ___________________________i zakonodavnom,
u jednom tijelu. Vlast koja jede, i ždere, i povraća,
vlast koja mrzi i bol zadaje,
vlast slijepa i vlast nijema.
Mene nisu izglasali. Ja sam demonstracija.
Podižem lice kao transparent. Tamo je __________________________sve napisano. Sve.
Molim, ne treba primjenjivati suzavac.
Već plačem. Ne treba mene razjuriti.
Već sam se razjurio.
Mrtvi su takođe demonstracija.
Kad dođem na očev grob, vidim
nadgrobno kamenje diže se
nad prahom,
i to je masovna demonstracija.
DIJAMETAR BOMBE
Bomba koje eksplodirala bila je plosna i okrugla,
dijametar – trideset santimetara.
Radijus djelovanja bio je sedam metara
i u tom radijusu ostali su da leže
jedanaest ranjenih i četvoro ubijenih.
Postoji i drugi krug, mnogo širi,
to je krug vremena i boli,
u njemu groblje i dvije bolnice.
A mlada žena je sahranjena
u onom gradu gdje se rodila,
sto kilometara odatle.
I to je čudovišni krug.
Negdje u dalekoj zemlji, kraj mora,
usamljeni muškarac oplakuje njenu smrt –
i krug se širi, obuhvata sav svijet.
Neću pomnjati plač siročadi, koji se diže
ka Božjem prestolu i više –
tamo gdje nema kruga i nema Boga.
ŽELJEZNA VRATA SE TOPE, IZA NJIH BIĆE VEČER
Željezna vrta se tope, iza njih biće večer.
Spasenje je blisko, ali ga ne vidimo.
Kao što drvo ne vidi svoje korijenje.
Ruka se sjeća kako je brisala suze, i sad
briše suh obraz i čisti stol.
Ruka klofa prašinu iz saga, iako zna
da je sama pepeo i prah, i da će se vratiti u prah.
Kiparis je pred kućom, žena pred kiparisom.
Tako će biti svagda, i ne pitaj zašto
i ne zagledaj iza lica, vidjećeš bezdan.
UMORNI LJUDI
Umorni ljudi dolaze svojim kućama.
Okolo je, kao otvoreno more, noć.
U snu grle one koji su blizu, kako
nikada ih po danu ne grle.
U snu ljudi postaju viši od sebe samih.
Sanjaju snove na zaboravljenom rodnom jeziku.
Njihov san biva usijan do bijelog
ili tih kao novčić u dječjoj pesnici.
Umorni ljudi dolaze kući spavati.
Njihov san je kao putovanje sunca oko zemlje.
Takvo isto putovanje je i njihov život.
IZ CIKLUSA PALIM U RATU: DAN ŽALOSTI
Dan pomena za pale. U tom su danu
smiješni svi tvoji gubici.
U njemu su tvoji drugovi što ostaše u ratu,
i ona, što je živa, ali tebi neće da se vrati.
Istorija, štedljiva domaćica,
čuva u jednom danu i paznik, i bol, i žrtvu.
O, svijet ovaj sladak je kao komadić hljeba
namočen u čaj s mlijekom za Boga
surovog biblijskog Boga koji osta bez zuba.
Čemu plakati, čemu zvati u upomoć?
Iza svega toga krije se velika sreća.
Dan žalosti, gorka sol. On dolazi
kao djevojka sa crnom trakom i cvijećem.
u taj dan mi, mrtvi i živi,
hodamo među grobovima po stazicama
koračamo gledajući pred noge, oprezno,
kao što djeca koračaju po slomljenom staklu.
VJEČNI ŽIVOT? HOĆU DA GA SLIJEDIM
Vječni život? Hoću da ga slijedim
kao učenik Sokrata,
da slušam njegova poučavanja,
da mu govorim: da, sve je tačno,
zapovjedi tvoje su blage,
sudovi tvoji su pravedni.
Zemaljski život? Moj uvijek liči
na Veneciju: gdje su u drugih uličci,
kamen ili asfalt, tu je u mene ljubav –
tamne vode ljubavi u kanalima strasti.
Ćutanje, krik? Ja sam kao rog-šofar*:
svoj jedni krik čuvam u sebi
očekujući Sudnji Dan.
Moji grijesi? Ja sam kao Kain,
izgnanik i skitač postadoh na zemlji,
učinivši kratki, kao sijev munje, grijeh.
Tvoj dlani, naše disanje, srce?
Ognjeni natpis na zidu? Ovdje sam neznalica:
ne umijem crtati takve natpise,
neću da ih čitam.
Glava je moja kao suncokret,
naginje sa za suncem i za sudbinom,
tamo kud odlazi sunce,
kad odlazimo mi.
Na gori Sion pastir-Arapin tražio je jarića.
Na susjednoj gori tražio sam sinčića.
Odzivi arapskog pastira nad dolinom
sretali su se sa zovom jevrejskog oca, rađajući
dvojezični eho.
Ja i pastir bojali smo da će dečkić i jarić
pasti u vrtlog o kojemu se pjeva
u strašnoj pjesmici od jednom jariću.
Traženja bjegunaca srećno se okončaše.
Našli smo obojicu u grmlju.
Naši glasovi, što su letjeli nad dolinom,
vraćali su se k nama, smijući se i plačući.
Traženja jarića u takvim gorama
nekad su dala početak nove vjere.
GOSPOD JE MILOSRDAN PREMA MALOJ DJECI
Gospod je milosrdan prema maloj djeci,
prema školarcima manje,
odrasle ne žali,
ostavlja ih same, sasvim,
zato im se nekad dešava da otpuzaju
četveronoške
kroz vreli pijesak ka zbornome mjestu,
i oblivaju se krvlju.
I možda se na zaljubljene
sažali, i štiti ih i sakriva
kao drvo nad zaspalim
na klupici u parku.
Možda ćemo im i mi pružiti
posljednje novčiće dobra,
njih je uštedjela mama
da bi milosrđe
nas zaštitilo
danas i u dane koji dolaze.
***
Kad sam bio mališan,
trave i jarboli visili su na obali,
i ja, ležeći,
nisam ih razlikovao,
jer su se uznosili
k nebu, nada mnom.
Samo mamine riječi
nosio sam sa sobom
kao komadić hljeba
zavijen u šuštavu hartiju.
I nisam znao kad će se vratiti otac
zato što se šuma uzdizala
za šumom.
Za svim pružala mi se ruka
i bik se češao rogovima o sunce
i noć milovala uličnim svjetlom
moje obraze, kad sam se priljubljivao uza zidove,
i mjesec, kao vrč veliki, okretao se
i doticao se
moga žednoga sna.
PREPORUČENO PISMO
Za ljetnjih noći spavam
go u Jerusalimu, u svojoj postelji,
kao na rubu duboke doline,
ali se ne skotrljam dolje.
Danima se skitam.
Deset Zapovijesti su na mojim ustima
kao stara pjesmica koju neko pjevuši
sebi pod nos.
Dodirni me, dodirni me, dobra ženo!
To nije ožiljak pod mojom košuljom.
To je preporučeno pismo što ga je
napisao otac:
“On je ipak dobar dječak i pun ljubavi.”
Pamtim kako me otac budio
na ranu molitvu. Nježno je doticao
moje čelo. Nije skidao pokrivač.
I ja ga volim sve jače i jače,
i zato probudite ga
nježno i usrdno
na Dan Strašnoga Suda.
*
Izraelski pjesnik Jehuda Amihaj (1924-2000) piše kao što šahovski prvak svijeta Magnus Karlsen igra šah: potezi obojice su jednostavni i – predovoljni. Barem takav je Amihaj u ruskim prevodima. Doduše, Karlsenu prekoputa uvijek sjedi protivnik koji je pobjediv, a Amihaj igra unaprijed izgubljene partije protiv ljudske sudbine, stoga su njegovi porazi mnogo blistaviji od Karlsenovih pobjeda. (M.V.)
Jehuda Amihaj: Jedanaest pjesama
Sa ruskog preveo Marko Vešović
*
SVE TO I STVARA RITAM PLESA
Sa godinama mi sve manje ovisimo
O proticanju vremena, njegovim zavijucima. Mrak
ponekad nastaje na sredini zagrljaja kraj prozora.
Ljeto se završava na sredini ljubavi, i ljubav
se produži ujesen. Čovjek umire
na sredini razgovora i dijeli se na dva dijela,
ali jedna te ista kiša pada nad otišlim dijelom
i nad onim koji je ostao na mjestu.
Sve to i stvara ritam plesa.
Čudan ritam. Ja više ne znam
ko je plesač, a ko je samo marioneta.
Ne tako davno našao sam kod kuće stari fotos
na njemu – djevojčica (ona je već umrla) i ja,
još sasvim djeca, sjedimo zagrljeni,
kraj zida, pod kruškom. Djevojčica jednom rukom
obgrlila je mene, a drugom nas.
JA SAM ČOVJEK, JEDAN-JEDINI
Ja sam čovjek, jedan-jedini, a ne – demokratija
s vlašću izvršnom, i punom ljubavi,
___________________________i zakonodavnom,
u jednom tijelu. Vlast koja jede, i ždere, i povraća,
vlast koja mrzi i bol zadaje,
vlast slijepa i vlast nijema.
Mene nisu izglasali. Ja sam demonstracija.
Podižem lice kao transparent. Tamo je
__________________________sve napisano. Sve.
Molim, ne treba primjenjivati suzavac.
Već plačem. Ne treba mene razjuriti.
Već sam se razjurio.
Mrtvi su takođe demonstracija.
Kad dođem na očev grob, vidim
nadgrobno kamenje diže se
nad prahom,
i to je masovna demonstracija.
DIJAMETAR BOMBE
Bomba koje eksplodirala bila je plosna i okrugla,
dijametar – trideset santimetara.
Radijus djelovanja bio je sedam metara
i u tom radijusu ostali su da leže
jedanaest ranjenih i četvoro ubijenih.
Postoji i drugi krug, mnogo širi,
to je krug vremena i boli,
u njemu groblje i dvije bolnice.
A mlada žena je sahranjena
u onom gradu gdje se rodila,
sto kilometara odatle.
I to je čudovišni krug.
Negdje u dalekoj zemlji, kraj mora,
usamljeni muškarac oplakuje njenu smrt –
i krug se širi, obuhvata sav svijet.
Neću pomnjati plač siročadi, koji se diže
ka Božjem prestolu i više –
tamo gdje nema kruga i nema Boga.
ŽELJEZNA VRATA SE TOPE, IZA NJIH BIĆE VEČER
Željezna vrta se tope, iza njih biće večer.
Spasenje je blisko, ali ga ne vidimo.
Kao što drvo ne vidi svoje korijenje.
Ruka se sjeća kako je brisala suze, i sad
briše suh obraz i čisti stol.
Ruka klofa prašinu iz saga, iako zna
da je sama pepeo i prah, i da će se vratiti u prah.
Kiparis je pred kućom, žena pred kiparisom.
Tako će biti svagda, i ne pitaj zašto
i ne zagledaj iza lica, vidjećeš bezdan.
UMORNI LJUDI
Umorni ljudi dolaze svojim kućama.
Okolo je, kao otvoreno more, noć.
U snu grle one koji su blizu, kako
nikada ih po danu ne grle.
U snu ljudi postaju viši od sebe samih.
Sanjaju snove na zaboravljenom rodnom jeziku.
Njihov san biva usijan do bijelog
ili tih kao novčić u dječjoj pesnici.
Umorni ljudi dolaze kući spavati.
Njihov san je kao putovanje sunca oko zemlje.
Takvo isto putovanje je i njihov život.
IZ CIKLUSA PALIM U RATU: DAN ŽALOSTI
Dan pomena za pale. U tom su danu
smiješni svi tvoji gubici.
U njemu su tvoji drugovi što ostaše u ratu,
i ona, što je živa, ali tebi neće da se vrati.
Istorija, štedljiva domaćica,
čuva u jednom danu i paznik, i bol, i žrtvu.
O, svijet ovaj sladak je kao komadić hljeba
namočen u čaj s mlijekom za Boga
surovog biblijskog Boga koji osta bez zuba.
Čemu plakati, čemu zvati u upomoć?
Iza svega toga krije se velika sreća.
Dan žalosti, gorka sol. On dolazi
kao djevojka sa crnom trakom i cvijećem.
u taj dan mi, mrtvi i živi,
hodamo među grobovima po stazicama
koračamo gledajući pred noge, oprezno,
kao što djeca koračaju po slomljenom staklu.
VJEČNI ŽIVOT? HOĆU DA GA SLIJEDIM
Vječni život? Hoću da ga slijedim
kao učenik Sokrata,
da slušam njegova poučavanja,
da mu govorim: da, sve je tačno,
zapovjedi tvoje su blage,
sudovi tvoji su pravedni.
Zemaljski život? Moj uvijek liči
na Veneciju: gdje su u drugih uličci,
kamen ili asfalt, tu je u mene ljubav –
tamne vode ljubavi u kanalima strasti.
Ćutanje, krik? Ja sam kao rog-šofar*:
svoj jedni krik čuvam u sebi
očekujući Sudnji Dan.
Moji grijesi? Ja sam kao Kain,
izgnanik i skitač postadoh na zemlji,
učinivši kratki, kao sijev munje, grijeh.
Tvoj dlani, naše disanje, srce?
Ognjeni natpis na zidu? Ovdje sam neznalica:
ne umijem crtati takve natpise,
neću da ih čitam.
Glava je moja kao suncokret,
naginje sa za suncem i za sudbinom,
tamo kud odlazi sunce,
kad odlazimo mi.
* Šofа́r — jevrejski ritualni duhovni muzički instrument, napravljen od roga životinje.
NA GORI SION PASTIR-ARAPIN TRAŽIO JE JARIĆA
Na gori Sion pastir-Arapin tražio je jarića.
Na susjednoj gori tražio sam sinčića.
Odzivi arapskog pastira nad dolinom
sretali su se sa zovom jevrejskog oca, rađajući
dvojezični eho.
Ja i pastir bojali smo da će dečkić i jarić
pasti u vrtlog o kojemu se pjeva
u strašnoj pjesmici od jednom jariću.
Traženja bjegunaca srećno se okončaše.
Našli smo obojicu u grmlju.
Naši glasovi, što su letjeli nad dolinom,
vraćali su se k nama, smijući se i plačući.
Traženja jarića u takvim gorama
nekad su dala početak nove vjere.
GOSPOD JE MILOSRDAN PREMA MALOJ DJECI
Gospod je milosrdan prema maloj djeci,
prema školarcima manje,
odrasle ne žali,
ostavlja ih same, sasvim,
zato im se nekad dešava da otpuzaju
četveronoške
kroz vreli pijesak ka zbornome mjestu,
i oblivaju se krvlju.
I možda se na zaljubljene
sažali, i štiti ih i sakriva
kao drvo nad zaspalim
na klupici u parku.
Možda ćemo im i mi pružiti
posljednje novčiće dobra,
njih je uštedjela mama
da bi milosrđe
nas zaštitilo
danas i u dane koji dolaze.
***
Kad sam bio mališan,
trave i jarboli visili su na obali,
i ja, ležeći,
nisam ih razlikovao,
jer su se uznosili
k nebu, nada mnom.
Samo mamine riječi
nosio sam sa sobom
kao komadić hljeba
zavijen u šuštavu hartiju.
I nisam znao kad će se vratiti otac
zato što se šuma uzdizala
za šumom.
Za svim pružala mi se ruka
i bik se češao rogovima o sunce
i noć milovala uličnim svjetlom
moje obraze, kad sam se priljubljivao uza zidove,
i mjesec, kao vrč veliki, okretao se
i doticao se
moga žednoga sna.
PREPORUČENO PISMO
Za ljetnjih noći spavam
go u Jerusalimu, u svojoj postelji,
kao na rubu duboke doline,
ali se ne skotrljam dolje.
Danima se skitam.
Deset Zapovijesti su na mojim ustima
kao stara pjesmica koju neko pjevuši
sebi pod nos.
Dodirni me, dodirni me, dobra ženo!
To nije ožiljak pod mojom košuljom.
To je preporučeno pismo što ga je
napisao otac:
“On je ipak dobar dječak i pun ljubavi.”
Pamtim kako me otac budio
na ranu molitvu. Nježno je doticao
moje čelo. Nije skidao pokrivač.
I ja ga volim sve jače i jače,
i zato probudite ga
nježno i usrdno
na Dan Strašnoga Suda.
*
Izraelski pjesnik Jehuda Amihaj (1924-2000) piše kao što šahovski prvak svijeta Magnus Karlsen igra šah: potezi obojice su jednostavni i – predovoljni. Barem takav je Amihaj u ruskim prevodima. Doduše, Karlsenu prekoputa uvijek sjedi protivnik koji je pobjediv, a Amihaj igra unaprijed izgubljene partije protiv ljudske sudbine, stoga su njegovi porazi mnogo blistaviji od Karlsenovih pobjeda. (M.V.)