SVE TO I STVARA RITAM PLESA
Sa godinama sve manje ovisimo
O proticanju vremena, njegovih zavijutaka. Mrak
ponekad nastaje na sredini zagrljaja kraj prozora.
Ljeto se završva na sredini ljubavi, i ljubav se produlji ujesen. Čovjek umire na sredini razgovora i dijeli se na dva dijela,
ali jedna ista kiša pada nad otišim dijelom
i nad onim koji je ostao na mjestu.
Sve to i stvara ritam plesa.
Čudan ritam. Ja više ne znam ko je plesač, a ko je samo marioneta.
Ne tako davno našao sam kod kuće stari fotos na njemu – djevojčica (ona je već umrla) i ja, još sasvim djeca, sjedimo zagrljeni, kraj zida, pod kruškom. Djevojčica jednom rukom obgrlila je mene, a drugom nas.
*
AVION OD MUŠKARCA I ŽENE
Šteta, bili smo dobar izum.
Odsjekli su tvoje noge do mojih bedara.
Znam,
oni su doktori nauka.
krupni specijalisti.
Rašarafili nas, razmontirali.
Znam –
oni su inženjeri sa diplomama.
Šteta.
Bili smo dobar izum –
avion od muškarca i žene,
s krilima i svim drugim, kako treba, nevelik, sazdan na svoj načim. Dizali smo se pomalo iznad zemlje.
Letjeli pomalo.
*
JA SAM ČOVJEK, JEDAN JEDINI
Ja sam čovjek, jedan jedini, a ne – demokratija s vlašću izvršnom, i punom ljubavi, __________________________i zakonodavnom, u jednom tijelu. Vlast koja jede, i ždere, i povraća, vlast koja mrzi i bol zadaje,
vlast slijepa i vlast nijema.
Mene nisu izglasali. Ja sam demonstracija.
Podižem lice kao transparent. Tamo je _________________________sve napisano. Sve.
Molim, ne treba primjenjivati suzavac. Već plačem. Ne treba mene razjuriti. Već sam se razjurio. Mrtvi su takođe demonstracija. Kad dođem na očev grob, vidim nadgrobno kamenje diže se
nad prahom,
i to je masovna demonstracija.
*
DIJAMETAR BOMBE
Bomba što je eksplodirala bila je plosna i okrugla,
dijametar – trideset santimetara.
Radijus djelovanja bio je sedam metara
I u tom radijusu ostali su da leže jedanaest ranjenih i četvoro ubijenih. Postoji i drugi krug, mnogo širi,
to je krug vremena i boli,
u njemu groblje i dvije bolnice.
A mlada žena jer sahranjena
u onom gradu gdje se rodila,
sto kilometara odatle. I to je čudovišni krug. Negdje u dalekoj zemlji, kraj mora,
usamljeni muškarac oplakuje njenu smrt – i krug se širi, obuhvata sav svijet.
Neću pomnjati plač siročadi, koji se diže ka Božjem prestolu i više –
tamo gdje nema kruga i nema Boga.
*
ŽELJEZNA VRATA SE TOPE, IZA NJIH BIĆE VEČER
Željezna vrta se tope, iza njih biće večer. Spasenje je blisko, ali ga ne vidimo.
Kao što drvo ne vidi svoje korijenje.
Ruka se sjeća kako je brisala suze, i sada briše suh obraz i čisti stol.
Ruka klofa prašinu iz saga, iako zna da je sama pepeo i prah, i da će se vratiti u prah.
Kiparis je pred kućom, žena pred kiparisom. Tako će biti svagda, i ne pitaj zašto I ne zagledaj iza lica, vidjećeš bezdan.
*
UMORNI LJUDI
Umorni ljudi dolaze svojim kućama. Okolo je, kao otvoreno more, noć. U snu grle one koji su blizu, kako
nikada ih po danu ne grle.
U snu ljudi postaju viši od sebe samih. Sanjaju snove na zaboravljenom rodnom jeziku.
Njihov san biva usijan do bijelog
ili tih kao novčić u dječjoj pesnici.
Umorni ljudi dolaze kući spavati. Njihov san je kao putovnje sunca oko zemlje.
Takvo isto putovanje je i njihov život.
*
IZ CIKLUSA PALIM U RATU: DAN ŽALOSTI
Dan pomena za pale. U tom su danu
smiješni svi tvoji gubici.
U njemu su tvoji drugovi što ostaše u ratu, i ona, što je živa, ali tebi neće da se vrati. Istorija, štedljiva domaćica, čuva u jednom danu i paznik, i bol, i žrtvu.
O, svijet ovaj sladak je kao komadić hljeba namočen u čaj s mlijekom za Boga surovog biblijskog Boga koji osta bez zuba.
Čemu plakati, čemu zvati u pomoć? Iza svega toga krije se velika sreća.
Dan žalosti, gorka sol. On dolazi kao djevojka sa crnom trakom i cvijećem. u taj dan mi, mrtvi i živi, hodamo među grobovima po stazicama koračamo gledajući pred noge, oprezno, kao što djeca koračaju po slomljenom staklu.
*
VJEČNI ŽIVOT? HOĆU DA GA SLIJEDIM
Vječni život? Hoću da ga slijedim kao Sokrata učenik, da slušam njegova poučavanja, da mu govorim: da, sve je tačno, zapovijedi tvoje su blage,
sudovi tvoji su pravedni.
Zemaljski život? Moj uvijek liči na Veneciju: gdje su u drugih uličci, kamen ili asfalt, tu je u mene ljubav –
tamne vode ljubavi u kanalima strasti.
Ćutanje, krik? Ja sam kao rog-šofar1: svoj jedni krik čuvam u sebi očekujući Sudnji dan.
Moji grijesi? Ja sam kao Kain, izgnanik i skitač postadoh na zemlji, učinivši kratki, kao sijev munje, grijeh.
Tvoj dlani, naše disanje, srce?
Ognjeni natpis na zidu? Ovdje sam neznalica:
ne umijem crtati takve natpise, neću da ih čitam.
Glava je moja kao suncokret,
naginje sa za suncem i za sudbinom,
tamo kud odlazi sunce,
kod odlazimo mi.
Na gori Sion pastir-Arapin tražio je jarića. Na susjednoj gori tražio sam sinčića. Odzivi arapskog pastira nad dolinom sretali su se sa zovom jevrejskog oca, rađajući dvojezični eho.
Ja i pastir bojali smo da će dečkić i jarić pasti u vrtlog o kojemu se pjeva u strašnoj pjesmici od jednom jariću.
Traženja bjegunaca srećno se okončaše. Našli smo obojicu u grmlju.
Naši glasovi, što su letjeli nad dolinom, vraćali su se k nama, smijući se i plačući.
Traženja jarića u takvim gorama nekad su dala početak nove vjere.
*
GOSPOD JE MILOSRDAN PREMA MALOJ DJECI
Gospod je milosrdan prema maloj djeci,
prema školarcima manje,
odrasle ne žali,
ostavlja ih same, sasvim,
zato im nekad dešavda da otpuzaju
četvronoške
kroz vreli pijesak ka zbornome mjestu,
i oblivaju se krvlju.
I možda se na zaljubljene
sažali, i štiti ih i sakriva
kao drvo nad zaspalim
na klupici u parku. Možda ćemo im i mi pružiti posljednje novčiće dobra, njih je uštedjela mama da bi milosrđe nas zaštitilo
danas i u dane koji dolaze.
*
KAD SAM BIO MALIŠAN
Kad sam bio mališan,
trave i jarboli visili su se na obali, i ja, ležeći, nisam ih razlikovao,
jer su se uznosili
k nebu, nada mnom. Samo mamine riječi nosio sam sa sobom kao komadić hljeba zavijen u šuštavu hartiju. I nisam znao kad će se vratiti otac zato što se šuma uzdizala
za šumom.
Za svim pružala mi se ruka i bik se češao rogovima o sunce i noć milovala uličnim svjetlom moje obraze, kad sam se priljubljivao uza zidove, i mjesec, kao vrč veliki, okretao se i doticao se
moga žednoga sna.
*
PREPORUČENO PISMO
Za ljetnjih noći spavam go u Jerusalimu, u svojoj postelji,
kao na rubu duboke doline,
ali se ne skotrljam dolje.
Danima se skitam.
Deset Zapovijesti su na mojim ustima
kao stara pjesmica koju neko pjevuši
sebi pod nos.
Dodirni me, dodirni me, dobra ženo!
To nije ožiljak pod mojom košuljom. To je preporučeno pismo što ga je napisao otac: “On je ipak dobar dječak i pun ljubavi” Pamtim kako me otac budio
na ranu molitvu. Nježno je doticao moje čelo. Nije skidao pokrivač. I ja ga volim sve jače i jače, i zato probudite ga
nježno i usrdno
na Dan Strašnoga Suda.
*
MOJ OTAC
Sjećanje na mog oca zavijeno je u bijelu hartiju
kao kriška hljeba
koju nose sa sobom na posao.
Kao što mađioničar izvlači iz šešira svakakvu smiješnu živad,
tako je iz svog kržljavog tijela otac izvlačio ljubav.
Njegove ruke, kao darežljive bujice,
nosile su u svijet dobro.
*
MAMI JE ISPEKLA VASELJENU
Mama mi je ispekla vaseljenu
od slatkih piroški.
Voljena je napunila prozor moj grožđicama zvijezda. Ali tuga je skrita u meni kao mjehurići vazduha u somunu.
Spolja sam gladak i tih i preplanuo.
Vaseljena me voli.
No kosa moja je tužna kao ševar na kraju močvare. I ptice s rijetkim lijepim perjem od mene odlijeću.
*
VRT, POSAĐEN
Vrt, posađen u čast momka palog u ratu, stao je da liči na njega, kakav je bio prije dvadeset osam ljeta.
Njegovi stari roditelji ovdje
dolaze gotovo svaki dan – da posjede na klupi
i posmatraju ga. I svake noći u vrtu zuji sjećanje kao motorić. A danju ga se ne može čuti.
*
ČOVJEKOVA DUŠA
Čovjekova duša je stvorena
kao red vožnje tačan i podroban red vožnje vlakova koji više nikad neće biti otpremljeni na put.
*
JEVREJI
Jevreji liče na fotos izložen u vitrini svi su istog uzrasta mrtvi i živi mladoženje i nevjeste djeca i mladići poslije bar micvi1.
Retuširani otisci sa požutjelih snimaka. Neki povremeno priđu, slupaju prozor i snimke spale. Tada počnu snimati nove fotografije, nanovo ih razviju
i izlože stradalnike sa osmijehom.
Rembrant ih risao sa turskim fesićima tajanstveno zlatastim. Šagal – kako lebde u nebu, a ja – takvim
kakvi su bili moji roditelji.
Jevreji su kao zabran sa prvobitnom zaraslom guštarom,
gdje stabla stoje zbijeno i kad umru
ne mogu pasti – podupiru jedno drugo
i ne razlikuje se živo od mrtvog: jedino vatra
brže sažiže mrtva.
A kako će biti sa Svevišnjim? A Svevišnji je ostao kao zapah mirluha iza nekada prominule
lijepe žene, ali joj oni nisu uspjeli
vidjeti lice i ostao je samo zapah, njen zapah, koji je stvorio druge zapahe.
Jevreji pamte kolibu od pruća u djedovskom domu. A ta koliba umjesto njega je upamtila
kako su oni lutali po pustinji koja pamti
nježnost ljubavi i kamene tablice, kumir Zlatnog Teleta, i žeđ i glad onih koje je upamtio Egipat.
A kako će biti sa Svevišnjim? Po dogovoru poslije razvoda sa Rajem i sa Svetinjom
Svevišnji vidi svoje sinove samo jednom godišnje u Jom Kipuru2.
Jevreji to nije narod istorijski i čak nije arheološki. _________________Jevreji
narod su geološki, u prijelomima, sa obroncima i slojevima goruće lave. Njinu istoriju treba premjeravati drukčijim razmjerom.
Jevreji su stradanjen oguljeni i izglačani mukom kao kamičci na morskoj obali. Nadmoć Jevreja objavljuje se samo smrću kao nadmoć plojke nad ostalim kamenjem kad oštro bačena jakom rukom nad vodom poskoči dva ili tri puta prije nego što potone.
Nedavno sam sreo lijepu ženu. Njen djed je bio moel3 i obrezao me mnogo prije no što se rodila, i kazao sam joj: Ja ne znam tebe, ti takođe ne znaš mene, ali ja, tvoj pokojni djed što me obrezao, ___________________a ti si njegova unuka,
mi svi smo Jevreji.
A ipak kako je sa Svevišnjim? Nekad smo pojali: Nema ničeg nad Bogom, a sad pojemo: Nema našega Boga, a mi i dalje pojemo, pojemo
neprestano.
*
1Bar micvi (bukvalno: “sin zapovijesti”) – praznik pokraj Zida Plača u Jerusalimu.
2Jom Kipur (Sudnji Dan) – deseti dan jevrejske nove godine, dan iskupljenja grijehova i Najvišeg suda.
3Moel – muškarac specijalno obučen u vještini obrezivanja.
Jehuda Amihaj: 17 pjesama
Jehuda Amihaj (1924-2000)
Sa ruskog preveo Marko Vešović
*
SVE TO I STVARA RITAM PLESA
Sa godinama sve manje ovisimo
O proticanju vremena, njegovih zavijutaka. Mrak
ponekad nastaje na sredini zagrljaja kraj prozora.
Ljeto se završva na sredini ljubavi, i ljubav
se produlji ujesen. Čovjek umire
na sredini razgovora i dijeli se na dva dijela,
ali jedna ista kiša pada nad otišim dijelom
i nad onim koji je ostao na mjestu.
Sve to i stvara ritam plesa.
Čudan ritam. Ja više ne znam
ko je plesač, a ko je samo marioneta.
Ne tako davno našao sam kod kuće stari fotos
na njemu – djevojčica (ona je već umrla) i ja,
još sasvim djeca, sjedimo zagrljeni,
kraj zida, pod kruškom. Djevojčica jednom rukom
obgrlila je mene, a drugom nas.
*
AVION OD MUŠKARCA I ŽENE
Šteta, bili smo dobar izum.
Odsjekli su tvoje noge do mojih bedara.
Znam,
oni su doktori nauka.
krupni specijalisti.
Rašarafili nas, razmontirali.
Znam –
oni su inženjeri sa diplomama.
Šteta.
Bili smo dobar izum –
avion od muškarca i žene,
s krilima i svim drugim, kako treba,
nevelik, sazdan na svoj načim.
Dizali smo se pomalo iznad zemlje.
Letjeli pomalo.
*
JA SAM ČOVJEK, JEDAN JEDINI
Ja sam čovjek, jedan jedini, a ne – demokratija
s vlašću izvršnom, i punom ljubavi,
__________________________i zakonodavnom,
u jednom tijelu. Vlast koja jede, i ždere, i povraća,
vlast koja mrzi i bol zadaje,
vlast slijepa i vlast nijema.
Mene nisu izglasali. Ja sam demonstracija.
Podižem lice kao transparent. Tamo je
_________________________sve napisano. Sve.
Molim, ne treba primjenjivati suzavac.
Već plačem. Ne treba mene razjuriti.
Već sam se razjurio.
Mrtvi su takođe demonstracija.
Kad dođem na očev grob, vidim
nadgrobno kamenje diže se
nad prahom,
i to je masovna demonstracija.
*
DIJAMETAR BOMBE
Bomba što je eksplodirala bila je plosna i okrugla,
dijametar – trideset santimetara.
Radijus djelovanja bio je sedam metara
I u tom radijusu ostali su da leže
jedanaest ranjenih i četvoro ubijenih.
Postoji i drugi krug, mnogo širi,
to je krug vremena i boli,
u njemu groblje i dvije bolnice.
A mlada žena jer sahranjena
u onom gradu gdje se rodila,
sto kilometara odatle.
I to je čudovišni krug.
Negdje u dalekoj zemlji, kraj mora,
usamljeni muškarac oplakuje njenu smrt –
i krug se širi, obuhvata sav svijet.
Neću pomnjati plač siročadi, koji se diže
ka Božjem prestolu i više –
tamo gdje nema kruga i nema Boga.
*
ŽELJEZNA VRATA SE TOPE, IZA NJIH BIĆE VEČER
Željezna vrta se tope, iza njih biće večer.
Spasenje je blisko, ali ga ne vidimo.
Kao što drvo ne vidi svoje korijenje.
Ruka se sjeća kako je brisala suze, i sada
briše suh obraz i čisti stol.
Ruka klofa prašinu iz saga, iako zna
da je sama pepeo i prah, i da će se vratiti u prah.
Kiparis je pred kućom, žena pred kiparisom.
Tako će biti svagda, i ne pitaj zašto
I ne zagledaj iza lica, vidjećeš bezdan.
*
UMORNI LJUDI
Umorni ljudi dolaze svojim kućama.
Okolo je, kao otvoreno more, noć.
U snu grle one koji su blizu, kako
nikada ih po danu ne grle.
U snu ljudi postaju viši od sebe samih.
Sanjaju snove na zaboravljenom rodnom jeziku.
Njihov san biva usijan do bijelog
ili tih kao novčić u dječjoj pesnici.
Umorni ljudi dolaze kući spavati.
Njihov san je kao putovnje sunca oko zemlje.
Takvo isto putovanje je i njihov život.
*
IZ CIKLUSA PALIM U RATU: DAN ŽALOSTI
Dan pomena za pale. U tom su danu
smiješni svi tvoji gubici.
U njemu su tvoji drugovi što ostaše u ratu,
i ona, što je živa, ali tebi neće da se vrati.
Istorija, štedljiva domaćica,
čuva u jednom danu i paznik, i bol, i žrtvu.
O, svijet ovaj sladak je kao komadić hljeba
namočen u čaj s mlijekom za Boga
surovog biblijskog Boga koji osta bez zuba.
Čemu plakati, čemu zvati u pomoć?
Iza svega toga krije se velika sreća.
Dan žalosti, gorka sol. On dolazi
kao djevojka sa crnom trakom i cvijećem.
u taj dan mi, mrtvi i živi,
hodamo među grobovima po stazicama
koračamo gledajući pred noge, oprezno,
kao što djeca koračaju po slomljenom staklu.
*
VJEČNI ŽIVOT? HOĆU DA GA SLIJEDIM
Vječni život? Hoću da ga slijedim
kao Sokrata učenik,
da slušam njegova poučavanja,
da mu govorim: da, sve je tačno,
zapovijedi tvoje su blage,
sudovi tvoji su pravedni.
Zemaljski život? Moj uvijek liči
na Veneciju: gdje su u drugih uličci,
kamen ili asfalt, tu je u mene ljubav –
tamne vode ljubavi u kanalima strasti.
Ćutanje, krik? Ja sam kao rog-šofar1:
svoj jedni krik čuvam u sebi
očekujući Sudnji dan.
Moji grijesi? Ja sam kao Kain,
izgnanik i skitač postadoh na zemlji,
učinivši kratki, kao sijev munje, grijeh.
Tvoj dlani, naše disanje, srce?
Ognjeni natpis na zidu? Ovdje sam neznalica:
ne umijem crtati takve natpise,
neću da ih čitam.
Glava je moja kao suncokret,
naginje sa za suncem i za sudbinom,
tamo kud odlazi sunce,
kod odlazimo mi.
1 Šofа́r — jevrejski ritualni duhovni muzički instrument, napravljen od roga životinje.
*
NA GORI SION PASTIR-ARAŠIN TRAŽIO JE JARIĆA
Na gori Sion pastir-Arapin tražio je jarića.
Na susjednoj gori tražio sam sinčića.
Odzivi arapskog pastira nad dolinom
sretali su se sa zovom jevrejskog oca, rađajući
dvojezični eho.
Ja i pastir bojali smo da će dečkić i jarić
pasti u vrtlog o kojemu se pjeva
u strašnoj pjesmici od jednom jariću.
Traženja bjegunaca srećno se okončaše.
Našli smo obojicu u grmlju.
Naši glasovi, što su letjeli nad dolinom,
vraćali su se k nama, smijući se i plačući.
Traženja jarića u takvim gorama
nekad su dala početak nove vjere.
*
GOSPOD JE MILOSRDAN PREMA MALOJ DJECI
Gospod je milosrdan prema maloj djeci,
prema školarcima manje,
odrasle ne žali,
ostavlja ih same, sasvim,
zato im nekad dešavda da otpuzaju
četvronoške
kroz vreli pijesak ka zbornome mjestu,
i oblivaju se krvlju.
I možda se na zaljubljene
sažali, i štiti ih i sakriva
kao drvo nad zaspalim
na klupici u parku.
Možda ćemo im i mi pružiti
posljednje novčiće dobra,
njih je uštedjela mama
da bi milosrđe
nas zaštitilo
danas i u dane koji dolaze.
*
KAD SAM BIO MALIŠAN
Kad sam bio mališan,
trave i jarboli visili su se na obali,
i ja, ležeći,
nisam ih razlikovao,
jer su se uznosili
k nebu, nada mnom.
Samo mamine riječi
nosio sam sa sobom
kao komadić hljeba
zavijen u šuštavu hartiju.
I nisam znao kad će se vratiti otac
zato što se šuma uzdizala
za šumom.
Za svim pružala mi se ruka
i bik se češao rogovima o sunce
i noć milovala uličnim svjetlom
moje obraze, kad sam se priljubljivao uza zidove,
i mjesec, kao vrč veliki, okretao se
i doticao se
moga žednoga sna.
*
PREPORUČENO PISMO
Za ljetnjih noći spavam
go u Jerusalimu, u svojoj postelji,
kao na rubu duboke doline,
ali se ne skotrljam dolje.
Danima se skitam.
Deset Zapovijesti su na mojim ustima
kao stara pjesmica koju neko pjevuši
sebi pod nos.
Dodirni me, dodirni me, dobra ženo!
To nije ožiljak pod mojom košuljom.
To je preporučeno pismo što ga je
napisao otac:
“On je ipak dobar dječak i pun ljubavi”
Pamtim kako me otac budio
na ranu molitvu. Nježno je doticao
moje čelo. Nije skidao pokrivač.
I ja ga volim sve jače i jače,
i zato probudite ga
nježno i usrdno
na Dan Strašnoga Suda.
*
MOJ OTAC
Sjećanje na mog oca
zavijeno je u bijelu hartiju
kao kriška hljeba
koju nose sa sobom na posao.
Kao što mađioničar izvlači iz šešira
svakakvu smiješnu živad,
tako je iz svog kržljavog tijela
otac izvlačio ljubav.
Njegove ruke, kao darežljive bujice,
nosile su u svijet dobro.
*
MAMI JE ISPEKLA VASELJENU
Mama mi je ispekla vaseljenu
od slatkih piroški.
Voljena je napunila prozor moj
grožđicama zvijezda.
Ali tuga je skrita u meni
kao mjehurići vazduha
u somunu.
Spolja sam gladak i tih i preplanuo.
Vaseljena me voli.
No kosa moja je tužna
kao ševar na kraju močvare.
I ptice s rijetkim lijepim perjem
od mene odlijeću.
*
VRT, POSAĐEN
Vrt, posađen u čast momka palog u ratu,
stao je da liči na njega, kakav je bio
prije dvadeset osam ljeta.
Njegovi stari roditelji ovdje
dolaze gotovo svaki dan – da posjede na klupi
i posmatraju ga.
I svake noći u vrtu zuji sjećanje
kao motorić.
A danju ga se ne može čuti.
*
ČOVJEKOVA DUŠA
Čovjekova duša je stvorena
kao red vožnje
tačan i podroban red vožnje
vlakova koji više
nikad neće biti otpremljeni na put.
*
JEVREJI
Jevreji liče na fotos izložen u vitrini
svi su istog uzrasta mrtvi i živi
mladoženje i nevjeste djeca i mladići
poslije bar micvi1.
Retuširani otisci sa požutjelih snimaka.
Neki povremeno priđu, slupaju prozor
i snimke spale. Tada počnu snimati
nove fotografije, nanovo ih razviju
i izlože stradalnike sa osmijehom.
Rembrant ih risao sa turskim fesićima
tajanstveno zlatastim.
Šagal – kako lebde u nebu, a ja – takvim
kakvi su bili moji roditelji.
Jevreji su kao zabran sa prvobitnom zaraslom guštarom,
gdje stabla stoje zbijeno i kad umru
ne mogu pasti – podupiru jedno drugo
i ne razlikuje se živo od mrtvog: jedino vatra
brže sažiže mrtva.
A kako će biti sa Svevišnjim? A Svevišnji je ostao
kao zapah mirluha iza nekada prominule
lijepe žene, ali joj oni nisu uspjeli
vidjeti lice i ostao je samo zapah,
njen zapah, koji je stvorio druge zapahe.
Jevreji pamte kolibu od pruća u djedovskom domu.
A ta koliba umjesto njega je upamtila
kako su oni lutali po pustinji koja pamti
nježnost ljubavi i kamene tablice,
kumir Zlatnog Teleta, i žeđ i glad
onih koje je upamtio Egipat.
A kako će biti sa Svevišnjim? Po dogovoru
poslije razvoda sa Rajem i sa Svetinjom
Svevišnji vidi svoje sinove samo jednom
godišnje u Jom Kipuru2.
Jevreji to nije narod istorijski
i čak nije arheološki.
_________________Jevreji
narod su geološki, u prijelomima,
sa obroncima i slojevima goruće lave.
Njinu istoriju treba premjeravati drukčijim razmjerom.
Jevreji su stradanjen oguljeni i izglačani mukom
kao kamičci na morskoj obali.
Nadmoć Jevreja objavljuje se samo smrću
kao nadmoć plojke nad ostalim kamenjem
kad oštro bačena jakom rukom
nad vodom poskoči dva ili tri puta
prije nego što potone.
Nedavno sam sreo lijepu ženu.
Njen djed je bio moel3 i obrezao me
mnogo prije no što se rodila, i kazao sam joj:
Ja ne znam tebe, ti takođe ne znaš mene,
ali ja, tvoj pokojni djed što me obrezao,
___________________a ti si njegova unuka,
mi svi smo Jevreji.
A ipak kako je sa Svevišnjim? Nekad smo pojali:
Nema ničeg nad Bogom, a sad pojemo:
Nema našega Boga, a mi i dalje pojemo, pojemo
neprestano.
*
1 Bar micvi (bukvalno: “sin zapovijesti”) – praznik pokraj Zida Plača u Jerusalimu.
2 Jom Kipur (Sudnji Dan) – deseti dan jevrejske nove godine, dan iskupljenja grijehova i Najvišeg suda.
3 Moel – muškarac specijalno obučen u vještini obrezivanja.